Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-270/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANKE d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 22. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.6 st.1 Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, sklopljenog dana 28.04.2005. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„ … a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 218,12 EUR-a (dvjestoosamnaseteura-dvanaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 6. svibnja 2005. po stopi do 31. srpnja 2008. god. od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 22. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je tuženik pravni slijednik, Slavonske banke d.d Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Nadalje, navodi da je dana 28. travnja 2005. s prednikom tuženika sklopilo Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010443744/2005., prema kojem mu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. st. 1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu 1,50% od iznosa kredita unaprijed. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 5. svibnja 2005. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.643,39 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 218,12 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji on, kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, navodi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Ističe da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od 31. ožujka 2025. tužitelj navodi da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. Nadalje, navodi da takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, tužitelj navodi, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor, nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik pružio, kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to: prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta: kroz ugovorenu kamatu. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade, niti je on na bilo koji način mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je njemu, kao korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem njega u neravnopravan položaj, koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, navodeći da se svojstvo potrošača ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Nadalje, navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom, s obzirom da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ističe da je naknada za obradu kredita naplaćena 5. svibnja 2005. u iznosu od 1.643,39 kn. Tuženik navodi da ugovorna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 od 28. travnja 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je naplatio naknadu za obradu kredita je jasno i razumljivo sastavljena te ističe da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom, navodi, se na nedvojben način predviđa njegovo pravo i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, navodi, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, ističe, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, a koju neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Drugim riječima, ističe, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, tuženik navodi da zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje cijeni. Prema tome, tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Isto tako, navodi da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju, a što proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Isto tako, tuženik ističe i da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, kao i da ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Isto tako, tuženik navodi i da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena, s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim, ističe, nisu ispunjene. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, te ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, predložio je sudu da donese presudu kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te je potraživao i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

2.1. Tijekom postupka, očitujući se na podnesak tužitelja od 31. ožujka 2025., tuženik je u podnesku od 3. travnja 2025. naveo da se suprotno navodima tužitelja na spornu odredbu svakako odnosi isključenje testa poštenosti propisano čl. 84. ZZP/03, iz razloga što je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu. Isto tako, tuženik navodi da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste. U odnosu na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ističe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Nadalje, u odnosu na test transparentnosti, tuženik tvrdi kako je činjenica ugovaranja postotka dokaz o jasnoći, razumljivosti i uočljivosti sporne odredbe, dok u prilog tvrdnji da se pregovaralo te da su potrošači imali utjecaja na spornu ugovornu odredbu govori činjenica da svi potrošači nisu imali isti ugovoreni postotak naknade. Iz navedenog proizlazi da se pojedinačno, sukladno dogovoru sa svakim potrošačem, pregovaralo oko odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditu. Glede potrebe prezentiranja troškova sadržanih u naknadi za obradu kredita, tuženik ističe kako su potpuno neosnovane tvrdnje tužitelja da je navedeno obveza tuženika, a iz razloga već ranije izloženih u odgovoru na tužbu, odnosno isto bi bilo nametnuto kao prekomjerni teret tuženiku kao banci. Slijedom navedenog, navodi, potpuno su neosnovani navodi tužitelja kako je predmetna odredba ništetna, naročito paušalni navodi kako se nije pregovaralo i samim time je navedena odredba ništetna.

2.2. Podneskom od 1. srpnja 2025. naveo je da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda i dokaznih prijedloga iznesenih tijekom postupka, a u nastavku postupka predlaže da se sasluša tužitelja na okolnosti navedene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka i da sud izvrši uvid u dokumentaciju koju je dostavio tijekom postupka. Tuženik ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba, ističe, nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona, nego je ista uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ1, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, predložio je sudu da donese presudu kojom će tužbeni zahtjev tužitelja odbiti te da obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Sud je rješenjem na ročištu održanom 8. srpnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 218,12 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 218,12 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 5), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6), Ugovor o kreditu (list spisa 7-13), Početni otplatni plan (list spisa 14-17), Potvrdu Addiko banke d.d. od 17. srpnja 2024. (list spisa 18-19), Odluka o visini naknada u poslovanju s građanima od 31. svibnja 2002. (list spisa 30-31), te je saslušao tužitelja.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja iz razloga što se visina tužbenog zahtjeva može utvrditi temeljem potvrde banke (list spisa 18-19).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 218,12 EUR- a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj br. 5140030242-60010443744/2005.

9. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 5), proizlazi da se Slavonska banka d.d. Osijek pripojila Hypo Alpe Adria Bank d.d.

10. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6), proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d.

11. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 7-13), proizlazi da su čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženiku, između ostalog, ugovorili da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.

12. Iz Početnog otplatnog plana (list spisa 14-17), proizlazi visina anuiteta i rok otplate kredita, odnosno da je visina anuiteta 185,61 CHF, da je rok otplate 15 godina, što ukupno iznosi 180 anuiteta.

13. Iz Potvrde Addiko banke d.d. od 17. srpnja 2024. i Isplatnog naloga (list spisa 18- 19), proizlazi da je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za ugovor o kreditu broj 5140030242-60010443744/2005 naplaćena dana 5. svibnja 2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.643,39 kn, te da kao dokaz o tome u prilogu ove potvrde dostavljaju Isplatni nalog. Iz Potvrde proizlazi da tužitelj nije prijevremeno otplatio kredit, kao i da prijevremena djelomična otplata kredita nije vršena. Iz Isplatnog naloga, koji je dostavljen uz Potvrdu, proizlazi da je tužitelju dana 5. svibnja 2005. isplaćen iznos kredita 23.000,00 CHF/109.559,58 kn, da je tom prilikom naplaćen trošak obrade u iznos od 1,50% od kredita, što iznosi 345 CHF/1.643,39 kn, te je stoga tužitelju tuženik isplatio iznos od 22.655,00 CHF/107.916,19 kn (koji je iznos umanjen za iznos ulazne naknade).

14. Iz Odluke o visini naknada u poslovanju s građanima od 31. svibnja 2002. (list spisa 30-31) proizlazi da će banka naplaćivati naknade za pružanje usluga, sukladno odredbama Odluke o visini naknade u poslovanju s građanima te iznosi naknada ovisno o usluzi koju banka pruža, pa tako, između ostalog, proizlazi na str. 2. pod odjeljkom 6. Krediti građana da će banka zahtjev za kredit naplaćivati 1-2% od iznosa odobrenog kredita, a naknada za odobrenje kredita 0,5% od preostalog iznosa glavnice kredita.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da kada je trebao kredit je otišao u banku, a oni su mu dali Ugovor o kreditu koji su oni sačinili. Obrazložili su mu da mora prihvatiti uvjete kredita ili neće biti kredita. Nije bilo pregovaranja u vezi ničega, niti u vezi ijedne odredbe Ugovora o kreditu. Nisu mu obrazlagali svrhu zašto plaća naknadu za obradu kredit, niti troškove koje plaća plaćajući naknadu za obradu kredita, to je bilo tako i bilo je hoćeš ili nećeš. Ne sjeća se jesu li mu obrazložili i rekli iznos naknade koju mora platiti, misli da su rekli postotak od kredita. Pročitao je Ugovor i razumio ga koliko ga je mogao. Pitao je da mu pojasne, ali oni su mu rekli da prihvatim ili ne, a ako ne prihvati nema kredita. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

15.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

16. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

16.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirna u ovoj pravnoj stvari.

17. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, isti o naknadi nije mogao pregovarati, a osim toga nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristalo na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

18. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

19. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, pa samim time tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten što čini naknadu. Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe, pa stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopio kao fizička osoba bila potrošač.

22. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

23. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednik banke- tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednik tuženika nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije mogao niti pregovarati o istoj, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe, bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno tužitelj nije obaviješten da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

25. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednika tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom

1 0

Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

26. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

27. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelj nije znao koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten što čini naknadu za obradu kredita, pa tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti (mislio je da je to polog). Isto tako, tužitelj nije mogao shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe niti ekonomske posljedice za sebe, pa stoga je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer o istoj nije bio obavješten pa nije mogao znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

27.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je sukladno čl. 81. ZZP-a nepoštena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno: "…. a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.", te ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

28. Budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem u je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i

1 1

114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 5. svibnja 2005. u iznosu od 218,12 EUR-a.

29. Na iznos od 218,12 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je prednik tuženika bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 5. svibnja 2005. u iznosu od 218,12 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

30. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

31. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prije svega, potrebno je reći da tužitelju pripada naknada troška sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 218,12 EUR-a (a kako je to obrazloženo u ovoj presudi pod toč. 3. obrazloženja). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 8. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR- a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 31. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, iznosi 218,75 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a (tužitelj je dva puta platio sudsku pristojbu na tužbu, i to prilikom podnošenja tužbe u iznosu od 26,55 EUR-a i tijekom postupka u iznosu od 53,09 EUR-a, pa mu je sud mu dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu koju je platio prilikom podnošenja tužbe), što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 22. kolovoza 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO- a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

1 2

31.1. Tužitelju sud nije priznao naknadu troška za sudsku pristojbu na presudu jer ista u vrijeme odlučivanja nije dospjela.

32. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 22. kolovoza 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika