REPUBLIKA HRVATSKA

Pn-19/2020-112

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ZP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Boljat, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. (OIB: 22694857747), Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Grgić & Partneri“ d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 8. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom 22. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća zahtjev tužitelja u dijelu preostalom nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 4812/2019-2 od 21. siječnja 2020. i sudi:

Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 22694857747, Podružnica Zadar isplatiti tužitelju ĐP iz [adresa], iznos od 822,88 EUR (ranije 6.200,00 kuna) sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2007. do isplate te iznos od 794,60 EUR (ranije 5.986,93 kune) sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2008. do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 597,93 EUR (ranije 4.505,07 kuna) sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2008. do isplate, kao i da mu na iznos od 794,60 EUR (5.986,93 kune) plati zatezne kamate počev od 15. veljače 2008. do 15 ožujka 2008.

III. Prihvaća se protutužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tužitelju-protutuženiku ĐP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, iznos od 6.380,57 EUR (ranije 48.074,39 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2020. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak prouzročen joj ovim postupkom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj sudu 7. prosinca 2007., i to glede dijela zahtjeva koji je predmet odlučivanja ovom presudom, naveo da je vlasnik osobnog automobila marke „Peugeot 206 S 16“ registarske oznake [registarska oznaka] koji da je imao kasko policu osiguranja kod tuženika; da je 1. siječnja 2007. doživio prometnu nezgodu do koje da je došlo na način da je prolazeći [adresa] u [adresa], i to na zavoju zv. „Vanjski“ gdje se nalaze dvije kolničke trake, vozio svojom desnom stranom pri čemu da je vozilo koje se kretalo u suprotnom smjeru od smjera kretanja njegovog osobnog vozila prešlo na njegov kolnički trak, pa da je u cilju izbjegavanja sraza s navedenim vozilom svoje vozilo skrenuo maksimalno u lijevu stranu na kojoj da je bilo parkirano vozilo marke „Fiat Punto“ registarskih oznaka [registarska oznaka], te u koje da je udario budući da nije uspio svojim vozilom proći između nailazećeg i parkiranog vozila, a uslijed čega da je na njegovom vozilu nastala materijalna šteta; da je njegovo vozilo potom po tuženiku, a uz pomoć vučne službe, dovezeno na popravak kod tvrtke „Sanabilis“ d.o.o. iz Bilica gdje da je 30. siječnja 2007. i sačinjen radni nalog uz polog police kasko osiguranja; da je tuženik nakon izvršenog popravka njegovog osobnog vozila odbio mirnim putem naknaditi mu navedenu materijalnu štetu pozivajući se na činjenicu da u konkretnom slučaju nije izvršeno njegovo alkotestiranje, međutim, koje postupanje tuženika da je suprotno zakonu i sudskoj praksi, a u svezi s čim je naveo i da u konkretnom slučaju proizlazi da njegova (navodna) alkoholiziranost nije ni u kakvoj vezi s nastankom predmetne prometne nezgode; uslijed potonje navedenog da mu je tvrtka „Sanabilis“ d.o.o. odbila predati vozilo do podmirenja računa, a zbog čega da je uz korištenje rezervnog ključa svoje vozilo odvezao iz poslovnog prostora navedene tvrtke koja da je dana 24. lipnja 2007. navedeno vozilo ponovno vratilo u svoje poslovne prostorije. Slijedom istaknutih činjeničnih navoda, tužitelj je ustao zahtjevom kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 20.000,00 kuna na ime nemogućnosti korištenja svojeg osobnog vozila u razdoblju od 30. siječnja 2007., potom, iznos od 16.989,51 kunu na ime troškova popravka vozila po ispostavljenom računu, te iznos od 5,00 EUR po danu na ime troška ležarine počev od 30. siječnja 2008. do preuzimanja vozila, kao i da se ranije tuženiku ad. 2. „Sanabilis“ d.o.o. naloži da mu preda navedeno vozilo i originalni ključ istog.

2. Tuženik se opirao tužbi i njome stavljenom zahtjevu u dijelu upravljenom prema njemu navodeći da u konkretnom slučaju nije dao nalog za popravak predmetnog vozila; da su predmetnim ugovorom o kasko osiguranju isključena prava iz osiguranja u slučaju kad se ne osigura kontrola alkoholiziranosti, a u kojem slučaju se smatra da je vozač automobila vozilom upravljao pod utjecajem alkohola; da se u konkretnom slučaju ne može s uspjehom potraživati bilo što osim štete na vozilu, pa tako niti troškovi taksi vozila, ležarine i sl. 3. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom u sudu 1. travnja 2014. povukao tužbu u dijelu upravljenom prema ranije tuženiku ad. 2. „Sanabilis“ d.o.o.; da doista nije osigurao svoje alkotestiranje, međutim, da isto svakako nije izbjegao, s tim da potonje navedeno nije valjan razlog odbijanja isplate osigurnine, sve u smislu kogentnih odredbi članka 942. Zakona o obveznim odnosima; da uslijed tuženikovog odbijanja isplate osigurnine nije bio u mogućnosti podmiriti račun ovlaštenog servisera a niti preuzeti svoje vozilo, čime da mu je prouzročena šteta u vidu troškova ležarine i nemogućnosti korištenja svog osobnog vozila. Ujedno je u tom podnesku ustao zahtjevom kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 20.000,00 kuna na ime nemogućnosti korištenja svojeg osobnog vozila u razdoblju od 30. siječnja 2007. do 15. ožujka 2008., potom, iznos od 16.989,51 kunu na ime troškova popravka vozila po ispostavljenom računu, te iznos od 18.056,00 kuna na ime troška ležarine počev od 30. siječnja 2007., sve sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2007. do isplate, dok se na ročištu održanom 15. travnja 2014. odrekao tužbenog zahtjeva u dijelu upravljenom prema ranije tuženiku ad. 2. „Sanabilis“ d.o.o.

4. Tuženik se protivio gornjem postupanju tužitelja smatrajući da se radi o preinaci tužbe (povećanju zahtjeva) na koju da ne pristaje, dok je tužitelj naveo da se ne radi o preinaci tužbe već o konkretiziranju zahtjeva iz osnova naknade štete na ime troška ležarine, a budući da u vrijeme podnošenja tužbe nije bila poznata visina tog troška. Tužitelj je ujedno u podnesku od 13. veljače 2014. izjavio da povlači tužbu u dijelu koji se tiče potraživanja na ime nemogućnosti korištenja osobnog vozila u visini od 20.000,00 kuna, a na koju procesnu dispoziciju tužitelja je tuženik pristao ujedno stavljajući troškovnik u svezi povučenog dijela tužbe.

5. Presudom ovog suda ranije donesenom u ovoj pravnoj stvari (br. P- 2981/07 od 19. studenog 2015.) bio je u cijelosti odbijen kao neosnovan konačno stavljeni zahtjev tužitelja, i to kraj činjenice što po tužitelju nije dokazano da bi podmirio troškove popravka vozila i ležarine po računima tvrtke „Sanabilis“ d.o.o., međutim, rečena presuda je prihvaćanjem žalbe tužitelja izjavljene protiv iste ukinuta odlukom drugostupanjskog suda (rješenjem Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-375/2016-2 od 19. siječnja 2018.) i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

6. Tužitelj je u ponovljenom postupku ustrajao u tvrdnjama isticanima tijekom ranije provedenog postupka, te je suviše toga u podnesku od 12. travnja 2018. ustao zahtjevom kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 35.045,51 kunu (od čega iznos od 24.553,51 kunu na ime troškova popravka vozila i iznos od 10.492,00 kune na ime troškova ležarine) uvećano za zatezne kamate od 30. siječnja 2007. do isplate.

7. Tuženik je, pak, u ponovljenom postupku također ustrajao u navodima isticanima tijekom ranije provedenog postupka, suviše toga navodeći da tužitelj u konkretnom slučaju nije pretrpio štetu jer nije podmirio račun osobi koja je štetu popravila (tvrtki „Sanabilis“ d.o.o.), zbog čega da navedena tvrtka ima imovinsko- pravni zahtjev prema tužitelju kojeg da je istaknula u parnici koja se pred ovim sudom vodi pod posl. br. P-1052/08. Osim toga, da je sukladno članku 23.b toč. 1. Uvjeta kasko osiguranja propisano da se iznos troška popravka umanjuje za tržišnu vrijednost dijelova koji se zamjenjuju, dok je tužitelj u svezi potonjih navoda istaknuo da po tuženiku ničim nije dokazano da bi zamijenjeni dijelovi imali ikakvu vrijednost. Tuženik je naveo i da računi tvrtke „Sanabilis“ d.o.o. ne glase na iznose kako to tvrdi tužitelj, s tim da je u računu na iznos od 24.553,51 kunu uključen i iznos na ime ležarine za 155 sati, kao i da je račun na iznos od 24.553,51 kunu dospio 15. ožujka 2008., a račun na iznos od 10.492,00 kune 10. srpnja 2007.

8. Daljnjom presudom ovog suda ranije donesenom u ovoj pravnoj stvari (br. 7 Pn-11/18-57 od 11. listopada 2018.) prihvaćen je zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 24.553,51 kune uvećano za zatezne kamate od presuđenje do isplate, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati daljnji iznos od 10.492,00 kune uvećan za zatezne kamate od 30. siječnja 2007. do isplate odbijen kao neosnovan, međutim, odlukom drugostupanjskog suda (presudom Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-167/2019-2 od 16. svibnja 2019.) žalba tuženika odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u prihvaćajućem dijelu, dok je prihvaćanjem žalbe tužitelja ta presuda preinačena u odbijajućem dijelu na način da je tuženiku naloženo da tužitelju isplati daljnji iznos od 10.492,00 kune sa zateznim kamatama od 15. veljače 2008. do isplate, kao i tužitelju, pored iznosa dosuđenog prihvaćajućim dijelom prvostupanjske presude isplati zatezne kamate koje na iznos od 18.353,51 kunu teku od 30. siječnja 2007. do isplate, a na iznos od 6.200,00 kuna od 10. srpnja 2007. do isplate.

9. Potonje navedene odluke drugostupanjskog i prvostupanjskog suda su djelomičnim prihvaćanjem revizije tuženika ukinute u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu ležarine u visini od 6.200,00 kuna sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2007. do isplate, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 10.492,00 kune sa zateznim kamatama od 15. veljače 2008. do isplate, odnosno u odluci o troškovima postupka, te predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, dok je revizija tuženika odbačena u preostalom dijelu.

10. Tuženik je u ponovljenom postupku naveo da je u ovoj pravnoj stvari preostalo za odlučiti o dijelu zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 6.200,00 kuna sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2007. te iznosa od 10.492,00 kune sa zateznim kamatama od 15. veljače 2008., sve na ime naknade materijalne štete na ime ležarine, a koje iznose da je podmirio u okviru ukupnog iznosa plaćenog tužitelju po pravomoćnoj odluci donesenoj u ovoj parnici u visini od 82.391,23 kune. Nadalje je naveo da je u svezi navedenog dijela zahtjeva u ovoj parnici nužno razmotriti:

- da li postoji krivnja osiguratelja za zakašnjenje u plaćanju osigurnine,

- da li je tužitelju nastala šteta zbog navedenog zakašnjenja i

- da li je eventualna šteta veća od iznosa zakonske zatezne kamate na koju tužitelj ima pravo zbog zakašnjenja u plaćanju osigurnine.

Suviše toga, naveo je da je odbio platiti osigurninu tužitelju budući da je tužitelj postupio suprotno pravilima ugovora o kasko osiguranju, i to na način da nije osigurao svoje alkotestiranje odmah nakon predmetne prometne nezgode, slijedom čega da nije bio u mogućnosti utvrditi da li su ispunjene zakonske pretpostavke za isplatu osigurnine; da tužitelju još nije nastala nikakva šteta budući da nije izvršio plaćanje po računima koji su predmetom odlučivanja ovom presudom. Ujedno je tuženik ustao protutužbom stavljajući zahtjev iste u sadržaju kao pod točkom III. izreke te navodeći u prilog istom da je po pravomoćnoj presudi ranije donesenoj u ovoj parnici platio 3. srpnja 2019. iznose kako slijedi:

- iznos od 18.353,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 30. siječnja 2007. do 3. srpnja 2019. (na ime štete na vozilu)

- iznos od 6.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 10. srpnja 2007. do 3. srpnja 2019. u visini od 8.326,67 kuna (na ime ležarine),

- iznos od 10.492,00 kune sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2008. do 3. srpnja 2019. u visini od 13.155,72 kune (na ime ležarine) tj. sveukupni iznos od 82.391,23 kune i

- iznos od 9.900,00 kuna (na ime parničnog troška),

pa kako da je donošenjem u ovoj pravnoj stvari odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpala pravna osnova u svezi isplate naprijed navedenih iznosa, to da mu je tužitelj-protutuženik dužan vratiti taj iznos sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja protutužbe do isplate.

