REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7220/2024-12.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa], 1 Ravnice 2 E, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba pod točkom 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5103115532, sklopljenog dana 23. kolovoza 2006. između tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. kao Banke i tužitelja NC kao Korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,00% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, da tužitelju NC iz [adresa], 1 Ravnice 2E, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 651,37 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. kolovoza 2006. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, da tužitelju NC iz [adresa], 1 Ravnice 2E, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 684,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. kolovoza 2006. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607-5103115532 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 106.503,01 CHF. Dalje navodi da je odredbom čl. 10. predmetnog ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita te da mu je dana 24. kolovoza 2006. tuženik naplatio naknadu u iznosu od 4.907,77 HRK. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita čime je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Smatra da je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da mu tuženik nije prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, ističe da se radi o ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik i da je spornom ugovornom odredbom suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banku kao trgovca. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana u čl. 10. Ugovora ništetna te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 651,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana kada mu je naplaćena predmetna naknada pa do isplate. Isto tako, traži naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik prigovara naznačenoj visini predmeta spora te u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Samu visinu zahtjeva ne spori. Osporava da bi tužitelj bio potrošač te tvrdi da je kredit korišten u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, ističe da je tužitelj bio upoznat s predmetnom naknadom, smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare jer je predmetna naknada naplaćena 24. kolovoza 2006., smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, navodi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te slijedom svega iznesenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i da tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša službenica banke HC.

4. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom ugovorio kredit i da se obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% od iznosa ugovorenog kredita (čl. 10.). Isto tako, nije sporno da je prilikom isplate kredita (24. kolovoza 2006.) tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 4.907,77 HRK (651,37 EUR).

5. Među strankama je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru, je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, odnosno je li ista nepoštena i ništetna. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu te od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi kupnje stana u kojem i danas živi sa svojom obitelji te da taj stan nije nikada koristio za neku poslovnu djelatnost, već isključivo za osobne potrebe. Tužitelj je iskazao da su mu u banci ponudili kredit u CHF jer za druge vrste kredita nije bio sposoban, da o predmetnoj naknadi s bankom nije pregovarao, da spornu ugovornu odredbu nije mogao mijenjati ili utjecati na njezin sadržaj, da je plaćanje naknade bio uvjet za dobivanje kredita te da mu nitko nije pojasnio zbog čega banka naplaćuje predmetnu naknadu. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Imajući u vidu sadržaj ugovora, činjenicu da je tužitelj kredit ugovorio kao fizička osoba, ugovorenu namjenu kredita (stambeni kredit) i iskaz tužitelja, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru budući da je kredit ugovoren radi kupnje nekretnine koju tužitelj koristi isključivo za osobne potrebe. Tuženik nije ničime dokazao svoje tvrdnje da bi kredit bio ugovoren s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti.

8. S obzirom na sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 10. nije pojedinačno pregovaralo i da bez plaćanja naknade kredit ne bi bio odobren, odnosno da tužitelj nije niti mogao pregovarati o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu. Dakle, treba razlikovati situaciju kada tražitelj kredita odustane od sklapanja ugovora nakon što je banka već provela postupak odobravanja kredita od situacije kada je kredit realiziran i kada je ugovor ispunjen u cijelosti.

10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva neovisno o iskorištenom iznosu kredita i bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti je o istoj tužitelj mogao pojedinačno pregovarati, sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

11. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

12. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita, a nije sporan niti datum kada je tuženik naplatio predmetnu naknadu.

13. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo da tužitelju vrati iznos koji je naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sukladno čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovorima kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost spornih ugovornih odredaba utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

15. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Troškovi zastupanja odmjereni su prema vrijednosti glavnog zahtjeva (651,37 EUR) koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.

16. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 19. ožujka 2025. i 10. travnja 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025. i 3. srpnja 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 625,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR.

17. Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije nužan u smislu čl. 155. ZPP, neovisno o tome što je navedena parnična radnja predviđena Tarifom. Budući da se presuda objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda, stranke i njihovi punomoćnici mogu odmah nakon ročišta preuzeti presudu i upoznati se sa njezinim sadržajem tako da u slučaju izostanka s navedenog ročišta ne trpe nikakve štetne posljedice.

U Zagrebu 21. kolovoza 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima