Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-16/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 11. studenog 2024. broj P-472/2019-22, u sjednici vijeća 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 11. studenog 2024. broj P-472/2019-22:

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih kamata i valutne klauzule u CHF iznos od 8.769,59 EUR sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2017. i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. II. izreke

- ukida pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.545,05 EUR s osnova zateznih kamata i pod toč. III. izreke presude i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata i valutne klauzule u CHF iznos od 8.769,59 EUR sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2017. do isplate te s osnova zatezne kamate iznos od 1.545,05 EUR, pod toč. II. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženice u iznosu od 28.050,06 EUR/211.343,16 kn sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.339,22 EUR sa zateznom kamatom od 11. studenog 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i načina promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj 148-50-4573370 sklopljenog između stranaka 7. prosinca 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), te isplate zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredaba do 30. siječnja 2017., kao i da je u postupku tuženica istakla prigovor radi prijeboja, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja i neosnovanosti prigovora radi prijeboja, kao i neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda o kojem je odlučeno raspravnim rješenjem, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je čl. 12. (ispravno čl. 13.) Ugovora o kreditu ugovoreno za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što znači da je ugovorena nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženice u Podružnici u Karlovcu i da tužitelj ima prebivalište u [adresa], pa polazeći od čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. toč. 19. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), kao i čl. 49., čl. 50., čl. 97. toč. 19. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07), te primjenjujući Zaključak VSRH od 5. studenog 2012. broj Su-IV-308/2020 i cijeneći iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da bi radi ostvarivanja svog prava morao putovati u Zagreb što bi iziskivalo dodatne financijske troškove putovanja kao i da bi mu radi zanimanja (zaposlen kao medicinski tehničar u operacijskoj sali) bilo otežano putovanje u Zagreb, a uzimajući u obzir da se o prorogacijskoj klauzuli između stranaka nije raspravljalo i da bi ona protivno načelu savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud je ocijenio čl. 12. (ispravno čl. 13.) Ugovora o kreditu nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom, te je svoju nadležnost utemeljio na čl. 59. ZPP

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (stambeni kredit) s otplatom od 360 mjesečnih anuiteta i ugovorenom kamatom od 5,45% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je tijekom otplate kredita tuženica povećala kamatnu stopu i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK

- da je 2. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak broj konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 148-50-4573370 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Revt-221/2018, da je tužitelj ovlašten u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, ali i čl. 138.a ZZP/07, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14.)

- da tuženica nije predlagala provođenje personalnih dokaza radi utvrđenja da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja CHF i ugovaranja načina promjene kamatne stope da bi imao mogućnost procjene posljedica koje iz tog rizika proizlaze, odnosno da je tuženica odustala od saslušanja predložene svjedokinje, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, da nije ni na što upozoren od gđe. F koja mu ponudila tu vrstu kredita prema njegovoj solventnosti kao povoljan kredit, a da je prihvatio postupak konverzije da bi imao stabilnu i nižu ratu kredita jer je EUR stabilna valuta

- da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 59.377,44 EUR, da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 77.697,84 EUR, da je kredit otplaćen u ukupnom iznosu od 36.907,96 EUR do 30. rujna 2015., da tražbina tužitelja temeljem konverzije na 30. rujna 2015. iznosi 2.642,64 EUR, te da nakon provedene konverzije preostala neotplaćena glavnica iznosi 52.649,05 EUR

- da tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba nakon što je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu jer ima prema tuženici novčano potraživanje koje je predmetom tužbenog zahtjeva, a da potrošači u toj situaciji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti VSRH je izrazio pravno shvaćanje u rješenju od 12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018-2

- da je u presudi Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. izraženo stajalište da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona proglašene ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dok je u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. izraženo shvaćanje da se potrošač sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom može odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo ako je dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i ako je znao čega se odriče

- da iz nalaza financijsko knjigovodstvenog vještaka iz DS d.o.o. u [adresa], koji je imao zadatak utvrditi koliko je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, te utvrditi iznos koji je prilikom konverzije tuženica vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta i izvršiti uračunavanje tog iznosa s potraživanjem tužitelja primjenom čl. 171. i čl. 172. Zakona o obvezanim odnosima, kao i odgovoriti da li je s tim u vezi tuženica ispravno izračunala glavnicu prilikom konverzije, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa preplatio tuženici iznos od 4.078,36 kn, a po osnovi tečajne razlike iznos od 61.996,19 kn, da dug tuženice po izvršenom prijeboju i uračunavanju priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja na dan 31. siječanj 2017. iznosi 77.715,79 kn, od čega se 66.074,55 kn odnosi na glavnicu duga, a iznos od 11.641,24 kn na ime zatezne kamate obračunate do 31. siječnja 2017. i da je razlika glavnice koja je uzeta u obzir u konverziji niža za 1.429,57 CHF od iznosa glavnice po početnom otplatnom planu na dan konverzije

- da je tuženica istakla prigovor radi prebijanja predlažući da sud utvrdi postojanje njezine tražbine prema tužitelju u iznosu od 28.050,06 EUR/211.343,16 kn sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. koja predstavlja zbroj preplate koja je tužitelju priznata u postupku konverzije od 20.168,84 kn i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica od 25.048,79 EUR

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pa do podnesene tužbe (6. lipnja 2019.) nije protekao, a nije osnovan niti prigovor zastare za preinačeni dio tužbe za koji je povišen tužbeni zahtjev uvažavajući pravno shvaćanje VSRH od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada se radi o preinaci tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) zastara se prekida već podnošenjem tužbe,

na temelju čega sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenih ugovornih odredaba jer je tužitelj po obje osnove (ništetnih odredaba Ugovora o kreditu) preplatio tuženici iznos od 66.074,55 kn, a da po izvršenom prijeboju i uračunavanju priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja preostaje dug tuženice na dan 31. siječanja 2017. od 77.715,79 kn, od čega se 66.074,55 kn odnosi na glavnicu duga (s osnova ništetnih odredaba Ugovora o kreditu), a iznos od 11.641,24 kn s osnove zatezne kamate obračunate do 31. siječnja 2017., radi čega je sud usvojio zahtjev tužitelja i obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 8.769,59 EUR sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2017. do isplate i iznos od 1.545,05 EUR na ime zateznih kamata (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženice za koji je istaknut prigovor radi prijeboja u iznosu od 28.050,06 EUR sa zateznom kamatom, uz bitno obrazloženje da je iznos od 20.168,84 kn vraćen tužitelju kroz smanjenje anuiteta nakon zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu, dok iznos od 25.048,79 EUR predstavlja glavnicu koja je prestala uplatama tužitelja tijekom razdoblja otplate kredita do dana konverzije.

6. U žalbi tuženica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, iz razloga što je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice u potpunosti zanemario, pozivajući se u prilog svojih tvrdnji na odluke Ustavnog suda RH broj U-III- 5038/2015, U-III-3874/2008 i U-III-4150/2010. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.n ZPP koja propisuje postupanje suda nakon donošenja odluke u oglednom postupku Gos-1/2019, ukazujući da je i Sud Europske unije u odluci broj C-567/2020 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredaba dodataka (aneksa) ugovora kojima je provedena konverzija. Smatra da je sud počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP jer je pogrešno zaključio da je mjesno nadležan. Isto tako da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, s obzirom da je prvostupanjski sud zanemario učinke konverzije te je zaključke o pravu na restituciju utemeljio na odluci Suda Europske unije broj C-118/17 koja je donesena u postupku koji se činjenično i pravno razlikuje od predmetnog. Sud je pogrešno utvrdio da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer je isto postignuto s danom donošenja Dodatka Ugovoru o kreditu vodeći računa o svrsi konverzije i intenciji zakonodavca. Presuda je proturječna u dijelu u kojem je utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu s osnova tzv. razlike glavnice, s obzirom sud navodi da je tuženica pogrešno obračunala preostalu glavnicu prilikom konverzije jer u izračunu nije koristila početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita, pri čemu i sud i tužitelj zanemaruju da je način izračuna preostale glavnice bio strogo određen ZID ZPK/15 (čl. 19.c st. 7.), što bi značilo da sud smatra da postupanje tuženice koje je bilo u skladu sa zakonom nije pravilno. Osporava zaključak suda o neosnovanosti prigovora radi prijeboja koji je obrazložen pod toč. 84. do 89. podneska tuženice od 27. siječnja 2020., a koji se odnosi na koristi koje je tužitelj ostvario provedenom konverzijom i koju sud treba uzeti u obzir ukoliko ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev na način kao da konverzija nije provedena, odnosno u toj situaciji konverzija ne može ostati na snazi i tužitelj mora vratiti sve koristi koje je konverzijom stekao. Ustraje u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka koji je proveden kao da konverzije nije bilo, te u vezi svega navedenog, uključujući i ocjenu prigovora zastare i prava na zateznu kamatu, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica.

8. Nakon što je utvrdio sve činjenice o kojima ovisi ocjena poštenosti prorogacijske klauzule iz čl. 13. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge navedene pod toč. 5.1. do 5.21. obrazloženja na temelju kojih je otklonio prigovor mjesne nenadležnosti, te je pravilno zaključio da se tužitelj opredijelio za izberivu mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda sukladno čl. 59. ZPP, radi čega nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i kao takve da su ništetne primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07, a što je sud pravilno zaključio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu.

10.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice koji je u tome sudjelovao, dok saslušanje javnog bilježnika (i prisjednika) nije podesno dokazno sredstvo za dokazivanje da su pregovori vođeni jer te osobe o tome ne mogu imati saznanje, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama koje su vezane uz valutnu klauzulu u CHF i način promjene kamatne stope.

11. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

13. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i da ga ne obvezuje ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.

14. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je i potvrđeno i nalazom vještaka.

15. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovoru o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču, a što je u konkretnom slučaju evidentno iz čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu u kojem je utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 2.642,64 EUR/20.168,84 kn, dok je u čl. 8. ugovoreno da će se preplaćeni iznos koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka dok se u potpunosti ne iskoristi.

16. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi od 8.769,59 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

17. Vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ na koju se poziva tužitelj tijekom postupka, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., Ž, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., D, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C- 567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

18. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platilo na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak obračunao i prikazao, osim iznosa od 66.074,55 kn koji je tužitelj platio s osnova ništetnih ugovornih odredaba, i zateznu kamatu na plaćene pojedinačne iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredaba od kada su plaćeni pa do 31. siječnja 2017. Obračun zatezne kamate iskazan je u dijelu nalaza koji nosi naslov "Obračun kamate i uračunavanje" te iznosi 31.378,44 kn. S obzirom na zadani predmet vještačenja od strane suda vještak je konstatirao da su uračunavanjem priznatog iznosa preplate u postupku konverzije od 20.168,84 kn podmirene zatezne kamate na koje tužitelj imao pravo, te da je po osnovi zatezne kamate obračunate do 31. siječnja 2017. preostao iznos od 11.641,24 kn.

19.1. Tužitelj je prihvatio nalaz vještaka i po osnovi zatezne kamate postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.545,05 EUR (11.641,24 kn). Međutim, matematička operacija oduzimanja obračunate zatezne kamate u nalazu vještaka u iznosu od 31.378,44 kn i priznatog iznosa preplate od 20.168,84 kn ne daje taj novčani iznos koji je naveden u nalazu. Uzimajući u obzir da su pravni učinci konverzije nastupili s 30. rujnom 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15 i da bi prema stajalištu ovoga suda tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog pojedinačnog novčanog iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredaba pa do 29. rujna 2015., nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda (kao niti nalaz vještaka) prema kojem je kamata obračunata do 30. siječnja 2017. Naime, nakon nastupanja učinaka konverzije plaćeni iznosi nalaze se u imovini tuženice na temelju valjane pravne osnove i nakon toga tuženica nema obvezu plaćanja zatezne kamate.

20. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica osporava ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja, te ustraje u tvrdnjama da je tužitelj ostvario "koristi" provedenom konverzijom koja se ogleda u tome da je neotplaćena glavnica smanjena za iznos od 25.048,79 EUR i da mu je priznata preplata od 20.168,84 kn, a što je sve posljedica retroaktivne provedbe konverzije, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor, ali iz drugih razloga no što ih sud navodi pod toč. 39.2., 39.3. i 39.4. obrazloženja.

20.1. Kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja navedeno ovaj sud je stajališta da tužitelj nema pravo na isplatu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu jer su navedeni novčani iznosi iskorišteni za namirenje obveza tužitelja po Dodatku Ugovoru o kreditu. S obzirom da ZID ZPK/15 u čl. 19.c st. 1. propisuje izračun konverzije kredita na način - da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (…) (toč. 1.), da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (…) (toč. 2.), da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. citiranog stavka (…) (toč. 3.), da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. (…) (toč. 4.), da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. toga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. toga stavka smatra preplatom (…) (toč. 5.), da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. toga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača (toč. 6.), da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka (…) (toč. 7.), da se učinak konverzije utvrdi kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (…) i iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (toč. 8.) - kao i da je tuženica provela izračun konverzije u skladu s citiranom zakonskom odredbom to tužitelj nije ostvario nikakvu nepripadnu korist time što je utvrđeno da je preplatio kredit jer je to sukladno toč. 5. citirane zakonske odredbe ili što je smanjena glavnica kredita kao učinak konverzije sukladno toč. 8. citirane zakonske odredbe, pa je iz tih razloga prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor radi prijeboja.

21. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 373.a ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 8.769,59 EUR sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2017. do isplate, a primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke kojom je utvrđen neosnovanim prigovor radi prebijanja, dok je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod toč. I. izreke u dijelu dosuđenog iznosa od 1.545,05 EUR i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na plaćene iznose s osnove nepoštenih ugovornih odredaba obračunate od dana uplata pojedinačnih novčanih iznosa pa do 29. rujna 2015., a koju je ovlašten zatražiti i u nominalnom iznosu prikazanom (obračunatom) u nalazu financijskog vještaka radi čega je nalaz potrebno dopuniti/razjasniti kako u tom dijelu, tako i u dijelu koji se (niti) matematički ne podudara (opisano pod toč. 19. ovog obrazloženja), nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 21. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek