REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2979/2024-29

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku ES iz [adresa], protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatovac 82, OIB: 76674680107, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 22. kolovoza 2025. godine

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženom da tužiteljici isplati iznos od 27,66 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. određena za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznos od 27,66 eur od dana 13.09.2019., do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva iznos od 3.649,69 eur.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je i siječnju 2009. otvorila tekući račun u Hypo Alpe Adria Bank d.d. Tužiteljica je potpisala 19.01.2019. dokument osiguranja zadužnicu sa naznačenim vjerovnikom HAAB. Sukladno dogovoru tužiteljica je potpisala 20.01.2009. ugovor o tekućem računu temeljem kojeg banka otvara tužiteljici multivalutni tekući račun broj: 2500009-3200212424. Dana 04.04.2012., navedena zadužnica aktivirana je od strane HAAB na iznos od 20.310,57 kuna te se na istim provodi ovrha putem FIN-e. Tužiteljica je imala tekući računu banci te je redovito koristila usluge usmeno se dogovorila s bankom da svaki mjesec uplaćuje iznos od 750,00 kuna kako bi postupno smanjila dozvoljeni minusu po tekućem računu. Banka je to prihvatila ali nije povukla predmetnu zadužnicu s FIN-e kako bi se zaštitila u slučaju da tužiteljica ne podmiri svoje dugovanje. Tužiteljica je od 15.05.2012., do 01.08.2018. uplatila sveukupni iznos od 48.720,00 kuna. kako je HAAB zbog nelikvidnosti prestao postojati kao pravni subjekt tužiteljica 07.08.2015. otvara novi tekući račun kod novog pravnog subjekta Addiko Bank d.d. Dana 25.10.2016., Addiko bank d.d. navodno ustupa potraživanja ovdje tuženiku, te je tuženik jednostrano odredio kako ne potupo tražbinu u iznosu od 37.386,75 kuna, jer Addiko bank d.d. nigdje ne spominje iznos otkupljene tražbine. Tužiteljica navodi da je debelo pretplatila svoje dugovanje te su joj u tom trenutku počeli pristizati mnogobrojni poziv s nepoznatim brojevima gdje je tuženik tražio podmirenje nepostojećih dugovanja. Početkom 2018. tuženik pokreće zahtjev za izravnu naplatu putem FIN-e za iznos od 22.845,64 kune priležeću zadužnicu prethodno aktiviranu od strane HAAB-a i to na iznos od 20.310,57 kuna a koji iznos je odavno isplaćen. Iz navedenog proizlazi da kako je prisilna naplata putem FIN-e provedena na veći iznos od kojeg je bila aktivirana zadužnica od strane prvog vjerovnika. Tužiteljica u spisu Ovr-4374/2108, Općinskog suda u Rijeci upućuje žalbu gdje ističe manjak aktivne legitimacija te nepostojećeg dugovanja. Sud I. stupnja kao i II stupnja odbacuje žalbu te upućuje tužiteljicu da pokrene parnični postupak. Tužiteljica je pokrenula parnični postupak a sud je okarakterizirao njezino tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kao žalbu na zaključak te joj tako prekludirao daljnju pravnu zaštitu. Naplata putem fine je provedena, tako je otpala i pravna osnova jer tuženik je stekao bez ikakve pravne osnove imovinsku korist od 27.684,42 kuna. Tužitelj u spisu Ovr- 4374/2107 je podnio prijedlog za ovrhu na temelju zadužnice gdje je unaprijed kao vjerovnik bio naznačen HAAB. Kako je tražbinu ustupilo društvo Addiko bank d.d., odnosno vjerovnik koji nije bio naznačen u ovršnoj ispravi valjalo je primijeniti čl. 209 st. 8 svezi čl. 32 st. 1. Ovršnog zakona. Ugovorom na teret trećeg od dana 05.10.2016. navodna tražbina prešla je od strane Addiko bank d.d. na tuženika temeljem dodataka 5 navedenog ugovor sklopljenog 30.11.2016., a ovjerenog 05.12.2018. gdje je Addiko bank d.d. navodno prenijela sva prava iz svih zadužnica na tuženika. U ugovoru nije naznačeno u kojem se odnosu nalazi HAAB te Addiko bank d.d. U zadužnici je kao vjerovnik unaprijed naznačen bio HAAB, tuženik nije ovjerovljenom ispravnom dokazao da je pravo iz zadužnice prešlo od strane HAAB na Addiko bank d.d., te potom na tuženika. Tužiteljica nije vidjela dodatak 5 navedenog ugovora jer nije bio priložen pri provedbi izravne naplate putem FIN-e pa ni ne zna na koji su način prava iz zadužnice mogla preći na tuženika što samo potvrđuje manjak aktivne legitimacije. Tuženik nije imao nikakvu pravnu osnovu za provesti izravnu naplatu putem FIN-e jer nije dokazao aktivnu legitimaciju, te je tražio prisilnu naplatu nepostojećeg dugovanja zahtijevajući kamate na kamatu. Tužiteljica je ukupno platila iznos od 48.720,00 kuna. Putem izravne naplate tužiteljici je oduzet sveukupan iznos od 27.684,42 kune, a iz čega proizlazi da je za glavnicu od 20.310,57 kuna naplaćen sveukupan iznos od 76.404,42 kuna. Tuženik je bez pravne osnove stekao korist u sveukupnom iznosu od 27.684,42 kuna, stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 27.684,42 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.09.2019., pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženika za provođenje postupka izravne naplate pred FIN-om na temelju zadužnice koja je predmet ovog postupka, ističe da je po osnovi ugovora o cesiji zaključenog dana 05.10.2016. između Addiko bank d.d. i tuženika, te ovjerenog kod javnog bilježnika, istog dana pod posl.br. OV-11792/16 postao zakoniti vlasnik potraživanja koja se odnose na dospjelo a ne pomireno dugovanje tužiteljice. Tuženik je nedvojbeno dokazao ovjerovljenom privatnom ispravom ugovorom o cesiji da je tražbina osigurana zadužnicom koja je predmet ovog postupka prethodnog vjerovnika na tuženika, te je nesporna aktivna legitimacija za provođenje postupka izravne naplate putem FIN-e. U odnosu na tužiteljev navod da prethodni vjerovnik na tuženika nije moga prenijeti potraživanja u iznosu većem od 20.310,57 kuna, budući da je zadužnica aktivirana dana 04.04.2012., tuženik ovim putem pojašnjava da je prethodni vjerovnik dana 27.07.2015., tužiteljici otkazao ugovor o transakcijskom računu pri čemu je dospjelo dugovanje u tom trenutku iznosilo 40.244,44 kuna, a tužiteljica je bila obaviještena budući je predmetni otkaz zaprimila dana 06.08.2016. Tuženik naglašava da je kroz iste i dobrovoljne uplate tužiteljice, tužiteljičino dugovanje prema tuženiku isplaćeno u cijelosti pri čemu je isplaćen ukupan iznos od 43.329,41 kuna. Tuženik pojašnjava da je dugovanje tužiteljice u trenutku ustupa potraživanja iznosilo 37.386,75 kuna, od čega se 37.255,64 kune odnosilo na glavni dug, a 131.111,00 kuna na zatezne kamate zaračunate do trenutka ustupa. Na prethodno navedeni iznos glavnog duga do dana isplate, zaračunata je daljina zatezna kamata u ukupnom iznosu od 4.489,24 kune, te trošak predujma za provedbu postupka izravne naplate u iznosu od 1.245,00 kuna, te slijedom navedenog proizlazi da je tužiteljica preplatila dug za iznos od 208,43 kuna te ga tuženik ovim putem poziva na dostavu podataka za povrat predmetnog iznosa. Slijedom navedenoga predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Zadužnicu (list 21), Ugovor o tekućem računu, dopis od 04.04.2012., popis uplata, preslike naloga za uplatu i ostalu dokumentaciju u spisu (listovi 23-84 spisa), u spis br. Ovr-4374/18 Općinskog suda u Rijeci.

4. Nesporno je da je tuženik izravno naplatio putem FIN-e, naplatio iznos od 27.684,42 kuna, prema zadužnici od dana 19.01.2009., nesporno je da je tuženik priznao da je preplatio dug za iznos od 208,43 kune. Sporno je da li je tuženik zakonito naplatio navedeni iznos bez da je imao aktivnu legitimaciju. Prema odredbi čl.1111 st.1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Iz navedenog članka proizlazi da sudsku zaštitu zbog eventualno neosnovane naplate po navedenoj zadužnici, ovršenik može ostvariti samo u parničnom postupku temeljem odgovarajućeg zahtjeva za povrat novčanih sredstava temeljem stjecanja bez osnove. U ovom slučaju je djelomično ispunjen uvjet dopuštenosti u smislu čl. 1111 ZOO-a.

5. Odredbom čl. 183 Ovršnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme sastavljanja predmetna bianko zadužnice propisano je dužnik može ispravu na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi od banak te da se novčana sredstva sa tih računa u skladu sa njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan. Stavkom 3 istog članka je propisano da se odredbe o zadužnici primjenjuju na odgovarajući način i na bianko zadužnicu, te je čl.183 st. 1. istog zakon izričito propisano kako zadužnica ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, dok je st. 7. istog članka izričito potpisano kako ima i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrhe protiv tuženika na drugim predmetima ovrhe.

6. Uvidom u priklopljen ispis Ovr-4374/18, utvrđeno je da je Addiko bank d.d sklopio ugovor o cesiji s ovdje tuženikom, te je tuženik otkupio od Addiko bank d.d. sva prava koja proizlaze iz portfelja navedenog u prilogu 1-a, ovog ugovora, te putem FINE naplatio od tužiteljice iznos 27.684,42 kune.

7. Iz priloženom spisa poslovni broj: Ovr-4374/2018 proizlazi da je pravomoćnim rješenjem 28.09.2018. odbijen prijedlog ovdje tužiteljice kao ovršenice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim od 17.09.2018. kao neosnovan. Zaključkom je tužiteljica upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate ovdje tuženika kao ovrhovoditelja temeljem zadužnice nedopuštenom, a iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona. Tužiteljica kao ovršenica nije pokrenula postupak.

8. Tužiteljica u postupku Ovr-4374/18 iznosi navode koje iznosi i u činjeničnim navodima tužbe te potražuje povrat preplaćenog iznosa uz tvrdnju da je tuženik protivno zakonu naplatio utuženi iznos u tom postupku. Na održanoj glavnoj raspravi od 18.06.2025. stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

9. Sud je dosudio tužiteljici iznos 27,66 eur a prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO- a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 13.09.2019. pa do isplate.

10. Prema odredbi čl. 221.a. ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U ovom postupku teret dokaza je na tužiteljici da je izvršenim uplatama tuženiku i njegovom predniku preplatila ukupno dugovani iznos na ime glavnice, kamata i ostalog, stoga je zbog utvrđenja trebalo provesti financijsko vještačenje jer sud nema dovoljno stručnog znanja da bi mogao utvrditi da li je tužiteljica preplatila iznos, stoga je valjalo odbiti tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 3.646,69 eur, kao nedokazanim.

11. Uvidom u navedeni spis uz priloženi ugovor o cesiji ne nalazi se prilog 1-a. Prema čl. 80 st. 1 ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Za sud je nesporno da je Addiko bank d.d., sa tuženikom sklopio ugovor o cesiji dana 05.10.2016. Iz navedenog ugovora o cesiji sud nije utvrdio da koja je tražbina prenijeta i da li je eventualna tražbina tužiteljice prenijeta na tuženika. Sud je prema navedenom utvrdio da ovdje tuženik u ovršnom postupu nije imao aktivnu legitimaciju, za prisilnu naplatu temeljem zadužnice koja je bila aktivirana od strane Addiko bank d.d., stoga je valjalo utvrditi da je u ovom slučaju a prema čl. 1111 st. 1 ZOO-a, nastupilo stjecanje bez osnove. Uvidom u ovršni spis nesporno je da je tuženik prisilnim putem naplatio iznos od 27.684,41 kuna a kako tužiteljica i potražuje u tužbenom zahtjevu. Tuženik je bez ikakve pravne osnove stekao materijalnu korist u iznosu od 27.684,42 kuna, stoga je dužan vratiti navedeni iznos te se nalaže tuženom da tužiteljici isplati iznos od 27.684,42 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 13.09.2019., pa do isplate.

12. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, a prema odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužiteljici, po pun.

- tuženiku