REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1433/2023-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VĆC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Branka Štajduhar, odvjetnica u OD Štajduhar i Jurec Baras iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. lipnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, te presude javno objavljene 22. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici VĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.356,43 EUR (šesttisućatristopedesetšesteuračetrdesettricenta), zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim na iznos od:
1,63 EUR od 16.10.2011. godine do isplate,
122,15 EUR od 16.11.2011. godine do isplate,
124,5 EUR od 16.12.2011. godine do isplate,
139,16 EUR od 16.01.2012. godine do isplate,
143,57 EUR od 16.02.2012. godine do isplate,
138,77 EUR od 16.03.2012. godine do isplate,
138,04 EUR od 16.04.2012. godine do isplate,
140,48 EUR od 16.05.2012. godine do isplate,
144,71 EUR od 16.06.2012. godine do isplate,
139,43 EUR od 16.07.2012. godine do isplate,
137,97 EUR od 16.08.2012. godine do isplate,
125,02 EUR od 16.09.2012. godine do isplate,
136,19 EUR od 16.10.2012. godine do isplate,
141,39 EUR od 16.11.2012. godine do isplate,
137,93 EUR od 16.12.2012. godine do isplate,
133,79 EUR od 16.01.2013. godine do isplate,
132,36 EUR od 16.02.2013. godine do isplate,
130,89 EUR od 16.03.2013. godine do isplate,
141,2 EUR od 16.04.2013. godine do isplate,
126,03 EUR od 16.05.2013. godine do isplate,
123,55 EUR od 16.06.2013. godine do isplate,
125,03 EUR od 16.07.2013. godine do isplate,
123,48 EUR od 16.08.2013. godine do isplate,
129,02 EUR od 16.09.2013. godine do isplate,
132,62 EUR od 16.10.2013. godine do isplate,
134,37 EUR od 16.11.2013. godine do isplate,
140,62 EUR od 16.12.2013. godine do isplate,
134,31 EUR od 16.01.2014. godine do isplate,
130,43 EUR od 16.02.2014. godine do isplate,
134,02 EUR od 16.03.2014. godine do isplate,
130,9 EUR od 16.04.2014. godine do isplate,
126,42 EUR od 16.05.2014. godine do isplate,
127,39 EUR od 16.06.2014. godine do isplate,
130,58 EUR od 16.07.2014. godine do isplate,
133,13 EUR od 16.08.2014. godine do isplate,
133,78 EUR od 16.09.2014. godine do isplate,
136,52 EUR od 16.10.2014. godine do isplate,
140,44 EUR od 16.11.2014. godine do isplate,
141,18 EUR od 16.12.2014. godine do isplate,
141,75 EUR od 16.01.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.02.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.03.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.04.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.05.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.06.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.07.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.08.2015. godine do isplate,
141,46 EUR od 16.09.2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 1.920,38 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.665,00 EUR (tisućušestošezdesetpeteura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. kolovoza 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 29.12.2005. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3205891140, kojim je tuženik tužiteljici odobrio namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I i II ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.
1.1. Tužiteljica da je je s tuženikom 27.01.2016. godine zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužiteljica tvrdi da provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, i to ukupno iznos od 8.276,81 EUR/ 62.361,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a kako bi se svi činjenični navodi tužiteljica na okolnost točne visine potraživanja predlaže i provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
1.2. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev, nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u podnesku od 5. lipnja 2025. u kojem predlaže da sud donese presudu na način da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos od ukupno 8.276,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužiteljici u osporava tužiteljici svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
2.1. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:
- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);
- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te
- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:
- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;
- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.
2.3. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.4. Nadalje, tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule, i to, neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.
2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovanog, te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 3205891140 od 29.12.2005., Dodatka Ugovoru o kreditu od 27.1.2016., početni Plan otplate po predmetnom kreditu, knjigovodstvenu karticu – Pregled prometa po po predmetnom kreditu, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, saslušao je tužiteljicu, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Matiji Mikacu iz Čakovca.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 29. prosinca 2005., zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužiteljica primila iznos od kunske protuvrijednosti 85.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita
- da je ugovorena otplata kredita na način da korisnik kredita uplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti 666,96 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta
-da je ugovoren rok otplate kredita od 180 mjeseci
-da su tužiteljica i tuženik 27.1.2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR
-da je preplata kredita prema Sporazumu o konverziji na dan 30.9. 2015. iznosila 22.628,88 HRK
5. Među strankama je sporno:
-je li tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača
- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u osnovnom Ugovoru o kreditu ništetne
- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je kredit konvertiran
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja
- visina utuženog potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula V i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 VĆ i LĆ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost načina ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
10. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o namjenskom kreditu zaključila s Zagrebačkom bankom d.d. jer sam dugogodišnji klijent navedene banke, a pored toga ta banka je dosita imala najpovoljnije uvjete kreditiranja. Njoj su trebala novčana sredstva za kupnju stana za stanovanje njezine obitelji. Namjeravala je prvobitno sklopiti ugovor o kreditu vezanu uz euro, međutim, došavši u banku raspitati se o mogućnosti sklapanja kredita, ponuđen joj je od strane bankarske službenice ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutu CHF za kojeg joj je rečeno da je najpovoljniji. S obzirom da joj je takav kredit bio ponuđen, a i ona je smatrala da je u to vrijeme isti doista bio povoljan, odlučila se za sklapanje takve vrste kredita. Kada su dogovorili osnove uvjete kredita, nakon toga joj je pisani ugovor o kreditu uručen na unaprijed formuliranom obrascu i nije imala mogućnost dalje mijenjati pojedine odredbe. Ubrzo nakon zaključivanja kredita anuiteti su zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja CHF-a počeli znatno rasti, i to, na mjesečnoj bazi. Negdje u tijeku otplate kredita naslijedila je od majke stan i s obzirom da su joj rate kredita enormno rasle, odlučila je prodati taj stan i na taj način otplatiti kredit. S takvom namjerom došla je u banku gdje joj je istovremeno ponuđeno zaključivanje dodatka o konverziji kredita u euro te zatvaranje tog kredita tj. otplata u cijelosti. Pristala je na takav sporazum o konverziji i na takav način otplate cijelog kredita jer se bojala što će biti u budućnosti i da li bi redovnim putem bila u mogućnosti više otplaćivati taj kredit, a s obzirom i na predstojeću joj mirovinu. Na pitanje koliko joj porasla rata kredita odgovorila je da od početnih 2.500,00 kuna do oko 4.500,00 kuna i da joj je to bilo sve teže i od plaće otplaćivati pa da je morala radi toga prodati i automobil. Na pitanje da li je prilikom pregovaranja o tom kreditu upozorena od bankarskih službenika na rizik uzimanja takve vrste kredita, odgovorila je da nije, već naprotiv, rečeno joj je da je isti najpovoljniji. Odgovorila je i da je prije potpisivanja pročitala ugovor o kreditu, da ne zna što znači valutna klauzula, da joj nije bio obrazložen rizik takve valutne klauzule, da joj od strane javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora o kreditu nisu bile protumačene pojedine odredbe odgovara, da je ona osobno plaćala rate kredita, te da joj nije poznat termin "valuta utočišta" .
11. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da su takvi ugovori klijentima bili ponuđeni na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu na koje više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF.
12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za kupnju stana za potrebe stanovanja članova svoje obitelji, u kojem je sud njezin iskaz također ocijenio uvjerljivim, jer nije u suprotnosti s niti jednim drugim provedenim dokazom.
13. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03 ), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
14. Nadalje, što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, valja navesti da tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, a čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama u konkretnom slučaju, s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.
15. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, sud je, primjenom odredbi to čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove spornih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku.
17. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
19. Po stavu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe u svrhu ostvarivanja potpune restitucije na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija, niti sam Dodatak ugovoru, ne određuju način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a , u konkretnom slučaju, valja istaknuti i da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK-a, ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, još uvijek nisu bile pravomoćnom odlukom utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru.
20. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran.
21. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, isti nije osnovan za potraživanje po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj švicarskog franka. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, odnosno, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF. Nadalje, kako se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastrani rok, a tužba u ovom predmetu podnijeta 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka, tj. zastara nije nastupila. Isto tako, zastara nije nastupila niti za potraživanja zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove promjene tečaja CHF, koje su akcesorno potraživanje jer, sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
22. Slijedom svega navedenog, a posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je predmetni kredit konvertiran.
23. Nadalje, pored iznosa glavnice, tuženik je tužiteljici u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu tužiteljici u obvezi platiti od dana stjecanja preplaćenog iznosa.
24. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva , sud je, po prijedlogu tužiteljice, proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Zadatak vještačenja koji je u ovom postupku prvobitno dan vještaku bio je sljedeći:
1. Koliki je iznos anuiteta, izraženo u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom ugovora o kreditu do dana konverzije 30.9.2015. u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovorni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.
2. Koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije 30.9.2015.. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice,
- Da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita,
- Kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
25. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. Matije Mikca od 26. travnja 2024. proizlazi da je od datuma korištenja do datuma konverzije korisnica kredita, uslijed promjena tečaja CHF-HRK preplatila iznos od 62.361,38 HRK (8.276,81 EUR preračunato prema fiksnom tečaju od 7,5345), pri čemu je vještak u daljnjem dijelu pisanog nalaza i mišljenja tabelarno prikazao visinu i datume dospijeća svakog pojedinačnog više plaćenog anuitata.
25.1. Vještak je također utvrdio da je prilikom konverzije nova glavnica kredita (kada se uskladi za priznatu preplatu iz konverzije) na datum 30.9.2015 utvrđena za 4.859,53 HRK (644,97 EUR) manje nego što bi ona iznosila da nije bilo konverzije, nego da se je kredit nastavio otplaćivati po početnom tečaju CHF-HRK.
26. Tužiteljica nije imala primjedbi na računski dio navedenog nalaza i mišljenja vještaka, te je, u skladu s istim, u podnesku od 5. svibnja 2024., precizirala tužbeni zahtjev.
27. Tuženik je, u podnesku od 20.5.2024., prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 22.628,88 kn. Tuženik ističe kako nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (22.628,88 kn) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj.
27.1. Nadalje, tuženik je naveo da je vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Vještak je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom sudski vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu.
27.2. Također , tuženik je istaknuo da je tužitelj razliku kamate tužio pred Naslovnim sudom predmetu pod posl. br. P-3246/15, te da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Suprotno tome, kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute. Tvrdi da kako bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, vještak da treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove.
27.3. Nadalje, tuženik je u citiranom podnesku prigovorio i izračunu glavnice, međutim, prigovor koji se odnosi na navedeno, povukao je u podnesku od 24.1.2015.
28. Sud je, u odnosu na prigovore tuženika na njegov pisani nalaz i mišljenje, odredio dopunsko vještačenje po istom vještaku, pri čemu je istom dao u zadatak da utvrdi visinu preplate priznatu tužiteljici u konverziji te da ju uračuna u iznos više plaćenih anuiteta po osnovi povišenja tečaja CHF, s time da uračunavanje izvrši u skladu s čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, tj. da preplatu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate tekuće na više uplaćene anuitete, a nakon toga u glavnicu.
29. Iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 21.3.2025. proizlazi da je Banka na datum 30.9.2015 utvrdila iznos preplate iz konverzije od 22.628,88 HRK. U slučaju da se preplate od strane korisnika utvrđene u Nalazu, zajedno s zakonskom zateznom kamatom zatvaraju s iznosom priznate preplate od strane Banke, Banka je priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisniku kredita na datum 30.9.2015 podmirila sve mjesečne preplate koje sežu do 15.9.2011 godine i dio preplate od 15.10.2011 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 30.9.2015, dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene. Iznosom od 22.628,88 HRK je na datum 30.9.2015 podmireno ukupno 14.469,03 HRK glavnice uvećano za zatezne kamate na tu glavnicu u iznosu od 8.159,85 HRK. U daljnjem dijelu nalaza vještak je tabelarno prikazao ostatak nepodmirenih mjesečnih preplata po svakom pojedinačnom anuitetu. Dakle, vještak je utvrdio da, nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije, korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 47.892,35 HRK, odnosno 6.356,43 EUR prema fiksnom tečaju.
30. U odnosu na naprijed navedenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka, tuženik se očitovao u podnesku od 14.4.2025., navodeći da se vještak nije očitovao na prigovor tuženika u odnosu na dvostruko obračunavanje obzirom da je tužitelj već tužio po osnovi promjenjive kamatne stope i predmet se vodi pod posl. br. P-3246/15.Tuženik također prigovara navodeći da je sudski vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, sukladno čl. 19.c. st. 1. tč. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata.
31. Tužiteljica se na Dopunu financijskog vještačenja od 21.03.2025. godine te se na istu očitovala navodeći kako smatra da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, a tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije takav prigovor istaknuo. S obzirom na navedeno, da ostaje kod tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku od 5.6.2024.
32. U odnosu na naprijed navedena očitovanja stranaka na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 21.03.2025., valja navesti da je pitanje načina uračunavanja preplate utvrđene konverzijom u utvrđenu preplatu s osnove valutne klauzule vezane uz CHF pravno pitanje, o kojem odlučuje sud, a koji je vještaku naložio da navedeno uračunavanje izvrši sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a, tj. na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate tekuće na više uplaćene anuitete, a nakon toga u glavnicu, s obzirom da je pravni stav ovog suda da u konkretnom slučaju, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tuženik tužitelju, pored glavnice, duguje i kamate, a sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, kamate se namiruju prije glavnice. Nadalje, što se tiče prigovora tuženika da vještak nije uzeo u obzir da je tužiteljica podnijela i tužbu po osnovi promjenjive kamatne stope u predmetu ovog suda posl. br. P- 3246/15, između stranaka je na glavnoj raspravi od 10.6.2015. učinjeno nespornim da je tužba u tom predmetu povučena.
33. Što se tiče očitovanja tužiteljice na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, valja navesti da vještak uopće nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike u preplati niti mu je to dano u zadatak, tako je to njezino očitovanje u potpunosti bespredmetno.
34. Dakle, kao bitno za odluku u ovom sporu, vještak je u svojem nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi ukupno 8.276,81 EUR, te da navedena preplata s osnove valutne klauzule umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 6.356,43 EUR, pri čemu je vještak izračunao i prikazao svaki nepodmireni iznos preplate, te datume dospijeća istih, na način kako je navedeno pod točkom I. izreke presude.
35. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, te nalaz i mišljenje knjigovodstveno - financijskog vještaka, sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu glavnice u iznosu od 6.356,43 EUR koji iznos predstavlja razliku od ukupne preplate tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koji se odnosi na glavnicu i zakonske zatezne kamate, a umanjen preplatu priznatu konverzijom), a nadalje, kao što je već naprijed navedeno, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO/05-a, tužiteljica na dosuđeni iznos glavnice ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta koji je ostao nepodmiren uračunavanjem preplate priznate konverzijom.
36. S obzirom da je tužiteljica zahtijevala iznos glavnice od ukupno 8.276,81 EUR, sud je je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 1.920,38 EUR, te zakonske zatezne kamate zatražene na taj iznos glavnice. . Naime, u tako zatraženi iznos nije uračunata preplata priznata tužiteljici Sporazumom o konverziji, a prema stavu ovog suda, radi se o iznosu kojim je podmiren dio duga koji tuženik duguje tužiteljici s osnove potraživanja po osnovi valutne klauzule vezane uz CHF, tako da je za taj iznos valjalo umanjiti potraživanje tužiteljice koje joj je utvrđeno po toj osnovi, a kako je i vještak, u skladu s nalogom suda, i učinio u svojoj dopunu nalaza i mišljenja od 21.3.2025.
37. Na osnovu navedenog, valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.
38. Odlučujući o troškovima postupka, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu. U ovom sporu tužiteljica je u odnosu na osnovu uspjela u omjeru od 100%, a glede visine u omjeru od 77% (dosuđenih 6.356,43, a zatraženih 8.276,81 EUR) što znači da tužiteljičin konačni uspjeh u odnosu na tuženika iznosi 100% + 77% = 177:2 (osnova i visina)=89%, a uspjeh tuženika iznosi 11 %. Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika ( 89 – 11) tada proizlazi da je, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici 78% parničnog troška.
39. Tužiteljicu je u ovome predmetu zastupao odvjetnik, pa je njegov parnični trošak valjalo odrediti primjenom važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 8.276,81 EUR .
40. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 12.2.2024., 4.6.2024. i 15.4.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, za zastupanje na ročištima od 19.3.2024., 4.2.2025. i 10.6.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.750,00 EUR. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici 78% navedenog parničnog troška, što iznosi 1.365,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 300,00 EUR, koji trošak je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici u cijelosti, bez obzira na uspjeh u sporu, tako joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.665,00 EUR.
41. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 11.3.2025.jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora, niti je tužiteljici za podnošenje istog, sud izdao potrebno dopuštenje, u smislu odredbe čl.299.a ZPP-a.
42. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
43. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III..
U Pregradi, 22. kolovoza 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
