REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5272/2024-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 21. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 17317/06 od 21. ožujka 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, iz čl. 4.b) a koja glasi: “KAMATNA STOPA / NAKNADA: Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.”

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 62,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2006. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 289,82 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 21. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 17317/06 kojim je kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 10.053,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema deviznom tečaju kreditora za CHF na da korištenja kredita. Dalje navodi da ju je člankom 4.b predmetnog ugovora prednik tuženika obvezao na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita i da joj je temeljem navedene ugovorne odredbe dana 23. ožujka 2006. naplaćena naknada u iznosu od 100,53 CHF, odnosno u iznosu od 470,78 HRK što prema službenom tečaju konverzije iznosi 62,48 EUR. Tužiteljica navodi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu zahtjeva, da joj prednik tuženika nije predočio strukturu troškova obrade kreditnog zahtjeva i da joj je isplaćen iznos manji od iznosa odobrenog kredita. S obzirom na navedeno, smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi te ističe kako nije mogla utjecati na njezin sadržaj i kako je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom svega iznesenog, tužiteljica traži da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ugovorna odredba sadržana u članku 4.b Ugovora o kreditu ništetna i da tuženiku naloži da joj isplati iznos od 62,48 EUR sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2006. pa do isplate te da joj nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik prije svega prigovara naznačenoj visini predmeta spora te navodi da bi istu trebalo utvrditi samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata. Nadalje, osporava da bi tužiteljica bila potrošač, navodi da se stoga u konkretnom slučaju ne primjenjuje tumačenje zastare za tražbine stjecanja bez osnove, ističe prigovor zastare te navodi kako je zadnja uplata po navedenom ugovoru izvršena 2011. godine, tvrdi da odredba o naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, smatra da nije dopušteno utvrđivati ništetnost predmetne ugovorne odredbe jer je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, navodi kako tužiteljica nije dokazala da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je prouzročila značajnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ne spori samu visinu potraživanja, odnosno iznos naknade koji je naplaćen. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži da mu tužiteljica nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa ugovorenog kredita. Isto tako, nije sporno da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio navedenu naknadu u protuvrijednosti 62,48 EUR .

5. Među strankama je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru i je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna, odnosno je li ista protivna prisilnim propisima, jesu li stranke pojedinačno pregovarale o predmetnoj ugovornoj odredbi i je li ona prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit ugovorila radi kupnje automobila koji koristi isključivo za osobne potrebe, da prije sklapanja ugovora nitko nije spominjao nikakvu naknadu, da o spornoj ugovornoj odredbi s bankom nije uopće pregovarala i da nije mogla utjecati na njezin sadržaj, da joj nitko nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu i o kakvim troškovima se radi, da je prije potpisivanja pročitala ugovor, ali nije razumjela ugovornu odredbu o naknadi. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. S obzirom na to da je kredit ugovoren radi kupnje osobnog vozila, da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba i da je iskazala kako automobil koristi isključivo za osobne potrebe, sud je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor. Tuženik nije dokazao da bi sredstva kredita ili samo vozilo bilo korišteno za obavljanje neke poslovne djelatnosti.

8. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo i da bez predmetne naknade kredit ne bi bio odobren, a isto je potvrdila tužiteljica u svom iskazu. Dakle, tužiteljica nije s bankom pregovarala niti je mogla pregovarati o spornoj naknadi.

9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu. Dakle, treba razlikovati situaciju kada tražitelj kredita odustane od sklapanja ugovora nakon što je banka već provela postupak odobravanja kredita od situacije kada je kredit realiziran i kada je ugovor ispunjen u cijelosti.

10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva neovisno o iskorištenom iznosu kredita i bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP upravo je na tuženiku teret dokaza da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo

11. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

12. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo da tužiteljici vrati iznos koji je naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sama visina potraživanja nije sporna. Sukladno čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Prednik tuženika bio je nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovorima kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Troškovi zastupanja odmjereni su prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.

15. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 19. ožujka 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025. i 3. srpnja 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1), u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

16. Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije nužan u smislu čl. 155. ZPP, neovisno o tome što je navedena parnična radnja predviđena Tarifom. Budući da se presuda objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda, stranke i njihovi punomoćnici mogu odmah nakon ročišta preuzeti presudu i upoznati se sa njezinim sadržajem tako da u slučaju izostanka s navedenog ročišta ne trpe nikakve štetne posljedice.

U Zagrebu 21. kolovoza 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima