Poslovni broj: P-547/2024-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Blažan, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Kuprešaka, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Ivo Šućura, odvjetnika iz Zagreba, 21. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa], platiti tužitelju LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.238,87 eura (slovima: tisuću dvjesto trideset osam eura i osamdeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 55,53 eur (slovima: pedeset pet eura i pedeset tri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku:

- na iznos od 0,10 eura tekućim od 15. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 0,65 eura tekućim od 15. siječnja 2007. do isplate

- na iznos od 1,83 eura tekućim od 15. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 0,75 eura tekućim od 15. ožujka 2007. do isplate

- na iznos od 1,73 eura tekućim od 16. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 3,65 eura tekućim od 15. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 4,08 eura tekućim od 15. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 4,94 eura tekućim od 16. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,58 eura tekućim od 14. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 3,96 eura tekućim od 14. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 4,54 eura tekućim od 15. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 2,41 eura tekućim od 15. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 4,54 eura tekućim od 14. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 0,39 eura tekućim od 15. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 1,76 eura tekućim od 15. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 2,11 eura tekućim od 15. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,56 eura tekućim od 15. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,65 eura tekućim od 16. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,57 eura tekućim od 15. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,85 eura tekućim od 14. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 2,88 eura tekućim od 15. rujna 2008. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa] platiti tužitelju LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.183,93 eur (slovima: tisuću sto osamdeset tri eura i devedeset tri centa) sa zateznom kamatom tekućom od 21. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba za iznos od 901,86 eur (slovima: devetsto jedan euro i osamdeset šest centi) povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik kao kreditor (tada Volksbank d.d.) s jedne strane i tužitelj kao korisnik kredita s druge strane, sklopili 21. travnja 2006. ugovor o kreditu broj: 919091 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu), a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.726,00 CHF, a koji ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Tužitelj navodi da je ugovorom o kreditu u čl. 4. ugovoreno da je kredit vezan uz valutnu klauzulu s isplatom po srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita, a naplatom kredita po prodajnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste tuženika koja važi na dan dospijeća anuiteta. Tužitelj nadalje navodi da je ugovorom o kreditu u čl. 8. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 164,50 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća. Tužitelj navodi da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj ističe da je tuženik zaključujući takve ugovore, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, dakle i tužitelja kao korisnika kredita, jer se u istima koristio ništetnim i nepoštenim odredbama ugovarajući odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivost redovne kamatne stope. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013., pod točkom 2. izreke presuđeno: „Utvrđuje se da je osmotužena (među ostalim bankama) u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik na taj način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/10) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužena i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/10) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Tužitelj nadalje navodi da je prethodno spomenuta prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018. Tužitelj također ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, gore navedenim presudama po kolektivnom sporu presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta (i to primarno kao valuta utočišta za banku, a ne za potrošača!), a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka (pa tako ni ovopredmetni tuženik) nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Obvezujući učinak rubriciranih presuda na sve daljnje pojedinačne tužbe protiv utuženih banaka konačno je potvrdio Vrhovni sud u svojoj revizijskoj odluci od 26. 5. 2020., poslovni broj: Rev-18/2018 uz sljedeće obrazloženje „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.” Nadalje, tužitelj drži svrsishodnim istaknuti pravno stajalište koje je 30. 1. 2020. Vrhovni sud RH na sjednici građanskog odjela, broj: Su- IV-47/2020-2 zauzeo u pogledu zastare sporednih potraživanja "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Ako se izvrši uvid u ugovor o kreditu tužitelja, tužitelj navodi tada je razvidno da je u članku 1. ugovora određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 15.726,00 CHF. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak utvrđenja ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo odnosno procesnu obvezu samo ponuditi dokaze na okolnost utvrđenja visine preplaćenih iznosa (u odnosu na početni otplatni plan), radi pravilnog postavljanja kondemnacijskog zahtjeva. Tužitelj tvrdi da je tuženik tijekom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, ugovorio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, kojima je konačni iznos tužiteljeve novčane obveze prema tuženiku vezao uz tečaj švicarskog franka. Slijedom navedenog, tužitelj je kao korisnik kredita preplatio svoju obvezu po osnovi primjene valutne klauzule. Tužitelj navodi da je 23. 1. 2016. s tuženikom zaključio Aneks br. 1. ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj nadalje navodi kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa. Tužitelj se poziva na odluku VSRH RH, poslovni broj: Rev 2868/2018 od 12. 2. 2019. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Aneksa br. 1. ugovora o kreditu. Tužitelj tvrdi da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita; tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. No, tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Tužitelj tvrdi da navedenim tuženik nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa. Tužitelj navodi da je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos. Slijedom navedenog tužitelj tužbom potražuje ukupno 2.140,73 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tuženik navodi da je člankom 10. ugovora o kreditu br. 919091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 21. 4. 2006. (dalje u tekstu: ugovor o kreditu ili ugovor) ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora. Tuženik navodi da se tužitelj nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Tuženik navodi da Zakon o parničnom postupku dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik navodi da je ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Tuženik navodi da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, zbog čega je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik nadalje navodi da, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik navodi kako je tužba je u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Dakle, na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi da se rješenjem daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da iz navedenog rješenja proizlazi da u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15., dalje: ZID ZPK), potrošač nema pravni interes. Tuženik navodi da su potrošači izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod poslovnim brojem Gž-925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 12. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“). Tuženik navodi da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x - 183/2011. Tuženik navodi da bi dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik navodi da bi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, tuženik navodi da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tuženik navodi da bi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tuženik navodi da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Tuženik nadalje navodi da je izvršena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je 30. 9. 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 919091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 23. 1. 2016. (dalje u tekstu: Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“). Ovim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10. 9. 2015. Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK, tuženik navodi da se nameće zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Tuženik navodi da je takvo stajalište tuženika potvrđeno sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa se poziva na odluke Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-1657/2016, Županijskog sud u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Gž-834/16, Županijskog sud u Rijeci, poslovni broj: Gž-1062/17 te Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž- 385/2017. Tuženik navodi da je sve navedeno u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa se poziva na stručni članak „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.), prof.dr.sc. ĐĐ i doc.dr.sc. GĐ. Tuženik nadalje navodi da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik nadalje navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 21. 4. 2006. sklopili ugovor o kreditu. Također, nije sporno da je člankom 1. ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Tuženik navodi da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi je potrebno razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je neosnovano i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tuženik nadalje navodi da je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF tuženika uz popratni zahtjev za isplatu iznosa koje je tužitelj jednostrano utvrdio. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, tuženik navodi da je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tuženik navodi da je tužitelj Tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, tuženik navodi da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Tuženik nadalje navodi da je pregledom ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 15.726,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1 ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi ugovora o kreditu u iznosu od 15.072,39 kn/2.000,45 eur. Tuženik navodi da je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 15.072,39 kn/2.000,45 eur uvećane za zatezne kamate tekuće od 24. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

3. Neosnovan je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te je, sukladno odredbi čl. 301. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) odlučeno da će se odmah nastaviti s raspravljanjem o glavnoj stvari. Naime, točno je da je odredbom čl. 11.3 ugovora o kreditu broj: 919091 od 21. travnja 2006. ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. No, tužitelj je tužbu i podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a koji je i općemjesno nadležan prema odredbi čl. 47. st. 1. ZPP-a, ali je rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su- IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023., na temelju čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22. i 16/23., dalje: ZS), određen Općinski sud u Zlataru za postupanje, među ostalima, i u ovom predmetu te je predmet i dostavljen ovome sudu. Sukladno navedenome, ovaj je sud mjesno nadležan za suđenje u ovom predmetu.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 28. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 1.238,87 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015.

5. Budući da je tužbeni zahtjev smanjen, ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o povlačenju tužbe.

6. Tužitelj je podneskom od 28. travnja 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 901,86 eura, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

7. Budući da je tužitelj povukao tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se na glavnoj raspravi od 11. lipnja 2025. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu 919091 od 21. travnja 2006. (list 14-18 spisa), anex br.1 ugovora o kreditu br. 919091 od 23. siječnja 2016. (list 19-22 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan (list 23-24 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 25-27) otplatnu karticu po kreditu (list 28-31 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 919091 (list 32-42 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. KĐ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 4. travnja 2025. (list 224-232 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

10. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

11. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužitelj 21. travnja 2006. s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopio ugovor o kreditu, broj: 919091, kojim mu je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 15.726,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita,

- da je člankom 8. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti u roku od 120 mjesečnih anuiteta,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 23. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1 ugovora o kreditu broj 919091, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,

- da pretplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 15.072,39 kuna odnosno 2.000,45 eura.

12. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

13. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

14. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

15. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je 2006. zaključio ugovor o kreditu s prednikom tuženika radi kupnje stana. U banci su mu ponudili sklapanje ugovora o kreditu uz valutu CHF pri čemu su naveli kako se radi stabilnoj valuti i za njega najpovoljnijoj opciji, a radilo se ujedno o banci putem koje je primao plaću. Mjesečna rata kredita u početku je iznosila oko 750,00 kn da bi nakon nekog vremena rata iznosila 1.100,00 kn. Isto tako sudjelovao je s učešćem od 15 % kupoprodajne cijene kod kupnje stana po uvjetima po programu za društveno poticajnu izgradnju. Nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu jer se radilo o tipskom ugovoru o kreditu. U banci ga nisu upozorili na rizike oko valute CHF, već su mu istu predstavili kao najpovoljniju opciju. Pročitao je ugovor o kreditu i aneks ugovora o kreditu, međutim po struci nije pravnik pa nije shvatio sve odredbe ugovora. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu koji je sklopljen 2006. razgovarao je o uvjetima kreditiranja sa službenicom u banci, koja je u to vrijeme bila i zamjenik voditelja poslovnice. U banku je dolazio zajedno sa suprugom, koja je sudužnik po navedenom ugovoru. Prilikom sklapanja aneksa ugovora o kreditu radi konverzije kredita nije razgovarao sa službenicom u banci jer je konverzija izvršena prema zakonu te je prilikom sklapanja tog ugovora dobio gotov izračun.

16. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

19. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 3. određena je „obavezno učešće od 15% kupoprodajne cijene kod kupnje stana po uvjetima po Programu za društveno poticajnu izgradnju“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

24. Naime, sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Aneksa vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

27. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., VĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

29. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu L protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

31. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

34. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

35. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

36. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. KĐ od 4. travnja 2025. (list 224-232 spisa) utvrđeno je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (25. svibnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.451,77 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 1.238,87 EUR, a koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (25. svibnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.396,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 1.127,31 EUR, a koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu.

37. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik prihvatio izračune iz navedenog vještačenja, nije imao prigovore na matematički izračun te nije tražio da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.

38. Tužitelj je podneskom od 28. travnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

39. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

40. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 ugovora o kreditu u iznosu od 15.072,39 kn/2.000,45 eura uvećano za zatezne kamate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 30. travnja 2025, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 22. siječnja 2025., naveo da "ostaje kod dijela prigovora radi prebijana na iznos od 55,53 eura" zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pri čemu je navedeni prigovor radi prebijanja istaknuo jer je tužitelj tužbeni zahtjev umanjio za iznose pretplate utvrđene konverzijom, ali nije umanjio za iznos manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja. Dakle, tuženik je navedeni prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih razlika stavio nakon zaključenja prethodnog postupka pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude,

41. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute i zbog promjenjive kamatne stope.

42. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (21. travnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

43. Sud je utvrdio da pretplata tužitelja na ime valute iznosi 9.334,23 kuna odnosno 1.238,87 eura, budući se od ukupne utvrđene pretplate na ime valute u iznosu od 18.472,80 kuna odnosno 2.451,77 eura (stupac „k“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama (stupac „m“ nalaza) u iznosu od 5.933,82 kuna odnosno 787,55 eura, oduzima iznos pretplate utvrđene konverzijom u iznosu od 15.072,39 kuna odnosno 2.000,45 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

44. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

45. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

46. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

47. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

48. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti za iznos od 1.238,87 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

50. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 75 bodova, za zastupanje na ročištima od 22. siječnja 2025. i 11. lipnja 2025. u iznosu od 75 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 13. siječnja 2025. i 28. travnja 2025 u iznosu od 75 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.). Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,93 eura, koju sudsku pristojbu je tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP, tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eur. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.183,93 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

51. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 21. kolovoza 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Karlo Blažan, odvjetnik iz Zagreba, Mažuranićev trg 8, putem e-Oglasne ploče

2. Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, putem e-Oglasne ploče