Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-2085/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Teo Ranić i Ivo Matić iz Rijeke, Užarska 17, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Požeško-slavonske, Službe zajedničkih i upravnih poslova, Požega, Josipa Runjanina 1, OIB: 36162371878, radi ukidanja dozvole za boravak i rad, 21. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Požeško-slavonska, Služba zajedničkih i upravnih poslova, KLASA: UP/I-216-02/25- 23/3565, URBROJ: 511-22-04-25-1 od 14. ožujka 2025.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude.

III Zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora se u preostalom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Požeško-slavonska, Služba zajedničkih i upravnih poslova, KLASA: UP/I-216- 02/25-23/3565, URBROJ: 511-22-04-25-1 od 14. ožujka 2025. do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa KLASA: UP/I-216-02/25-23/3565, URBROJ: 511-22-04-25-1 od dana 14. ožujka 2025. tužitelju je ukinuta dozvola za boravak i rad broj: UP/I-216-02/24-09/149299, 511-22-04-24-1 izdana od strane tuženika 17. listopada 2024. godine te mu je naloženo napustiti područje EGP-a u roku od 7 dana od dana izvršnosti pobijanog rješenja.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je u provedenom postupku utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za ukidanje važenja dozvole za boravak i rad u smislu čl. 130. st. 1. t. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 36/2, dalje ZUP) te čl. 94. st. 1. t. 7. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20, 114/22, 151/22, dalje ZS).

2. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da tužitelj na dan 17. listopada 2024., kao niti u razdoblju nakon što mu je izdana dozvola za rad, nije ušao na prostor Republike Hrvatske, niti na istom uopće boravio. Nadalje, 4. ožujka 2025. tužitelj je prijavio boravak na teritoriju Republike Hrvatske što je i razvidno i iz same potvrde o prijavi boravka (obrazac 16a). Dana 10. ožujka 2025. Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Služba za državljanstvo i statusna pitanja stranaca tužitelju je izdalo potvrdu URBROJ: 511-19-23/1-PB-223431 iz koje je razvidno da je dana 10. lipnja 2024. podnesen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, a u svrhu prijave područnoj službi Zavoda za zdravstveno osiguranje. Također je tužitelj 14. ožujka 2025. stekao status i pravo u obveznom zdravstvenom osiguranju, a što je razvidno iz prijave osiguranika Hrvatskom Zavodu za zdravstveno osiguranje te status osiguranika u sustavu mirovinskog osiguranja kako to proizlazi iz prijave o početku osiguranja, podnesenoj kao obrazac eM-1P Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje. Nadalje, u obrazloženju se ne navodi na koji način je postupak proveden, odnosno ne pojašnjava se koji su dokazi izvedeni, kao ni kojim činjenicama prvostupanjsko tijelo daje odlučujući značaj prilikom donošenja odluke kako proizlazi iz izreke pobijanog rješenja. S jedne strane, tužitelju je dana 17. listopada 2024. godine izdana dozvola za boravak i rad na teritoriju Republike Hrvatske, pri čemu na umu treba imati da Zakonom o strancima nije propisan rok u kojem je stranac, odnosno državljanin treće države obvezan pristupiti teritoriju na koje se dozvola odnosi. Drugim riječima, spomenuta dozvola izdana je na vrijeme trajanja od jedne godine, pri čemu ostaje valjana čak i ako stranac ne uđe na teritorij RH odmah nakon izdavanja iste. S druge strane, uvidom u predložene dokaze, razvidno je tužitelj u skladu s Zakonom o strancima ishodio prijavu boravišta te prijavu u sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, budući da prvostupanjsko tijelo neosnovano i jednostrano izvodi zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do nepoštivanja propisa o radu te obveznom zdravstvenom i mirovinskom osiguranju kako je propisano čl. 94. st. 1. t. 7. Zakona o strancima. Izreka pobijanog rješenja je zapravo samo nagađanje da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za ukidanje dozvole za boravak i rad, a budući da od strane tužitelja ali i poslodavca nisu učinjeni nikakvi propusti koji bi osnovano ukazivali da u konkretnom slučaju propisi o radu te zdravstvenom i mirovinskom osiguranju nisu poštovani. Također, pobijano rješenje u svojoj biti polazi od pretpostavke da je tužitelj u konkretnom slučaju nezakonito boravio na teritoriju RH te da za vrijeme od kad je izdana dozvola za boravak i rad pa do vremena donošenja pobijanog rješenja, nisu podmirena javna davanja s naslova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Međutim, takav zaključak je neosnovan i paušalan, budući da obveza podmirivanja istih nije nastupila prije ožujka 2025., kada je tužitelj zasnovao radni odnos te se prijavio u sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Obzirom da je prvostupanjsko tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, također je primjenom odredbi čl. 130. st.1. t.1 ZUP-a i čl. 94. st.1. t.7. ZS- pogrešno primijenilo pravni propis na temelju kojega se rješava stvar, budući da nisu ispunjenje pretpostavke za ukidanjem dozvole za boravak i rad. Konačno, obrazloženje pobijanog rješenja je u proturječnosti s izrekom te je obrazloženje rješenja nezakonito, budući da se sastoji od svega dvije rečenice, a kojima prvostupanjsko tijelo izreku obrazlaže paušalnim pozivanjem na odredbe ZUP-a i ZS-a.

Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i predlaže određivanje odgodnog učinka tužbe.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti priznao tužbeni zahtjev te tužbene navode tužitelja, te je naveo da tuženik nije sa sigurnošću utvrdio da tužitelj ili poslodavac nisu poštivali propise o radu, obveznom zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te druge potrebne propise.

4. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 98. i 102. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), budući da je tuženik priznao tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Odredbom članka 52. ZUS-a propisano je da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala tijekom postupka.

Odredbom članka 130. st. 1. t. 1. ZUP-a propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom.

Odredbom članka 94. st. 1. t. 7. ZS-a propisano je da će Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem ukinuti dozvolu za boravak i rad ako državljanin treće zemlje ili poslodavac ne poštuje propise o radu, zaštiti na radu, obveznom zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te druge propise u skladu s kojima se djelatnost mora obavljati.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti priznao tužbeni zahtjev te naveo da je sam pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a posljedično čemu je pogrešno primijenio i odredbe članka 94. ZS-a te članak 130. ZUP-a.

9. Čitajući isprave dostavljene uz tužbu, sud utvrđuje da takav zaključak proizlazi i iz dostavljenih dokaza, i to iz: dozvole za boravak i rad broj: UP/I-216-02/24- 09/149299, 511-22-04-24-1 od 17.10.2024., potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Služba za državljanstvo i statusna pitanja stranaca, URBROJ: 511-19-23/1-PB-223431 od 10.03.2025., prijave Hrvatskom Zavodu za zdravstveno osiguranje od 18.03.2025. i prijave Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje od dana 14.03.2025.

10. Slijedom navedenog, sud je osporavano rješenje ocijenio nezakonitim te je ista poništio primjenom odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a.

11. Tužitelj je podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe. Odredbom članka 42. ZUS-a propisano je: Tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Slijedom navedenog, tužitelj je za određivanje odgodnog učinka tužbe morao dokazati kumulativno postojanje uvjeta za određivanje odgodnog učinka, i to opasnost od nastanka teško popravljive štete i da odgoda nije protivna javnom interesu. Kako je tužitelj predložio da sud dopusti odgodni učinak tužbe, tj. odgodu izvršenja osporavanog rješenja i pri tome se pozvao na izvjesnu štetnu posljedicu koja bi za tužitelja nastupila izvršenjem, a radi se o situaciji da zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, te odgoda nije protivna javnom interesu, ovaj sud smatra da je prijedlog osnovan, te da je navedenu teško otklonjivu štetu na ovaj način moguće spriječiti, a obzirom da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 26. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je na temelju članka 65. stavka 1. u vezi s člankom 26. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima riješeno kao u izreci.

12. Tužitelju je, s obzirom na potpuni uspjeh u sporu na temelju članka 147. ZUS- a, uz primjenu Tbr. 27., 46. i 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), sud priznao trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za: sastav tužbe zatraženi iznos od 1.250,00 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 14. kolovoza 2025., jer tužitelj u istome ne iznosi nikakve nove činjenice niti dokaze, niti je isti od utjecanja na meritornu odluku suda, radi čega sud ovaj trošak ne smatra nužnim, niti opravdanim troškom u predmetnom sporu.

Zagreb, 21. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis