REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5434/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 7. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika HG, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 22. kolovoza 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 10.480,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- 12,41 EUR od 16.11.2008.

- 41,31 EUR od 15.1.2009.

- 46,98 EUR od 15.2.2009.

- 28,83 EUR od 15.3.2009.

- 32,34 EUR od 15.4.2009.

- 34,34 EUR od 15.5.2009.

- 26,66 EUR od 16.6.2009.

- 29,35 EUR od 14.7.2009.

- 22,33 EUR od 14.8.2009.

- 24,99 EUR od 29.8.2009.

- 28,39 EUR od 17.9.2009.

- 20,92 EUR od 11.10.2009.

- 25,67 EUR od 11.11.2009.

- 26,54 EUR od 11.12.2009.

- 41,18 EUR od 11.1.2010.

- 50,95 EUR od 11.2.2010.

- 61,81 EUR od 11.4.2010.

- 61,81 EUR od 11.4.2010.

- 68,85 EUR od 11.5.2010.

- 79,63 EUR od 16.6.2010.

- 100,25 EUR od 16.7.2010.

- 84,17 EUR od 11.8.2010.

- 139,88 EUR od 11.9.2010.

- 115,71 EUR od 11.10.2010.

- 123,34 EUR od 13.11.2010.

- 136,74 EUR od 11.12.2010.

- 171,15 EUR od 11.1.2011.

- 150,71 EUR od 25.2.2011.

- 144,97 EUR od 11.3.2011.

- 130,72 EUR od 11.4.2011.

- 161,72 EUR od 11.5.2011.

- 190,57 EUR od 11.6.2011.

- 198,16 EUR od 11.7.2011.

- 317,15 EUR od 11.8.2011.

- 208,90 EUR od 16.9.2011.

- 188,10 EUR od 11.10.2011.

- 217,80 EUR od 13.11.2012.

- 216,96 EUR od 29.12.2012.

- 219,70 EUR od 11.1.2013.

- 206,71 EUR od 11.2.2013.

- 202,99 EUR od 11.3.2013.

- 216,40 EUR od 11.4.2013.

- 205,62 EUR od 11.5.2013.

- 200,31 EUR od 11.6.2013.

- 186,86 EUR od 11.7.2013.

- 196,29 EUR od 11.8.2013.

- 200,85 EUR od 13.9.2013.

- 210,34 EUR od 11.10.2013.

- 209,00 EUR od 14.11.2013.

- 215,75 EUR od 11.12.2013.

- 206,73 EUR od 11.1.2014.

- 192,46 EUR od 11.2.2014.

- 197,21 EUR od 20.3.2014.

- 193,24 EUR od 11.4.2014.

- 188,90 EUR od 11.5.2014.

- 188,04 EUR od 11.6.2014.

- 193,79 EUR od 16.7.2014.

- 197,96 EUR od 11.8.2014.

- 200,30 EUR od 11.9.2014.

- 198,46 EUR od 11.10.2014.

- 205,57 EUR od 11.11.2014.

- 207,46 EUR od 11.12.2014.

- 208,21 EUR od 11.1.2015.

- 208,64 EUR od 11.2.2015.

- 208,64 EUR od 11.3.2015.

- 208,64 EUR od 11.4.2015.

- 208,64 EUR od 11.5.2015.

- 208,64 EUR od 11.6.2015.

- 208,64 EUR od 11.7.2015.

- 208,64 EUR od 11.8.2015.

- 208,64 EUR od 11.9.2015.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 3,122,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 22. kolovoza 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.210,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana."

kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je prethodni korisnik kredita JG zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3207743485 dana 27. listopada 2006. prema kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje 146.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika, na dan isplate kredita, s rokom otplate 20 godina. Predmetni Ugovor je 20. kolovoza 2009. Ugovorom o prijenosu Ugovora o kreditu prenesen s prethodnog korisnika kredita na tužiteljicu, temeljem kojeg je ona postala nositelj svih prava i obveza iz tog Ugovora. Navedenim Ugovorom je ugovorena valutna klauzula u CHF, iako se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti sve što je plaćeno povrh onoga što je bila dužan platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Navodi da je 12. siječnja 2016. s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako je tužiteljica konvertirala kredit, njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli o CHF u tužbenom zahtjevu konačno uređenom u podnesku od 3. srpnja 2025. kojim potražuje 10.480,56 EUR s osnove razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i razliku preostale glavnice u iznosu 5.210.45 EUR, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu od 7. prosinca 2023., čini neprijepornim da je s prethodnim primateljem kredita JG zaključio 27. listopada 2006. Ugovor o namjenskom kreditu, koji je Ugovorom o prijenosu kredita od 20. kolovoza 2009. prenesen na tužiteljicu, kao i da je s tužiteljicom zaključio 12. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu. Osporava aktivnu legitimaciju i status potrošača tužiteljici, te ističe da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački kredit. Ističe prigovor zastare. Navodi da je konverzija kredita provedena sukladno Zakonu uz o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime su stranke izmijenile osnovni ugovor na način da je tužitelju kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR čime je položaj tužiteljice izjednačen s položajem koji bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Zakonom točno bilo propisano na koji način se vršila konverzija iz CHF u EUR kao i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, što je tuženik i učinio. Osporava tijek zateznih kamata i ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 27. listopada 2006. (list 12-17 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016. (list 20-25 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 26-27, 44 spisa), obavijest o izračunu efekta konverzije (list 28 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 29-32 spisa), potvrda solemnizacije (list 33 spisa), Ugovor o prijenosu Ugovora o kreditu od 20. kolovoza 2009. (list 34-43 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 51 spisa), promete po kreditu/specifikacija uplata (list 52-70 spisa), izvještaj o kalkulator za provedbu konverzije kredita (list 90 spisa), podaci o kamatnoj stopi (list 91-94 spisa), izračun tečajne razlike za konvertirani kredit (list 96-109),izračun konverzije (list 207-211 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije (list 213 spis), pregled otvorenih stavki po kreditu (list 215 spisa), financijskim vještačenjem po KG, stalnom sudskom vještaku (list 366-378 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 440-441 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da je tuženik, kao kreditor, s AG, kao korisnikom kredita, sklopio Ugovor o kreditu broj 3207743485 dana 27. listopada 2006. po kojem je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 146.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 240 mjeseci, s korištenjem kredita najkasnije do 25. travnja 2007. radi kupnje stana, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da su stranke 20. kolovoza 2009.Ugovor o prijenosu Ugovora o kreditu kojim je prenesen s prethodnog korisnika kredita na tužiteljicu, temeljem kojeg je ona postala nositelj svih prava i obveza iz tog Ugovora,

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 12. siječnja 2016. po kojem su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6. Prijeporno je:

- aktivna legitimacija,

- status potrošača tužiteljice,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu 3207743485 dana 27. listopada 2006., koje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016.,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala kredit za kupnju stana za kojeg je raniji vlasnik već podigao kredit u valuti CHF. U banci joj je rečeno da se to može realizirati tako da se kredit prenese na nju i ona preuzme njegovu obvezu pod istim uvjetima. Čak joj je rečeno da se radi o stabilnoj valuti koja je sigurna, a pritom je službenik banke nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Nakon započete otplate tog kredita, mjesečni anuiteti su počeli jako rasti i bilo ih je teško otplaćivati. Kada se pojavila mogućnost konverzije konvertirala je kredit u valutu EUR, a u konačnici je podignula kredit kod RBA d.d. da bi zatvorila ovaj kredit. Prilikom ponuđene konverzije ugovora nije bila u mogućnosti pregovaranja jer joj je banka Dodatak Ugovora ponudila kao konačno rješenje i mogla ga je prihvatiti ili ne. Prihvatila je konverziju iz razloga jer je tečaj CHF stalno rastao i nije znala što ju očekuje u budućnosti, a uz to joj je konverzijom priznat određeni iznos preplate tako da joj je mjesečni anuitet slijedeću cijelu godinu bio smanjen za 50%, a što joj je utjecalo na kvalitetu života budući da je uz postojeći kredit jedva podmirivala životne potrebe. Po zanimanju je psiholog i u vrijeme ugovaranja kredita nije imala trgovačko društvo ili obrt u svom vlasništvu.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici, kao ni njezinom pravnom predniku, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

10. Istaknuti prigovor aktivne legitimacije nije osnovan. Naime, nije prijeporno da je tužiteljica s tuženikom 20. kolovoza 2009. sklopila Ugovor o prijenosu Ugovora o kreditu kojim je prenesen s prethodnog korisnika kredita na tužiteljicu, temeljem kojeg je ona postala nositelj svih prava i obveza iz tog Ugovora, slijedom čega ona jest aktivno legitimirana tužbom potraživati svoja prava iz tog Ugovora.

11. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

12. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

14. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

15. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

16. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da su tužitelj, kao i njegov pravni prednik, bili upozoreni na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su im objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

17. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da su tužiteljica, kao i njezin pravni prednik, bili na valjan način informirani o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, s tim da je neosnovano osporio da se radi o potrošačkom kreditu, jer navedena okolnost proizlazi iz iskaza tužiteljice, da je kredit podigla radi kupnje stana u kojem živi i nikada ga nije koristila za poslovne svrhe.

18. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu tužbu je tužiteljica u ovom predmetu podnijela 7. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2023., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

20. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

22. Po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji dana, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (R protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

23. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisala, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. - 3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

24. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

25. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

26. Sud je imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

27. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao ja o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

28. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

29. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćala po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćala da je plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih mjesečnih rata kredita, te usporedbe glavnice u eurima nakon konverzije s glavnicom u eurima kakva bi bila da se preostala glavnica u CHF radi utvrđenja iznosa koji je tuženik stekao bez osnove zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno ZID ZPK i jesu li uzete u obzir sve pretplate, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po KG, stalnom sudskom vještaku.

30. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 10.480,56 EUR. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi - 391,11 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos. Zatezne kamata ukupno iznose 3.162,80 EUR. Ukupna razlika preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 5.210,45 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 12. siječnja 2016. iznosi 70.773,82 EUR odnosno 540.151,31 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 108.220,18 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 500.893,21 HRK. Razlika između iznosa 540.151,31 HRK i iznosa 500.893,21 HRK je 39.258,10 HRK. prema Dodatku Ugovoru po kreditu pretplata utvrđena konverzijom iznosi 27.309,03 HRK odnosno 3.624,53 EUR. Navodi da pitanje na koji će se način pretplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se oduzimati od zateznih kamata ili više uplaćenih iznosa i ima li tužiteljica pravo samo na više plaćene razlike anuiteta ili tuženiku treba priznati i negativne razlike za vještaka predstavlja pravno pitanje. Zaključno navodi da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 3.162,80 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 10.480,56 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.624,53 EUR. Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 10.018,83 EUR . Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 5.210,45 EUR. Ukupno II predstavlja Ukupno I uvećano za razliku preostale glavnice te iznosi 15.229,28 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose -391,11 EUR. Sveukupno predstavlja iznos Ukupno I umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 14.838,17 EUR.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

32. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 10.480,56 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

33. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dospijeća na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

34. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice od 5.210,45 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, zbog sljedećih razloga;

35. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužiteljica nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužiteljica neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužiteljici dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

36. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

37. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

38. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

39. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate (- 391,11 EUR), ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

40. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (15.691,01 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

41. Tužiteljica je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 67% s visinom, slijedom čega je njezin uspjeh u sporu 83,50%.

42. Tužiteljici zastupanoj po odvjetnici priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.12.2024., 7.7.2025. i 22.8.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 550 bodova), sastava podneska od 4.8.2023., 2.5.2024. i 3.7.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 750 bodova), odnosno 1.400 bodova ili 2.800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 700,00 EUR, što ukupno iznosi 3.500,00 EUR, koji trošak je umanjen za 16,50% odnosno za 577,50 EUR, tako da priznati trošak zastupanja tužiteljice iznosi 2.922,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 3.122,50 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

43. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 22. kolovoza 2025. do isplate.

44. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika