Poslovni broj: P-5574/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja NG, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika IG, odvjetničke vježbenice, dana 21. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 23."OSTALE ODREDBE" Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206851199/2006 od 16. lipnja 2006. godine, zaključenog između tužitelja KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećem u trenutku prijevremene otplate.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.059,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.132,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.132,72 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25. rujna 2024. (ispravljenoj u podnesku od 17. lipnja 2025.) navodi da je između stranaka zaključen Ugovor o (namjenskom) kreditu broj: 3206851199/2006 od 16. lipnja 2006., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 29 godine. U članku. 23. "OSTALE ODREDBE" predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute CHF, kao i kontinuiranog povećanja kamatne stope od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško i neizvjesno, jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, zbog čega je tužitelj dana 30. studenog 2011. prijevremeno jednokratno otplatio predmetni kredit, za što mu je od strane tuženika naplaćena naknada u iznosu od 1.059,05 EUR (7.979,43 kuna). U tužbi i tijekom postupka bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", pa je tako tužitelj bio primoran pristati i na spornu ugovornu odredbu kako bi dobio kredit koji mu je bio potreban. Ističe da niti u samom Ugovoru niti u jednom aktu banke tuženika nigdje nije navedeno na što se točno odnosi sporna naknada i koje je to posebne, a napose opravdane troškove tuženik imao da bi prilikom prijevremene otplate kredita naplatio tzv. izlaznu naknadu, niti je o navedenom tužitelj bio informiran na drugi način. Smatra da odredba kojom se ugovara predmetna naknada u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate kredita, a koja se ne može ugovoriti za novčane obveze te ističe da je ista odredba u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 1024. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO). Također, ističe da banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ne trpi nikakvu štetu, budući osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati profit, dobiva i udio kamata te smatra da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja neosnovano bogaćenje banke tuženika. Navedeno postupanje tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ističe da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1. čl. i 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te smatra da mu pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji mu je od strane tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe od dana plaćanja pa do isplate. Slijedom navedenih razloga, predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 23. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod točkom I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.059,05 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2011. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Prvenstveno ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima predmetnog kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništavom. Ističe da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 56. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje:ZZP/22) i čl. 4.st.2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ nije dopušteno ocjenjivati. Pri tome ističe da sukladno odredbi čl. 55.st.2. ZZP/22 prilikom ocjene je li ugovorna odredba poštena valja uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Ističe da je u Ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo određeno da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos, odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje u bitnom ističe da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetni iznos koji se naplaćuje temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Također, u bitnom ističe da su odredbama ZOO-a o ugovoru o kreditu definirani bitni sastojci takvog ugovora te da stranke upravo zbog dispozitivnosti navedene zakonske odredbe nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, ističe i da odredba čl. 1024.st.4. ZOO-a nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti, već predstavlja naknadu koju kreditor sukladno kogentnim odredbama ima pravo naplatiti korisniku kredita. Smatra da se priroda stvarno pruženih usluga (na koje se odnosi plaćanje predmetne naknade) može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog Ugovora te da tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva i da ista ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP/22. Ističe i prigovor zastare (u odnosu na novčani tužbeni zahtjev) jer je predmetna naknada naplaćena 30. studenog 2011., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi navedena odredba bila nepoštena, smatra da se na zahtjev za isplatu ima primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja. Također, osporava i tijek zatraženih zateznih kamata koje tužitelj na utuženi novčani iznos potražuje od 1. prosinca 2011. do isplate. Naime, navodi da u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnima sporne ugovorne odredbe te postojanje utužene novčane tražbine, a što u cijelosti osporava, takav zahtjev u odnosu na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan te da bi u tom slučaju tužitelj eventualno imao pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe, budući je tužitelj zahtjev za povrat stečenog po osnovi sporne ugovorne odredbe postavio tek u tužbi, a tuženik se ima smatrati poštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa. Naknadno tijekom postupka (list 92 spisa) priznaje nespornim da je tužitelju po osnovi sporne ugovorne odredbe dana 30. studenog 2011. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 7.979,43 kuna (1.059,05 EUR).Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206851199/2006 od 16. lipnja 2006. s prilozima(listovi 6-12 spisa), dopis tuženika od 01. kolovoza 2023. (list 13 spisa), ispravu naziva "Obvezne radnje pri odobravanju kredita" (listovi 54-55 spisa) te je saslušan tužitelj (list 93 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5.1. Nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i CG, kao založnog dužnika, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206851199/2006 od 16. lipnja 2006. (listovi 6-12 spisa), temeljem kojeg je tuženik odobrio i tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se iznos kredita korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim ovim Ugovorom (čl.1.), odnosno platiti u anuitetima iznos kredita od 142.000,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl.2.st.1.); da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje (čl.2.st.2.); da je ugovoren rok otplate kredita od 29 godina (čl.3. st.1) i rok korištenja kredita od 6 mjeseci od dana sklapanja ovog Ugovora tj. do 16.12.2006. (čl.4.); da je namjena kredita kupnja stana (čl.6.); da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 723,76 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora (čl.7.st.1); da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora (čl.7.st.2.); da radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora založni dužnik CG zalaže cijeli suvlasnički dio nekretnine…upisane kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. broj [broj ZK uloška], zemljišnoknjižno tijelo A-stambeno-poslovna zgrada br. 46. u Kranjevičevoj ulici sa 167 čm i dvorište sa 90 čm ukupne površine 257 m2, u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (adresa: [adresa]), sagrađenoj na čest.kat.br. 4918/27, što u naravi predstavlja 15. ETAŽU : 1363/10000 četverosobni komforni stan u potkrovlju, ukupne korisne obračunske površine 100,4 m2, u etažnom elaboratu označeno indigo plavom bojom, slovom i brojem E, a kreditor ovaj cijeli suvlasnički dio koji je povezan s opisanim posebnim dijelom nekretnine prima u zalog (čl.14.) te založni dužnik neopozivo i bezuvjetno dopušta upis hipoteke u korist kreditora na nekretnini iz čl.14. ovog Ugovora, a radi osiguranja uredne naplate cjelokupne tražbine kreditora temeljem ovog Ugovora (čl.16.); da je u članku 23."OSTALE ODREDBE", između ostalog (u stavku 1. točka C istog članaka) određeno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate; da je javni bilježnik Branko Jakić iz Zagreba dana 11. srpnja 2006. pod brojem OU-1363/2006 potvrdio da je tužitelju (kao korisniku kredita) i založnom dužniku gore navedeni Ugovor pročitan i upozoreni su da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

5.2. Također, nije sporno da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplatio dana 30. studenog 2011., kao i da je mu je istog dana tuženik naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita u iznosu od 7.979,43 kuna (1.059,05 EUR), a što proizlazi i iz dopisa tuženika od 1. kolovoza 2023. (list 13 spisa) 6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv iskaz tužitelja (list 93 spisa) iz kojeg proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja kupnje stana na adresi u [adresa], površine cca 100 m2 (pobliže opisan u čl.14. Ugovora), koji se nalazi u zgradi koja je u to vrijeme bila u gradnji te da su sredstva predmetnog kredita iskorištena isključivo u navedenu svrhu; da je u navedeni stan zajedno sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, uselio po dovršetku gradnje tijekom 2007. te da su tamo stanovali neprekidno do 2017., kada je navedeni stan prodao, a sve vrijeme se navedeni stan koristio isključivo za potrebe stanovanja tužiteljeve obitelji.

6.2. Ovdje valja ukazati i da iz podatka JRO RH (MUP) u sustavu eSpis proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 08. prosinca 2006. do 09. veljače 2017. neprekidno imao prijavljeno prebivalište upravo na adresi predmetnog stana. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten (niti djelomično) u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Stoga sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je svrha zaključenja predmetnog Ugovora bila isključivo potrošačka.

6.3. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da se odlučio za kredit s valutnom klauzulom u CHF budući mu je isti bio prezentiran kao najpovoljniji. Prije zaključenja Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima banke tuženika u Poslovnici u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. Niti prije niti u vrijeme sklapanja Ugovora od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. O pojedinim ugovornim odredbama, osim o iznosu kredita i roku otplate, nije mogao pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje točno troškove ili usluge tuženika se odnosi plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita niti o visini navedene naknade. Misli da mu je bila prezentirana Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora, koja se spominje u spornoj ugovornoj odredbi. Odlučio se za prijevremenu otplatu predmetnog kredita budući je tijekom otplate zbog rasta tečaja CHF i povećanja početno ugovorene kamatne stope mjesečni anuitet predmetnog kredita u odnosu na početni iznos porastao u određenom razdoblju i za cca 100%. Predmetni kredit otplatio je iz sredstava koje je ostvario prodajom druge nekretnine koje je imao u vlasništvu. Također nije mogao pregovarati niti o odredbama predmetnog Ugovora kojima je propisana promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom tuženika, pri čemu od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o kriterijima i parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene kamatne stope.

7. Odredbom čl. 59. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, prema odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Iz stipulacije sporne odredbe čl. 23. st.1. toč. C) Ugovora, temeljem koje je tužitelju naplaćena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita (samo) uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Iako naizgled razumljiva, navedena odredbe prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista neodređena, kako u pogledu visine navedene obveze, tako i u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista obveza odnosi. Pri tome valja istaknuti da iz sadržaja ostalih odredbi Ugovora ne proizlazi da bi tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bio upoznat s odredbama općeg akta Kreditora (tuženika) kojima je regulirano plaćanje navedene naknade, odnosno Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor (na koju se tuženik poziva). Navedeno ne proizlazi nedvojbeno niti iz iskaza tužitelja.

10. Također, valja ukazati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opći akt odnosno Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pa se nije se moglo utvrditi da li je tuženik u istom općem aktu koji se spominje u čl. 9.st.3. Ugovora odredio parametre za utvrđenje visine naknade zbog prijevremene otplate kredita niti troškove i usluge na koju se ista naknada odnosi. U odnosu na ispravu naziva "Obvezne radnje pri odobravanju kredita" (listovi 54-55 spisa), koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, valja navesti da iz sadržaja iste proizlazi da se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Također valja istaknuti da se o općim uvjetima poslovanja kreditora, a koji se spominju u odredbi čl. 23.st.1.toč.C) Ugovora odnosno Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. iz odredbe čl.23.st.1.toč.J) Ugovora po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, a tuženik tijekom postupka nije dostavio niti navede Opće uvjete niti dokazao da je eventualno u istima odredio parametre za utvrđenje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovdje posebno valja napomenuti da prema stajalištu ovog suda nije postojala zapreka da se u 23. st.1. toč. C) Ugovoru o kreditu konkretno navede iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se u odnosu na spornu odredbu radi o odredbi koja nije bila određena, odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome valja dodati da je prema odredbi čl. 1068. ZOO-a dopušteno ugovaranje naknade štete, no za primjenu navedene odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, a što tuženik nije dokazao, niti je dokazao da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta.

11. Prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

12. Također, valja ukazati da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017.), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani za potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o načinu utvrđivanja predmetne naknade niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio spornu ugovornu odredbe da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrže jasno određeno visinu navedene obveze plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi (koji troškovi i usluge prema stajalištu ovog suda nisu samorazumljivi), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na istu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Budući da se u konkretnom slučaju radi o netransparentnoj odredbi koja je u predmetni Ugovor o kreditu unesena bez pojedinačnog pregovaranja, a pri čemu tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, to iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu pri čemu je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora o kreditu uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se takva odredba ukazuje nepoštenom. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Pri tome valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, niti je u vrijeme prijevremene otplate predmetnog kredita mogao pregovarati o visini iste naknade, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

16. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom stambenom kreditu uz ugovoreni rok otplate od 29 godina, s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

17. Slijedom navedenog, proizlazi da se radi o netransparentnoj odredbi koja je od strane tuženika unesene u predmetni Ugovor bez pojedinačnog pregovaranja, pri čemu tuženik tijekom postupka dokazao da bi tužitelja prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora obavijestio o razlozima plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita niti je dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom predmetnog kredita, pa stoga slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja Ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, a imajući u vidu i utvrđenje o nepoštenosti drugih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom u smislu čl. 81. st.1 ZZP/03

18. Slijedom svih prethodno navedenih razloga utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 23. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena odnosno ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, te je stoga odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude, temeljem čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što stekao temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik dana 30. studenog 2011. naplatio iznos od 7.979,43, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 1.059,05 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 1.059,05 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2011. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke ove presude.

20. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

21. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka iz točke I/ izreke ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

22. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155 st. 1. ZPP-a.

22.2. Tužitelju su u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav podneska od 10. veljače 2025., prema Tbr. 8/1 –100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 09. svibnja 2025. i 15. srpnja 2025.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 400 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 1.000,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 1.132,72 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

22.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 1.132,72 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 21. kolovoza 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (66,36 EUR)

2. pun. tuženika