Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-732/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JPŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nikola Jurić, odvjetnik u Splitu , protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 16. travnja 2025. broj P-3728/2022-27, u sjednici vijeća 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Splitu od 16. travnja 2025. broj P-3728/2022-27:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482 (kreditna partija: 7103413512) zaključen 22. studenog 2006. kojim je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482 (kreditna partija: 7103413512) zaključen 22. studenog 2006. kojim je odobren kredit od 315.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. II. izreke

- potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 82,63 EUR od 19. prosinca 2007.

- na iznos od 57,26 EUR od 16. siječnja 2008.

- na iznos od 12,34 EUR od 22. siječnja 2008.

- na iznos od 56,39 EUR od 17. veljače 2008.

- na iznos od 159,41 EUR od 15. ožujka 2008.

- na iznos od 151,24 EUR od 16. travnja 2008.

- na iznos od 116,17 EUR od 15. svibnja 2008.

- na iznos od 1,49 EUR od 26. svibnja 2008.

- na iznos od 127,42 EUR od 17. lipnja 2008.

- na iznos od 117,78 EUR od 15. srpnja 2008.

- na iznos od 116,87 EUR od 15. kolovoza 2008.

- na iznos od 116,47 EUR od 15. rujna 2008.

- na iznos od 158,17 EUR od 15. listopada 2008.

- na iznos od 183,55 EUR od 15. studenoga 2008.

- na iznos od 147,49 EUR od 15. prosinca 2008.

- na iznos od 244,77 EUR od 15. siječnja 2008.

- na iznos od 245,77 EUR od 15. veljače 2008.

- na iznos od 213,10 EUR od 15. ožujka 2009.

- na iznos od 220,60 EUR od 16. travnja 2009.

- na iznos od 1,52 EUR od 18. svibnja 2009.

- na iznos od 223,70 EUR od 19. svibnja 2009.

- na iznos od 203,16 EUR od 16. lipnja 2009.

- na iznos od 129,42 EUR od 15. srpnja 2009.

- na iznos od 81,95 EUR od 16. srpnja 2009.

- na iznos od 272,13 EUR od 17. kolovoza 2009.

- na iznos od 286,64 EUR od 15. rujna 2009.

- na iznos od 255,49 EUR od 16. listopada 2009.

- na iznos od 16,67 EUR od 18. listopada 2009.

- na iznos od 280,94 EUR od 15. studenoga 2009.

- na iznos od 279,27 EUR od 15. prosinca 2009.

- na iznos od 307,40 EUR od 15. siječnja 2010.

- na iznos od 325,47 EUR od 15. veljače 2010.

- na iznos od 321,56 EUR od 15. ožujka 2010.

- na iznos od 339,50 EUR od 15. travnja 2010.

- na iznos od 372,39 EUR od 15. svibnja 2010.

- na iznos od 180,65 EUR od 15. lipnja 2010.

- na iznos od 166,37 EUR od 17. lipnja 2010.

- na iznos od 385,29 EUR od 15. srpnja 2010.

- na iznos od 384,02 EUR od 15. kolovoza 2010.

- na iznos od 445,89 EUR od 16. rujna 2010.

- na iznos od 416,68 EUR od 15. listopada 2010.

- na iznos od 427,22 EUR od 15. studenoga 2010.

- na iznos od 402,11 EUR od 15. prosinca 2010.

- na iznos od 406,30 EUR od 15. siječnja 2011.

- na iznos od 319,33 EUR od 18. veljače 2011.

- na iznos od 79,79 EUR od 21. veljače 2011.

- na iznos od 423,58 EUR od 18. ožujka 2011.

- na iznos od 405,00 EUR od 19. travnja 2011.

- na iznos od 431,09 EUR od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 496,67 EUR od 15. lipnja 2011.

- na iznos od 571,29 EUR od 15. srpnja 2011.

- na iznos od 614,15 EUR od 15. kolovoza 2011.

- na iznos od 488,61 EUR od 15. rujna 2011.

- na iznos od 446,37 EUR od 15. listopada 2011.

- na iznos od 449,19 EUR od 15. studenoga 2011.

- na iznos od 455,02 EUR od 15. prosinca 2011.

- na iznos od 491,46 EUR od 15. siječnja 2012.

- na iznos od 502,43 EUR od 15. veljače 2012.

- na iznos od 490,48 EUR od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 488,41 EUR od 16. travnja 2012.

- na iznos od 494,74 EUR od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 505,25 EUR od 15. lipnja 2012.

- na iznos od 492,13 EUR od 15. srpnja 2012.

- na iznos od 229,53 EUR od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 258,43 EUR od 21. kolovoza 2012.

- na iznos od 456,33 EUR od 15. rujna 2012.

- na iznos od 484,07 EUR od 15. listopada 2012.

- na iznos od 496,99 EUR od 15. studenoga 2012.

- na iznos od 488,41 EUR od 15. prosinca 2012.

- na iznos od 462,73 EUR od 15. siječnja 2013.

- na iznos od 15,23 EUR od 17. siječnja 2013.

- na iznos od 474,57 EUR od 15. veljače 2013.

- na iznos od 470,90 EUR od 15. ožujka 2013.

- na iznos od 496,52 EUR od 15. travnja 2013.

- na iznos od 458,83 EUR od 15. svibnja 2013.

- na iznos od 452,67 EUR od 15. lipnja 2013.

- na iznos od 419,10 EUR od 15. srpnja 2013.

- na iznos od 37,15 EUR od 21. srpnja 2013.

- na iznos od 452,48 EUR od 15. kolovoza 2013.

- na iznos od 466,26 EUR od 16. rujna 2013.

- na iznos od 432,65 EUR od 15. listopada 2013.

- na iznos od 42,58 EUR od 21. listopada 2013.

- na iznos od 481,37 EUR od 22. studenoga 2013.

- na iznos od 493,55 EUR od 20. prosinca 2013.

- na iznos od 419,98 EUR od 15. siječnja 2014.

- na iznos od 59,43 EUR od 20. siječnja 2014.

- na iznos od 132,69 EUR od 20. veljače 2014.

- na iznos od 116,09 EUR od 26. veljače 2014.

- na iznos od 252,93 EUR od 20. ožujka 2014.

- na iznos od 247,92 EUR od 15. travnja 2014.

- na iznos od 237,90 EUR od 20. lipnja 2014.

- na iznos od 247,22 EUR od 15. srpnja 2014.

- na iznos od 252,94 EUR od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 254,40 EUR od 15. rujna 2014.

- na iznos od 260,53 EUR od 15. listopada 2014.

- na iznos od 269,33 EUR od 17. studenoga 2014.

- na iznos od 270,80 EUR od 16. prosinca 2014.

- na iznos od 271,62 EUR od 3. veljače 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. veljače 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. ožujka 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. travnja 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. svibnja 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. lipnja 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. srpnja 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. kolovoza 2015.

- na iznos od 271,61 EUR od 15. rujna 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

- preinačuje pod toč. III. izreke i odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 47.038,01 EUR i zateznih kamata na taj iznos od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. IV. i V. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482, kreditna partija broj: 7103413512 od 22. studenog 2006. u kojima je ugovoreno odobrenje kredita u iznosu od 315.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i ispunjene kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, pod toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženice, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 47.038,01 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 6.248,32 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je pod toč. V. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482, kreditna partija broj: 7103413512, koji je sklopljen između stranaka 22. studenog 2006. i za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i načina promjene kamatne stope, te razlike glavnice u odnosu na utvrđenu glavnicu u postupku konverzije, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482, kreditna partija broj:

7103413512 koji je sklopljen između stranaka 22. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita namjenski kredit u iznosu od 315.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora o kreditu), s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženice koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu) i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja stana (čl. 6. Ugovora o kreditu)

- da je 22. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužiteljici ostale nerazumljive, što potvrđuje iskaz tužiteljice u kojem ona navodi da joj ništa nije bilo objašnjeno niti je bila informirana o eventualnom riziku primjene valutne klauzule te da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa su kao takve ništetne

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamate i tečaja CHF, s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to nije osnovan prigovor tuženice o zastari utuženog potraživanja

- da je nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da je tijekom otplatnog razdoblja tuženica mijenjala kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu što je utjecalo na povećanje anuiteta i na usporavanje otplate glavnice kredita, a kako je ispunjenje ugovoreno uz valutnu klauzulu u CHF i da je mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK to su se i radi promjene tečaja povećavali iznosi anuiteta, da pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i povećanje tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 31.861,18 EUR, da negativna razlika anuiteta iznosi 303,01 EUR, te da razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom planu i preostale neotplaćene glavnice koja je utvrđena u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.176,83 EUR, kao i da je postupak konverzije proveden u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a da navedeni iznosi nisu vraćeni od strane tuženice s obzirom da se priznati iznos preplate u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. odnosi na razliku u do tada plaćenim anuitetima prema otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne odredbe primjenom čl. 81. st. 1. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) što je utvrđeno pobijanom presudom pod toč. I. i II. izreke, pa tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) u iznosu od 47.038,01 EUR sa zateznom kamatom jer je tužiteljica dokazala "da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog Ugovora o kreditu" za koju je odgovorna tuženica, te je dokazala da joj je šteta ostala nepodmirena i nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15 radi čega je obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 47.038,01 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od dana kada su plaćeni. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. IV. i V. izreke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud utvrdio status potrošača na temelju iskaza tužiteljice danog na ročištu 15. veljače 2023., a da se status potrošača "ne presumira" nego je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi u koju svrhu je ugovor sklopljen, pa u dijelu tog utvrđenja smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje da je VSRH u odluci od 15. studenog 2022. broj Rev-637/2019 zauzeo pravno stajalište da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno iz nalaza vještakinje da su svi plaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom provedbe konverzije i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Nadalje, ukazuje da je VSRH u odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd-2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja kojom je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te je VSRH svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev-1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C-81/2019 i C-243/2020. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos- 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Osporava ocjenu prigovora zastare, prava na zateznu kamatu i što nisu uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

10. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), pa su iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužiteljici status potrošača. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju koji ovisi promjena kamatne stope, da su ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu pod toč. I. i II. izreke presude.

10.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (na koju se poziva prvostupanjski sud) ali i na presudi broj PŽ-Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

- s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

11. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu.

11.1. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu je navedeno: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 315.500,00 CHF (…) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".

11.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u citiranom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna", pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi od 31.861,18 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

17.1. S obzirom da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 15.176,83 EUR, koji je vještakinja obračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015., nije u imovini tuženice radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO, ali niti kao naknade štete kako je sud pravno definirao utuženo potraživanje pod toč. 36. i 37. obrazloženja jer tužiteljica ne trpi nikakvu štetu iz istih razloga.

18. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. u skladu s nalazom vještakinje i postavljenim zahtjevom u kojem je tužiteljica zatražila zateznu kamatu na iznos od 488,41 EUR (umjesto na iznos od 488,69 EUR) koji je plaćen 16. travnja 2012., te je zatražila zateznu kamatu na iznos od 237,90 EUR od 20. lipnja 2014. (umjesto od 15. svibnja 2014.), dok nije uopće zatražila zateznu kamatu na iznos od 237,69 EUR od 20. lipnja 2014., pa je ovaj sud odlučio u okviru zahtjeva tužiteljice.

20. U odnosu na tvrdnje da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“ Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da prvostupanjski sud tzv. negativnu razliku nije bio dužan uzeti u obzir prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva, a što je u konkretnom slučaju relevantno i za utvrđivanje visine pojedinačnih novčanih iznosa na koje teče zatezna kamata.

21. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio djelomično presudu pod toč. I. izreke te u cijelosti pod toč. II. izreke i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio djelomično presudu pod toč. III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015., dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod toč. I. i III. izreke i odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu, za isplatu iznosa od 47.038,01 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate.

22. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

23. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (djelomično toč. I. i toč. II. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. III. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. II. izreke) i za utvrđenje (djelomično toč. I. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

24. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. IV. i toč. V. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

25. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.

U Varaždinu 21. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek