Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-892/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik u Kutini, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini od 12. lipnja 2025. broj P-636/2024-8, u sjednici vijeća 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Kutini od 12. lipnja 2025. broj P-636/2024-8:

- potvrđuje pod toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-4085260 od 8. svibnja 2007. u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita

- potvrđuje pod toč. II. i III. izreke presude

- preinačuje pod toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-4085260 od 8. svibnja 2007. u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-4085260 od 8. svibnja 2007. kojom se tužiteljica (kao korisnica kredita) obvezala platiti tuženici prilikom prvog korištenja kredita jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 290,50 EUR sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2007. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 928,10 EUR sa zateznom kamatom od 12. lipnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-4085260 od 8. svibnja 2007. kojim se tužiteljica kao korisnica kredita obvezuje isplatiti tuženici jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, kao i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 290,50 EUR sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2007. koji je tužiteljica isplatila tuženici s osnova jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita.

6. Polazeći od nespornih činjenica - da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 158-50-4085260 od 8. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je u čl. 3. ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita (jednokratna) koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela i da je tužiteljica isplatila tuženici s osnova jednokratne naknade iznos od 290,50 EUR, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje – je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova plaćenog temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s djelatnicima tuženice o ugovornim odredbama nego joj je dan na potpis unaprijed sastavljen tipski ugovor o čijim odredbama nije mogla pregovarati, pa tako niti o ugovornoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita i troškova upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela

- da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu neodređena ugovorna odredba jer se u njoj ne navodi od čega se sastoji i zbog čega se naplaćuje upravo u visini od 3,30% od iznosa kredita

- da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita,

te primjenjujući čl. 3., 4., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisana načela ravnopravnosti, savjesnosti i poštenja, jednake vrijednosti uzajamnih davanja i da se svako dužan suzdržati od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta, kao i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. I. izreke. Posljedično navedenom i primjenom čl. 323. st. 1. ZOO sud je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu naknade za obradu kredita i troškova upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu u iznosu od 290,50 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim primjenjujući pravno shvaćanje VSRH prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. broj Su-IV-33/2022 prema kojem zastarni rok počinje teći od donošenja presude i primjenjujući petogodišnji rok zastarijevanja iz čl. 225. ZOO.

7. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. To iz razloga što je sud zanemario da je sporna odredba o jednokratnoj naknadi tužiteljici bila jasna i da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti poštenja i da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. U prilog tvrdnji da su vođeni pregovori o spornoj odredbi ukazuje solemnizacija Ugovora o kreditu iz koje je vidljivo da je tužiteljica upoznata s pravnim posljedicama pravnog posla i da isti odgovara njezinoj pravoj volji. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i uočljiva pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. S tim u vezi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača kada je zaključio da je ništetnost sporne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite, te da je način na koji je sud protumačio direktni učinak presude iz kolektivnog spora onemogućio tuženicu u dokazivanju činjenica na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) sporne odredbe pa se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnoj parnici.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu kojim je utvrdio ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza.

8.1. Nasuprot tome presuda ne sadrži razloge na temelju kojih je sud utvrdio ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice platiti trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela pa je u tom dijelu počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbenim navodima. Međutim, kako nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, to je ovaj sud u mogućnosti prema cjelokupnom stanju u spisu odlučiti o žalbi tuženice primjenom čl. 373.a st. 1., 2. i 3. ZPP.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 8. svibnja 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo dokaze nije predlagala, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici primjenom čl. 81. st. 4. ZZP/03.

10.1. Tvrdnja tuženice da je provedena solemnizacija Ugovora o kreditu dokaz da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi (čl. 3. Ugovora o kreditu) nije osnovana jer u postupku solemnizacije stranke ne pregovaraju o ugovornim odredbama pa niti postupak solemnizacije koju provodi javni bilježnik ne može biti dokaz o pojedinačnom pregovaranju stranaka prilikom sklapanja ugovora, o čemu se do sada izjasnila brojna sudska praksa izražavajući stajalište da dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije podesno dokazno sredstvo za dokazivanje činjenice da su između stranaka vođeni pregovori o ugovornim odredbama o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koje je primjenjivo i na konkretan slučaj kada je u pitanju postojanje pregovora o tzv. ulaznoj naknadi.

10.2. Tuženica je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da na isti nije mogla utjecati pa tako niti na odredbu o plaćanju jednokratne naknade, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, tijekom postupka je ta činjenica potvrđena, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

11. Sud Europske unije je u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučio:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

12. Isto tako Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 je odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, tim više što je u čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica dužna "platiti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove (…)", kao i da tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženica uzela u obzir i zakonite interese tužiteljice pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi ista pristala na spornu ugovornu odredbu.

15. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženica o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženice prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje niti za prihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 3,30%, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

16. Nisu točne žalbene tvrdnje tuženice da je presuda utemeljena na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa jer to ne proizlazi niti iz jednog dijela obrazloženja pobijane presude, pri čemu valja istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama npr. broj Rev 673/2023-2, Rev-1420/2024-3 i dr. ocjenjujući postupanje banaka iz tog postupka (u činjenično i pravno identičnom sporu) kroz primjenu čl. 83. ZZP/03 koja propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, ukazao da banke (između ostalih i tuženica) nisu postupale u dobroj vjeri (i) kada su prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovarale način promjene stope jednostranom odlukom i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF što je utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

17. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženici jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u iznosu od 290,50 EUR koji je plaćen upravo po tom osnovu kako proizlazi iz potvrde tuženice od 7. studenog 2024. s lista 6 spisa (a ne po osnovu upisa prijenosa prava vlasništva kako zaključuje prvostupanjski sud), sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenom stjecateljicom, kao i da je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku, pa je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. u dijelu tog utvrđenja i pod toč. II. izreke kojim je usvojen restitucijski zahtjev.

18. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužiteljica snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela nepoštena ugovorna odredba.

19. Naime, čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela treba povezati s čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice podmiriti (…) "sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", a isto tako i s čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženice na način da tuženica ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženice iz Ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženice na osobnom vozilu nisu nejasne niti nerazumljive s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja /kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom) jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužiteljica. Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženica imala stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem čl. 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima („Narodne novine“ br. 121/05.) i čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik („Narodne novine“ br. 71/06., u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koji trošak prema čl. 6. Pravilnika iznosi 250,00 kn za upis osiguranja te 100,00 kn za upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja osobnog vozila, kao i da tuženica dokazuje da je taj trošak plaćen upravo u iznosu od 350,00 kn (potvrdom od 7. studenog 2024. s lista 6 spisa) to je u konkretnom slučaju kada je dokazana svrha i visina troška koji je tužiteljica platila pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je čl. 3. Ugovora o kreditu u tom dijelu ugovorene obveze stvorila neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, odnosno da je nepoštena ugovorna odredba.

20. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373.a ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu utvrđenja da je ništetan čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je tužiteljica u obvezi platiti trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu i zahtjev tužiteljice odbio u tom dijelu.

21. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

22. Kako je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP. S obzirom da tužiteljica nije uspjela s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, to ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, te kako je prvostupanjski sud trošak odmjerio sukladno čl. 155. ZPP to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. izreke.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.

U Varaždinu 21. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek