REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-777/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Biondić, odvjetnik u Puli, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli- Pola, radi utvrđenja prava stvarne služnosti, nakon glavne rasprave zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja SH i zakonske zastupnice tuženice ŠHZ, **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti puta i to služnosti staze i kolnika na teret poslužnih nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] i kao k. č. [katastarska čestica], obje u kao Prnjani i obje u vlasništvu tuženice i sve u korist povlasne nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužitelja, kako je navedena služnost prikazana na Skici lica mjesta približnog mjerila 1:1000 izrađenoj od strane stalne sudske vještakinje Tine Šumberac dipl. ing. geod. i označena kao površina koja se nalazi i proteže unutar pravca omeđenog rozom punom bojom i točkama T1-T2-T3- T4-T5-T6-T7-T8-T9-T10-T11-T12 i koja skica lica mjesta čini sastavni dio ove presude.

II. Tuženica je dužna trpjeti da tužitelj temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti zatraži i upiše pravo stvarne služnosti iz točke I. ove presude u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda u Puli-Pola kod Zemljišnoknjižnog odjela Pula u korist povlasne nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a na teret poslužnih nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] obje u k. o. [katastarska općina].

III. Nalaže se tuženici REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, da tužitelju ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.285,27 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnina k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje čine jedan kompleks međusobno povezan. Tuženik je vlasnik nekretnina k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je već više od 100 godina što sam što putem svojih pravnih prednika u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti puta, staze i kolnika, preko nekretnina tuženika k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a u korist nekretnine u vlasništvu tužitelja i sve približno pravcem kako ga je označio na ortofoto snimci nazivom „Put Rebići“. Taj put tužitelj koristi za pristup na svoje nekretnine na kojima siječe sitniju šumsku građu za potpalu ogrijeva, radi izrade kolaca za vinograd i radi košnje i općeg održavanja svojih parcela. U tu svrhu održava i predmetni pojas služnosti kako bi istim mogao pristupiti na svoje nekretnine traktorom, ponekad automobilom i pješke. Nitko nikada niti tužitelju niti njegovim prednicima nije branio da prolaze preko navedenih nekretnina na opisan način pa tako niti tuženik. Približno je pojas služnosti širok 3 do 4 metra i dug 150 metara. Tužitelj je prije podnošenja ove tužbe postupajući sukladno članku 186.a. Zakona o parničnom postupku podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, te je od strane istog zaprimio očitovanje u kojem se navodi da nisu u mogućnosti izvansudski riješiti predmetni spor. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi da je tužitelj dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti puta na teret nekretnina tuženika u korist nekretnina tužitelja. Potražuje i troškove postupka.

1.2. Podneskom od 27. veljače 2025. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem mjerničnog vještaka. Navedeno usklađenje suštinski predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva, kojoj se tužena nije usprotivila i koju je sud, na temelju odredaba članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopustio s obzirom da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. U odgovoru na tužbu tuženica navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da je poštenje posjeda (ako je uopće bilo posjeda) odlučujuća zakonska pretpostavka za stjecanje prava služnosti dosjelošću sukladno odredbi članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014). Smatra da niti tužitelj niti njegovi pravni prednici nisu ispunili zakonsku pretpostavku poštenog i istinitog posjeda radi stjecanja prava stvarne služnosti dosjelošću iz odredbe članka 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nejasno je kako su tužitelj i njegovi pravni prednici izvršavali posjed sve ove godine i to na način da su prolazili kroz dvije nekretnine u vlasništvu tuženice, a da nitko od njih nije znao niti morao znati da taj put prolazi kroz dvije tuđe nekretnine. Naime, očito je da, ukoliko je takav posjed postojao da je on bio vršen potajno (članak 18. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – dakle, posjed nije istinit te stoga niti pošten) jer tuženica Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor. Međutim, takav posjed svakako nije pošten. Tužitelj očito želi izbjeći plaćanje naknade za osnivanje služnosti nužnoga prolaza (ugovorno ili u izvanparničnom postupku) u skladu sa člankom 224. stavkom 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i zato nastoji kroz tužbu na dosjelost ishodovati pravo služnosti bez naknade. Osim toga, postavlja se i pitanje je li zaista u širini i dužini puta, koju navodi tužitelj i za koju traži utvrđenje prava stvarne služnosti (4 metra širine i 150 metara dužine), posjed stvarne služnosti uopće vršen u zakonom propisanom trajanju koje tužitelj paušalno navodi. Vrijeme proteklo za dosjelost trebalo bi trajati 40 godina (članak 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske), dakle, s obzirom da tužba potječe od 13. srpnja 2023., a zahtjev za mirno rješenje spora od 11. svibnja 2023., početak takvog izvršavanja posjeda trebao biti najranije 11. svibnja 1983. Međutim, ovdje važi i načelo iz članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a navedeno iz razloga jer je člankom 55., ranije važećega Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91., 91/96.) bilo propisano da se stvarna služnost na nekretnini koja je društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi ne može se steći dosjelošću. Stoga, vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (N.N. 53/91) odnosno od 8. listopada 1991. Uzimajući u obzir navedene zakonske pretpostavke, tvrdnje tužitelja iz tužbe su tek paušalne. U konkretnom slučaju tužitelj nije naveo kada je i kako (on ili njegovi pravni prednici) stekao vlasništvo svoje nekretnine jer bi tek od tada počeo teći rok dosjelosti u odnosu na tuženicu. Na konkretan slučaj mogla bi se eventualno primijeniti pravila OGZ-a prema kojima se moglo steći pravo služnosti dosjelošću protekom roka od 40 godina u skladu s paragrafom 1472 OGZ-a pod uvjetom da je posjed bio istinit i pošten. Stoga, da bi tužitelj dokazao da je stekao pravo služnosti puta na zemljištu u vlasništvu tuženice mora dokazati da je preko svojih pravnih prednika kao istinit i pošten posjednik izvršavao sadržaj tog prava 40 godina do 6. travnja 1941. Zaključno, tužitelj uopće nije dokazao posjed, a pogotovo ne poštenje niti istinitost istoga, a pogotovo nije dokazao da se tuženica nije protivila izvršavanju služnosti od strane tužitelja, naprotiv, ako je i bilo takvog posjeda on je bio vršen tajno i nepošteno, što je protivno odredbi članka 229. stavka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao dodatni uvjet za stjecanje prava služnosti dosjelošću. Navedene odredbe, dakle, propisuju pozitivne i negativne pretpostavke za zasnivanje prava služnosti dosjelošću. i to: faktično posjedovanje odnosno vršenje sadržaja služnosti, posjed određene kakvoće (pošten i istinit), protek određenog vremena za izvršenje sadržaja i neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici.

3. U dokaznom postupku pročitani su zemljišno knjižni izvaci, izvod iz katastarskog plana, snimka, zahtjev za mirno rješenje spora s prilozima, pregledane su fotografije, pročitano je očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora, zapisnik s uviđaja na licu mjesta, elektronički zapisi iz matice rođenih, povijesni zk izvadak, povijest promjena, Ugovor o diobi nekretnina, iskazi svjedoka AH, NH, ZH i tužitelja, nalaz i mišljenje mjerničnog vještaka sa skicom lica mjesta te fotografijama, kao i sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Među strankama ovog postupka nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnina k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a da je tužena vlasnica nekretnina k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], što proizlazi i iz zemljišnoknjižnih izvadaka.

6. Sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti puta (prolaza i provoza) dosjelošću u korist nekretnina tužitelja, a na teret nekretnina tuženice i je li tužitelj osobno i putem svojih prednika izvršavao posjed predmetnog prava, na koji način i otkada.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica proveden je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke, saslušani su svjedoci AH, NH, ZH i tužitelj ŠH te je izvršen uvid u dostavljenu dokumentaciju.

8. Na uviđaju na licu mjesta, nakon što je tužitelj pokazao koji je put u naravi predmet tužbenog zahtjeva, po nalogu suda vještakinja mjernične struke Tina Šumberac isti je identificirala te fotografirala. U nalazu i mišljenju vještakinje geodetske struke Tine Šumberac identificirane su nekretnine koje su predmet ovog postupka kao nekretnine koje se nalaze s desne strane asfaltiranog puta koji vodi iz sela Rebića u pravu mora i uvele Blaz. Upravo su tom asfaltiranom cestom i sud i preostali sudionici uviđaja pristupili na lice mjesta. Potom je identificiran i opisan put koji je predmet postupka kao put do kojeg se dolazi s asfaltiranog puta Rebići-more. Predmetna asfaltirana cesta (s koje se skreće na predmetni put) nalazi se dijelom također na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je u vlasništvu tuženika i predmet je zahtjeva tužitelja, ista nije evidentirana u katastarskom operatu, ali vidljivo egzistira na terenu. Vještakinja objašnjava da su nekada postojala dva puta, ovaj predmetni put i drugi koji je na dan uviđaja zarastao, a oba puta dijelila su zajednički prvi sjeverni dio. Predmetni put utaban je i prohodan, s obje strane obrastao šumom, raslinjem i makijom, proteže se u smjeru sjever-jug, prolazi zapadnim dijelom nekretnina tuženice k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], približne je prosječne širine 3,00 m, ukupne dužine 112 metara, ukupne približne površine 336 m2 i vodi do tužiteljeve k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je omeđena suhozidom i na ulazu koje je zatečen željezno-žičani portun (lisa) kojeg je na dan uviđaja otključao tužitelj. Vještakinja objašnjava da je predmetni put evidentiran u dokumentaciji i arhivskoj građi dobivenoj od Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula i to u Ortofotogrametrijskim snimkama iz zraka s dešifražama iz vremena izrade nove izmjere s kraja 1960. -ih i početka 1970.- ih godina te u digitalnoj ortofoto snimci iz 1968. (označen žuto).

8.2. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje. Sud ocjenjuje da je isti objektivan i izrađen sukladno pravilima struke, vrlo detaljan i potkrijepljen opsežnom dokumentacijom, stoga ga u cijelosti prihvaća.

9. Svjedoci AH (85 godina) i ZH (75 godina) rođeni su u selu Rebići, starije su životne dobi, od djetinjstva dolaze na nekretnine tužitelja upravo po spornom putu te od najranije dobi poznaju tužiteljevu majku NH. Iz njihovih je iskaza utvrđeno da je tužitelj predmetne nekretnine dobio od svoje majke NH rođene DH, a ona je iste naslijedila od svojeg oca pok. ČH, koji je pak naslijedio svojeg oca pok. DH. Njihovi su iskazi u tom dijelu sukladno podacima iz povijesnih vlasničkih listova, Ugovora o diobi nekretnina te rješenja o nasljeđivanju iza pok. ČH. Pokojni DH (upisan kao PH) stjecao je predmetne nekretnine početkom prošlog stoljeća, koje su potom naslijedila njegova djeca između ostalih i sin pok. ČH (otac NH, a djed tužitelja ŠH). Ugovorom o diobi nekretnina od **.**.1962. ČH i ostali suvlasnici ugovorili su način diobe prema kojem su pok. ČH pripale predmetne nekretnine kč. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u cijelosti (list 199 do 205 spisa). Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. ČH posl.br.O-123/86 od 25. ožujka 1987. utvrđeno je da je NH naslijedila predmetne nekretnine iza svoga oca (list 100 do 101 spisa), a koje je potom darovala svom sinu ovdje tužitelju ŠH (list 105 do 107 spisa). Sve navedeno sukladno je i podacima iz povijesti promjena pri Uredu za katastar iz kojih proizlazi da je od osnutka katastarskog operata 1952. kao posjednik (sada tužiteljeve) k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bio upisan DH, potom od 1962. ČH, a od 1988. NH.

9.1. Iz iskaza svjedokinje ZH utvrđeno je da se predmetni put uvriježeno nazivao Brunjakov put što je logično s obzirom da je djevojačko prezime tužiteljeve majke (i njenih prednika) bilo ČH. Svjedoci vjerno iskazuju o tome da su još kao djeca prolazili predmetnim putom do nekretnina sada u vlasništvu tužitelja na kojima je tužiteljeva majka NH čuvala ovce i radila na njivi. Svjedok AH dodatno navodi da je i on osobno pomagao Aldinom ocu u održavanju njihovih nekretnina te da je na njihove parcele uvijek pristupao predmetnim putem. Pamti i drveni portun (ulazna vrata) za kojeg navodi da ga je napravio Aldin djed DH. Svjedokinja ZH se prisjeća da je NH njen otac tjerao da radi, dok druga djeca to nisu morala, ali su joj dolazila praviti društvo. Oba svjedoka navode da su Brunjakovi predmetni put održavali, da su ga koristili oduvijek i prije njihova rođenja, da su njime prolazili vozom s kravama, traktorom, pješke, a u novije vrijeme autom te da im nitko nije branio da taj put koriste niti da su znali da je vlasništvo Republike Hrvatske, već objašnjavaju da su njima stariji uvijek govorili da je to pristupni put do Brunjakovih parcela koje su nazivali "ogradica". Da su se tako nazivale predmetne nekretnine tužitelja proizlazi i iz Ugovora o diobi nekretnina iz 1962. jer su iste opisane tim nazivom.

9.2. Sve navedeno u svom iskazu potvrđuju i svjedokinja VH, majka tužitelja te sam tužitelj ŠH koji dodatno objašnjava kako je saznao da se predmetni put nalazi na nekretninama u vlasništvu tuženice. Pa tako navodi da je htio prodati nekretnine nekom Š koji ih je pregledao s geodetom S iz [adresa] koji je rekao da do predmetnih nekretnina ne postoji put. Objašnjava kako mu to nije bilo jasno jer put na terenu vidno postoji, a onda mu je taj geodet rekao da se put nalazi na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Tužitelj dodatno opisuje da redovito dolazi na svoje nekretnine, da ih održava, da omogućava susjedima da na njima puštaju konje te da je upravo on stara drvena vrata zamijenio novim željeznim vratima.

9.3. Sud je iskaze svjedoka i tužitelja ocijenio vjerodostojnima jer su svi iskazivali međusobno suglasno, objektivno i uvjerljivo, a njihovi su iskazi sukladni materijalnim dokazima i to izvacima iz zemljišne knjige te ortofoto snimkama u kojima je predmetni put evidentiran.

10. Stoga je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju odnosno pravno predništvo u odnosu na povlasnu nekretninu, a time i posjed prava stvarne služnosti. Naime, utvrđeno je da je prednica tužitelja bila njegova majka NH (rođ. VH), koja je predmetne nekretnine naslijedila od svoga oca pok. ČH, a on od svoga oca pok. DH (list 80 spisa). Dakle, iz isprava te iskaza svjedoka i tužitelja utvrđeno je da su pravni prednici tužitelja predmetni put koristili zasigurno od 1940-ih od kada seže sjećanje svjedoka AH, a vlasništvo povlasnih nekretnina stekli su i ranije.

11. Jedini mogući način stjecanja prava stvarne služnosti na osnovi zakona jest dosjelošću, dakle institutom na kojem tužitelj i temelji svoj tužbeni zahtjev. Za to trebaju biti ispunjene zakonom propisane pozitivne pretpostavke i to faktično posjedovanje odnosno vršenje sadržaja služnosti, pošten i istinit posjed i protek određenog vremena te negativna pretpostavka koja se ogleda u neprotivljenju izvršavanja od strane vlasnika poslužnog dobra. Predmetne pretpostavke propisane su odredbama članka 229. stavka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZVDSP). Odredbom stavka 1. toga članka određeno je da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio, dok je stavkom 2. propisano da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva. Sadržaj služnosti puta opisana je odredbama članka 190. ZVDSP-a.

12. Sud je utvrdio da su pravni prednici tužitelja zasigurno od 1940.-ih godina izvršavali pravo stvarne služnosti puta, prijelaza i prijevoza predmetnim putom po česticama u vlasništvu tuženika i to redovito i kontinuirano pješke i vozilima te da im pri tom nikada nitko navedeno nije branio niti se tome protivio. Naime, utvrđeno je da su prednici tužitelja koristili predmetni put, a da sada to čini tužitelj kako bi pristupili do svojih nekretnina koje čine cjelinu omeđenu starim suhozidom koje su pravni prednici tužitelja redovito obrađivali, dok ih sada tužitelj održava, koristi za sječu sitnije građe te na njima omogućava susjedima boravak konja.

12.1. Navod tuženice o tome da su tužitelj odnosno njegovi prednici put koristili potajno nije osnovan. Naime, možebitna okolnost da tuženica nije znala da tužitelj i njegovi prednici koriste predmetni put i to iz razloga statusa tuženice (država) ne znači da je posjed izvršavan potajno ili zlouporabom povjerenja. Da je posjed izvršavan potajno značilo bi da se izvršava namjerno u vrijeme kada vlasnik ne može to vidjeti, dakle da se vodi računa da to vlasniku ostane skriveno. Međutim, u ovom je postupku utvrđeno da su tužitelj i njegovi prednici posjed prava stvarne služenosti izvršavali svakodnevno i kontinuirano dugi niz desetljeća i uz prisustvo i na znanje ostalih mještana. Uostalom utvrđeno je da je predmetni put održavan, raskrčivan i da je zabilježen na snimkama koje su sačinjene od strane Državne geodetske uprave (državnog tijela) pa očito korištenje puta nije bilo potajno kada je državno tijelo postojanje istog evidentiralo na svojim snimkama. Tužitelj i njegovi prednici nisu put koristili niti zlouporabom povjerenja. Naime, tužitelj vjerno objašnjava da nije ni slutio da put prelazi preko nekretnina Republike Hrvatske, već da je mislio da je riječ o predviđenom pristupnom putu, što je logično s obzirom da i asfaltirana cesta (kojom se uobičajeno do tamo autima dolazi i kojom je i sud pristupio na uviđaj) nije evidentirana u katastarskom operatu, a dijelom se nalazi na istoj nekretnini u vlasništvu tuženice.

12.2. Bitno je za istaknuti da je uvidom u povijest promjena Ureda za katastar za poslužnu nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 196 spisa) utvrđeno da su upravo prednici tužitelja bili upisani kao posjednici iste pa tako je od osnutka katastarskog operata 1952. bio upisan DH, a nakon njega ČH. Stoga uzimajući sve istaknute utvrđene činjenice u obzir i posebno cijeneći okolnost upisanog posjeda u korist prednika tužitelja na poslužnoj nekretnini, ovaj sud zaključuje da su tužitelj i njegovi prednici izvršavali posjed prava stvarne služnosti puta i da to nisu činili niti potajno niti zlouporabom povjerenja. Time je otklonjen prigovor tuženice o nepoštenju tužitelja i njegovih prednika.

13. Dakle, tužitelj je dokazao da je u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti puta u korist svoje nekretnine kao povlasne na teret poslužnih nekretnina tuženice zasigurno 20 godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

14. Navodi tuženice iz odgovora na tužbu nisu osnovani vezano za rok dosjedanja od 40 godina. Odredbom članka 229. stavka 1. ZVDSP-a propisan je rok od 20 godina dosjedanja kao uvjet stjecanja prava stvarne služnosti i taj rok predstavlja tzv. izvanredni rok dosjelosti. Osim toga, ukazuje se neosnovanim i navod tužene o potrebi primjene pravnih pravila OGZ-a te navodu da je služnost dosjelošću trebala biti stečena do 6. travnja 1941. Naime, odredba iz članka 229. stavka 1. ZVDSP-a za dosjelost stvarne služnosti, za razliku od dosjelosti prava vlasništva, ne razlikuje tzv. redovnu i izvanrednu dosjelost niti propisuje dvostruke rokove dosjedanja kada je riječ o nekretninama u javnom vlasništvu, već za sve slučajeve dosjelosti stvarne služnosti propisuje jedan jedinstveni rok od 20 godina poštenog posjeda. Stoga je predmetni dvadesetogodišnji rok zasigurno počeo teći 8. listopada 1991. kada je na snagu stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i istekao 8. listopada 2011.

15. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredaba članka 190., 228. i 229. ZVDSP-a i odlučio kao u izreci presude.

16. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, na što upućuje Tbr.52. t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23) vezano za postupke u kojima je određena jednokratna nagrada iz Tbr.7.t.2. Tarife.

16.1. Tužitelju je, stoga, priznata nagrada od 100 bodova (prema vrijednosti predmeta spora) za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr.28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022) te jednokratna nagrada od 200 bodova odnosno ukupno 300 bodova na što valja primijeniti sadašnju vrijednost boda od 2,00 eura po bodu pa je time tužitelju priznata nagrada u iznosu od 600,00 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.). Tom iznosu valja pridodati trošak uviđaja i vještačenja od 632,17 eura kao i sudsku pristojbu na tužbu i presudu za svaku po 26,55 eura. Upravo je u tom iznosu plaćena sudska pristojba na tužbu, a tužitelj ostvaruje mogućnost plaćanja istog iznosa (polovine punog iznosa) pod uvjetom da pristojbu na presudu platio u roku od 3 dana od dostave odluke, pri tom cijeneći da je odredbom članka 10. ZPP-a određeno da stranke trebaju voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova. Stoga je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 1.285,27 eura.

17. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan s obzirom da tužitelj neosnovano potražuje visinu jednokratne nagrade od 250 bodova koja je određena "novom" Tarifom (umjesto ranijih 200 bodova), pri tom zanemarujući odredbu iz Tbr.52. t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23). Zahtjev tužitelja za priznanje nagrade za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u visini od 500,00 eura odnosno 250 bodova također je dijelom neosnovan s obzirom da je odredbom Tbr.28. Tarife posebno određena nagrada za zastupanje u postupcima koji se vode prije sudskog postupka te upućuje na primjenu Tbr.7 t. 1. Tarife (prema vrijednosti predmeta spora), stoga je tužitelju sukladno vrijednosti predmeta ovoga spora priznata za to nagrada u visini od 100 bodova. U točki 16. obrazloženja iznijeti su razlozi odbijanja priznanja dijela iznosa sudske pristojbe na presudu.

18. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka budući da nije uspjela u ovom sporu.

U Puli 22. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. uz R/pristojba na presudu (uz točku II)

2. Tuženoj po ODO Pula, GUO