Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Stalna služba u Prelogu

P, [adresa]

Poslovni broj: P-218/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu, po sutkinji toga suda Nini Markuliji, u pravnoj stvari tužitelja PN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, bez održavanja ročišta, 22. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218- 50-4185123 koji je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki, dana 15.06.2007. godine, pod poslovnim brojem OV-11412/07 u dijelu koji glasi:

Naknada „Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 326,18 EUR-a (tristo dvadeset šest eura i osamnaest centa), zajedno sa zateznim kamatama počevši od 20.06.2007. godine po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 312,50 eura (tristo dvanaest eura i pedeset centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ČN PN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova postupka za iznos od 132,98 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti/isplate, tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio dana 14.6.2007. u Čakovcu, Ugovor o kreditu broj:

218-50-4185123 kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 16.868,02 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki, dana 15.06.2007. godine, pod poslovnim brojem OV-11412/07. U čl. 3. ugovorena je ulazna naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % iznosa odobrenog kredita, i to kao jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. odredba čl. 3. ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Riječ je o odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a zbog čega tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Stoga je tužitelju kao korisniku kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade za obradu kredita - koja je struktura troškova te zašto je naknada određena upravo u visini od 3,30 %. Takva obveza tužitelja kao potrošača čini je u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično tome citirana ugovorna odredba smatra se nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. S tim u vezi, odredbom čl. 296. Zakona o obveznim odnosima je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Dok je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovora, bilo da se na njih ugovor poziva. Opće je poznato da se odredbama akta kreditora, ovdje tuženika, koji regulira materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Da se citirana odredba ugovora smatra nepoštenom potvrđuje i odredba čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Prema Direktivi 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29) u članku 3. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U st. 2. istog članka propisuje se kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Iz citirane Direktive u konačnici slijedi da u slučaju kad prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu - tuženiku. Isti pravni stav zauzeo je i sud EU vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ u smislu davanja odgovora na pitanje da li plaćena ulazna naknada odgovara stvarno pruženoj usluzi i troškovima, a o čemu je bilo govora u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojim se, između ostalog, u točki 78. utvrđuje: „Naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima iz čega slijedi da odredba koja bi za učinak imala izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveza dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i na njegovu štetu može stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.“ Razvidno je kako je tekst ugovora, koji je sastavljen u banci od strane tuženika, potpisan i predan klijentu - tužitelju, radi solemnizacije ugovora, odnosno da je isti formularni, tipski ugovor, koji sadrži ugovorne klauzule određene kao model za sklapanje budućih ugovora, te kako je tuženiku bila isključena mogućnost pregovaranja o bilo kojem elementu ugovora. Pa tako iz ugovora ne proizlazi tečaj po kojem će se obračunavati sporna naknada, niti je igdje utvrđeno hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili nešto treće. Prema tome je ugovorena ulazna naknada nepoštena i ništetna odredba, netransparentna i protivna ugovornom načelu savjesnosti i poštenja, jer tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi „obrade kredita“ niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva Tužitelj stoga postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom su utvrđeni troškovi „obrade kredita“, a koja je s obzirom na nemogućnost pregovaranja o njenom sadržaju nepoštena i tipska. Ujedno podnosi i tužbu radi isplate, obzirom je sporna odredba prouzročila na strani tuženika stjecanje bez osnove. Naime, tužitelj je temeljem navedenog članka prilikom isplate kredita, dana 19.06.2007. godine, na ime troškova „obrade kredita“ morao platiti iznos od 2.457,59 HRK, a što po tečaju konverzije iznosi 326,18 EUR. Navedeno potvrđuje Potvrda banke od 19.12.2024. godine. Vidljivo je da je sve troškove snosio tužitelj, međutim, isti i dan danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, nije jasno koje je točno troškove tužitelj mogao imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj. Stoga tužitelj opravdano smatra kako je riječ o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj odredbi te da joj je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tuženiku je tužba tužitelja, s prilozima, dostavljena dopisom ovog suda poslovni broj P-218/2025-2 od 30. lipnja 2025. te zajedno s navedenim dopisom uručena 4. srpnja 2025., kojim je dopisom tuženik pozvan da podnese pisani odgovor na tužbu u roku od 30 dana, a istim je dopisom upozoren i na pravne posljedice iz čl. 331b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP).

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na tužbu u određenom mu roku od 30 dana.

4. Slijedom navedenog, a kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj predložio, niti postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je primjenom odredbe čl. 331b. ZPP-a donijeti presudu zbog ogluhe, kojom se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvaća.

5. O naknadi troškova postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

6. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na navedeni iznos od 50,00 eura, zahtjev za dostavom dokumentacije u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 36.3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na navedeni iznos od 12,50 eura, odnosno ukupno 312,50 eura.

7. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 132,98 eura kao neosnovan, obzirom je tužitelj zatražio troškove na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 132,98 eura, dok su sukladno čl. 11. st. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/2023) od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

8. S obzirom na sve navedeno, presuđeno je kao u izreci ove presude.

Prelog, 22. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Nina Markulija

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik