REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-31/2021-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji toga suda Ileani Bebek, u pravnoj stvari 1. tužiteljice AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] 2. tužitelja OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], A [adresa], koje zastupa punomoćnik Tomislav Skerlev, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika POSOJILNICA BANK eGen, OIB: 24250429800, Austrija, Klagenfurt, Paulitshagasse 5-7, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 22. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Velikoj Gorici od 28. lipnja 2019., u ovršnom predmetu poslovnog broja Ovr- 240/2019, pokrenuta po prijedlogu za ovrhu tuženika protiv 1. i 2. tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi 1. i 2. tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.034,27 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 414,81 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AD podnijela je 26. siječnja 2021. tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi tužiteljica navodi da je rješenjem Općinskog suda u Velikoj Goricu poslovni broj Ovr-240/2019-39 od 11. siječnja 2021. upućena ovršenica, ovdje tužiteljica, da u roku od 15 dana protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, pokrene parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točke 9. Ovršnog zakona.

1.1. Tužitelj OD podnio je 26. ožujka 2020. tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi tužitelj navodi da je zaključkom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-240/2019-26 od 2. ožujka 2020. upućen ovršenik, ovdje tužitelj, da u roku od 15 dana protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, pokrene parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točke 9. Ovršnog zakona.

1.2. Tužitelji u tužbama navode da je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-240/2019-2 od 28. lipnja 2019. doneseno na temelju ovršne isprave- Ugovora o otplati kredita broj konta 6.072.854 od 16. ožujka 2006., solemniziranog od strane javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, dana 24. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU- 412/2006 (dalje: Ugovor o kreditu). Ovrhovoditelj, ovdje tuženik je podnio prijedlog za ovrhu, tvrdeći da postoji tražbina ovršenika, ovdje tužitelja, prema Ugovoru o kreditu u iznosu od 36.173,66 EUR. Naime, Ugovorom o kreditu, tužitelji su se obvezali tuženiku platiti 119 mjesečnih rata u iznosu od 420,00 EUR, odnosno ukupan iznos od 49.813,17 EUR. Međutim, tražbina tuženika po Ugovoru o kreditu je podmirena u cijelosti i to temeljem Suglasnosti o zapljeni od 24. ožujka 2006. na kojoj je 2. tužitelj ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, pod poslovnim brojem OV-3563/2006, a kojom je 2. tužitelj ovlastio tuženika da radi namirenja svoje novčane tražbine na temelju Ugovora o kreditu zapljeni cijeli iznos plaće, mirovine ili drugog stalnog ili povremenog novčanog primanja 2. tužitelja u korist tuženika.

1.3. Pored navedenoga, tužitelji u tužbama navode da je mjesto sklapanja Ugovora o kreditu naznačen grad Villach/Beljak. Međutim, Ugovor o kreditu je sklopljen u Republici Hrvatskoj. Tužitelji nikada nisu bili u [adresa] (slovenski: Beljak), već je Ugovor o kreditu sklopljen u Varaždinu prilikom čega je odvjetnik Hinko Žerjav predočio tužiteljima Ugovor o kreditu koji je već bio potpisan od strane tuženika.

1.4. Isto tako, odredbom članka 3. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" 72/17 - dalje: ZNUKMO) propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni. Javnobilježnički akt sklopljen na osnovi ili u vezi s ništetnim ugovorom iz članka 3. ovoga Zakona je ništetan (članak 4. ZNUKMO). Sukladno odredbi članka 2. alineja 2. ZNUKMO, neovlašteni vjerovnik je vjerovnik koji na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske. Tuženik je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao registrirano sjedište izvan Republike Hrvatske i to u Republici Austriji. Sukladno odredbi članka 4. Zakona o bankama koji se zakon ima primijeniti u konkretnom slučaju, bankovne usluge u vrijeme kada je sklopljen sporni Ugovor o kreditu mogle su pružati: banke koje od Hrvatske narodne banke dobiju odobrenje za pružanje tih usluga; banka države članice Europske unije koja u skladu sa Zakonom o bankama osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu sa Zakonom o bankama ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge području Republike Hrvatske; podružnica strane banke koja od Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske; i Štedna banka koja od HNB-a dobije odobrenje za pružanje tih usluga. Odredbom članka 47. stavak 1. Zakona o bankama propisano je kako banka koja je ovlaštena pružati bankovne i ostale financijske usluge u državi članici Europske unije može također pružati te usluge preko podružnice ili izravno na području Republike Hrvatske. Dalje, sukladno odredbi članka 48. stavak 1. i 3. Zakona o bankama banka države članice iz Europske unije može početi poslovati preko podružnice nakon isteka dvomjesečnog roka koji počinje teći od dana kada HNB primi obavijest nadležnog nadzornog tijela države članice Europske unije, odnosno može izravno početi pružati bankovne i ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske onoga dana kad HNB primi obavijest nadležnog nadzornog tijela države članice Europske unije. Tuženik je nesporno banka Europske unije, točnije austrijska banka, te je bankarske usluge mogao pružati od onog dana kada je HNB zaprimio propisanu obavijest nadležnog austrijskog tijela. Kako HNB nije zaprimio propisanu obavijest u odnosu na tuženika, tuženik nije bio ovlašten pružati bankarske usluge u Republici Hrvatskoj u spornom razdoblju. Iz navedenog, stoga, proizlazi da je tuženik neovlašteni vjerovnik sukladno ZNUKMO-u.

1.5. Slijedom svega navedenoga, tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja te predlažu prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbe tuženik navodi da ne postoji nikakvo pravo ovršenika (ovdje tužitelja) koje bi na bilo koji način sprječavalo ovrhovoditelja u provedbi ovršnog postupka, te je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Ovr-240/2019-2 od 28. lipnja 2019. osnovano u cijelosti kako i u smislu osnove tako i visine potraživanja, a što proizlazi iz sve priložene dokumentacije koja se nalazi u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Ovr- 240/2019.

2.1. Naime, nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu broj konta 6.072.854, a koji je sklopljen 16. ožujka 2006. i koji predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se vodi ovršni postupak, tužitelj OD i tuženik sklopili su još 3 ugovora o kreditu i to:

- Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) – HR broj konta: 1-06.072.854 na iznos od 5.000,00 EUR, sklopljen 12. lipnja 2006.

- Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) – HR broj konta: 2-06.072.854 na iznos od 2.000,00 EUR, sklopljen 7. travnja 2008.

- Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) – HR broj konta: 3-06.072.854 na iznos od 3.000,00 EUR, sklopljen 2. travnja 2009.

Slijedom navedenoga, tužitelji su sukladno postignutom dogovoru s tuženikom provedenim plaćanjima prvo podmirivali svoja dugovanja po navedenim „manjim“ Ugovorima o kreditu odnosno po Ugovorima o kreditu broj konta: 1-06.072.854, 2- 06.072.854 i 3-06.072.854, a što proizlazi iz izvatka iz poslovnih knjiga broj konta 6.072.854. Slijedom svega iznesenog, sasvim je razvidno da dugovanje tužitelja prema tuženiku koje je predmet ovog parničnog postupka nije podmireno, odnosno da ovrha koja je predmet ovog parničnog postupka nije nedopuštena, već da tuženik ima prema tužiteljima osnovano dospjelo i nepodmireno potraživanje, koje sukladno važećim zakonskim odredbama pokušava namiriti od tužitelja sudskim putem u predmetnom ovršnom postupku.

2.2. Nadalje, iz tužba proizlazi da tužitelji tvrde kako je s obzirom na odredbe ZNUKMO, predmetni Ugovor o kreditu ništetan. Tuženik ističe da je Sud Europske unije 14.veljače 2019. donio presudu u predmetu ZDRaiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, pod poslovnim brojem C-630/2017, a kojom presudom je utvrdio kako je ZNUKMO protivan pravu Europske unije. Predmetna presuda Suda Europske unije ima izravan učinak, a zbog čega su svi nacionalni sudovi u Republici Hrvatskoj vezani tumačenjem suda i dužni poduzeti sve potrebne mjere kako bi postupili sukladno predmetnoj presudi. Naime, člankom 134. Ustava Republike Hrvatske izrijekom je propisano kako međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Republika Hrvatska je tako već samim sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom preuzela obvezu uskladiti svoje unutarnje zakonodavstvo s pravom Europske unije te su i sudovi već od tog trenutka bili dužni suditi u skladu s navedenim Sporazumom obzirom da je člankom 115. Ustava Republike Hrvatske propisano kako sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Isto tako, člankom 143.c Ustava Republike Hrvatske propisano kako se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu sa pravnom stečevinom Europske unije, te hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije i izravno primjenjuju pravo Europske unije. Stoga predmetna odluka Suda Europske unije izravno obvezuje sud na način da je isti, u konkretnom slučaju, obvezan primijeniti pravo Europske unije, odnosno, a s obzirom da je utvrđeno kako su odredbe ZNUKMO-a u protivnosti sa pravom Europske unije, suzdržati se od primjene istih odredaba. Navedeno pravno shvaćanje je potvrdio i sam Sud Europske unije u predmetu Simmenthal S.p.A. vs. Amministrazione Delle Finanze pello santo iz 1978, pod posl. brojem 106/1977, a kom prilikom je naveo kako u slučaju konflikta prava Europske unije i norme nacionalnog prava, nacionalni sud ima obvezu izuzeti iz primjene nacionalnu i primijeniti europsku pravnu normu.

Okolnost da je Sud Europske unije donio predmetnu odluku u predmetu ZD

ORaiffeisenbank St- Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen pod poslovnim brojem C-630/2017 izravno utječe i na svaki drugi postupak koji je pokrenut na temelju odredaba ZNUKMO-a odnosno u kojem se primjenjuju odredbe ZNUKMO-a, a što je i u skladu sa samom svrhom prethodnog postupka pred sudom Europske unije, odnosno s osiguranjem jedinstvene primjene prava Europske unije u svim državama članicama. Slijedom navedenog, a s obzirom da tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje upravo na odredbama ZNUKMO-a, odnosno razloge za navodnu ništetnost Ugovora o kreditu izvode iz odredaba ZNUKMO-a, a čija primjena je protivna pravu Europske unije, to je razvidno kako je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Isto tako, niti jedna okolnost na koju tužitelji ukazuju u tužbi odnosno tijekom postupka, ne dovodi do ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti nakon donošenja predmetne odluke Suda Europske unije. Naime, predmetni ugovor niti je protivan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, niti moralu društva.

2.3. U odnosu na mjesto sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik ističe da je iz Ugovora vidljivo da je isti sklopljen 16. ožujka 2006. i to u gradu Villach/Beljak. Iz Ugovora o kreditu također je razvidan potpis tužitelja, a kojim su isti pristali na sva prava i obveze koje iz njega proizlaze i izrazili suglasnost na njegov cjelokupan sadržaj pa tako i na dio ugovora koji se odnosi na mjesto i vrijeme njegova sklapanja, temeljem čega jasno proizlazi kako se ne radi o ugovoru sklopljenom u Republici Hrvatskoj. Nadalje, sasvim je životno i logično da je javnobilježnička solemnizacija predmetnog ugovora, a radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja izvršena pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj, budući da se nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo nalazi u Republici Hrvatskoj te da su tužitelji državljani Republike Hrvatske. Međutim, prednje ne znači da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, niti da je tuženik na području Republike Hrvatske obavljao poslove davanja kredita, a kako to tužitelji neosnovano navode u tužbi. Tuženik je kao strana banka, na teritoriju Republike Austrije u Villachu/Beljaku ugovorio i pružio uslugu davanja kredita pravnoj osobama/klijentima iz Republike Hrvatske, a sve kako je i navedeno u samom Ugovoru o kreditu.

2.4. Nadalje, a glede tvrdnji tužitelja kako tuženik nije imao valjanu dozvolu Hrvatske narodne banke (HNB) za pružanje bankovnih usluga na području Republike Hrvatske, tuženik ističe kako nije bio obvezan zatražiti odobrenje HNB-a s obzirom na to da isti nije pružao bankovne usluge na području Republike Hrvatske. Tuženik je, naime, bankovne usluge pružao na području Republike Austrije te je kao financijska institucija u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao, i još uvijek ima, sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela Republike Austrije, a slijedom čega je tuženik bio, i još uvijek jest, ovlašten davati kredite fizičkim i pravnim osobama. Budući da je tuženik kredit odobrio, ali i sklopio Ugovor o kreditu s tužiteljima u Republici Austriji, nije jasno zašto bi bila potrebna određena odobrenja za tuženika u Republici Hrvatskoj. Dakle, s obzirom na to da tuženik nije pružao usluge kreditiranja na području Republike Hrvatske tuženiku nije bilo potrebno nikakvo odobrenje u Republici Hrvatskoj za davanje kredita, koju činjenicu je potvrdio i sam HNB u svom dopisu od 14. veljače 2014., Ur. Broj: 500/2014-526/1-VFR-ŽJ.

2.5. Nastavno iznesenom, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu tužitelja da naknade tuženiku troškove postupka sa zateznim kamatama.

3. Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-31/2021-19 od 15. prosinca 2022. spojeni su predmeti poslovnog broja P-31/2021 i P-33/2022, te je određeno da će se provesti jedinstveni parnični postupak pod poslovnim brojem P- 31/2021.

4. U daljnjem nastavku postupka tužitelji, su se na navode tuženika da je između njih postojao dogovor o provedenim plaćanjima i to na način da su dogovorili prvo podmirivati svoja dugovanja po navedenim „manjim“ Ugovorima o kreditu odnosno po Ugovorima o kreditu broj konta: 1-06.072.854, 2-06.072.854 i 3-06.072.854, očitovali podneskom na način da su u cijelosti osporili takve tvrdnje tuženika da bi između tužitelja i tuženika postojao interni dogovor o načinu otplate sklopljenih kredita, dogovor bez ikakvog pisanog traga i bez ikakvog dokaza o njegovom postojanju uopće. Nije niti smisleno da bi tužitelji pribjegli takvom dogovoru i pristali na to da se sredstva koja su ustegnuta s njihovih novčanih primanja, koriste radi pokrića kasnije dospjelih obveza koje su u znatno nižem iznosu od obveza iz „osnovnog ugovora“ o kreditu. Posljedica takvog dogovora za tužitelje bi bilo to da kamate teku na više iznose njihovih obaveza koje su ranije dospjele, a što nema nikakvog logičnog uporišta. Postojanje takvog dogovora tuženik ne može niti dokazati niti smisleno obrazložiti, upravo zbog toga što dogovor između stranaka nije postojao. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu niti bili sklopljeni ostali ugovori o kreditu pa bi se po tuženikovom tumačenju, predmetna točka „osnovnog ugovora“ o kreditu trebala odnositi na buduću obavezu, koja u trenutku ugovaranja nije određena niti odrediva te nastaje tek kasnije izvan postojećeg ugovornog odnosa. Tvrdnje tuženika da je takva odredba propisana Općim uvjetima tuženika, na temelju koje bi tuženik mogao osnovano po vlastitom nahođenju knjižiti uplate anuiteta korisnika kredita, tužitelji ističu da takva odredba nije primjenjiva u slučaju u kojem se prisilno ustežu iznosi obveza tuženika na temelju Suglasnosti o zapljeni, koja je dana kao sredstvo osiguranja „osnovnog ugovora“ o kreditu i nema nikakve veze s kasnijim ugovorima između stranaka.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i to Nalog za postupanje po Suglasnosti o zapljeni od 24. ožujka 2006. (list 15-16, list 83- 84 spisa), Suglasnost o zapljeni od 24. ožujka 2006. (list 18-19 i 86 spisa), prijedlog za odgodu postupanja po Suglasnosti o zapljeni (list 20-23 spisa), dinamika otplate (list 24-26 spisa), izvješće – " kartica obustava" (list 27 spisa), Ugovor o otplati kredita broj konta 3-06.072.854 i broj konta 2-06.072.854 (list 36-39 spisa), Ugovor o kreditu broj konta 1-06.072.854 (list 40 spisa), presuda suda EU u predmetu C- 630/2017 (list 41-50 spisa), hipotekarna kreditna pogodba (list 51-53 spisa), potvrda u skladu s čl. 89a Zakona o javnom bilježništvu - ovjereni prijedlog s njemačkog jezika (list 56-57 spisa), izvod s aktualnim podacima od 2. veljače 2017. - ovjereni prijevod s njemačkog jezika (list 58-65 spisa), dopisi Hrvatske narodne banke (list 67- 68 spisa), rješenje o odobravanju za rad Austrijske agencije za nadzor financijskog tržišta (FMA) i tabelarni prikaz ovlaštenih kreditnih institucija u Austriji ovjereni prijevod s njemačkog jezika (list 71 -74 spisa), podaci o građaninu –FINA (list 97-103 spisa), dopisi banaka (list 107-120 spisa), ispis prometa po računu RBA (list 121-126 spisa), ispis uplata u korist tuženika s računa 1. tužiteljice u Erste&Steiermarkische bank d.d. od 5. siječnja 2024. (list 239-240 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka financijske i računovodstvene struke Vedrana Panjkovića (list 250-261 spisa), dopuna nalaza vještaka (list 277 i 286 spisa), uvid u iskaz 1. i 2. tužitelja saslušanih kao stranke na ročištu od 20. prosinca 2023. (list 233-235 spisa), u iskaz vještaka danog na ročištu od 8. travnja 2025. (list 291-292 spisa).

5.1. Na ročištu od 8. srpnja 2025. tužitelji su odustali od saslušanja predloženog svjedoka javnog bilježnika Hinka Žerjava, a tuženik od saslušanja predloženog svjedoka ĆD.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) sud je utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da je zahtjev 1. i 2. tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Tužbeni zahtjev glasi na proglašenje nedopuštenom ovrhe u smislu odredbe članka 52. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje: OZ).

8. Među strankama nije sporno da je na temelju prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja (ovdje tuženika) određena ovrha rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-240/2019-2 od 28. lipnja 2019. radi prisilnog ostvarenja tražbine ovrhovoditelja, na novčanim sredstvima ovršenika (1. i 2. tužitelja) i na nekretnini ovršenika OD (2. tužitelja), na temelju ovršne isprave- Ugovora o otplati kredita broj konta 6.072.854 od 16. ožujka 2006., solemniziranog od strane javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, dana 24. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU-412/2006.

8.1. Među strankama također nije sporno da su između 2. tužitelja OD i tuženika sklopljena još tri ugovora o kreditu i to:

- Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) – HR broj konta: 1-06.072.854 na iznos od 5.000,00 EUR, sklopljen 12. lipnja 2006.

- Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) – HR broj konta: 2-06.072.854 na iznos od 2.000,00 EUR, sklopljen 7. travnja 2008.

- Ugovor o otplati kredita (jednokratni zajam) – HR broj konta: 3-06.072.854 na iznos od 3.000,00 EUR, sklopljen 2. travnja 2009.

9. Uvidom u Ugovor o otplati kredita od 16. ožujka 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika pod poslovnim brojem OU-412/2006, utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa]/ Z između stranke broj: 6.072.854, broj konta: 6.072.854 i kreditora:

Posojilnica Bank Zila, registrirana zadruga s ograničenom odgovornošću, A-9500, Villach/Beljak, i korisnika kredita: OD i AD, ovdje tužitelja, u iznosu 35.000,00 EUR, uz kamatnu stopu u % p.d.: 3 mj - EURIBOR + 5,00% doplata i zatezne kamate stopa redovne kamate uvećana za 4% godišnje, obračun: tromjesečno, odnosno ukupno (uključujući EUR 0,00 premije s osiguranja kredita):

49.813,17 EUR uz efektivnu godišnju kamatu: 8,09%, uz roku i način otplate i to u 119 obroka, dospijeće do zadnjeg dana u mjesecu, dospijeće prvog obroka: 30. svibnja 2006. i visina obroka: 420,00 EUR.

10. Uvidom u mišljenje HNB-a od 21. lipnja 2013. (list 68 spisa) utvrđeno je da iz istog dopisa HNB-a, broj: 416-810/10-06-2013/JM-MK, kojim je dano mišljenje u odnosu na upit mora li banka koja posluje na području Republike Austrije imati odobrenje HNB-a za sklapanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, kao i mora li ista dati svoje odobrenje pri zasnivanju založnog prava na nekretninama, a u svezi sa sklopljenim ugovorom o kreditu, ako je u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava, radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj. Predmetnim mišljenjem je utvrđeno kako sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) i Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13) nije propisana potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a u odnosu na opisane slučajeve.

11. Uvidom u odgovor HNB-a od 14. veljače 2014. (list 67 spisa) utvrđeno je da je istim HNB u svom dopisu, Ur. broj: 500/2014-526/1-VFR-ŽJ, potvrdio činjenicu da mu u ovu svrhu nije bilo potrebno odobrenje HNB-a, kojim je dano mišljenje u odnosu na upit mora li banka koja posluje na području Republike Austrije imati odobrenje HNB-a za sklapanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske.

12. Uvidom u ovjerovljeni prijevod s njemačkog jezika od 14. studenoga 2016. (list 69 spisa) utvrđeno je da je tuženik ima sva potrebita odobrenja i dozvole za rad na području Republike Austrije, kako to proizlazi iz same potvrde nadležnog tijela Republike Austrije.

13. Uvidom u spis Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-240/2019 utvrđeno je da su protiv rješenja o ovrsi žalbu podnijeli 1. i 2. tužitelji kao ovršenici navodeći da je u cijelosti podmirena tražbina po ovršnoj ispravi. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio postojanje navedenih razloga, nakon čega je ovršenik OD, zaključkom poslovni broj Ovr-240/2019-26 od 2. ožujka 2020. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u skladu s odredbom članka 52. stavak 3. OZ, a ovršenica AD rješenjem poslovni broj Ovr-240/2019-39 od 11. siječnja 2021. Dakle, tužitelji (kao ovršenici) su podnijeli žalbu protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-240/2019-2 od 28. lipnja 2019. iz žalbenog razloga propisanog odredbom članka 50. stavak 1. točka 9. OZ, jer u žalbama tvrde da je tražbina tuženika prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon sastavljanja i potvrđivanja javnobilježničke isprave. Stoga, a budući da je tuženik (kao ovrhovoditelj) osporio taj žalbeni razlog, nakon čega je ovršni sud donio rješenje/zaključak kojim je uputio tužitelje (ovršenike) na pokretanje ove parnice proizlazi da su ispunjene sve procesne pretpostavke iz članka 52. stavak 3. OZ za vođenje ove parnice. Nadalje, iz tužbi proizlazi da su iste utemeljene upravo na razlogu zbog kojega su tužitelji kao ovršenici podnijeli žalbu protiv rješenja o ovrsi zbog koje su i upućeni na pokretanje ove parnice (članak 50. stavak 1. točka 9. OZ).

13.1. Nadalje, iz spisa Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-240/2019 proizlazi da su tužitelji kao ovršenici pored žalbenog razloga da je tražbina iz ovršne isprave podmirena u cijelosti, istakli i žalbeni razlog da je Ugovor o kreditu od 16. ožujka 2006., temeljem kojeg je pokrenuta ovrha, ništetan, pozivajući se na odredbe ZNUKMO-a jer tužitelji tvrde kako je tuženik neovlašteni vjerovnik, jer je pružao usluge na području Republike Hrvatske, tj. izvan svog sjedišta, a za pružanje tih usluga nije ispunjavao propisane uvjete odnosno propisano odobrenje nadležnog tijela Republike Hrvatske.

14. Kako su ovršenici u ovršnom postupku kao žalbeni razlog istakli i ništetnost Ugovora o kreditu, a pazeći po službenoj dužnosti na ništetnost (članak 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) sud je razmatrao i taj istaknuti žalbeni razlog ovršenika (ovdje tužitelja) u okviru činjeničnih navoda tužitelja. Iako sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, sud je vezan činjeničnim navodima tužbe te nije ovlašten utvrđivati činjenice izvan onoga što su stranke iznijele niti sud u parničnom postupku ima inkvizitorne ovlasti. Stoga sud nije ovlašten utvrđivati druge razloge ništetnosti izvan onih na koje je ukazao tužitelj tužbom i tijekom postupka. Takvo shvaćanje je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2555/16-3 od 26. rujna 2017. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje „da sud može paziti po službenoj dužnosti na ništetnost koja je istaknuta u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost“, kao i s odlukom poslovni broj Rev-53/08-2 od 3. lipnja 2009. u kojoj je navedeno da je „pogrešan zaključak tužitelja da je sud trebao paziti je li u postupku ostvaren bilo koji razlog ništetnosti“.

15. Tijekom postupka sud je saslušao 1. i 2. tužitelja, koji su u svojim iskazima bili suglasni i iskazali da su Ugovor o kreditu sklopili u Varaždinu, u javnobilježničkom uredu punomoćnika tuženika, javnog bilježnika Hinka Žerjava. Predmetni Ugovor je sklopljen na iznos od 35.000,00 EUR, kao sredstvo osiguranja je upisano založno pravo na nekretnini u vlasništvu 2. tužitelja, izdana je mjenica i Suglasnost o zapljeni na plaći 2. tužitelja. Kredit je otplaćivan kroz razdoblje od 11 godina (obustavama na plaći 2. tužitelja temeljem Suglasnosti o zapljeni od 24. ožujka 2006.) i to u ratama u iznosu od otprilike 3.100,00 kuna/400,00 EUR. Kada je pokrenut ovršni postupak, tražbina po predmetnog kreditu unazad 4 godine, se ustezala i sa plaće 1. tužiteljice i to u iznosu od 400,00 EUR. Nadalje, tužitelji su iskazali da između njih i tuženika nije postojao dogovor da bi se obustavama na plaći prvo podmirivali iznosi ''manjih'', kasnije zaključenih, Ugovora o kreditu.

16. Iskaze stranaka sud ocjenjuje vjerodostojnima (osim dijela iskaza gdje je sklopljen Ugovor o kreditu, što će u nastavku presude biti obrazloženo) budući su životni i suglasni o bitnim činjenicama sa materijalnom dokumentacijom u spisu i to da se tražbina po predmetnom Ugovoru o kreditu ustezala sa plaće 2. tužitelja kroz razdoblje od 11 godina, a unazad 4 godine (od pokretanja ovršnog postupka) i sa plaće 1. tužiteljice.

17. Između stranaka sporno je - gdje je Ugovor o kreditu od 16. ožujka 2006. sklopljen, je li isti ništetan obzirom na odredbe ZNUKMO budući tužitelji tvrde kako je tuženik neovlašteni vjerovnik jer je pružao usluge na području Republike Hrvatske tj. izvan svog sjedišta, a za pružanje tih usluga nije ispunjavao propisane uvjete i je li predmetna tražbina tuženika podmirena.

18. U odnosu na gdje je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, valja reći da su tužitelji tijekom postupka tvrdili da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, dok je tuženik tvrdio da je predmetni ugovor sklopljen u Republici Austriji, gdje da je obavljena obrada kredita i isti da je isplaćen, u gradu Villach/Beljak, kako je to napisano i u Ugovoru.

19. Ovaj sud je uvidom u izvedene dokaze koji se nalaze u spisu, suprotno tvrdnji tužitelja, utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u mjestu sjedišta tuženika

- Villach/Beljak tj. u Republici Austriji. Naime, u konkretnom slučaju radi se o Ugovoru o kreditu koji je odobrila banka sa sjedištem u [adresa] u okviru svog redovitog poslovanja na području Republike Austrije gdje je predmetna obveza ugovorena i usluga pružena, pri čemu je kao instrument osiguranja zasnovano dobrovoljno založno pravo na nekretnini u vlasništvu korisnika kredita (2. tužitelja), kao založnog dužnika, s time da je kredit odobren državljanima druge države (Republike Hrvatske). Dakle, u ovom slučaju ne radi se o osobi neovlaštenog vjerovnika, po određenju iz članka 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlašetnim vjerovnikom (ZNUKMO), budući da tuženik nije nudio niti pružao usluge odobravanja kredita s međunarodnim obilježjem u Republici Hrvatskoj, pa stoga navedeni Zakon nije moguće primijeniti na tuženika.

20. Nadalje, proizlazi da je Ugovor o otplati kredita sastavio tuženik, kao banka, što je neprijeporno među strankama kojeg su potpisale ovlaštene osobe tuženika, bez ovjere istinitosti potpisa istih. Osim toga, proizlazi da su korisnici kredita zahtijevali kredit kod tuženika, što bi u tom slučaju, značilo da su tužitelji kao korisnici kredita, prihvatili tuženikovu ponudu za sklapanje Ugovora o kreditu dostavom ugovora koji je već potpisao tuženik putem svojih ovlaštenih osoba, kojim kreditima se banke pretežito i bave, slijedom čega je i sklopljen ugovor po odredbi članka 252. stavak 1. ZOO.

21. Odredbom 252. stavak 1. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, a odredbom stavka 2. je propisano da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. U smislu odredbe članka 252. stavak 1. ZOO ponuditelj je tuženik, s obzirom da je, prema podacima u spisu, sporna isprava o ugovoru dostavljena tužiteljima u Republiku Hrvatsku radi potpisa odnosno prihvata. Tu ispravu treba smatrati ponudom do trenutka potpisivanja od strane tužitelja. Stoga u smislu odredbe članka 252. stavak 2. ZOO, treba smatrati da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj u trenutku davanja odnosno prihvata ponude imao svoje sjedište, a to je Villach/Beljak u Republici Austriji. To dalje znači da je po odredbi članka 252. stavak 2. ZOO Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji te se samim tim ne primjenjuje ZNUKMO jer odredba članka 1. ovog Zakona jasno propisuje ništetnost ugovora sklopljenih samo u Republici Hrvatskoj.

22. Naprotiv, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, s obzirom da su korisnici kredita isti Ugovor potpisali kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj, koji je ujedno potvrdio sadržaj istoga.

22.1. Također, sasvim je životno i logično da je javnobilježnička solemnizacija predmetnog ugovora, a radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 2. tužitelja izvršena pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj, budući da se nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo nalazi u Republici Hrvatskoj te su tužitelji i državljani Republike Hrvatske.

23. Tužitelji nisu dokazali radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu članka 221.a ZPP.

24. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, pri tome imajući na umu odredbu članka 252. stavak 2. ZOO, s time da su prethodno sve radnje temeljem kojih je tuženik donio odluku o odobravanju kredita tužiteljima poduzete u Republici Austriji (obrada kreditnog zahtjeva, razmatranje kreditnih isprava, prijava kredita nadležnim tijelima i sl.), Dakle, tuženik je inozemna kreditna institucija koja posluje po propisima Republike Austrije isključivo na području Republike Austrije. Iz same činjenice sklapanja Ugovora o kreditu s hrvatskim državljanima ne može se izvesti zaključak da je tuženik poslovao na području Republike Hrvatske, budući da je prema hrvatskim i austrijskim deviznim propisima hrvatskim državljanima dopušteno uzimati kredite u inozemstvu (članak 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju).

25. Naposljetku, Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02) uređuju se uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak rada banke. Budući da u ovom slučaju tuženik posluje i ima sjedište na području Republike Austrije, to je razvidno kako tuženik ne mora imati osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj niti bilo kakvo posebno odobrenje Hrvatske narodne banke za sklapanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, kao korisnikom kredita. Naime, prema propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] smjeli su se zaduživati u inozemstvu. Stoga predmetni ugovor nije sklopljen protivno ni odredbama Zakona o bankama jer za slučaj u kojem tuženik kao strana kreditna institucija kreditira hrvatske državljane na njihov zahtjev, nije trebalo odobrenje Hrvatske narodne banke.

26. Za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari je mjerodavna također i presuda Suda Europske unije u predmetu C-630/2017 od 14. veljače 2019. u postupku ZD, protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfberg eGen kojom je izričito utvrđeno da je ZNUKMO protivan europskom pravu, odnosno da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da se ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog Zakona. Kako iz te presude proizlazi da je Zakon o ništetnosti ugovora po kreditu sa međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom protivan odredbi članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a pravo Europske unije utemeljeno na međunarodnim ugovorima je nadređeno domaćem pravu, to se odredbe toga zakona više ne mogu primjenjivati pa je zbog i tih razloga neosnovan zahtjev tužitelja.

27. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske je u predmetu broj U-I-3678/2017 i dr. 3. studenog 2020. donio Odluku kojom se pokreće postupak za ocjenu suglasnosti ZNUKMO s Ustavom Republike Hrvatske i taj Zakon ukida („Narodne novine“ 131/20). Temeljem te Odluke ZNUKMO je prestao važiti 27. studenoga 2020. kada je navedena Odluka objavljena u Narodnim novinama.

28. Također, prema mišljenju Hrvatske narodne banke od 14. veljače 2014., Ur. Broj:

500/2014-526/1-VFR-ŽJ ne postoji potreba za izdavanje suglasnosti i dozvola za rad u odnosu na zaključivanje ugovora o kreditu banke koja ima sjedište na području Republike Austrije sa državljanima Republike Hrvatske kao korisnicima kredita.

29. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Villachu/Beljaku u Republici Austriji, riječ je o ugovoru s međunarodnim elementom na koji se primjenjuje Uredba (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (dalje: Uredba Rim I). Prema članku 6. stavku 1. Uredbe Rim I, potrošački ugovor podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište ili bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili više država, uključujući na tu državu. U konkretnom slučaju tužitelji imaju uobičajeno boravište na području [adresa], dok je pravni prednik tuženika usmjeravao svoju komercijalnu djelatnost na Republiku Hrvatsku pa je uvjet za primjenu hrvatskog prava na predmetni potrošački ugovor ispunjen. Pritom nije od utjecaja činjenica da je riječ o pravu države nečlanice (Republika Hrvatska stupila je u članstvo Europske unije 1. srpnja 2013., nakon sklapanja predmetnog ugovora) imajući na umu da Uredba Rim I ima univerzalnu primjenu odnosno da se primjenjuje svako pravo utvrđeno tom Uredbom, bez obzira na to je li riječ o pravu države članice (članak 2. Uredbe Rim I.). To znači da se na predmetni ugovor primjenjuje hrvatsko pravo mjerodavno u vrijeme sklapanja ugovora (16. ožujka 2006.).

30. Stoga u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, odlučujući u okviru činjenica koje je tužitelj iznio tijekom postupka, ovaj sud zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke za ništetnost Ugovora o kreditu u smislu odredbe 322. ZOO.

31. Nadalje, u odnosu na tvrdnje tužitelja da je tražbina iz Ugovora o kreditu od 16. ožujka 2006. prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, izveden je dokaz vještačenja po vještaku financijske i računovodstvene struke Vedranu Panjkoviću koji je u svom nalazu i mišljenju od 31. siječnja 2024. naveo da je tražbina iz Ugovora o otplati kredita od 16. rujna 2006. i solemniziranog 24. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU-412/2006 od strane 1. i 2. tužitelja u potpunosti podmirena uplatom, odnosno ustegom sa računa 1. tužiteljice koja je izvršena na dan 8. listopada 2021. Svim daljnjim uplatama 1. tužiteljice koje su prema evidenciji u spisu vršene do 7. rujna 2022. nastala je preplata po kreditu u ukupnom iznosu od 2.653,32 EUR na navedeni dan 7. rujna 2022. Na dan 28. lipnja 2019. kada je doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-240/2019 Općinskog suda u Velikoj Gorici dug tužitelja prema tuženiku nije bio u potpunosti podmiren, te je iznosio 3.768,09 EUR i sastojao se od 3.206,46 EUR glavnice i 561,63 EUR dospjele zatezne kamate. Međutim, vještak navodi da je tražbina iz Ugovora o otplati kredita od 16. rujna 2006. u cijelosti podmirena samo u slučaju ako sud prihvati navode tužitelja, prema kojima tuženik nije imao pravo samoinicijativno knjižiti uplate sa plaće 2. tužitelja za zatvaranje sporednih potraživanja, već je iste mogao koristiti samo za podmirenje potraživanja po „osnovnom“ kreditu. Navedeno pitanje je isključivo pravne naravi i nadilazi ekspertizu vještaka financijske i računovodstvene struke.

31.1. Nalazu i mišljenju vještaka tuženik je prigovorio u podnesku od 21. veljače 2024. u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, obračun ugovorne kamate i evidentirane uplate, na koje prigovore se vještak očitovao podneskom od 3. ožujka 2024. na način da je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, navodeći da u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prilikom korištenja varijabilne kamatne stope koja se sastoji od neke bazne stope (u ovom slučaju 3M EURIBOR-a) i kamatne marže nije moguće imati jednake mjesečne rate tijekom cijelog razdoblja otplate i izvršiti obračun razlike samo na posljednjoj rati. Takva praksa suprotna je bankovnoj regulativi u Republici Hrvatskoj jer ne omogućuje transparentno utvrđenje svih parametara potrebnih za obračun kamate i visine anuiteta, dok u odnosu na prigovore tuženika na obračun ugovorne kamate, vještak je naveo da ukoliko je dužnik bio u obvezi plaćati mjesečne otplatne rate, tada nije bilo moguće vršiti obračun kamata na tromjesečnoj osnovi. Neovisno o navedenome, utvrđena razlika od 11.752,78 EUR obračunatih kamata nije mogla biti posljedica razlike između mjesečnog i tromjesečnog obračuna. Izračun vještaka dospjelih redovnih kamata transparentno prikazuje sve njegove pretpostavke i sastavnice, dok računovodstvena evidencija tuženika samo sadrži ukupno utvrđeni iznos, pa je nemoguće utvrditi na temelju kojih pretpostavki je isti sačinjen. U odnosu na prigovore tuženika da je od ukupno evidentiranih uplata 2. tužitelja vraćen ukupan iznos od 8.965,03 EUR vještak navodi da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije pronašao niti jedan dokaz koji bi ukazivao da su navedeni povrati izvršeni, pa tako iste nije niti uzimao u obzir.

31.2. Podneskom od 22. ožujka 2024. tuženik je i nadalje imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, koje je vještak otklonio na način da je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja od 31. siječnja 2024. i dodatnog očitovanja od 3. ožujka 2024.

31.3. Stalni sudski vještak je na ročištu od 8. travnja 2025. naveo da u potpunosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 31. siječnja 2024. kao i podnesaka od 3. ožujka 2024. i 15. studenog 2024. kojima se pismeno očitovao na prigovore tuženika. Naime, pri izradi izračuna koristio je sve relevantne propise koji reguliraju kreditno poslovanje u Republici Hrvatskoj zbog čega je nastao jedan dio izračunate razlike, između potraživanja tuženika i izračuna vještaka. Drugi dio navedene razlike, posljedica je pravnog pitanja koje se odnosi na mogućnost korištenja uplata izvršenih od strane tužitelja za podmirenje kreditnih obveza prema istom zajmoprimcu koji nisu predmet ovog spora.

32. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da su tužitelji, ako se uzmu u obzir svi iznosi koji su ustegnuti na temelju Suglasnosti o zapljeni potpisanoj od strane 2. tužitelja od 24. ožujka 2006., u potpunosti podmirili sve obveze iz Ugovora o otplati kredita broj konta 6.072.854 od 16. ožujka 2006.

33. Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Vedrana Panjkovića te ga ocjenjuje stručnim i objektivnim budući je dan na temelju priležeće dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda, te po osobi koja raspolaže potrebnim stručnim i naučnim znanjima za utvrđivanje odlučnih činjenica, a isti je tijekom usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja argumentirano otklonio prigovore tuženika.

34. Kako iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužitelji tijekom otplate Ugovora o kreditu od 16. ožujka 2006. ("osnovnog ugovora") sa tuženikom sklopili tri dodatna Ugovora o kreditu u manjim iznosima, čija otplata je započela odmah po sklapanju naknadnih ugovora te je bila prioritizirana u odnosu na otplatu "osnovnog ugovora" o kreditu, a što je prouzročilo prekid redovne otplate "osnovnog ugovora" o kreditu, valjalo je razriješiti i tu spornu činjenicu.

35. Odredbom članka 171. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da kada između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

35.1. Dakle, odredba članka 171. stavak 1. i 2. ZOO određuje red uračunavanja ispunjenja u situaciji u kojoj između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve obveze, u kojem slučaju će se uračunavanje obaviti redoslijedom koji odredi dužnik prilikom ispunjenja, a podredno prema dospijeću, ukoliko ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika.

36. Tijekom postupka tuženik ničim nije dokazao da je između tužitelja i tuženika postojao dogovor o redoslijedu podmirenja obveza, odnosno dogovor da će tužitelji svoja dugovanja podmirivati najprije po „manjim“ Ugovorima o kreditu odnosno po Ugovorima o kreditu broj konta: 1-06.072.854, 2-06.072.854 i 3-06.072.854, a nakon njihove otplate podmirivati obveze iz Ugovora o kreditu od 16. ožujka 2006., pri tome imajući u vidu da je tuženik financijska, kreditna institucija koja ne djeluje na temelju usmenih dogovora sa klijentima, pa se navodi tuženika da je između stranaka postojao usmeni dogovor o redoslijedu podmirenja obveza temeljem sklopljenih ugovora, ukazuju neosnovanim.

37. S tim u svezi, nije smisleno da bi tužitelji pribjegli takvom dogovoru i pristali na to da se sredstva koja su ustegnuta s njihovih novčanih primanja, koriste radi pokrića kasnije dospjelih obveza koje su u znatno nižem iznosu od obveza iz „osnovnog ugovora“ o kreditu jer posljedica takvog dogovora za tužitelje bi bilo da kamate teku na više iznose njihovih obaveza koje su ranije dospjele.

38. Sukladno navedenoj odredbi (članak 171. ZOO) tuženik je sredstva ustegnuta s primanja tužitelja morao uračunavati za podmirenje obveza po dospijeću, pri čemu su obveze iz Ugovora o kreditu od 16. ožujka 2006. dospjele prije, u odnosu na obveze iz ostalih ugovora sklopljenih između stranaka. Tuženik nije mogao samovoljno odlučivati po kojem ugovoru će se ispunjavati obveza.

38.1. Isto tako, u situaciji kada se prisilno ustežu iznosi sa plaće 2. tužitelja temeljem Suglasnosti o zapljeni plaće od 24. ožujka 2006., koja je dana kao sredstvo osiguranja po Ugovoru o kreditu od 16. ožujka 2006. i ne odnosi se na kasnije sklopljene ugovore, tuženik nije mogao po vlastitom nahođenju odlučivati po kojem ugovoru će zatvarati potraživanja.

39. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije poštovao red namirenja (članak 171. ZOO) ispunjen je žalbeni razlog propisan odredbom iz članka 50. stavak 1. točka 9. OZ odnosno da je tražbina prestala zbog činjenice koja je nastala nakon donošenja ovršne isprave slijedom čega je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-240/2019-2 od 28. lipnja 2019. osnovan u cijelosti, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP budući da su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) a sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, te prema priloženom troškovniku. Tako je (u predmetu P- 33/2022) priznat trošak sastava tužbe od 30. ožujka 2020. prema Tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak sastava podneska od 20. studenoga 2020. prema Tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak pripremnog ročište od 16. veljače 2021. prema Tbr. 9/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak sastava podneska od 16. travnja 2021. i od 18. kolovoza 2021. prema Tbr. 8/4 Tarife u iznosu od 25 bodova za svaki podnesak, trošak sastava tužbe (predmet P-31/2021) od 26. siječnja 2021. prema Tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak pripremnog ročišta od 8. veljače 2022. prema Tbr. 9/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak glavne rasprave od 20. prosinca 2023. prema Tbr. 9/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak sastava podneska od 19. veljače 2025. prema Tbr.8/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak glavne rasprave od 8. travnja 2025. i 8. srpnja 2025. prema Tbr. 9/1 Tarife u iznosu od 100 bodova za svako, odnosno ukupno 950 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 EUR u trenutku donošenja odluke o trošku za sve radnje u postupku, tužiteljima je valjalo priznati trošak u iznosu od 1.900,00 EUR, uvećan za 25% PDV, iznosi 2.375,00 EUR. Tužiteljima je valjalo priznati i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u predmetu P-31/2021 i P-33/2022 u ukupnom iznosu od 106,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, tj. sveukupno iznos od 3.034,27 EUR, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke. U preostalom zatraženom iznosu zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan temeljem članka 155. ZPP (točka III. izreke).

Velika Gorica, 22. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ileana Bebek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (članak 335. ZPP).