Poslovni broj: P-842/2023-16
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Milana Rimay, odvjetnika Zagreba i punomoćnice tuženika ZS, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], 22. kolovoza 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju KS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 8.202,14 eura (slovima: osam tisuća dvjesto dva eura i četrnaest centi) sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.680,03 eur (slovima: tisuću šesto osamdeset eura i tri centa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju CS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.333,52 eura (slovima: tisuću tristo trideset tri eura i pedeset dva centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su 7. travnja 2007. parnične stranke sklopile potrošački ugovor o kreditu, broj 3208834807-265/07 i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita. Tužitelj navodi da je navedenim ugovorom, između ostalog, ugovoreno kako slijedi: stambeni kredit, u iznosu od 104.000,00 CHF (čl. 1. i 2.); redovna kamata, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% (čl. 2. st. 1.); rok otplate u trajanju od 30 godina (čl. 3. st. 1.); valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) jer je obveza tužitelja da mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, važećem za valutu CHF, na dan plaćanja (čl. 1., 2. i 7.). Tužitelj navodi da je ugovor iz točke 1. potrošački ugovor, a ugovorne odredbe, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može mijenjati temeljem odluke tuženika i valutna klauzula, temeljem koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika, važećem za valutu CHF, ugovorene su na način koji je protivan zakonu. Tužitelj nadalje navodi da se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo; ugovorom nisu bili utvrđeni jasni, egzaktni i transparentni parametri, odnosno kriteriji i uvjeti promjenjivosti redovne kamatne stope; tuženik o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli nije tužitelju, kao potrošaču, prethodno pružio ikakve informacije, niti dao ikakva objašnjenja, odnosno nije ga informirao o svim relevantnim činjenicama koje su bile bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; na opisani način tuženik je kompletan rizik povećanja tužiteljeve novčane obveze, do kojeg može doći uslijed povećanja kamatne stope i tečaja, prebacio na tužitelja; tuženik je sporne odredbe unaprijed uglavio u svoj standardizirani obrazac ugovora o kreditu, bez pružanja tužitelju mogućnosti da na takve odredbe na bilo koji način utječe. Tužitelj navodi da ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao, u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Tužitelj nadalje navodi da je uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, kao i odredaba u pogledu kojih nije tužitelja upozorio na sve rizike, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, tuženik postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tužitelj ističe da je navedeno za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima. Opisano postupanje u suprotnosti je i s odredbama članka 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Sukladno odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene odredbe su ništetne. Tužitelj navodi da je činjenica da tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., postupao na način opisan u točki 2. tužbe, pravomoćno utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 (dalje: kolektivni spor). 4. 7. 2013., u kolektivnom sporu donesena je prvostupanjska presuda, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTS-RH), broj Pž-7129/13, od 13.6.2014. (utvrđenje nezakonitosti promjenjive kamate), te presudom VTS-RH, broj Pž-6632/17, od 14.6.2018. godine (utvrđenje nezakonitosti valutne klauzule). Tužitelj navodi da je u spomenutom postupku, pravomoćno utvrđeno da je tuženik: u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tako što je, na način koji je suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan je za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Tužitelj nadalje navodi da unatoč činjenici što se radilo o ništetnoj odredbi, tuženik je sve mjesečne anuitete obračunavao u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Na dan korištenja/isplate kredita, tj. na dan 27.4.2007., srednji tečaj HNB za CHF valutu iznosio je 1 CHF = 4,488928 KN. Tijekom otplate kredita, došlo je do jačanja tečaja CHF valute u odnosu na HRK valutu, na način da je tečaj CHF valute u značajnoj mjeri premašivao spomenuti početni tečaj. Zbog navedenog, tužitelj ističe da je došlo do značajnog uvećanja mjesečnih anuiteta, odnosno općenito uvećanja svih novčanih obveza koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati temeljem ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Tužitelj navodi da ništetnost odredbe o CHF valutnoj klauzuli znači da je nezakonito bilo obračunavanje mjesečnih anuiteta u valuti CHF te njihova naplata u kunskoj protuvrijednosti, prema ugovorom određenom tečaju. Stoga tužitelj ističe da je sav novčani iznos koji je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, odnosno naplatom iznosa iznad početnog/isplatnog tečaja, tuženik stekao bez valjane pravne osnove i isti je dužan vratiti tužitelju, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), izvršena je konverzija predmetnog kredita, iz kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tužitelj smatra da je i sama konverzija pravno nevaljana, iz razloga što je konverzija provedena u odnosu na valutu koja pravno nije postojala (CHF). Naime, iako je CHF valutna klauzula pravomoćno utvrđena nepoštenom i time ništetnom u kolektivnom sporu tek 14. 6. 2018. godine, ništetnost ima djelovanje ex tunc, što bi u konkretnom slučaju značilo da se smatra kao da ništetna odredba o CHF valutnoj klauzuli nije niti bila ugovorena. Neovisno o navedenom, tužitelj navodi da samom konverzijom u svakom slučaju nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, posebno ne u smislu tuženikove obveze povrata svih neosnovano stečenih novčanih iznosa i zateznih kamata. Nakon što se obračuna sve ono što je tužitelj do konverzije preplatio po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a uz eventualno uračunavanje onoga što je tuženik, po provedenoj konverziji, eventualno priznao i vratio tužitelju kao preplatu, tužitelj navodi da ostaje i dalje obveza tuženika da tužitelju plati daljnji iznos od najmanje 9.882,17 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj stoga tužbom od tuženika potražuje iznos od 9.882,17 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je s tužiteljem sklopio ugovor o namjenskom kreditu 3208834807-265/07 od 7. travnja 2007. kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 104.000,00 CHF (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tuženik navodi da tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 9.882,17 EUR / 74.457,21 KN zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tuženik ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Tuženik navodi da je citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Tuženik nadalje navodi da je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik navodi da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik tvrdi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik navodi da ukoliko se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača te navodi da je za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu u zastari. Tuženik navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tuženik navodi da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. 6. 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno tuženik ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13. 6. 2018. nastupila zastara. Tuženik navodi da sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 30. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tuženik navodi da su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tuženik navodi da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, tuženik navodi da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik navodi da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Tuženik navodi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tuženik se poziva na odluku Suda EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, odluku C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. Slijedom navedenih odluka, tuženik ističe da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik se poziva i na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH od 20. prosinca 2022., kao i na rješenje VSRH poslovni broj: Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. Slijedom navedenih odluka, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Rev-1014/18 iz veljače 2022. i ogledni postupak pred Vrhovnim sudom RH, poslovni broj: Gos 1/2019. Tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Tuženik nadalje navodi da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama poslovni broj: Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik nadalje navodi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. i poslovni broj: Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. te presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-706/2019 od 29. travnja 2020. Slijedom navedenih odluka, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, tuženik ističe da sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od 1. siječnja 2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik navodi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik navodi da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, koje mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, tuženik ističe da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 6. svibnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da je smanjio zahtjev za isplatom te potražuje iznos od 8.202,14 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj postavlja eventualno kumuliran tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 2.809,66 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
4. Tuženik se u podnesku od 16. svibnja 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.
5. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP- a ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivi djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu broj 3208834807-265/07 od 7. travnja 2007. (list 10-15 spisa), izvršio je uvid u tečajnu listu HNB na dan 27. travnja 2007. (list 16 spisa), pročitao je dodatak ugovoru o kreditu od 30. 1. 2016. (17-23 spisa), izvršio je uvid u izračun konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 24-30 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 32 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015. (list 34 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 36 spisa), mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 121-123 spisa), pregled prometa po partiji kredita ( list spisa 180- 195 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SS iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 8. travnja 2025. (list 270-277 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale
8. Glavni tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 16. svibnja 2025. u cijelosti je osnovan, zbog čega sud o podrednom tužbenom zahtjevu nije odlučivao.
9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da su stranke 7. travnja 2007. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208834807-265/07, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 104.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita (čl. 1.), na rok oplate od 30 godina (čl. 3. st. 1.), a kredit je odobren za kupnju stana (čl. 6. ugovora),
- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje (čl. 2. st. 1.),
- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, pri čemu prvi anuitet iznosi 521,39 CHF,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 30. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,
- da pretplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 21.258,31 kunu odnosno 2.821,46 eura na dan 30. rujna 2015.
10. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o kreditu radi kupnje stana. Pregovori oko sklapanja ugovora o kreditu trajali su oko mjesec dana. Ugovor o kreditu zaključio je uz valutu CHF. Namjeravao je zaključiti ugovor o kreditu uz valutu EUR, ali službenica u banci ponudila mu je sklapanje ugovora uz valutu CHF, s obzirom da je mjesečna rata u toj valuti bila niža, zbog čega se je odlučio za sklapanje tog ugovora. Otplaćivao je rate kredita s obzirom da je imao ugovoren trajni nalog za isplatu mjesečnih rata kredita po naprijed navedenom ugovoru. Stan kojeg je kupio, sredstvima koja su mu odobrena ugovorom o kreditu, koristio je radi stanovanja zajedno s obitelji. Službenica u banci valutu CHF prikazala mu je kao valutu koja je vezana uz Švicarsku Konfederaciju i pri čemu je navela da se radi o "dobroj valuti". Službenica u banci nije ga upozorila na rizike vezane na rizike CHF. Službenica u banci nije mu objasnila da će se kamatna stopa i valuta CHF mijenjati, već mu je jedino predočili otplatni plan prema kojem je mjesečna rata kredita iznosila oko 2.200,00 kn. Pročitao je ugovor o kreditu te se je informirao o kreditu na način da je službenicu u banci pitao da mu rastumači odredbe ugovora o kreditu, koje su se odnosile na mjesečnu ratu kredita, o kamatnoj stopi i založnom pravu na nekretnini. Prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu tuženik je priznao pretplatu te su nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu mjesečne rate bile niže u odnosu na prvotno sklopljen ugovor o kreditu. Stan koji je kupio sredstvima ugovora o kreditu nije iznajmljivao, a istog je prodao 2012. radi kupnje većeg stana zbog potreba obitelji.
14. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „kupnja stana u [adresa], pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
18. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
19. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
20. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
21. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
22. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
23. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
24. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
25. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., OS protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
26. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
27. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu K protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
28. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
29. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
30. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
31. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
32. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.
33. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
34. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SS od 8. travnja 2025. (list 270-277 spisa) sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 104.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 8.213,94 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza; zatezne kamate obračunate na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), iznose ukupno 2.809,66 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja); razlika između nedospjele glavnice kako ju je uzeo u obzir tuženi prilikom izračuna konverzije i nedospjele glavnice kakva bi bila na dan konverzije po početnim uvjetima kredita da nije došlo do rasta valute CHF iznosi 3.655,23 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja), koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.
35. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 30. travnja 2025. istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje je osporavao osnovu potraživanja tužitelja. Na glavnoj raspravi od 11. lipnja 2025. tuženik nije tražio da se vještak usmeno niti pismeno očituje na navode tuženika iz podneska od 30. travnja 2025.
36. Tužitelj je podneskom od 6. svibnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.
37. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.
38. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
39. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.
40. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (7. travnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
41. Sud je utvrdio da pretplata tužitelja na ime valute iznosi 8.202,14 eura, budući se od ukupne utvrđene pretplate na ime valute u iznosu od 8.213,94 eura, (stupac „i“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama u iznosu od 2.809,66 eura, oduzima iznos pretplate utvrđene konverzijom u iznosu od 21.258,31 kunu, odnosno 2.821,46 eura. Sukladno navedenom, točkom I. izreke usvojen je glavni tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 6. svibnja 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka, a točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.680,03 eura (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužitelj preplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
42. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.
43. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
44. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
45. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
46. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti za iznos od 8.202,14 eura s pripadajućom zateznom kamatom, a odbiti u preostalom dijelu za iznos od 1.680,03 eura s pripadajućom zateznom kamatom.
47. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
48. O troškovima tuženika uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
49. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 82,99 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 91,49 %, a tuženikov 8,51 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 82,98 % (91,49%-8,51%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podnesaka od 13. lipnja 2023. i 6. svibnja 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanje na ročištima od 15. siječnja 2025. i 11. lipnja 2025. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji te za pristup na ročište za objavu presude prema Tbr. 9/3 u iznosu od 50 bodova, što zajedno iznosi 450 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 900,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 82,98 %, odnosno u iznosu od 746,82 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 186,70 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.333,52 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
50. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
U Krapini 22. kolovoza 2025.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, Savska cesta 26, putem e-Oglasne ploče
2. Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radoslava Lopašića 6, putem e-Oglasne ploče
