REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-232/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja K. N. AGENCIJA d.o.o. Viškovo, Vozišće 5, OIB: 53429921562, kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Hodžić, odvjetnica u Rijeci, Ante Starčevića 6/II, protiv tuženika 1. H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 13667298928 i tuženika 2. RI-PETROL d.o.o. Rijeka, Martinkovac 143/3, OIB: 79294753254, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri u rijeci, Supilova 6/II, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 22. kolovoza 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr- 2209/2016 od 31. ožujka 2017., proglašava se nedopuštenom te se određuje brisanje zabilježbi provedenih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem Z-7723/2016, Z-7899/2016 i Z-13676/2017 na nekretninama tužitelja, upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na posebnim dijelovima nekretnina i to: 1. Suvlasnički dio: 564/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), 5. Suvlasnički dio: 30/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5), 9. Suvlasnički dio: 28/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-9), 10. Suvlasnički dio: 22/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10), 13. Suvlasnički dio: 214/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13), 17. Suvlasnički dio: 31/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-17), 18. Suvlasnički dio: 34/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-18), 22. Suvlasnički dio:

32/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-22), 23. Suvlasnički dio: 30/6030 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-23).

2. Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci da izvrši brisanje zabilježbi upisanih pod Z-7723/2016, Z-7899/2016 i Z-13676/2017 na nekretninama tužitelja opisanih u točki I. 1. ove presude.

3. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju solidarno trošak ovog parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju K. N. AGENCIJA d.o.o. Viškovo, Vozišće 5, OIB: 53429921562, naknaditi tuženicima 1. H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 13667298928 i 2. RI-PETROL d.o.o. Rijeka, Martinkovac 143/3, OIB: 79294753254, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura (tisuću eura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Rijeci 19. siječnja 2024. naveo kako je rješenjem o ovrsi tog suda poslovni broj Ovr-2209/2016 od 31. ožujka 2017., određena ovrha na nekretninama tužitelja radi naplate novčane tražbine u iznosu od 7.525.301,13 kn, od čega na ime glavnice 5.091.651,56 kn, na ime zatezne kamate 46.755,90 kn, na ime ostalih potraživanja 23.744,97 kn, zajedno s daljnjom zateznom kamatom koja teče od 18. studenoga 2015. do isplate te troškovima postupka. Protiv navedenog rješenja tužitelj je pravodobno podnio žalbu i dopunu žalbe, međutim, do dana podnošenja ove tužbe, tužitelj nije zaprimio odluku o žalbi i njenoj dopuni. Tužitelj je podnio tužbu na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-2209/2016 od 19. prosinca 2023., kojim je upućen pokrenuti ovu parnicu. Ukazao je na to da je ovršni sud uputio tužitelja u ovu parnicu protekom šest godina i devet mjeseci od donošenja rješenja o ovrsi, ali nije ga uputio protiv koga da pokrene postupak. Naveo je i kako rješenje o stupanju trgovačkog društva RI – PETROL d.o.o. Rijeka u ovršni postupak umjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja H- ABDUCO d.o.o. Zagreb (rješenje od 20. travnja 2023.) nije pravomoćno, kao što nije pravomoćno ni rješenje o upisu založnog prava u zemljišne knjige u odnosu na RI- PETROL d.o.o. Rijeka. Ukazao je i na to da je rješenje o upućivanju na parnicu ovršni sud tretirao kao zaključak te nije dopustio tužitelju protiv tog rješenja izjaviti žalbu. Zbog ovakve procesne situacije tužitelj je podnio tužbu i protiv prijašnjeg (H- ABDUCO d.o.o. Zagreb) i protiv sadašnjeg ovrhovoditelja (RI-PETROL d.o.o. Rijeka). Pozivajući se na odredbu čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona isticao je kako H- ABDUCO d.o.o. nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije bio ovlašten na temelju te isprave tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja. Isticao je kako je predmetno rješenje o ovrsi doneseno na temelju preslika isprava, a Ugovor o izdavanju devizne garancije ne sadrži clausulu exequendi, što je protivno odredbi čl. 36. st. 1. Ovršnog zakona. Zato taj Ugovor nema svojstvo ovršne isprave. Osim toga, tuženici nisu bili ni stranke predmetnog Ugovora i Aneksa. U žalbi protiv rješenja o ovrsi tužitelj je istaknuo prigovor litispendencije jer je HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. pokrenula protiv ovdje tužitelja istovjetan (ovršni) postupak na temelju istih isprava, a u koji postupak je tuženik 1. zatražio pristupanje u svojstvu novog ovrhovoditelja. Predmetni postupak još uvijek nije pravomoćno okončan. Ukazivao je na to da se u prijedlogu i rješenju o ovrsi navodi da novčana tražbina ovrhovoditelja iznosi ukupno 7.525,301,13 kn, međutim, zbrajanjem pojedinačnih iznosa radi čije je prisilne naplate određena ovrha dolazi se do ukupnog iznosa od 5.162.152,53 kn. Osim toga, Ugovori na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi glase na valutu euro (radi se o deviznoj garanciji), a protivno navedenim ispravama rješenje o ovrsi glasi na kunski iznos, što je u suprotnosti s načelom formalnog legaliteta. Tužitelj je isticao i kako u ovršnoj ispravi nije naveden iznos tražbine niti dospijeće, već je tuženik 1. samoinicijativno formirao iznose koje smatra vjerodostojnim i na temelju jednostrane izjave volje zatražio je ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a ne na temelju ovršne isprave te je ovršni sud dopustio ovrhu za 313.644,00 eura više nego što je ovrhovoditelj u specifikaciji prijedloga za ovrhu tražio. Sud je također dopustio ovrhu u odnosu na apsolutni iznos zatezne kamate iako ovrhovoditelj nije dostavio obračun zateznih kamata. Dakle, u konkretnom slučaju, (ne)vjerodostojna isprava prezentirana je sudu kao ovršna isprava, a sud je takvu ispravu prihvatio kao ovršnu ispravu temeljem koje je donio rješenje o ovrsi. Kako ovršni sud godinama nije donio rješenje o upućivanju tužitelja na pokretanje parničnog postupka, tužitelj je bio prisiljen zaštitu svojih prava zatražiti pokretanjem parničnih postupaka pred Trgovačkim sudom u Rijeci. U parničnom postupku poslovni broj P-650/2022 tužitelj je (među ostalim) zatražio utvrđenje ništetnosti Ugovora, kao i utvrđenje neistinitosti isprava koje je tuženik 1. priložio uz prijedlog za ovrhu i na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi. U tom smislu osporavao je kao neistinite izvatke iz poslovnih knjiga koje je ovrhovoditelj dostavio uz prijedlog za ovrhu. Isticao je i kako je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu bio u postupku predstečajne nagodbe te ovrhovoditelj zbog te činjenice nije bio ovlašten na pokretanje ovršnog postupka protiv ovdje tužitelja. Ukazivao je i na to da prije podnošenja prijedloga za ovrhu i prije donošenja rješenja o ovrsi, nekretnina opisana u prijedlogu i rješenju o ovrsi nije postojala jer je ista cijepana te su od k. č. br. [katastarska čestica] nastale dvije nove čestice i to k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] na temelju Prijavnog lista, klasa: 932-06/16-02/00049 od 25. ožujka 2016. te rješenja Područnog ureda za katastar, klasa: UP/I-932-07/16- 02/00183 od 7. travnja 2016. i kopije katastarskog plana, klasa: 932-06/16-02/00049 od 25. ožujka 2016., a što proizlazi iz upisa zemljišno knjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, pod brojem Z-1039/2017 od 11. siječnja 2017. S obzirom na to da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu za određivanje ovrhe na nekretninama čije oznake kao i suvlasnički omjeri nisu usklađeni te s obzirom na to da je njegov prijedlog za ovrhu protivan odredbama čl. 66., 69. i 366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te odredbama čl. 80. i 81. Ovršnog zakona, ovrhu na temelju prijedloga i rješenja nije moguće provesti te ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika na nekretnini koja više ne postoji i nije postojala u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, što također predstavlja razlog nedopuštenosti ovrhe. U tom kontekstu je napomenuo da sastavni dio k. č. br. [katastarska čestica] prema izvodu iz zemljišnih knjiga čini i garaža od 418 m2 (tlocrtne površine), a vlasnik garaže je trgovačko društvo KVARNERSKE NEKRETNINE d.o.o. u stečaju pa se u tom kontekstu pozvao na praksu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-522/08 od 14. travnja 2008. iz koje proizlazi da je u ovom slučaju bilo potrebno obustaviti ovršni postupak, ukinuti rješenje o ovrsi i odbaciti prijedlog za ovrhu. U odnosu na sporni Ugovor o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014. isticao je kako je ovrhovoditelj (ovdje tuženik 1.) u prilogu prijedloga za ovrhu dostavio presliku Ugovora o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014., koji je sklopljen s HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. (sada ADDIKO BANK d.d.) potvrđen od javnog bilježnika Mladena Ježeka, pod poslovnim brojem Ov-1040/14. Iz dostavljenog Ugovora od 7. svibnja 2014. vidljivo je da postoje nedostaci koji taj Ugovor čine ništetnim. Naime, javni bilježnik je u potvrdi privatne isprave – Ugovora o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014., sukladno članku 58. Zakona o javnom bilježništvu, upozorio sudionike kako mu nisu predočeni izvornici dokumentacije navedene u toj privatnoj ispravi te ih je upozorio na posljedice koje bi za sudionike uslijed njihova nepostojanja mogle nastupiti, kao i da su sudionici unatoč upozorenju, ustrajali na daljnjoj potvrdi predmetne privatne isprave. U konkretnom slučaju, punomoći kao i ostala dokumentacija dostavljeni su u preslici pa je zato predmetni Ugovor ništetan jer je protivan izričitoj zakonskoj odredbi. Osim toga, a s obzirom na to da je punomoć predana u preslici, ista nema pravnu snagu te su ga potpisale neovlaštene osobe (čl. 71. Zakona o javnom bilježništvu). U tom kontekstu tužitelj je isticao kako AR i ARV koje su potpisale Ugovor o ustupu od 7. svibnja 2014. nisu bile ni članovi uprave tuženika 1. niti prokuristice pa čak i kada bi postojala punomoć dana ovim osobama, takva punomoć je ništetna kao i Ugovor kojeg su potpisale, a sukladno čl. 36. tada važećeg Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 114/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13, 159/13). Ukazivao je i na netransparentnost ustupanja tražbine iz Ugovora o ustupu i protivnost takvog Ugovora čl. 150. Zakona o kreditnim institucijama. Dakle, ovršni sud nije imao pravnog osnova postupiti prema odredbi čl. 32. Ovršnog zakona i donijeti rješenje o ovrsi u odnosu na H-ABDUCO d.o.o. koji nije valjanim ispravama dokazao svoju legitimaciju. Zbog svega navedenog, tužitelj je predložio da sud proglasi nedopuštenom osporavanu ovrhu.

2. Rješenjem poslovni broj P-82/2024-4 od 8. ožujka 2024. Općinski sud u Rijeci oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupljen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

3. U odgovoru na tužbu tuženik 1. je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je kako je Županijski sud u Zadru, suprotno tužiteljevim navodima, rješenjem od dana 14. siječnja 2019. odbijena kao neosnovana žalba ovršenika (ovdje tužitelja) te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2209/16 od dana 31. ožujka 2017., dok je u dijelu u kojem je žalba izjavljena iz razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona predmet vraćen prvostupanjskom sudu s uputom da postupi sukladno čl. 52. Ovršnog zakona, nakon čega je prvostupanjski sud uputio tužitelja pokrenuti ovu parnicu. Isticao je kako je predmetnom drugostupanjskom odlukom pravomoćno odlučeno o većini razloga koje je tužitelj naveo u ovoj tužbi, na način da su ti razlozi odbijeni kao neosnovani pa se o njima ne može više raspravljati niti donositi odluka u ovoj parnici. Nadalje je isticao i kako je kao stečajni i razlučni vjerovnik po predmetnom Ugovoru o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 prijavio svoje potraživanje u stečajnom postupku koji se nad društvom KVARNERSKE NEKRETNINE d.o.o. u stečaju kao stečajnim dužnikom vodi pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: St-1026/2016 te je prijavi priložena sva relevantna dokumentacija kojom se dokazuje osnova i visina te tražbine (Ugovori o kreditu, Ugovori o ustupu, Izvod iz poslovnih knjiga, zemljišnoknjižni izvatci). U tom stečajnom postupku pravomoćnim rješenjem ovog suda od dana 17. srpnja 2017. u cijelosti je priznata i utvrđena osnovanom tražbina tuženika, koja među ostalim proizlazi i iz Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008. Dakle, postojanje i visina predmetne tražbine tuženika je nesporno utvrđeno u okviru stečajnog postupka te tuženik kao vjerovnik ima pravo namiriti predmetnu tražbinu. Osporavao je sve tužiteljeve navode kojima tužitelj upire na nedopuštenost pobijane ovrhe. U vezi navoda kojima je tužitelj osporavao aktivnu legitimaciju 1. tuženika za pokretanje ovrhe i kojima je u suštini problematizirao valjanost Ugovora o ustupu tražbine između prvotnog vjerovnika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. kao cedenta i tuženika 1. kao cesionara od dana 7. svibnja 2014. isticao je kako je predmetni Ugovor o ustupu tražbine sklopljen prije deset godina i o tome je uredno obaviješten tužitelj. Činjenica ustupa predmetne tražbine s banke na tuženika 1. tužitelju nije bila sporna u postupku predstečajne nagodbe nad tužiteljem u kojem je predmetna tražbina bila uredno prijavljena od strane tuženika 1. i utvrđena. Osim toga, temeljem predmetnog Ugovora o ustupu tražbine založna prava koja su dana kao osiguranje po prenesenom Ugovoru o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 su u zemljišnim knjigama uredno prenesena na ime i u korist tuženika. Zato ne postoje pretpostavke niti valjani razlozi temeljem kojih bi se predmetni Ugovor o ustupu tražbine mogao smatrati spornim. Tuženik 1. je isticao i kako je tužitelj već vodio parnicu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008, koji se postupak vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-144/2021 te je u tom postupku sud dana 16. prosinca 2021. donio presudu kojom je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje predmetnog Ugovora ništetnim, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o ustupu tražbine, što je potvrđeno odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2377/2022-2 od dana 21. prosinca 2022. Dakle, novčano potraživanje po Ugovoru o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 kao i Ugovor o ustupu tog potraživanja s banke na tuženika 1. iz 2014. godine u cijelosti su pravomoćno utvrđeni osnovanima, valjanima i zakonitima. Zbog svih navedenih razloga tuženik 1. je predlagao odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. U odgovoru na tužbu tuženik 2. je ukazao na to da je uz njegovu tvrtku u tužbi naveden osobni identifikacijski broj (dalje: OIB) koji pripada pravnoj osobi koja je 12. siječnja 2024. prestala postojati pa je u tom smislu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Osporio je tužbeni zahtjev u cijelosti također ističući kako je odlukom Županijskog suda u Zadru povodom tužiteljeve žalbe protiv rješenja o ovrsi odlučeno o svim žalbenim razlozima koje tužitelj ovdje ponavlja postavljajući ih kao temelj svoje tužbe. Ovaj tuženik isticao je u bitnom istovjetne razloge kao i tuženik 1. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-232/2024-6 od 4. lipnja 2024. naloženo je tužitelju u roku od 8 dana ispraviti tužbu na način da u odnosu na tuženika 2. označi osobu koja može biti stranka u postupku, a s obzirom na to da iz označenog OIB [osobni identifikacijski broj]a uz tog tuženika proizlazi da se radi o OIB [osobni identifikacijski broj]u nepostojeće pravne osobe.

6. Podneskom od 28. lipnja 2024. tužitelj je označio tuženika 2. kao RI-PETROL d.o.o. Rijeka, Martinkovac 143/3, OIB: 79294753254. Pojasnio je kako se društvo RI- PETROL d.o.o. kao nositelj OIB-a 59083099647, pripojilo društvu RI-BENZ d.o.o OIB: 79294753254. Nakon što je društvo RI-PETROL d.o.o. OIB: 59083099647, uslijed pripajanja prestalo postojati, isto društvo je brisano iz sudskog registra te je ex lege (čl. 541. ZTD-a) njegov pravni sljednik postalo društvo RI-BENZ d.o.o., OIB: 79294753254. Nakon toga, RI-BENZ d.o.o. je promijenio tvrtku u RI-PETROL d.o.o. Dakle, RI-PETROL d.o.o. osobnog identifikacijskog broja 59083099647, sada je RI- PETROL d.o.o. osobnog identifikacijskog broja 79294753254. Tužitelj je ukazao i na to da je u ovom parničnom postupku odgovor na tužbu podnijelo trgovačko društvo RUDAR d.o.o. Martinkovac 109 (što proizlazi iz punomoći koja se nalazi u prilogu odgovora na tužbu), iako ta pravna osoba nema statusno pravne veze s ovdje tuženikom 2. Kako je odgovor na tužbu dala neovlaštena osoba, a RI-PETROL d.o.o. Rijeka je uredno primio tužbu u ovoj pravnoj stvari, smatra se da to društvo nije dalo odgovor na tužbu u roku koji mu je sud odredio pa je zato tužitelj predložio da sud u odnosu na tog tuženika donese presudu zbog ogluhe. U nastavku postupka tužitelj je isticao i kako ga je Općinski sud u Rijeci bio dužan uputiti na pokretanje parničnog postupka zbog razloga iz članka 50. st. 1. t. 7., 9. do 11. Ovršnog zakona jer se o ovim pravnim pitanjima raspravlja u parničnom postupku. Prema tome, odluka Županijskog suda u Zadru te propust prvostupanjskog suda da tužitelja uputi na pokretanje parničnog postupka iz svih razloga iz članka 50. st. 1. t. 9. do 11. je nezakonito. Detaljno je opisivao na koji način je i za koji iznos tuženik povećavao svoju tražbinu prema tužitelju upirući pri tom i na nezakonit obračun zakonskih zateznih kamata. Dodatno je naglašavao kako je do 2. svibnja 2014., temeljem devizne garancije, uplatio ukupan iznos od 2.322.075,59 kuna odnosno 309.610,08 eura, a temeljem isprava koje je dostavio H-ABDUCO d.o.o. proizlazi da je plaćen iznos od 34.350,56 eura. Devizna garancija glasila je na iznos od 805.000,00 eura, a uplate su u kontinuitetu vršene tijekom 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. i 2014. godine, kao i narednih godina. Prema tome, ovršni sud nije imao ni jedan valjan dokument temeljem kojeg bi dopustio ovrhu ni za zatraženu glavnicu (koja u sebi protivno zakonu sadrži obračunate zatezne kamate), niti za dodatne zatezne kamate. Tužitelj je posebno ustrajao kod tvrdnji prema kojima je Ugovor o cesiji ništetan zbog čega je ispunjen uvjet iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a prema kojem ovrhovoditelj na temelju ovršne isprave te Ugovora o ustupu tražbine ne može tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja, jer je ustup tražbine izvršen protivno prisilnim zakonskim i podzakonskim propisima, što ima za posljedicu ništetnost Ugovora iz članka 322. ZOO-a. Naime, ni banka niti tuženik 1. nisu mogli sklopiti Ugovor o ustupu tražbine sukladno članku 80. Zakona o obveznim odnosima, već je takva vrsta ugovora morala biti sklopljena po ispunjenju svih uvjeta koje nameće Zakon o kreditnim institucijama. Navedene ugovore mogle su sklopiti samo osobe ovlaštene za zastupanje, što ovdje nije slučaj. Tužitelj je ukazivao i na to da je u ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, poslovni broj Ovr-2209/16 tražio i izuzeće suca te je rješenjem predsjednika tog suda sudac koji je vodio postupak izuzet. Ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i kod tužbenog zahtjeva.

7. U nastavku postupka tuženici su ustrajali kod navoda iz odgovora na tužbu.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u spis ovog suda poslovni broj P-650/22, spis javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba, poslovni broj Ovr-1040/14 i Ov- 1503/14, spis javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba poslovni broj Ov-3225/2023 i Ov-3351/2023, spise javnog bilježnika Velibora Panjkovića poslovni broj Ov- 28829/2008, Ov-3956/09 i Ov-3987/09 te spise Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2209/2016 i Ovr-4821/13.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupka – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-2209/2016-88 od 19. prosinca 2023. tužitelj (tamo ovršenik) upućen je u roku od 15 dana od dostave navedenog rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe (određene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-2209/2016 od 31. ožujka 2017.) nedopuštenom i to iz razloga predviđenog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24; dalje: OZ). Predmetno rješenje uručeno je tužitelju 5. siječnja 2024. (kako to proizlazi iz potvrde o otpravku iz preslike dijela spisa poslovni broj Ovr-2209/2016) pa kako je tužbu podnio (Općinskom sudu u Rijeci) 19. siječnja 2024., radi se o pravovremeno podnesenoj tužbi.

11. U odnosu na tužiteljev prijedlog za donošenje presude zbog ogluhe u odnosu na tuženika 2. ističe se da nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 331. b ZPP-a za donošenje takve presude jer je tuženik 2. u za to određenom roku od 30 dana (sukladno rješenju na stranici 239 spisa) podnio odgovor na tužbu po punomoćniku, odvjetniku (stranica 292 spisa), koji je podneskom od 12. srpnja 2024. (stranica 314 spisa) dostavio valjanu punomoć za zastupanje tuženika 2. u ovoj pravnoj stvari, čime je otklonjen procesni nedostatak u zastupanju tuženika 2. prilikom podnošenja odgovora na tužbu (čl. 98. ZPP-a), kao i eventualne posljedice koje takav nedostatak može proizvesti.

12. Tužitelj je upućen u ovu parnicu iz razloga predviđenog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a (ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika). Dakle, radi se o opugnacijskom razlogu nedostatka aktivne ili pasivne legitimacije. Tužitelj u ovoj parnici, kao i u žalbi protiv rješenja o ovrsi iznosi i takve razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a koje (u bitnom) temelji na isticanju ništetnosti Ugovora o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014. sklopljenog između HYPO – ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb temeljem kojeg je tražbina koja je predmet ovrhe ustupljena ovdje tuženiku 1. (stranica 136 do 146 spisa), navodeći kako tuženik 1. nije bio ovlašten na temelju navedene isprave pokrenuti ovršni postupak protiv ovdje tužitelja. Međutim, tužitelj ističe i niz drugih razloga osporavajući predmetnu ovrhu i u tom smislu navodeći:

- kako nije upućen u parnicu iz svih žalbenih razloga iz kojih je izjavio žalbu te da protiv rješenja o upućivanju u parnicu nije mogao podnijeti žalbu jer mu je ovršni sud oduzeo tu mogućnost uputom o pravnom lijeku prema kojoj žalba nije dopuštena (i ponavljajući te razloge u ovoj parnici kao razloge nedopuštenosti ovrhe),

- kako nije zaprimio rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž Ovr- 43/18-2 od 14. siječnja 2019. kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-2209/16 od 31. ožujka 2017. (stranica 245 do 251 spisa),

- kako rješenje o stupanju ovdje tuženika 2. u ovršni postupak na mjesto ovrhovoditelja H-ABDUCO d.o.o. Zagreb nije postalo pravomoćno jer je ovrhovoditelj protiv tog rješenja podnio žalbu o kojoj (još) nije odlučeno (stranica 34 spisa),

- kako Ugovor o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 i njegovi Aneksi (na temelju kojeg je pokrenuta ovrha) ne sadrže ovršnu klauzulu (stranica 123 do 138 spisa),

- kako on (tužitelj) nije stranka tog Ugovora,

- da je u odnosu na suca koji je vodio ovršni postupak tražio izuzeće te je taj sudac izuzet od postupanja u ovršnom postupku rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Su-95/2024-5 od 4. ožujka 2024.

Tužitelj je isticao i prigovor litispendencije jer je HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb protiv ovdje tužitelja pokrenula ovršni postupak radi naplate iste tražbine, a taj postupak (Ovr-4821/2013) nije pravomoćno okončan. Osporavao je visinu tražbine kao i vjerodostojnost isprava na temelju kojih je ovrha određena (izvadak iz poslovnih knjiga) te je upirao na to da ovrha nije mogla biti određena u odnosu na nekretnine koje su predmet ovrhe jer te nekretnine kako su označene u prijedlogu za ovrhu više ne postoje jer je došlo do promjene katastarskog broja i suvlasničkih omjera.

13. Svi naprijed navedeni razlozi koje je isticao tužitelj ne predstavljaju razloge radi kojih je dopušteno voditi ovaj parnični postupak. Naime, tužitelj je upućen u parnicu iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a te je u ovom parničnom postupku dopušteno raspravljati isključivo o tom razlogu nedopuštenosti ovrhe. Ovdje se dodaje da okolnost koju ističe tužitelj – da nije upućen u parnicu iz svih žalbenih razloga iz kojih je izjavio žalbu u konkretnom slučaju ne utječe na činjenična i pravna pitanja o kojima se raspravlja u ovom parničnom postupku. Naime, sud je tužitelja zaključkom uputio pokrenuti parnicu iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a sukladno odredbi čl. 52. st. 3. OZ-a, a o ostalim razlozima koje je isticao u žalbi, odlučio je Županijski sud u Zadru svojim rješenjem od 14. siječnja 2019. (stranica 245 spisa), odbivši tužiteljevu žalbu kao neosnovanu, a sukladno ovlaštenju koje proizlazi iz odredbe čl. 52. st. 7. OZ-a. Tako je Županijski sud odlučio o tužiteljevom žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. t. 1. OZ-a, ocjenjujući taj žalbeni razlog neosnovanim te u tom smislu ističući kako isprave (Ugovor o izdavanju devizne garancije i Aneks) suprotno tužiteljevim navodima predstavljaju ovršne javnobilježničke isprave jer su ovjerene (solemnizirane) od strane javnog bilježnika (Radosne Mavrinac iz Kastva poslovni broj OV-3956/2009 i OV-3987/2009) te sadrže ovršnu klauzulu s datumom ovršnosti od 17. srpnja 2013. (što proizlazi i iz preslike spisa poslovni broj Ovr-2209/16). Nitko nije u odgovarajućem postupku osporavao predmetnu potvrdu ovršnosti i njezine pravne učinke. Suprotno tužiteljevim navodima, predmetne isprave dostavljene su u izvornicima uz prijedlog za ovrhu. U odnosu na prigovor dvostruke litispendencije Županijski sud u Zadru je taj prigovor ocijenio neosnovanim uz obrazloženje prema kojem OZ ne sadrži odredbe o litispendenciji, a osim toga, ne postoji subjektivni identitet ove ovrhe s ovrhom Ovr- 4821/13 jer je taj postupak pokrenuo vjerovnik HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb. Županijski sud u Zadru je otklonio tužiteljeve navode o pogrešno utvrđenoj visini duga ukazujući na to da su Ugovorom o izdavanju bankarske garancije sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine ugovorne strane suglasile da banka dospjelost tražbine iz Ugovora dokazuje izvodom iz svojih poslovnih knjiga s potpisom i pečatom ovlaštene osobe koja isprava je u konkretnom slučaju dostavljena uz prijedlog za ovrhu. U navedenoj odluci obrazloženo je i pravo ovdje tuženika 1. kao novog založnog vjerovnika pokrenuti ovrhu, a s obzirom na to da je Ugovorom o ustupu tražbina iz Ugovora o izdavanju bankarske garancije na tog tuženika prešlo i založno pravo (čl. 319. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst). Ovdje se napominje i da okolnost prema kojoj je u ovršnom postupku izuzet sudac koji je vodio ovršni postupak također ne predstavlja parnični razlog zbog kojeg ovršenik (ovdje tužitelj) može tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom već tužitelju (eventualno) u odnosu na navedeno stoje na raspolaganju druga pravna sredstva. Isto se odnosi i na okolnost nezaprimanja rješenja Županijskog suda u Zadru kojim je odlučeno o njegovoj žalbi, a ni razlozi koji se odnose na oznaku nekretnina koje su predmet ovrhe i s tim u vezi isticanje činjenice prema kojoj te nekretnine ne postoje (jer su sada identificirane drugačijim oznakama) ne predstavljaju razlog koji je dopušteno isticati u ovom parničnom postupku, niti uopće predstavljaju parnični razlog u smislu odredbe čl. 50. st. 1. 7. 7. i t. 9. do 11. OZ-a. Slijedom navedenog, a kako je o žalbenim razlozima tužitelja odlučio Županijski sud u Zadru svojim pravomoćnim rješenjem te uvažavajući okolnost kako ti razlozi ni ne predstavljaju razloge zbog kojih je tužitelj upućen u parnicu ili zbog kojih bi mogao biti upućen u parnicu, ovaj sud te razloge nije ispitivao kao što nije ispitivao ni razloge koje je tužitelj, pored iznijetih u žalbi dodatno isticao u ovoj parnici (razlozi za izuzeće ovršnog suca, izostanak dostave rješenja Županijskog suda u Zadru, oznaka nekretnina koje su predmet ovrhe). Dakle, u ovoj parnici preostalo je odlučiti o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ- a, tj. je li tuženik 1. bio ovlašten pokrenuti ovrhu protiv ovdje tužitelja.

14. Suprotno tužiteljevim navodima, tuženik 1. bio je ovlašten pokrenuti ovrhu protiv ovdje tužitelja na temelju Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 301- 04/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke i Aneksa 1. Ugovoru o izdavanju bankarske garancije sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, kao i na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014. kojim je tražbina iz tog Ugovora (o garanciji) prenesena na ovdje tuženika 1. Ovdje se prije svega napominje da je presudom ovog suda poslovni broj P-144/21-34 odbijen tužbeni zahtjev kojim je ovdje tužitelj tražio da se utvrdi ništetnim predmetni Ugovor o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Ova presuda je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2377/22-2 od 21. prosinca 2022. pa su tužiteljevi navodi kojima se (iznova) poziva na razloge ništetnosti tog Ugovora i Sporazuma neosnovani. Nadalje se pojašnjava kako se Ugovorom o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008, HYPO – ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb na temelju zahtjeva i za račun ovdje tužitelja obvezala izdati bankovnu garanciju broj 41080136 do iznosa od maksimalno 805.000,00 eura, uvećano za pripadajuću kamatu, naknadu, zateznu kamatu i ostale troškove iz Ugovora o kreditnom poslovanju s inozemstvom broj HR/1836. Garancija je izdana u korist HYPO ALPE ADRIA BANK INTERNATIOBAL AG, a radi osiguranja tražbine iz predmetnog Ugovora zasnovano je založno pravo na nekretninama trgovačkog društva KVARNERSKE NEKRETNINE d.o.o. (čl. 4. Ugovora) koje je dalo suglasnost da banka može nakon dospijeća osigurane tražbine neposredno provesti ovrhu prodajom založenih nekretnina (čl. 5. Ugovora). Predmetni Ugovor ima svojstvo ovršne isprave (o čemu se očitovao i Županijski sud u rješenju od 14. siječnja 2019.) u smislu odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24) i čl. 23. t. 5. OZ-a te je vjerovnik iz te ovršne isprave HYPO – APLE ADRIA BANK d.d. Zagreb, a dužnik ovdje tužitelj, dok je založni dužnik KVARNER NEKRETNINE d.o.o. Nadalje, Ugovorom o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014. društvo HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb je ustupilo tražbinu iz Ugovora o izdavanju bankovne garancije i njegovog Aneksa ovdje tuženiku 1. H - ABDUCO d.o.o. Zagreb. Iz potvrde javnog bilježnika u odnosu na predmeti Ugovor (stranica 146 spisa) proizlazi da su sudionici tog pravnog posla upozoreni kako nisu dostavili izvornike dokumentacije navedene u privatnoj ispravi – Ugovoru o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014. kojeg su ovjerili. Međutim, navedeno ne znači da je sklopljeni Ugovor o ustupu tražbine ništetan ili da ne proizvodi pravne učinke, tj. da potpisnici tog Ugovora - AR iz [adresa] i ARV iz [adresa] nisu imale ovlaštenje potpisati taj Ugovor u ime HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb kako to tvrdi tužitelj. Naime, javnom bilježniku je, suprotno tužiteljevim navodima, na uvid dana ovjerena preslika punomoći iz koje proizlazi ovlaštenje potpisnika na sklapanje takvog Ugovora. Ta ovjerena preslika punomoći nalazi se u spisu javnog bilježnika Mladena Ježeka poslovni broj Ov-1040/14 u koji je sud izvršio uvid. Predmetnom punomoći poslovni broj GR-332/2014 od 3. travnja 2014., HYPO APLE ADRIA BANK d.d. Zagreb zastupana po članovima uprave OR i ŽR, dala je ovlaštenje, među ostalim i AR i ARV (koje su u ime banke potpisale Ugovor o ustupu) da temeljem te punomoći, skupno, po dvoje, u ime i za račun banke kao cedenta sklapaju i potpisuju sve Ugovore o ustupu potraživanja i Anekse Ugovoru, izdaju tabularne isprave, izjave, suglasnosti ili druga očitovanja volje kojima se daju obavijesti o ustupu tražbina. Prema povijesnom izvatku iz sudskog registra za HYPO ALPE ADRIA BANK d.d., OR zastupala je društvo zajedno s drugim članom uprave, SR, od 1. prosinca 2013. do 31. prosinca 2015., dok je ŽR istu funkciju obnašao od 1. svibnja 2013. do 17. ožujka 2016. (stranica 187 spisa). Dakle, oni su bili ovlaštene osobe za zastupanje HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. i u vrijeme izdavanja predmetne punomoći AR i ARV. Prema tome, neosnovane su tužiteljeve tvrdnje prema kojima potpisnici tog Ugovora na strani HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. nisu imali za to potrebna ovlaštenja, a posljedično tome, neosnovan je navod tužitelja prema kojem tuženik 1. nije imao ovlaštenje pokrenuti ovaj ovršni postupak kojeg je pokrenuo na temelju Ugovora o ustupu tražbine i prethodno navedenih ovršnih isprava koje dokazuju postojanje tražbine. Ovdje se dodaje i da je u postupku predstečajne nagode nad tužiteljem upravo H-ABDUCO d.o.o. Zagreb prijavio predmetnu tražbinu, a tu tražbinu mu nije osporavao HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb, niti je tražbina tuženika 1. osporavana u stečajnom postupku nad založnim dužnikom KVARNERSKE NEKRETNINE d.o.o. (stranica 256 do 258 spisa). U navedenom predstečajnom i stečajnom postupku sudjelovala je i HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb (tj. ADDIKO BANK d.d. Zagreb) kao vjerovnik prijavljujući svoju tražbinu u znatno manjem iznosu u odnosu na tražbinu ovdje tuženika 1. (7.141,65 kn u predstečajnom postupku i 28.172,47 kn u stečajnom postupku, kako to proizlazi iz isprava na stranicama 252 do 257 spisa) te ne osporavajući pri tom tražbinu tuženika 1. i u tom kontekstu (eventualno) ističući kako Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi pravne učinke (jer ga nisu potpisale osobe koje su na to bile ovlaštene od banke). Osim toga, ustupanje založnog prava (do kojeg je došlo uslijed ustupanja tražbine) upisano je i u zemljišnim knjigama kao teret na nekretnina i to najprije u korist ovdje tuženika 1. (kako to proizlazi iz preslike ovršnog spisa Ovr-2209/16), a potom i u korist ovdje tuženika 2. (stranica 154 do 158 spisa) te nitko nije osporavao navedene upise u zemljišne knjige niti Ugovore (o ustupu) na temelju kojih su u zemljišnim knjigama ti upisi provedeni. Navedeno dodatno ukazuje na opravdanost zaključka o tome da su potpisnice Ugovora o ustupu tražbine imale valjano ovlaštenje za sklapanje tog Ugovora, a posljedično da je H-ABDUCO d.o.o. bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak nad tužiteljem. Na ništetnost Ugovora o ustupu tražbine ne utječu ni tužiteljevi navodi o tome da je taj Ugovor protivan Zakonu o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 159/13) jer tužitelj ne navodi relevantne razloge koji bi ukazivali na protivnost predmetnog Ugovora Zakonu o kreditnim institucijama s posljedicom ništetnosti Ugovora. Ovdje se dodaje i da činjenica prema kojoj su javnom bilježniku dane na uvid preslike ostalih isprava koje se navode u Ugovoru o ustupu tražbine od 7. svibnja 2014. (kako proizlazi iz upozorenja javnog bilježnika na potvrdi Ugovora) također ne utječe na valjanost tog Ugovora. U tom smislu se ističe da su Ugovor o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 te njegov Aneks (koji se kao isprave spominju u Ugovoru o ustupu) već bili predmet ocjene valjanosti u pravomoćno okončanom postupku P- 144/21 u kojem nisu utvrđeni nedostaci tih isprava koji bi utjecali na njihovu valjanost. Iz tih isprava proizlazi tražbina HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb, a posljedično i tražbina ovdje tuženika.

15. U odnosu na tužiteljeve navode prema kojima tuženik 1. nije mogao pokrenuti ovršni postupka s obzirom na to da se u vrijeme njegovog pokretanja vodio postupak pokrenut od strane prednika – HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. (Ovr-4821/2013), napominje se da tuženik 1. kao novi vjerovnik nije mogao stupiti na mjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja (HYPO ALPE ADRIA BANK d.d.) u tom ovršnom postupku jer u vrijeme pokretanja tog postupka (13. studenoga 2013.) Ovršnim zakonom nije bila predviđena mogućnost stupanja novog vjerovnika na mjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja, već je to omogućeno tek izmjenama Zakona od 1. rujna 2014. („Narodne novine“ broj 93/14) kada je stupio na snagu sadašnji čl. 32. OZ-a. Tuženik 1. je pokušao stupiti u taj ovršni postupak, ali je taj njegov prijedlog odbijen odgovarajućom primjenom odredbi ZPP-a, a kako to proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-790/22 (prije Ovr-4821/2013) od 31. svibnja 2022. u koji spis je ovaj sud izvršio uvid putem aplikacije e-spis. Kod takvog stanja stvari, nije postojala zapreka ovdje tuženiku 1. za pokretanje ovršnog postupka protiv tužitelja. Nastavno, a kako je tuženik 1. ustupio tražbinu tuženiku 2. Ugovorom o ustupu od 6. travnja 2023. (stranica 414 do 431 spisa), na mjesto tog ovrhovoditelja, u ovršnom postupku koji je ovdje predmet pobijanja stupio je ovdje tuženik 2. sukladno odredbi čl. 32. st. 3. OZ-a (koji se u ovdje osporavanom ovršnom postupku primjenjuje s obzirom na to da je pokrenut nakon stupanja na snagu Ovršnog zakona iz 2014.). Ovdje se napominje i da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr- 2209/2016-52 od 20. travnja 2023. prihvaćen prijedlog tuženika 2. stupiti u ovršni postupak umjesto dosadašnjeg ovrhovoditelja (tuženika 1.) te je (nesporno) protiv tog rješenja ovdje tužitelj podnio žalbu o kojoj (još) nije odlučeno, međutim, neovisno o tome, navedeno ne predstavljalo zapreku za pokretanje ove parnice i donošenje odluke jer žalba protiv tog rješenja nema odgodni učinak (čl. 11. st. 4. OZ-a).

16. Na kraju, a u odnosu na tužiteljeve navode prema kojima su predmet postupka koji se vodi pred ovim sudom poslovni broj P-650/22 ovršne isprave na temelju kojih je određena ovrha koja je predmet pobijanja u ovom ovršnom postupku, napominje se da je uvidom u spis ovog suda poslovni broj P-650/22 utvrđeno da navedeno nije točno. Predmet pobijanja u tom postupku su Ugovori o kreditu broj 301/102/2007, 301/257/2006 te Aneksi tim Ugovorima, a ne i Ugovor o izdavanju devizne garancije broj 301-04/2008 koji je bio predmet postupka P-144/2021 koji je pravomoćno okončan i u kojem je tužbeni zahtjev odbijen (kako je prethodno navedeno) ili Ugovor o ustupu od 7. svibnja 2014. temeljem kojeg je tražbina prenesena na ovdje tuženika 1. Predmet postupka P-650/22 je i utvrđenje neistinitim knjigovodstvenih isprava o visini duga tuženika 1., koje su priložene prijedlogu za ovrhu i na temelju kojih je sud odredio predloženu ovrhu sukladno odredbama Ugovora o izdavanju bankarske garancije i Ugovora o ustupu, međutim, eventualna (ne)valjanost tih isprava ne utječe na ishod ovog spora. Navedeno zato jer nevaljanost tih isprava može eventualno utjecati na visinu tuženikove tražbine prema tužitelju, ali ne i na njegovu aktivnu legitimaciju pokretati ovršni postupak (koji je pokrenuo na temelju ovršne isprave) ili na pasivnu legitimaciju ovdje tužitelja u ovršnom postupku te visina tražbine ne predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a o kojem bi se u ovoj parnici trebalo raspravljati. Ovdje se dodaje da tužitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi nije isticao da je (djelomično) namirio tražbinu koja proizlazi iz ovršnih isprava već se na tu okolnost po prvi put pozvao tek u podnesku od 11. studenoga 2024. Prema tome, tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na to da je tražbine (makar i djelomično) prestala jer je (djelomično) namirena jer taj razlog nije isticao u žalbi, niti je u ovu parnicu iz tog razloga upućen.

17. Slijedom svega navedenog, a kako su tužiteljevi navodi isticani u ovom postupku ocijenjeni neosnovanima te je sud utvrdio kako nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a za proglašenje ove ovrhe nedopuštenom, tužbeni zahtjev je odbijen te je odlučeno kao u točki I. izreka.

18. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke presude donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženici imaju pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 200,00 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa) te za pristup ročištima od 19. studenoga 2024., 13. veljače 2025. i 2. srpnja 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te pripadajući PDV u visini od 200,00 eura (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 1.000,00 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Rijeci 22. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.