Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-2084/2023-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja UJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Dom za starije osobe Trnje, Poljička ulica 12 i FJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi poništenja rješenja, 25. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo klasa UP/II-943-04/20-01/193, ur. broj 514-04- 02-01-01/07-23-03 od 8. svibnja 2023.
II Poništava se rješenje Bjelovarsko-bilogorske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-04/20-01/1, URBROJ: 2103/1-12-20-6 od 12. lipnja 2020.
III Predmet se vraća na ponovno postupanje prvostupanjskom tijelu te mu se nalaže da, u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude, zahtjev tužitelja podnesen 6. svibnja 2019. nazvan „Zahtjev za pravičnu naknadu“ s potrebnim privicima, dostavi na rješavanje Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Zagreb, Avenija Dubrovnik 32, Zagreb, kao nadležnom tijelu.
Obrazloženje
1. Izrekom predmetnog prvostupanjskog rješenja Bjelovarsko-bilogorske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-04/20-01/1, URBROJ: 2103/1-12-20-6 od 12. lipnja 2020. odbijen je zahtjev tužitelja za određivanje naknade za imovinu oduzetu radi naplate poreznog duga u višestruko većoj vrijednosti od vrijednosti duga, iako iz obrazloženja istog rješenja proizlazi da je prvostupanjskog tijelo smatralo da zahtjev treba odbaciti zbog nenadležnosti prvostupanjskog tijela za rješavanje zahtjeva.
Osporavanim rješenjem tuženika klasa UP/II-943-04/20-01/193, ur. broj 514- 04-02-01-01/07-23-03 od 8. svibnja 2023. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv prvostupanjskog rješenja, uz argumentaciju da je prvostupanjsko tijelo trebalo zahtjev tužitelja odbaciti zbog nenadležnosti, no da donošenjem rješenja o odbijanju zahtjeva, umjesto rješenja o odbacivanju zahtjeva, prvostupanjsko tijelo nije povrijedilo zakon na štetu tužitelja.
2. Tužitelji su u tužbi osporili zakonitost rješenja tuženika pozivajući se na sadržaj žalbe podnesene protiv prvostupanjskog rješenja, u kojoj u bitnom ističu da imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi da se radilo o pljački imovine „narodnih neprijatelja“ (otac strijeljan na križnom putu, a ujak svećenik). Posebno ističu da je spornim prvostupanjskim rješenjem zahtjev odbijen, iako je to isto prvostupanjsko tijelo u rješenju od 29. veljače 2016., kojim je odbijen zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja o oduzimanju, tužitelje uputilo na to da traže pravičnu naknadu na temelju Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14). Zahtijevaju poništavanje rješenja tuženika.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.
4. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 98. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), jer je na temelju stanja spisa utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu nije tražio održavanje rasprave i nije predložio izvođenje dokaza.
5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan, ali iz razloga koji su navedeni u obrazloženju ove presude.
7. Između stranaka je sporna zakonitost osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.
8. Odredbom članka 18. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/2009, 110/2021, dalje ZUP) propisano je da, kad javnopravno tijelo nije nadležno za primitak podneska, službena osoba upozorit će na to podnositelja i uputiti ga na nadležno tijelo. Ako podnositelj i dalje zahtijeva da se njegov podnesak primi, službena osoba dužna je primiti takav podnesak i bez odgode uputiti ga nadležnom tijelu te o tome obavijestiti stranku.
Odredbom članka 18. stavka 2. ZUP-a propisano je da, samo u slučaju kada se ne može utvrditi koje je tijelo nadležno za rad po podnesku, tijelo će rješenjem odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.
9. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je zahtjev tužitelja odbijen pozivom na odredbe članka 96. stavak 1. i članka 97. ZUP-a uz obrazloženje da predmetna imovina nije oduzeta u postupku eksproprijacije, odnosno izvlaštenja, već radi naplate poreznog duga, a koje pitanje ne spada u nadležnost prvostupanjskog tijela.
10. Iz obrazloženja osporavanog rješenja i spisa tuženika proizlazi da je predmet upravnog postupka zahtjev tužitelja od 6. svibnja 2019. za utvrđivanje naknade za imovinu koja je oduzeta rješenjem Općine Čazma, Odjela za privredu i financije, broj:
06-1442/1-1963 od 22. srpnja 1963. (dalje: rješenje od 22. srpnja 1963.). Naime, rješenjem od 22. srpnja 1963. su majci tužitelja HJ iz [adresa] oduzete su nekretnine zbog neplaćenog poreza na temelju članka 1. Uredbe o dopuni Uredbe o prisilnoj naplati poreza i drugih budžetskih prihoda (Službeni list FNRJ, broj 42/1962), a vrijednost zemljišta premašuje ukupni porezni dug. Zahtjev tužitelja podnesen je na temelju odredbe članka 62. stavak 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14).
Tuženik je obrazložio da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da predmetna imovina nije oduzeta u postupku eksproprijacije, odnosno izvlaštenja, već radi naplate poreznog duga, a koje pitanje ne spada u nadležnost prvostupanjskog tijela. Naime, prema članku 1. Uredbe o dopuni Uredbe o prisilnoj naplati poreza i drugih budžetskih prihoda općina je mogla od građana primiti zemljište koje joj je pismeno ponuđeno u društveno vlasništvo radi naplate dospjelog poreznog duga, pod uvjetom da vrijednost zemljišta ne premašuje ukupni iznos dospjelog poreza, a u slučaju da ipak preuzme zemljište veće vrijednosti nego je dospjeli iznos poreza tada se u sporazumu s poreznim dužnikom određuje način i vrijeme isplate razlike prema odredbama Zakona o eksproprijaciji.
Tuženik je nadalje obrazložio da u prilog nenadležnosti prvostupanjskog tijela ide i činjenica da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gž-858/71-3 od 22. svibnja 1972. utvrđeno da rješavanje predmetnog pitanja (utvrđenje ništavosti pravnog posla o preuzimanju nekretnina pokojne HJ te priznanje prava vlasništva i predaja posjeda nekretnina i plodova) ne spada u sudsku nadležnost. Ujedno je ukinuta i presuda Okružnog suda u Bjelovaru, broj: P-487/67-87 od 24. prosinca 1970., kao i sve provedene radnje i tužba se odbacuje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe članka 47. i 48. Zakona o eksproprijaciji (SI. list broj 53/62), jer se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku eksproprijacije i o posebno statuiranoj nadležnosti suda u tom postupku, već o utvrđenju vrijednosti za porezni dug preuzetih nekretnina po Zakonu o eksproprijaciji, a po organu naznačenom u članku 1. Uredbe o dopuni Uredbe o prisilnoj naplati poreza i drugih budžetskih sredstava. Sud je odlučio da za rješenje tog spora nije nadležan sud opće nadležnosti ni privredni ili vojni sud, već drugi državni organ.
Tuženik je obrazložio da smatra da je u ovom predmetu bitna i odlučna činjenica da je rješenje od 22. srpnja 1963. o preuzimanju nekretnina od bivše vlasnice radi naplate dospjelog poreza donio tadašnji Odjel za privredu i financije Općina Čazma, u čiju nadležnost je prema tadašnjim propisima spadao razrez i naplata poreza te prisilna naplata poreza. Tadašnji općinski organ uprave za imovinsko-pravne poslove prema odredbama navedene Uredbe, a niti prema drugim tada važećim propisima, nije bio nadležan za donošenje rješenja o preuzimanju nekretnina poreznog dužnika radi naplate dospjelog poreznog duga.
Također, i prema sada važećim propisima Republike Hrvatske, članku 3. Zakonu o poreznoj upravi (Narodne novine, broj 115/16 i 98/19), utvrđivanje poreznih obveza, doprinosa i drugih javnih davanja, naplata i ovrha poreza, doprinosa i drugih javnih davanja su poslovi porezne uprave kao nadležnog tijela u sklopu Ministarstva financija. Člankom 3. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16) propisano je da porezno tijelo jest tijelo državne uprave, upravno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave ili upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i/ili nadzora i/ili naplate poreza.
Na temelju svega navedenog tuženik utvrđuje da utvrđivanje i naplata poreza, kao i preuzimanje nekretnina od poreznog dužnika radi naplate dospjelog poreznog duga, su poslovi države uprave za koje je nadležno Ministarstvo financija, a ne uredi državne uprave u županijama nadležni za imovinsko-pravne poslove, odnosno sada upravni odjeli za imovinsko-pravne poslove u županijama, koji su od 1. siječnja 2020. preuzeli određene poslove ureda državne uprave u županijama. S obzirom na propise važeće u vrijeme donošenja rješenja od 22. srpnja 1963. o preuzimanju nekretnina radi naplate dospjelog poreznog duga i propise važeće na dan pokretanja postupka 6. svibnja 2019. tuženik utvrđuje da je prvostupanjsko tijelo trebalo predmetni zahtjev odbaciti zbog nenadležnosti na temelju članka 41. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, no da odbijanjem zahtjeva umjesto odbacivanja zahtjeva prvostupanjsko tijelo nije povrijedilo zakon na štetu tužitelja.
11. Ovakvo obrazloženje tuženika ovaj sud ne može u cijelosti prihvatiti kao osnovano i zakonito, jer smatra da su ovakvim postupanjem tuženika i prvostupanjskog tijela povrijeđena prava tužitelja.
11.1. Naime, prema stavu ovog suda, pravilan je zaključak tuženika i drugostupanjskog tijela da zahtjev tužitelja ne ulazi u njihovu nadležnost.
Sud ističe da je rješenjem Ureda državne uprave u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, Ispostava Čazma, klasa: UP/I-943-01/15-01/1, ur. broj: 2103-10-16-5 od 29. veljače 2016. (koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, klasa UP/II-942-01/16-01/181, ur. broj. 514- 05-02-01-02-19-06 od 3. travnja 2019., protiv kojeg nije pokrenut upravni spor) pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja da se oglasi ništavim rješenje Općine Čazma, Odjela za privredu i financije, broj 06-1442/1-1963 od 9. rujna 1963. Radilo se o rješenju kojim je bila prihvaćena ponuda majke tužitelja HJ (zastupane po skrbniku) da svoju nekretninu preda u društveno vlasništvo radi otplate dospjelog poreznog duga, a što je potom i provedeno.
U konkretnom slučaju tužitelji tvrde da je vrijednost nekretnine premašivala vrijednost poreznog duga, slijedom čega smatraju da imaju pravo na povrat preplaćenog iznosa poreza, a koje pravo utemeljuju na odredbi članka 1. Uredbe o dopuni uredbe o prisilnoj naplati poreza i drugih budžetskih prihoda, koja propisuje da, ako je vrijednost zemljišta veća od dospjelog poreza, savjet općinskog narodnog odbora nadležan za poslove financija može odlučiti da se od poreznog dužnika ponuđeno zemljište primi i da mu se isplati razlika između vrijednosti zemljišta i iznosa dospjelog poreza.
Dakle, zahtjev tužitelja prema stavu suda predstavlja zahtjev za povrat preplaćenog poreza, a ovakav stav proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gž-858/71-3 od 22. svibnja 1972.
Isto tako, sud smatra da iz zakonskih odredbi na koje se pozvao sam tuženik u obrazloženju rješenja, dakle iz odredbe članka 3. Zakona o poreznoj upravi (Narodne novine br. 115/2016, 98/2019, 155/2023, 152/2024) i članka 3. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, 42/2020, 114/2022, 152/2024), jasno proizlazi da je za rješavanje predmetnog zahtjeva nadležna Porezna uprava.
11.2. Međutim, upravo zbog navedenog sud utvrđuje da prvostupanjsko tijelo nikako nije smjelo zahtjev tužitelja odbaciti zbog nenadležnosti (a koji stav proizlazi iz obrazloženja javnopravnih tijela), jer je u konkretnom slučaju nedvojbeno bilo moguće utvrditi (i utvrđeno je) koje je tijelo nadležno za rad po podnesku. Nadalje, prvostupanjsko tijelo nikako nije smjelo niti odbiti zahtjev tužitelja, jer odbijanje zahtjeva pretpostavlja da je o zahtjevu meritorno odlučeno (što nesporno nije bilo učinjeno) te stoga za tužitelje postoji opasnost od odbacivanja zahtjeva kada bi takav zahtjev ponovo postavili nadležnom tijelu.
Slijedom svega iznesenog, sud smatra da je prvostupanjsko tijelo nedvojbeno bilo dužno zahtjev tužitelja dostaviti na postupanje nadležnoj Poreznoj upravi, kao nadležnom tijelu, i to na temelju jasne odredbe članka 18. ZUP-a.
12. Stoga je sud na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio osporavana rješenja, vratio predmet na ponovno postupanje prvostupanjskom tijelu te mu naložio da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude zahtjev tužitelja podnesen 6. svibnja 2019. nazvan „Zahtjev za pravičnu naknadu“ s potrebnim privicima, dostavi na rješavanje Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Zagreb, Avenija Dubrovnik 32, Zagreb, kao nadležnom tijelu.
13. Ističe se da sud u konkretnom slučaju nije mogao odlučivati i uopće se upuštati u analizu dopuštenosti i osnovanosti i “zahtjeva za pravičnu naknadu“, jer o istom zahtjevu još uopće nije odlučivalo nadležno tijelo u upravnom postupku te jer je predmet ovog upravnog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika (odredba članka 3. ZUS-a).
Zagreb, 25. kolovoza 2025.
Sutkinja:
Janja Topol
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Tužiteljima
2. Tuženiku
3. U spis