11. Tužitelj je u ponovljenom postupku naveo da je u konkretnom slučaju pretrpio štetu na ime ležarine nastalu mu zbog neispunjenja tuženikove ugovorne obveze, a koju da mu je tuženik dužan naknaditi isplatom potraživanih iznosa iz tog osnova zajedno sa zateznim kamatama koja na iste teku od dospijeća obveza po navedenim računima do isplate, pri čemu da je potrebno utvrditi je li nastala šteta iz navedenog osnova veća od iznosa koji ga pripada na ime zateznih kamata na dug proistekao iz ugovorne obveze tuženika. Ujedno je naveo da je zbog ponašanja tuženika (zakašnjenja u isplati osigurnine) pretrpio štetu koja da se očituje u vidu ležarine u ukupnom iznosu od 16.692,00 kuna (6.200,00 kuna i 10.492,00 kune) uvećano za zakonske zatezne kamate od dospijeća do isplate, a osim toga da je pretrpio i štetu koja da se očituje u vidu kamata na iznos troška popravka vozila (25.886,01 kuna), a koje iznose da u parničnom postupku kod Općinskog sud u Šibeniku br. P-2053/15 trgovačko društvo ''Sanabilis'' d.o.o. potražuje od njega. Stoga, da je zbog zakašnjenja tuženika u plaćanju osigurnine pretrpio štetu koja se očituje kako slijedi:

- 38.174,39 kuna na ime troška ležarine, od čega na ime glavnice otpada dio u visini od 16.692,00 kuna, a na ime zateznih kamata dio u visini od 21.482,39 kuna,

- 24.671,67 kuna na ime zatezne kamate na iznos troška popravka vozila koje teku na iznos od 18.353,51 kuna od 10. srpnja 2007. do 3. srpnja 2019., odnosno sveukupno 62.846,06 kuna, dok da zatezne kamate na osigurninu iznose 25.863,34 kune, slijedom čega da je razlika tih dvaju iznosa 36.982,72 kune, podredno navodeći da u slučaju da se ne uzmu u obzir kamate na trošak popravka vozila (25.863,34 kune), da šteta koja je nastala tužitelju zbog neispunjenja obveze tuženika iznosi ukupno 38.174,39 kn (ležarina u iznosu od 16.692,00 kune i kamate na ležarinu u iznosu od 21.482,39), slijedom čega da razlika između kamate i nastale štete iznosi 12.311,05 kuna. Tužitelj-protutuženik se ujedno protivio protutužbi i njome stavljenom zahtjevu navodeći da isti nisu u svezi s njegovim zahtjevom, suviše toga navodeći da nije sporno da mu je tuženik-protutužitelj, po pravomoćnosti presude ranije donesene u ovoj parnici, isplatio na ime osigurnine iznos od 18.353,51 kunu, na ime zateznih kamata na iznos osigurnine iznos od 25.863,34 kune te na ime ležarine s kamatama ukupno 38.174,39 kuna (od čega na ime glavnice iznos od 16.692,00 kn, te na ime zateznih kamata na ležarinu iznos od 21.482,39 kuna), odnosno na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.900,00 kuna, međutim, da će postojanje njegove obveze vraćanja dijela isplaćenog iznosa tuženiku biti izvjesno tek po pravomoćnosti ove presude, zbog čega da je raspravljanje o predmetu protutužbe bespredmetno. Ujedno je naveo da se puni iznos štete koju je pretrpio zbog protupravnog ponašanja tuženika-protutužitelja jasno očituje u imovinsko-pravnom zahtjevu tvrtke „Sanabilis“ d.o.o. usmjerenom prema njemu koji je postavljen u tužbi koja je pred ovim sudom zavedena pod posl. br. P-2053/2015, a postupak u kojoj pravnoj stvari da je prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka, te u kojoj pravnoj stvari da navedena pravna osoba od njega potražuje na ime troška ležarine iznos od 16.692,00 kune te na ime troškova popravka vozila iznos od 18.353,51 kunu, sve uvećano za zakonske zatezne kamate, a koji iznos da upravo predstavlja puni iznos štete koju je pretrpio u konkretnom slučaju.

12. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem tuženikove police kasko osiguranja motornog vozila broj: 120015665 s početkom važenja od 3. studenog 2006., prijave i zahtjeva za naknadu štete od 2. siječnja 2007., tuženikovog izvida štete br. 071203200022/1 od 8. siječnja 2007., nedatiranog obračuna visine štete s prilozima, tuženikove odluke o odštetnom zahtjevu od 15. svibnja 2007. i prigovora FP izjavljenog protiv iste, pisma upućenog od strane FP tvrtki „Sanabilis“ d.o.o. od 20. lipnja 2007., računa tvrtke „Sanabilis“ d.o.o. br. 1-30-70803 od 10. srpnja 2007. i br. 15080009 od 15. veljače 2008., rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vojislava Vuletina br. Ovrv- 188/2007 od 22. listopada 2007., privatne kaznene tužbe od 5. studenog 2007., izvatka iz sudskog registra za tvrtku „Sanabilis“ d.o.o. od 22. siječnja 2014., e-mail korespondencije punomoćnika stranaka od 19. lipnja 2019., potvrda o izvršenom plaćanju od 3. srpnja 2019., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstve poslove NP, mag. oec. iz [adresa] od 26. siječnja 2023. te dopuna istih od 19. veljače 2022. i 11. travnja 2025. i spisa predmeta ovog suda br. P- 2053/2015, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

13. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok je protutužbeni zahtjev osnovan.

14. U ovoj fazi postupka sporno je potraživanje tužitelja na ime ležarine u visini od 6.200,00 kuna tj. 822,88 EUR sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2007. do isplate (prema računu ovlaštenog servisera od 10. srpnja 2007., a koji je dospio istog dana) te u visini od 10.492,00 kune tj. 1.392,52 EUR sa zateznim kamatama od 15. veljače 2008. do isplate (prema računu ovlaštenog servisera od 15. veljače 2008. /datuma predaje vozila tužitelju/, a koji je dospio 15. ožujka 2008.), s tim da i prema odluci revizijskog suda donesenoj u ovoj pravnoj stvari tužitelj u konkretnom slučaju nije izgubio prava iz kasko osiguranja zato što odmah nakon prometne nezgode nije proveo kontrolu svoje alkoholiziranosti (ovo sukladnom primjenom odredbe članka 942. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/05., dalje: ZOO), a suviše toga, ocjena je ovog suda da je tuženik neutemeljenim odbijanjem isplate ugovorene osigurnine tužitelju u propisanim rokovima (članak 943. stavak 1. i 2. ZOO) istom prouzročio štetu u smislu odredbi članka 943. stavak 4. ZOO koja se očituje u troškovima ležarine tužiteljevog vozila kod ovlaštenog servisera i zateznih kamata na iznose ležarine utvrđene računima ovlaštenog servisera i za koje iznose se uostalom tužitelj tereti računima ispostavljenima od strane ovlaštenog servisera te koje je isti dužan podmiriti, a koju osigurninu je tuženik bio dužan isplatiti tužitelju po predmetnom ugovoru o kasko osiguranju sklopljenom između stranaka, i to neovisno o odredbi internog akta tuženika kojim je propisano da se prava iz ugovora o kasko osiguranje gube za slučaj da osiguranik ne osigura svoje alkotestiranje, a sve to primjenom odredbi članka 942. ZOO, s tim da je tuženik navedenu štetu dužan naknaditi tužitelju za slučaj da je visina te štete veća od iznosa koji je tužitelj ostvario na ime zateznih kamata isplaćenih mu na iznos obveze u svezi koje je sklopljen ugovor o kasko osiguranju - isplate osigurnine (članak 30. stavak 2. ZOO).

15. Ocjenom u postupku provedenih dokaza, pa tako i nalaza i mišljenja u postupku angažiranog vještaka financijske struke na čiju konačnu dopunu nalaza i mišljenja od 11. travnja 2025. stranke nisu imale primjedbi ili prigovora, utvrđeno je kako slijedi:

- da potraživanje tvrtke „Sanabilis“ d.o.o. prema tužitelju sukladno izdanim računima iznosi:

- 24.553,51 kunu, od čega na ime ležarine iznos od 6.200,00 kuna tj. s uvećanjem za PDV po tadašnjoj stopi od 22% (1.364,00 kune) iznos od 7.564,00 kune (račun br. 1-30-70803 od 10. srpnja 2007., s istim danom dospijeća)

- 10.492,00 kune na ime ležarine za razdoblje od 10. srpnja 2007. do 15. veljače 2008. (tj. predaje vozila tužitelju) - račun br. 15080009 od 15. veljače 2008., s datumom dospijeća 15. ožujka 2008.,

- da je isplatom izvršenom 3. srpnja 2019. tuženik izvršio podmirenje tražbina tužitelja utvrđenih pravomoćnom presudom ranije donesenom u ovoj pravnoj stvari, i to kako slijedi:

- iznos od 82.391,23 kune (od čega na ime troškova popravka vozila iznos od 18.353,51 kunu s potraživanim zateznim kamatama od 30. siječnja 2007., zatim, na ime ležarine do 10. srpnja 2007. iznos od 6.200,00 kn sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2007. do 3. srpnja 2019. (u visini od 8.326,67 kuna), pri čemu je u iznos glavnice ispravno valjalo obračunati i iznos PDV-a po stopi od 22% u visini od 1.364,00 kune, međutim, u kojem dijelu nije ukinuta ranija pravomoćna presuda donesena u ovoj parnici, zbog čega isto nije ovlašten učiniti ovaj sud, te na ime ležarine za razdoblje od 10. srpnja 2007. do 15. veljače 2008. iznos od 10.492,00 kn sa zateznim kamatama od 15. veljače 2008. do 3. srpnja 2019. (u visini od 13.155,72 kune) i

- iznos od 9.900,00 kuna na ime dosuđenog parničnog troška,

- da je u postupku provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da visina zatezne kamate na iznos osigurnine (18.353,51 kunu tj. 2.435,93 EUR) u razdoblju od 30. siječnja 2007. do 3. srpnja 2019. iznosi 25.867,29 tj. 3.433,18 EUR kuna; da visina zatezne kamate na iznos ležarine za razdoblje od 15. ožujka 2008. (kao dana dospijeća označenog u računu od 15. veljače 2008.) do 3. srpnja 2019. (10.492,00 kune tj. 1.392,52 EUR) iznosi 1.730,28 EUR tj. 13.036,76 kuna; da visina zatezne kamate na iznos ležarine za razdoblje od 30. siječnja 2007. do 3. srpnja 2019. (6.200,00 kuna tj. 822,88 EUR) iznosi 8.325,46 kuna tj. 1.104,98 EUR, dakle, da ukupno obračunate zakonske zatezne kamate iznose 47.229,51 kunu tj. 6.268,43 EUR, odnosno 25.867,29 kuna tj. 3.433,18 EUR na iznos osigurnine, a visina štete prouzročene tužitelju zakašnjenjem tuženika u plaćanju osigurnine u zakonskom roku iznosi 38.054,22 kune tj. 5.050,66 EUR (troškovi ležarine uvećani za zatezne kamate, i to u iznosu od 10.492,00 kune tj. 1.392,52 EUR sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2008. do 3. srpnja 2019. u visini od 13.036,76 kuna tj. 1.730,28 EUR, te u iznosu od 6.200,00 kuna tj. 822,88 EUR) sa zateznim kamatama od 30. siječnja 2007. do 3. srpnja 2019. u visini od 8.325,46 kuna tj. 1.104,98 EUR.

Stoga, kako pravomoćno utvrđene zakonske zatezne kamate isplaćene tužitelju na ime troškova popravka vozila za razdoblje od 30. siječnja 2007. do 3. srpnja 2019. iznose 25.867,29 kuna tj. 3.433,18 EUR, te kako iznos štete prouzročene tužitelju neplaćanjem pripadajuće mu osigurnine u zakonskom roku ukupno iznosi 38.054,22 kune tj. 5.050,66 EUR (na ime ležarine uvećano za zakonske zatezne kamate), to tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade u visini od 12.186,93 kune tj. 1.617,48 EUR, zbog čega je zahtjevu tužitelja u dijelu koji je predmet odlučivanja ovom presudom valjalo djelomično udovoljiti i presuditi kao pod točkama I. i II. izreke.

16. Nadalje, kako je donošenjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpao pravni osnov na temelju kojeg je tuženik-protutužitelj isplatio tužitelju- protutuženiku iznose od 6.200,00 kuna (s kamatama u visini od 8.325,46 kuna) i 10.492,00 kune (s kamatama u visini od 13.036,76 kuna), sve na ime ležarine, te iznos od 9.900,00 kuna na ime parničnog troška, odnosno sveukupno 48.074,39 kn tj. 6.380,57 EUR, to se u cijelosti osnovanim ukazuje protutužbeni zahtjev tužitelja, pa je udovoljavanjem istom valjalo presuditi kao pod točkom III. izreke.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavaka 1. i 5. te članka 158. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.), a sve kraj ocjene ovog suda da su iznosi opravdanih parničnih troškova stranaka prouzročenih im postupkom po tužbi i protutužbi (stavljenoj u podnesku tuženika-protutužitelja od 15. svibnja 2020.) - pritom vodeći računa i o trošku u svezi povučenog dijela tužbe (što je učinjeno podneskom tužitelja od 13. veljače 2025.) - podjednaki, zbog čega je o troškovima postupka odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Šibeniku, 22. kolovoza 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud u Šibeniku.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima