Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-1072/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 13. kolovoza 2025., u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Gačine, odvjetnika u Poreču, dana 25. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba toč. 12.3. Ugovora o kreditu Broj: 9012837580, sklopljenog 27. srpnja 2007. godine između tužitelja NČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se rije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5% (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa kredita, maksimalno 3.500,00 kuna.“
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da isplati tužitelju, na ime povrata iznosa nepripadno naplaćenoga temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz toč. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu Broj: 9012837580 od 27. srpnja 2007. godine, iznos od 248,29 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. srpnja 2007. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; a sve to u roku 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje zateznu kamatu tekuću od 27. srpnja 2007. do 31. srpnja 2007.
IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 200,00 eura (dvjesto eura) u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio 27. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu Broj: 9012837580, ovjeren 31. srpnja 2007. god. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa], pod Broj: OV-8657/07, kojim mu je tuženik odobrio – i potom isplatio stambeni kredit (čl. 2. Ugovora o kreditu) odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.100,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 276 mjeseci. U toč. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje „…prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5% (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa kredita, maksimalno 3.500,00 kuna.“ Navodi da je tuženik kao trgovac sastavio predmetni ugovor na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, kojeg je tužitelj sklopio kao potrošač, za osobne potrebe te nije posebno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o naknadi iz toč. 12.3., da mu tuženik pri sklapanju Ugovora nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Smatra da s obzirom da se radi o tipskom ugovoru, uz okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona očito prouzročena značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03). Da su odredbe toč. 12 spornog Ugovora o kreditu od 27. srpnja 2007. bile po tuženiku unaprijed pripremljene (tj. da predstavljaju opće uvjete u smislu čl. 295. st. 1. ZOO) da se može vidjeti iz usporedbe s Ugovorom o kreditu kojega je tuženik bio sklopio s korisnicom kredita EČ dana 9. ožujka 2007. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz toč. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu Broj: 9010353126 od 29. siječnja 2005. godine ugovorena je u visini od 0,5% od iznosa kredita, koja je isplačena31. srpnja 2007. god., kako je to vidljivo iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića sačinjenoga dana 25. kolovoza 2023. god. za potrebe ovosudnog parničnog spisa Poslovni broj: P-1676/2019., u iznosu od od 1.870,25 kn, odnosno po fiksnom tečaju konverzije 248,29 EUR. Navodi da je Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. 27. Iako u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu. Slijedom navedenoga, smatra da je tuženik neosnovano stekao iznos od 248,29 eura u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO, te da je on dužan vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Navodi da pri ocjeni sporne ugovorne odredbe valja uzeti u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izvanredne revizije u posve sličnom slučaju, presudom Broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. god., ocijenio odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita nepoštenima u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, i stoga ništetnima (v. osobito toč. 6., 7., 10., 13., 15., 19., 20.1., 26. i 26.1 obrazloženja citirane rješidbe VSRH). Zaključno navodi da je sporna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) i da zato ima pravo od tuženika potraživati neosnovano stečeno u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO, odnosno tuženik da mu je dužan vratiti sve što je primio na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, obzirom da je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 248,29 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Pojašnjava da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopuštena pozitivnim propisima, da ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga da je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, što da jasno proizlazi iz toga što je naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, da Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Smatra da navedeno upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Prije svega ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Smatra da pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Da, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu da potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 84.100,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju smatra da iznos ulazne naknade od 1.870,25 kuna / 248,29 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie da je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. 5 Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno da govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a . Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Navodi da je tužitelj slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, smatra da je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost da nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, stoga naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Tvrdi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), tvrdi da je jasno kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno da je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 248,29 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 31. srpnja 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 03. prosinca 2024. godine. Stoga smatra da je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno da jasno potvrđuje i sudska praksa. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, tvrdi da otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.ožujka 2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Također, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano određuje tijek zatezne kamate počevši od dana 27. srpnja 2007. godine kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu. Naime, tužitelju je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena dana 31. srpnja 2007. godine, stoga od navedenog datuma tužitelj eventualno može potraživati zakonske zatezne kamate. Slijedom svega navedenog, predložio je da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (6-10), pročitao je nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tomislava Prpića iz ovosudnog predmeta posl. br. P-1676/2019 (11-25), pročitao je Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (42-50), te je saslušao tužitelja (69-70).
4. U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
5. U ovom postupku nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu broj 9012837580 dana 27. srpnja 2007. (6-9) između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, na kojem je potpis korisnika kredita ovjeren po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz [adresa] dana 31. srpnja 2007. (10) na iznos od 84.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita na rok otplate od 276 mjeseci za kupnju nekretnine – stana. Nadalje nije sporno da je tim ugovorom u točci 12.3 ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5 % od iznosa kredita, maksimalno 3.500,00 kuna, temeljem koje je tužitelj tuženiku isplatio iznos od 248,29 eura dana 31. srpnja 2007.
6. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li je navedena točka 12.3 ugovora o kreditu 9012837580 nepoštena i kao takva ništetna.
7. Tužitelj tvrdi da je sporna odredba dio tipskog ugovora o kojoj s tuženikom kao bankom nije posebno pregovarao, da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima radi, radi čega je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na njegovu štetu.
8. Tuženik tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo izrijekom dopušteno pozitivnim propisima i to tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/02, 141/06), Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03) i Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23), te Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14). Da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17, 128/22, 156/23) kreditnim institucijama zabranjeno potrošačima naplatiti neke naknade. Zatim, tvrdi da je sporna ugovorna odredba transparentna, da nije nepoštena, da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Odredba članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – u ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Odredba članka 99. ZZP-a/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Odredba članka 102. stavak 1. ZZP-a/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Iz ugovora o kreditu (6-10) proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji u točci
12.3 sadrži spornu odredbu koja je transparentna, ali nije jasna i razumljiva. Da je riječ o tipskom ugovoru potvrđuje usporedba s ugovorom o kreditu kojeg je tuženik sklopio s drugim korisnikom (26-31).
Tužitelj u svom iskazu (69-70) navodi da je predmetni ugovor pripremila banka kojeg je on samo pročitao, ali se ne sjeća odredbe o naknadi koju bi svejedno platio da mu je na nju i bilo ukazano jer mu je bio potreban novac za kupnju stana.
11. Iz ovakvog iskaza tužitelja sud zaključuje da on s tuženikom u vezi sporne odredbe nije pojedinačno pregovarao što znači da na nju nije imao utjecaj kao niti na njezin sadržaj.
Naime, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovornog mehanizma tako da se na temelju točnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze
Nadalje, iz sporne ugovorne odredbe kao i iz cijelog ugovora ne proizlazi opravdanost ugovaranja takve naknade (u postotku od odobrenog iznosa kredita). Ona ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, kao ni pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradom kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.
Sve to ukazuje na činjenicu da je sporna odredba ništetna jer ju je kao i cijeli ugovor pripremio tuženik o kojoj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, koja odredba nije bila jasna niti razumljiva i kao takva je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
12. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj u ovom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Naime odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) kao ni tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/02, 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbama. Dakle, iako tuženik pravilno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
13. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor nije osnovan.
U konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove za koju se primjenjuje petogodišnji rok zastarijevanja predviđen člankom 225. ZOO-a. U ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.
14. Radi svega navedenog kao i s obzirom na činjenicu da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva valjalo je u potpunosti prihvatiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja temeljem članka 1115. ZOO-a, znači od 31. srpnja 2007., a ne 27. srpnja 2007. Iz tog razloga valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u vezi tijeka zatezne kamate od 27. srpnja 2007. pa do 31. srpnja 2007.
15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 248,29 eura, te s obzirom da tužitelja zastupa punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe, sastav podneska od 08. siječnja 2025., zastupanje na ročištima 22. svibnja 2025. i 13. kolovoza 2025. u iznosima od po 50,00 eura, a ne zatraženih 100,00 eura (Tbr. 7.) ukupno 200,00 eura.
Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 30. prosinca 2024. kojim moli sud da mu dozvoli pisano očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu s obzirom da se radi o jednostavnoj molbi kojoj je udovoljeno i za što je tužitelju priznat trošak.
16. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 25. kolovoza 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
U Poreču-Parenzo 25. kolovoza 2025.
S u d a c:
