Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-499/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Benić, odvjetnici iz Zagreba, po tužbi radi predaje u posjed nekretnine i protutužbi radi izdavanja tabularne isprave, nakon zaključene glavne javne rasprave 11. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice te tuženika osobno i njegove punomoćnice, te objave presude 22. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužiteljici CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu čkbr. [katastarska čestica] livada površine 138 čhv, te oranica površine 800 čhv, sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u skici mjerničkog vještaka Hrvoja Ramušćaka od 22. svibnja 2023. označenu slovima E-J-L-G-E, izuzev dijela iste nekretnine koji se već nalazi u posjedu tužiteljice koji je u skici istog mjerničkog vještaka od 22. svibnja 2023. označen slovima A-B-C-D-A, u roku od 15 dana.

II/ Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

" Protutuženica CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], dužna je izdati protutužitelju LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] tabularnu ispravu podesnu za zemljišno-knjižni prijenos nekretnine čkbr. [katastarska čestica] livada Zavrtje u Šijancu sa 138 čhv i oranica Zavrtje u Šijancu sa 800 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s njenog imena na ime LT ili će takvu ispravu zamijeniti ova presuda, te mu nadoknaditi troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."

III/ Nalaže se tuženiku LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužiteljici CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu od 2.183,02 EUR (dvije tisuće sto osamdeset tri eura i dva centa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CT podnijela je 20. srpnja 2021. tužbu protiv tuženika LT u kojoj navodi da je vlasnica čkbr. [katastarska čestica] livada [adresa] u [adresa] površine 138 čhv te oranica [adresa] u [adresa] površine 800 čhv, sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u cijelosti. Budući da je tuženik njezin sin, a istoj iz gospodarskih razloga nije bilo potrebno da obrađuje predmetnu nekretninu, tužiteljica je temeljem usmenog dogovora predmetnu nekretninu ustupila tuženiku na obradu radi uzgoja poljoprivrednih kultura, uz dogovor da će tuženik ovu nekretninu tužiteljici vratiti po njezinom pozivu. Tuženik je na toj nekretnini imao zasađene presadnice povrtnih kultura. Stranke žive na istom gruntištu, čak bi se moglo reći i u istom domaćinstvu, budući da određene prostorije u kući uživaju kao zajedničke, te se tuženik veoma nezahvalno odnosi prema tužiteljici tako da često izaziva konfliktne situacije, omalovažava tužiteljicu govoreći joj razne pogrdne riječi, a posebice tako da se veoma neodgovorno odnosi prema obradi predmetne nekretnine, pa je tako tijekom travnja 2021. bez ikakvog razloga i potrebe dovezao šljunak koji je djelomično razasuo po predmetnoj nekretnini, čime je znatno otežao njezinu obradu kao i pristup. S obzirom na navedeno neadekvatno ponašanje tuženika, posebice s obzirom na narušene odnose između stranaka, te s obzirom na činjenicu da je nekretnina predana u posjed tuženiku od strane tužiteljice samo iz usluge, tužiteljica više ne želi da tuženik bude u posjedu nekretnine, tim više što mu je ustup u posjed izvršen bez ikakve naknade. Stoga je tužiteljica preporučenom pošiljkom od 21. lipnja 2021. pozvala tuženika na predaju u posjed čkbr. [katastarska čestica], a koji je zahtjev tuženik primio 28. lipnja 2021., te je istim od tuženika zatražila da joj preda nekretninu slobodnu od osoba i stvari najkasnije do 1. srpnja 2021., pri čemu je tužiteljica vodila brigu da proizvodni ciklus koji je imao tuženik na tim nekretninama bude okončan, što je i odgovaralo zatraženom vremenu budući da je tuženik na tim nekretninama imao presadnice povrtnih kultura čiji je proizvodni ciklus završavao upravo krajem prvog polugodišta. Međutim tuženik nije postupio po ovom zahtjevu, pa s obzirom na to tužiteljica predlaže da mu sud naloži da predmetnu nekretninu preda tužiteljici slobodnu od osoba i stvari. Nakon provedenog očevida i mjerničkog vještačenja tužiteljica je podneskom od 6. lipnja 2023. precizirala tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude odnosno traži da se tuženiku naloži predaja u posjed tužiteljici onih dijelova nekretnine za koje je na očevidu utvrđeno da se nalaze u posjedu tuženika, izuzevši dio koji se već nalazi u tužiteljičinom posjedu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužiteljica nije vlasnica predmetne nekretnine na kojoj je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica, no stvarni je vlasnik tuženik. Naime, navodi da je prije više od 25 godina ovu nekretninu tužiteljica darovala tuženiku budući da su prije toga tužiteljica i njezin suprug (roditelji tuženika) sinu MT darovali gradilište za izgradnju kuće te su potom roditelji i tuženik sudjelovali u gradnji te kuće, nakon čega je tužiteljica predala predmetnu nekretninu i još neke druge nekretnine tuženiku rekavši mu da je to sada njegovo te da će kasnije sačiniti pisani ugovor o darovanju kako bi tuženik darovane nekretnine u zemljišnim knjigama prenio na sebe. Od tada je tuženik u poštenom, zakonitom i istinitom posjedu predmetne nekretnine te ju je stekao dosjelošću. Nadalje, tuženik navodi da su kroz sve protekle godine stranke bile u dobrim odnosima jer žive u istoj kući, ali je zadnje godine tužiteljica pod utjecajem sina MT počela prigovarati tuženiku te su počele svađe, a u lipnju 2021. zatražila je od tuženika da joj vrati predmetnu nekretninu, što on nije učinio jer je vlasnik nekretnine. Tuženik osporava da bi na predmetnu nekretninu navozio šljunak, već je isti dovezao na dio dvorišta gdje su se nalazile rupe te se otežano kretalo po dvorištu, pa se dio šljunka rasipao i po dijelu predmetne livade koja se nastavlja na dvorište.

3. Istim podneskom u kojem iznosi odgovor na tužbu tuženik podnosi i protutužbu u kojoj navodi da su oko 1990. godine roditelji tuženika ĐT i CT MT darovali sinu MT gradilište na kojem je on, uz pomoć roditelja i drugog sina LT, ovdje protutužitelja, sagradio kuću. Roditelji su i novčanim sredstvima pomogli sinu MT sagraditi kuću u koju se ovaj uselio 2000. godine. Nakon što su roditelji i sam protutužitelj pomogli MT u izgradnji kuće, a bilo je to nekoliko godina prije nego se MT konačno preselio u novosagrađenu kuću, roditelji su rekli protutužitelju da njemu daju svoje zemlje koje još imaju pa mu je majka dala spornu nekretninu čkbr. [katastarska čestica] livada [adresa] u [adresa] sa 138 čhv i oranica [adresa] u [adresa] sa 800 čhv upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i od tada se tuženik nalazi u poštenom, istinitom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine. Otac mu je iste zgode predao 4.000,00 m2 svojih oranica, a majka dodatnih 4.000,00 m2 svojih oranica. Roditelji su nakon toga rekli da su time pravedno postupili prema sinovima. Protutužitelj je predložio da se sačini darovni ugovor kako bi se mogao upisati u zemljišne knjige kao vlasnik darovanih nekretnina, ali roditelji su rekli da za to ima vremena. Slijedom navedenog, a budući da iz tužbe proizlazi kako tužiteljica smatra da je i dalje vlasnica sporne nekretnine, tuženik kao protutužitelj podnosi ovu protutužbu smatrajući da je predmetnu nekretninu stekao dosjelošću te predlaže da sud obveže protutuženicu da izda tabularnu ispravu pogodnu za zemljišnoknjižni prijenos nekretnine s njezinog imena na ime protutužitelja ili će takvu ispravu zamijeniti sudska presuda.

4.1. U podnesku od 27. travnja 2022. tužiteljica daje odgovor na protutužbu u kojem ističe da jedino upis u zemljišnu knjigu znači stjecanje vlasništva na nekretnini, a tužiteljica je zemljišnoknjižnim izvatkom dokazala vlasništvo sporne nekretnine. Osporava kao neosnovanu tvrdnju tuženika da je on stvarni vlasnik nekretnine te navodi da ni u kojem slučaju istu nije darovala tuženiku jer da je to htjela napraviti, sačinila bi darovni ugovor na temelju kojeg bi se tuženik kao vlasnik upisao u zemljišne knjige. Tužiteljica nikada nije niti usmeno, a ni pisanim ugovorom darovala predmetnu nekretninu tuženiku, već se radi o njegovim samovoljnim navodima. Naime, njihovi odnosi nikada nisu bili dobri iako žive u istoj kući tako da nije bilo razloga za darovanje predmetne nekretnine tuženiku kako je to opisano u protutužbi. Osim toga, tuženiku njegovi roditelji nikada nisu darovali niti bilo kakve druge nekretnine, već je on jedino mogao, budući da se bavi poljoprivredom, po dozvoli roditelja odnosno tužiteljice te nekretnine obrađivati. Stoga tuženik nije stekao vlasništvo sporne nekretnine niti darovanjem, a ni dosjelošću. Tužiteljica je dozvolila tuženiku samo privremeno korištenje nekretnine u smislu njezinog posjedovanja kada je ona više nije mogla obrađivati, no budući da se tuženik nekulturno i nasrtljivo, pa čak i zlostavljački ponašao prema tužiteljici, ona je zahtjevom od 21. lipnja 2021. od njega zatražila da prekine s uživanjem predmetne nekretnine i preda je tužiteljici u posjed, što on doduše nije učinio, ali je nekretninu prestao obrađivati. Stoga se predlaže protutužbu odbiti kao neosnovanu.

4.2. U podnesku od 10. svibnja 2022. tužiteljica dopunjuje svoj odgovor na tužbu osporavajući i navode da bi stranke bile u dobrim odnosima sve do godinu dana prije podnošenja tužbe te navodi da njihovi odnosi nikada nisu bili dobri iz razloga što je tuženik neprestano izazivao konfliktne situacije te napadao tužiteljicu i svojeg oca ĐT, a zbog čega je 2011. vođen i prekršajni postupak zbog nasilja u obitelji (kod Prekršajnog suda u Varaždinu pod brojem J-17519/10) u kojem je tuženik proglašen krivim. Stoga su netočni njegovi navodi kako mu je tužiteljica darovala predmetnu nekretninu zbog skladnih odnosa. Osporava i navode tuženika o navažanju šljunka na dio dvorišta gdje su se nalazile rupe, već je šljunak nasipan upravo na predmetnu česticu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, zbog promjene sastava suda uz suglasnost stranaka pročitao je zapisnike s iskazima svjedoka: TT, PT, MT, ČT, BT, HT, ŽT, OT i IT kao i zapisnik s očevida od 16. ožujka 2023., izvršio je uvid u skicu izmjere mjerničkog vještaka Hrvoja Ramušćaka s očevida od 16. ožujka 2023., saslušao je tuženika, dok je tužiteljica na ročištu 11. srpnja 2025. odustala od svojeg saslušanja zbog zdravstvenih razloga. Kako je glavna rasprava zaključena pred sudom u izmijenjenom sastavu (pred drugim sucem pojedincem) u odnosu na onaj kada je tužiteljica dala svoj iskaz u ranijem tijeku postupka (na ročištu 20. veljače 2023.), sud pred kojim je zaključena glavna rasprava nije mogao pročitati ovaj iskaz sukladno čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) budući da je tom odredbom propisano da ako se ročište drži u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac može odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza, a koja mogućnost nije propisana i za saslušanje stranaka. Nadalje, sud je odbio prijedlog tuženika da se isti dopunski sasluša na ročištu za glavnu raspravu 11. srpnja 2025., a koji prijedlog iznosi iz razloga što je na prethodnom ročištu za glavnu raspravu na kojoj je saslušan (21. ožujka 2025.) propustio iznijeti neke bitne okolnosti, a konkretno navodi da se radi o činjenicama koje se tiču potpisivanja od strane tužiteljice isprava vezanih uz objekte gospodarske namjene na predmetnoj nekretnini tijekom 2006. godine za koje je tuženik trebao ishoditi građevinsku dozvolu, a za što je tužiteljica kao zemljišnoknjižni vlasnik trebala potpisati dokumentaciju kojom je prilikom tuženiku usmeno potvrdila da se radi o njegovoj nekretnini. Naime, ovdje valja ukazati na odredbe čl. 299.a ZPP iz kojih proizlazi da stranke mogu iznositi nove činjenice i nove dokaze samo do zaključenja prethodnog postupka, a nakon toga samo ako ih nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije toga, pa tako tuženik u fazi glavne rasprave više ne može iznositi nove relevantne činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Slijedom navedenog, tuženik ne može niti iznositi prijedlog za svoje dopunsko saslušanje usmjereno na dokazivanje tih činjenica. U dosadašnjem dijelu postupka, a pogotovo do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije iznosio ove navode o potpisivanju dokumentacije od strane tužiteljice kao zemljišnoknjižne vlasnice nekretnine u svrhu ishođenja građevinske dozvole za objekte na istoj, pri čemu nije sporno da je tužiteljica zemljišnoknjižna vlasnica, a niti je iznosio da bi tuženiku tom prilikom usmeno potvrđivala da se radi upravo o njegovoj nekretnini. Slijedom navedenog, u dosadašnjem tijeku postupka tužiteljica nije imala priliku izjasniti se o navedenoj okolnosti, kao niti predlagati eventualno izvođenje dokaza o suprotnom, niti su se o navedenoj okolnosti ispitivali svjedoci koji su saslušavani u tijeku postupka.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. ZPP sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za predaju u posjed tužiteljici nekretnine čkbr. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slobodne od stvari i osoba, kao i protutužbeni zahtjev radi izdavanja tabularne isprave podobne za zemljišnoknjižni upis iste nekretnine na ime tuženika kao vlasnika.

8. Nesporno je da je tužiteljica u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica predmetne nekretnine u cijelosti (kako to proizlazi i iz priloženog zk izvatka), kao i da je ovu nekretninu predala u posjed tuženiku, no sporno je da li je ova nekretnina tuženiku predana u cilju darovanja ili radi obrade nekretnine do opoziva tj. zahtjeva tužiteljice za njezinim povratom u posjed tužiteljice. Nesporno je i da je tužiteljica zahtjevom od 21. lipnja 2021. od tuženika zatražila predaju sporne nekretnine u njezin posjed slobodnu od stvari i osoba na način da tuženik ukloni sve poljoprivredne kulture (presadnice) koje ima na toj čestici te da ukloni kamion – teretno kombi vozilo i to najkasnije do 1. srpnja 2021., a kojem zahtjevu isti nije udovoljio budući da je sporno je li predmetna nekretnina vlasništvo tužiteljice ili tuženika koji tvrdi da je navedenu nekretninu stekao usmenim darovanjem odnosno dosjelošću.

9. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema čl. 162. st. 1. ZV, da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu. Prema čl. 163. st. 1. ZV posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

10. Sukladno čl. 115. st. 1. ZV na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom, dok sukladno st. 3. istog članka pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku. Prema čl. 119. st. 1. ZV vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecatelja vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja.

11.1. Odredbom čl. 159. st. 1. ZV propisano je da se dospjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema čl. 11. st. 1. ZV samostalni je posjednik onaj tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik, a onaj tko stvar posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika jest nesamostalni posjednik, time da se sukladno čl. 11. st. 2. ZV posjed smatra samostalnim ako se ne dokaže suprotno.

11.2. Prema daljnjoj odredbi čl. 159. st. 2. ZV samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a sukladno st. 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

11.3. Sukladno čl. 160. st. 1. ZV vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostani posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost.

11.4. Nadalje, prema čl. 18. st. 1. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed); prema čl. 18. st. 2. ZV posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja; prema čl. 18. st. 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, time da se sukladno čl. 18. st. 5. ZV posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. st. 3. ZV).

12. S obzirom na prednje zakonske odredbe za ocjenu osnovanosti tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva odlučno je utvrditi koja je od stranaka vlasnik predmetne nekretnine. Pri tome, kako je rečeno, iz zemljišne knjige proizlazi da je tužiteljica u cijelosti uknjižena kao vlasnica iste, zbog čega je na tuženiku teret dokaza o suprotnom tj. da je upravo on stekao vlasništvo nekretnine. Kod toga se ističe da predmetnu nekretninu, s obzirom na zakonom propisani oblik ugovora o darovanju nekretnine te o načinu stjecanja nekretnine na temelju pravnoga posla upisom u zemljišnu knjigu, tuženik sasvim očigledno nije stekao darovanjem budući da nedvojbeno stranke nisu sačinile pisani ugovor o darovanju sporne nekretnine pa slijedom navedenog tuženik nije, niti je mogao biti temeljem ugovora upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik. Stoga je valjalo utvrditi je li tuženiku predmetna nekretnina, prema tvrdnji tužiteljice, predana u posjed samo radi obrade do opoziva ili pak mu je predana u posjed s ciljem stjecanja njegovog prava vlasništva na toj nekretnini odnosno jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tuženika na nekretnini dosjelošću.

13. Na prednje okolnosti provedeni su personalni dokazi saslušanjem svjedoka i tuženika, a kako bi se točno identificirala predmetna nekretnina odnosno njezini dijelovi u posjedu stranaka proveden je i očevid te mjerničko vještačenje.

14. Na očevidu i mjerničkim vještačenjem utvrđeno je da sporna nekretnina u svojem početnom dijelu predstavlja površinu na kojoj se nalaze kombi, kamion i poljoprivredni strojevi u duljini od cca 15 m, da u nastavku predstavlja vrt tužiteljice duljine cca 15 m, nakon čega se nalaze tri plastenika, a iza njih u nastavku obrađena poljoprivredna površina, kao što je to prikazano i u skici mjerničkog vještaka Hrvoja Ramušćaka od 22. svibnja 2023., pri čemu se samo onaj dio nekretnine koji je u naravi vrt (u skici mjerničkog vještaka označen slovima A-B-C-D-A) nalazi u posjedu tužiteljice, dok je ostatak nekretnine u posjedu tuženika.

15. Iz iskaza svjedokinja TT, PT i IT u bitnome suglasno proizlazi da je tuženik u posjedu sporne nekretnine od 1990-ih godina te da je obrađuje zajedno sa svojom suprugom OT, pri čemu su im pomagale i svjedokinje još iz vremena kada su bile djeca, i to na način da proizvode presadnice (flance). Pri tome svjedokinja TT navodi da je tužiteljica znala govoriti da će svatko od sinova (MT i LT) dobiti svoj dio, a svjedokinje PT i IT navode da se oduvijek znalo da je dio nekretnina tuženikov, a dio od MT odnosno da je predmetna nekretnina tuženikova. Svjedokinja PT navodi i da su se znali voditi razgovori između stranaka kada će tužiteljica prepisati predmetnu nekretninu tuženiku te je tužiteljica govorila da će se to riješiti, te sve tri svjedokinje iskazuju o upravo ovakvom razgovoru za vrijeme jednog ručka kojem su prisustvovale parnične stranke te ove svjedokinje, kod čega TT i PT navode da se isti održao prije pet ili šest godina, dok IT iskazuje da je to bilo otprilike kada je pohađala drugi razred osnovne škole, možda i ranije, a uzevši u obzir da je ista rođena 1997., proizlazi da je, po njezinom iskazu taj ručak održan oko 2005. ili 2006. godine, dakle desetak godina ranije nego što to iskazuju svjedokinje TT i PT, a što dovodi u pitanje vjerodostojnost ovakvog iskaza. Osim toga, TT navodi da su u to vrijeme stranke bile još u korektnim odnosima, no suprotno proizlazi iz dostavljene pravomoćne presude Prekršajnog suda u Varaždinu broj J-17519/10 od 11. prosinca 2010. kojom je tuženik LT proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz čl. 4. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kažnjivo po čl. 20. st. 3. istog zakona, time što je 10. prosinca 2010. ponovio nasilje u obitelji unatoč već ranije donesenoj presudi Prekršajnog suda u Varaždinu broj J-6040/10 od 3. ožujka 2010. Stoga su i neuvjerljivi navodi svjedokinje PT da odnosi u obitelji nisu dobri nekoliko godina, kao i navodi svjedokinje IT kako su odnosi između stranaka dobri budući da je iz spomenutih presuda prekršajnog suda evidentno da su odnosi narušeni već duži niz godina, a svakako već 15-ak godina. Da su međusobni obiteljski odnosi i nadalje teško narušeni dokazuje i pravomoćna presuda Općinskog suda u Varaždinu broj K- 432/2022-19 od 2. prosinca 2022. kojom je tuženik proglašen krivim zbog počinjenja dva kaznena djela prijetnje i to na štetu svoje kćeri ŽT i majke CT (tužiteljice), pa mu je u odnosu na iste izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja u trajanju od jedne godine. Niti jedna od ovdje navedenih svjedokinja – kćeri tuženika nema saznanja o tome koji je temelj tuženikovog posjedovanja sporne nekretnine odnosno radi li se o darovanju ili korištenju nekretnine uz suglasnost tužiteljice do njezinog opoziva.

16. Svjedokinja OT, tuženikova supruga, također iskazuje da je tuženik u posjedu predmetne nekretnine od 1990-ih godina (točnije navodi da se radi o 28 godina) te iskazuje da stranke o tome nisu sklapale nikakav ugovor već da je tužiteljica tuženiku govorila da će predmetna nekretnina biti njegova pa neka ju obrađuje. Na upit zašto stranke nisu sklopile pisani ugovor svjedokinja iskazuje da svaki put kad bi tuženik pitao tužiteljicu hoće li to ići riješiti, tužiteljica mu je odgovarala da je to ionako njegovo pa će već ići to riješiti. Navodi i da je tuženik dobio i druge oranice o čemu također nisu sklopljeni ugovori. U pogledu međusobnih odnosa stranaka ova svjedokinja iskazuje da stranke posljednja dva do tri mjeseca ne razgovaraju, a da su ranije razgovarali te da se nikad nisu svađali, da tuženik nikad nije napao svoju majku te su uvijek bili u dobrim odnosima, no isto je u suprotnosti s ranije navedenim sudskim odlukama, posebno presudom broj K-432/2022-19, a što, pogotovo uz činjenicu da se radi o supruzi tuženika, ukazuje na pristranost ove svjedokinje i njezinu zainteresiranost na ishod spora, a time i nevjerodostojnost iskaza, ovo tim više što je isti u suprotnosti s iskazima drugih svjedoka čiji će iskazi biti izloženi u nastavku.

17. Naime, iz iskaza svjedoka HT proizlazi da predmetnu nekretninu tuženik sam obrađuje posljednjih pet do šest godina, a prije toga obrađivali su je tužiteljica te ĐT te ne zna kakav je bio dogovor između stranaka kada je prije pet ili šest godina tuženik počeo obrađivati nekretninu, a nikada nije čuo da bi tužiteljica ovu nekretninu darovala tuženiku. Budući da je ovaj svjedok susjed stranaka koji živi u njihovoj neposrednoj blizini (na adresi [adresa]) te je s njima i u daljnjem srodstvu, zasigurno ima neposrednih saznanja o tome tko je i u kojem razdoblju obrađivao (posjedovao) predmetnu nekretninu, pa u tom smislu njegov iskaz sud ocjenjuje vjerodostojnim.

18. Također, svjedoci MT (sin tužiteljice i brat tuženika), ČT (supruga svjedoka MT), JT (sin svjedoka MT) te ŽT (tuženikova kći) u bitnome suglasno iskazuju da spornu česticu tuženik sam obrađuje unatrag pet ili šest godina, izuzevši jedan njezin dio koji se odnosi na vrt koji obrađuje tužiteljica, a prije tog perioda obrađivali su je tužiteljica i njezin suprug odnosno svi zajedno. Svi ovi svjedoci iskazuju da tužiteljica predmetnu nekretninu nije darovala tuženiku, već da je govorila da će onaj tko će voditi brigu o njoj, njezinu suprugu ĐT te kćeri KT dobiti imovinu uključujući ovdje predmetnu nekretninu, no da tuženik nije bio taj koji je o njima vodio brigu, već su brigu o njima vodili MT i ČT, a kasnije je dogovoreno da će tu brigu preuzeti unuka ŽT, koja navodi da je s njima sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju 2022. Svjedok MT iskazuje da je tužiteljica tuženiku dala predmetnu nekretninu da je obrađuje iz razloga što ona više ne može obrađivati zemlju, osim vrta koji i dalje obrađuje, te uz to iskazuje, jednako kao i svjedokinje ČT i ŽT, da je tužiteljica tuženiku dala da obrađuje predmetnu česticu bez naknade, te da joj istu vrati kada ona to zatraži, te svi ovi svjedoci navode kako je tužiteljica o svim darovanjima svojih drugih nekretnina uvijek sklapala pisane ugovore, te nikada nekretninama nije usmeno raspolagala, dok za ovdje predmetnu nekretninu nije sklopljen nikakav ugovor. Svi ovdje navedeni svjedoci suglasno iskazuju i o teško narušenim obiteljskim odnosima te obiteljskom nasilju počinjenom od strane tuženika na štetu članova obitelji (uključujući tužiteljicu). Njihove iskaze sud ocjenjuje vjerodostojnima jer su suglasni dokumentaciji u spisu (ranije navedenim odlukama prekršajnog i kaznenog suda) te su suglasni međusobno kao i s iskazom svjedoka HT kojeg sud ocjenjuje nepristranim i vjerodostojnim svjedokom iz razloga kako je naprijed navedeno.

19. Tuženik u svom iskazu u bitnome navodi da predmetnu česticu obrađuje od 1997. godine kada su njegovi roditelji otišli u mirovinu te su mu rekli "evo ti, radi" te navodi da mu je tužiteljica sto puta rekla "to je tvoje, nitko ne može uzeti, imaš četiri cure, jednoj ćeš ovdje napraviti kuću", a do 2007. godine s tužiteljicom je bio u dobrim odnosima sve dok njegov brat i šogorica nisu počeli manipulirati njegovim roditeljima te ih maltretirati. Iskazuje da s tužiteljicom nije sklopio pisani ugovor o darovanju predmetne nekretnine, iako ju je pitao kada će to riješiti, na što mu je ona govorila da ne brine, da ona to ima napisano te mu je nabrajala da će, osim ove oranice, dobiti i novac, vinograd, dvije zemlje oko 4.000,00 m2, pola kuće, a pola će dobiti njegova sestra koju će on uzdržavati kao što ju je i uzdržavao 30 godina. Kada su roditelji njegovom bratu darovali kuću i zemljište oko 2004. ili 2005., i tada je, kao i prije toga, pitao tužiteljicu što je s njim, a ona mu je odgovarala da se ne brine, da oni imaju sve napisano. Iskazuje da je tužiteljica znala govoriti što će kome pripasti te mu je i prilikom ručka o kojem su iskazivale njegove kćeri kao svjedokinje također ponovo rekla da je to njegovo i da mu to nitko ne može uzeti. Iskazuje i da tužiteljica nikada nije osporavala da predmetna nekretnina pripada njemu u vlasništvo, a niti to sada traži, već to traži njegov brat i šogorica. Iako je iskazivao da je majka rekla da postoji neki dokument na kojem ima sve napisano, nije vidio taj dokument. Na pitanje je li, kada je tužiteljica bratu 2004. darovala nekretninu, inzistirao da ona i s njim zaključi nekakav ugovor, iskazuje da jest, ali mu je tužiteljica rekla da o tome ne vodi brigu, da sve piše u testamentu, a on je majci vjerovao jer ju je previše poštovao.

20. Iz prednjeg iskaza tuženika proizlazi da on niti sam izričito ne iskazuje o postupanju od strane tužiteljice na način koji bi nedvojbeno ukazivao na volju tužiteljice o darovanju predmetne nekretnine tuženiku odnosno da bi doista takav faktični prijenos prava vlasništva bio izvršen. Sama činjenica da je tužiteljica tuženiku dala na obradu predmetnu nekretninu ne znači da je time postao njezin vlasnik, ukoliko tužiteljica nije na izričiti način očitovala svoju volju da predmetnu nekretninu prenosi tuženiku u njegovo vlasništvo. Naime, iz navoda tuženikovog iskaza sud zaključuje da se zapravo radilo o namjeri tužiteljice o budućem raspolaganju svojom imovinom, što proizlazi i iz činjenice da je, kako sam tuženik iskazuje, tužiteljicu ispitivao kada će to riješiti, očigledno misleći na prijenos prava vlasništva na spornoj nekretnini u njegovu korist, na što je tužiteljica odgovarala da ne brine te mu je nabrajala da će, osim ovdje predmetne nekretnine, dobiti i drugu imovinu o kojoj tuženik iskazuje pri čemu je iskazala i namjeru obvezivanja tuženika na uzdržavanje njegove sestre. Međutim, takva izjava tužiteljice ne znači da je samim time tužitelj već i stekao kako ovdje predmetnu nekretninu, tako i ostalu imovinu koju je tužiteljica nabrajala. Navedeno je u suglasnosti i s iskazima svjedoka MT, ČT i ŽT koji su iskazivali o namjeri tužiteljice da će svojom imovinom, pa tako i ovdje predmetnom nekretninom, raspolagati u korist onoga koji će preuzeti brigu o njoj, suprugu i kćer KT, a što sud smatra životno logičnim postupanjem tužiteljice, pri čemu ovi svjedoci negiraju da bi tuženik bio taj koji je o njima vodio brigu, a navedeno potvrđuje i činjenica da je tužiteljica s unukom ŽT sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nadalje, da su tužiteljičini navodi o raspolaganju imovinom u korist tuženika, pa tako i ovdje predmetnoj nekretnini, bili usmjereni tek na njezinu namjeru budućeg raspolaganja istom, a ne već i realizaciju tog raspolaganja, proizlazi iz navoda svjedokinja TT i PT te OT (kćeri i supruge tuženika) koje su iskazivale o tome da su se vodili razgovori između stranaka o tome kada će tužiteljica prepisati predmetnu nekretninu tuženiku te da će svatko od sinova dobiti svoj dio odnosno, kako iskazuje OT, da je tužiteljica tuženiku govorila da će predmetna nekretnina biti njegova (pa neka ju obrađuje), pa tako i iz ovih iskaza proizlazi da se radilo tek o nekom namjeravanom budućem postupanju tužiteljice o raspolaganju imovinom, pa i predmetnom nekretninom. Osim toga, tuženik iskazuje da mu je tužiteljica rekla da sve piše u testamentu, što je drugi naziv za oporuku, koja predstavlja različit način stjecanja imovine od darovanja, a do kojeg dolazi tek u trenutku smrti ostavitelja. Ukoliko bi darovanje predmetne nekretnine već faktički bilo izvršeno, to zasigurno tužiteljica ne bi navodila da o tome piše u testamentu jer bi se radilo o imovini kojom je već raspolagala za života. Isto tako, da tužiteljica nije usmeno darovala predmetne nekretnine tužitelju, proizlazi iz činjenice koju navode svjedoci MT, OT i ŽT kako je tužiteljica o raspolaganjima nekretninama (ranijim darovanjima) uvijek sklapala pisane ugovore, iz čega kao logičan proizlazi zaključak da je tužiteljici bilo poznato da je za valjano darovanje nekretnine potrebno sklopiti pisani ugovor, a kakav s tuženikom u pogledu predmetne nekretnine nije sačinila. Nadalje, i činjenica da je tužiteljica nastavila obrađivati jedan dio predmetne nekretnine kao vrt ukazuje na to da je ostatak nekretnine prepustila tuženiku samo na obradu, a ne da bi mu istu nekretninu darovala, dok bi se istovremeno po svom nahođenju nastavila koristiti jednim dijelom te nekretnine.

21. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica zbog zdravstvenih razloga koji proizlaze iz dostavljene medicinske dokumentacije odustala od svojeg saslušanja, tuženik je predložio da navedenu činjenicu sud cijeni kao njezino izbjegavanje davanja iskaza odnosno provođenje dokaza saslušanja i suočavanja s tuženikom. Stoga valja naglasiti da iz odredaba čl. 269. st. 1. ZPP i čl. 265. st. 2. ZPP proizlazi kako parnična stranka nije dužna dati svoj iskaz, time da će sukladno čl. 269. st. 2. ZPP s obzirom na sve okolnosti sud ocijeniti od kakva je značenja što stranka nije došla na saslušanje ili je uskratila iskaz. Iz medicinske dokumentacije tužiteljice od 12. svibnja 2025. proizlazi da su točni navodi njezine punomoćnice o tome da se kod tužiteljice, kao osobe starije životne dobi, rođene 1943. godine, razvila demencija, kao što proizlazi i da je evidentan pad u kognitivnim funkcijama, da je značajno narušena fluentnost govora te su prisutne poteškoće u imenovanju pojmova iz svakodnevnog života kao i druge zdravstvene poteškoće navedene u nalazu, a što, po mišljenju ovoga suda, ukazuje na znatno otežanu mogućnost tužiteljice da pristupi sudu i da svoj iskaz, pa stoga sud ne smatra da se radi o namjeri tužiteljice da izbjegne davanje iskaza tim više što je ona tijekom postupka već dala iskaz, ali pred drugim sucem pojedincem (na ročištu 20. veljače 2023.), a koji iskaz, kako je ranije obrazloženo, sud u izmijenjenom sastavu ne može pročitati.

22. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio da su osnovani navodi tužiteljice da je predmetna nekretnina u njezinom isključivom vlasništvu, a da je istu djelomično tuženiku dala u posjed radi obrade do opoziva odnosno do zahtjeva za povratom te nekretnine u njezin posjed (kakav mu je zahtjev i uputila prije pokretanja ovog postupka), pa su tako s druge strane neosnovane tuženikove tvrdnje da je tužiteljica predmetnu nekretninu tuženiku darovala. U tom smislu sud smatra neosnovanima i tuženikove tvrdnje o stjecanju vlasništva nekretnine dosjelošću budući da je za ovakav način stjecanja prava vlasništva, sukladno ranije navedenoj odredbi čl. 159. st. 1. ZV, nužna pretpostavka samostalnog posjedovanja stvari, pri čemu je samostalni posjednik onaj tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik, a nesamostalni je posjednik onaj tko stvar posjeduje priznajući višu vlast posrednika posjednika (sukladno čl. 11. st. 1. ZV). U konkretnoj situaciji sud smatra kako tuženik nije imao samostalan posjed stvari jer je, prema gore navedenim okolnostima, zasigurno znao da, unatoč iskazanoj namjeri tužiteljice o budućem raspolaganju predmetnom nekretninom u korist tuženika, isto nije i poduzeto, a što proizlazi upravo iz činjenice da je tuženik od tužiteljice tražio realizaciju njezine iskazane namjere o prijenosu prava vlasništva na tuženika kao i iz činjenice da je tužiteljica po svojoj volji nastavila koristiti dio nekretnine koji je htjela koristiti (vrt), dok je ostatak nekretnine tuženiku prepustila tek radi obrade.

23. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u smislu čl. 161. st. 1. ZV zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke, a protutužbeni zahtjev neosnovanim zbog čega je isti odbio.

24.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova budući da nije uspio s protutužbenim zahtjevom.

24.2. Tužiteljici su, kao troškovi potrebni za vođenje parnice, priznati sljedeći troškovi:

- sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa),

- sastava podneska od 5. lipnja 2023. kojim je precizirala tužbeni zahtjev nakon provedenog očevida i vještačenja, ali ne u zatraženom iznosu od 250,00 EUR, već u iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife budući da se radi tek o preciziranju tužbenog zahtjeva bez ikakvih daljnjih obrazloženja odnosno očitovanja,

- zastupanja na ročištima 29. rujna 2022., 20. veljače 2023., 21. ožujka 2025. i 11. srpnja 2025. u iznosima od po 250,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife kao i zastupanja na očevidu 16. ožujka 2023. u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 7. i tbr. 46. Tarife,

- plaćenog predujma za očevid u iznosu od 449,48 EUR,

- naknade za izbivanje punomoćnika tužiteljice iz ureda za vrijeme očevida, ali ne u zatraženom trajanju od 2 sata, već u trajanju od 1 sat koje izbivanje iz ureda za vrijeme putovanja na očevid sud smatra osnovanim s obzirom na udaljenost mjesta na kojem je proveden očevid do sjedišta odvjetničkog ureda te po toj osnovi dosuđuje iznos od 62,50 EUR sukladno tbr. 39. i tbr. 46. Tarife,

- sudske pristojbe na tužbu u plaćenom i zatraženom iznosu od 33,18 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, sve sukladno VPS naznačenoj u tužbi i Tarifi sudskih pristojbi.

24.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 2.183,02 EUR, koji joj je iznos sukladno čl. 154. st. 2. ZPP dužan naknaditi tuženik.

U Varaždinu, 22. kolovoza 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1/ Tužiteljica po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda ŠT i

CTČ iz [adresa]

2/ Tuženik po punomoćnici Ireni Benić, odvjetnici iz Zagreba