REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Belom Manastiru
31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53
P-667/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dalii Bošnjak, odvjetnici iz Belog Manastira, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, po punomoćniku Josipu Mađarić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / stjecanja bez osnove / naknade štete i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11.6.2025. u nazočnosti tužitelja, te punomoćnika stranaka, 21.8.2025.
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-3586318, zaključenog između tužitelja AR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 25.07.2006. god., koji je potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić dana 31.07.2006. god. pod brojem OV-1649/06, a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: " Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita", u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi: " … u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…", a u čl. 9. glasi: " Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora".
II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.332,99 EUR ( tisuću tristo trideset dva eura i devedeset devet centi ) i to:
- na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK - tečajne razlike, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015.godine, a od 01.08.2015. do 31.12.2022., u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se odreduje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koia je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
- iznos od 1,13 EUR od 30.09.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 0,87 EUR od 31.10.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 0,06 EUR od 30.11.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 3,72 EUR od 31.10.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,25 EUR od 31.12.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 8,02 EUR od 31.01.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 8,90 EUR od 28.02.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,03 EUR od 31.03.2009 . god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,65 EUR od 30.04.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 1,86 EUR od 31.05.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 0,71 EUR od 31. 07.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,14 EUR od 31.08.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 2,29 EUR od 30.09.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 1,35 EUR od 31.10.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 3,86 EUR od 30.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 5,93 EUR od 31.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 8,79 EUR od 31.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 8,47 EUR od 28.02.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,26 EUR od 31.03.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,88 EUR od 30.04.2010 god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,48 EUR od 31.05.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 25,08 EUR od 30.06.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 23,06 EUR od 31.07.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 30,52 EUR od 31.08.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 1.143,68 EUR od 29.09.2010. god. pa sve do isplate;
sve to u roku 15 dana."
III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.375,08 EUR, ( slovima: tisuću tristo sedamdeset pet eura i osam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana 21.8.2025. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su stranke dana 25.7.2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50-3586318 koji je potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OU-1649/06 dana 31.7.2006., a prema kojem tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 18.349,45 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 261,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali su se radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF naspram HRK povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.500,00 kn. Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se također poziva na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima te smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe članka 1111. st. 1., te čl. 1046. i 1115. ZOO-a, na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 2.654,46 eura, zajedno zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-3586318 sklopljen između stranaka dana 25.7.2006. i ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 31.7.2006. pod brojem OU-1649/06 ( list 4-10 spisa), uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-18 spisa, list 27 i list 54-55 spisa), čitanjem zapisnika od 11.3.2024. ( list 35-36 spisa), čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje od 14.6.2024. ( list 45-53 spisa), saslušanjem vještaka Lidije Balog i saslušanjem tužitelja CR na ročištu od 11.6.2025. ( list 67-69 spisa).
4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-3586318 sklopljen između stranaka dana 25.7.2006. i ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 31.7.2006. pod brojem OU-1649/06 ( list 4-10 spisa) sud je utvrdio da je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti CHF 18.349,45 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamata od 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca za kupnju novih vozila marke Mazda. Točkom VII Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
5. Uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-18 spisa, list 27 i list 54-55 spisa), čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje od 14.6.2024. ( list 45-53 spisa), saslušanjem vještaka Lidije Balog na ročištu od 11.6.2025. ( list 67-68 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj tijekom perioda otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više ukupno 1.332,99 EUR te ovaj iznos predstavlja samo pozitivne stavke tečajne razlike kada je tečaj za CHF na dan dospijeća anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita.
6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka cijeneći ga jasnim i određenim te u skladu sa pravilima struke, a na isti nalaz nakon saslušanja vještaka punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, a niti pitanja vještaku. Vještak je na ročištu od 11.6.2025., nakon izvršenog uvida u specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 9.10.2024. izjavio da su u tužbeni zahtjev unesene samo pozitivne stavke tečajne razlike te one u zbroju iznose 1.332,99 eura.
7.
Saslušanjem tužitelja CR na ročištu održanom 11.6.2025. ( list 68-69 spisa) sud je utvrdio da je isti tijekom 2006. godine odlučio kupiti novo vozilo marke Mazda pa se prvo obratio Auto kući Perković u Osijeku. Imao je namjeru sklopiti Ugovor o kreditu te je u auto kući odmah predočio obračunske liste zadnjih plaća s tim da je jedan dio bio spreman dati u kešu. Iz auto kuće su ga uputili u RBA banku radi sklapanja Ugovora o kreditu. U auto kući su mu rekli da će ugovor biti u CHF valuti jer je takav kredit bio najpovoljniji u to vrijeme. U eurima ili u kunama mu nisu niti ponudili kredit. Tužitelj je dogovorio rok otplate na 7 godina i sjeća se da mu je prva rata bila oko 1.200,00 kuna. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u MUP-u u Osijeku, nije imao otvoren OPG, niti je bio član uprave trgovačkog društva ili nekog poduzeća. Iz auto kuće je otišao u RBA banku, Poslovnica Osijek te mu je tamo predočen već pripremljeni i napisani ugovor o kreditu. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama već je samo mogao prihvatiti predočeni ugovor ili ga ne prihvatiti. Djelomično je pročitao ugovorne odredbe i nije baš u potpunosti razumio te odredbe, a bio mu je bitan iznos kredita, rok otplate i činjenica da može kupiti vozilo koje je htio i to Mazdu 3 u koje vozilo je auto kuća odmah ugradila auto plin koji je i želio jer je svakodnevno iz Popovca išao na radno mjesto u Osijek i nazad u mjesto svog prebivališta u [adresa]. Iz banke su ga uputili kod javnog bilježnika, ali se više ne sjeća kod kojeg javnog bilježnika je bio na ovjeri. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije razumio sto posto što znači promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj banke. Tužitelju nitko nije objasnio da će se rate kredita povećavati ovisno o promjeni kamatne stope, a nikako nije očekivao da će toliko rasti rate jer tada ne bi niti sklopio takav ugovor. Nije niti znao, niti razumio da će se rate mijenjati ovisno o promjeni kamatne stope. Tužitelju je bilo bitno da kupi upravo auto koji je htio te nije niti razmišljao o tome da bi mijenjao neke ugovorne odredbe.
8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti potpisao kao fizička osoba za kupnju motornog vozila za vlastite osobne potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.
9. Punomoćnik tužitelja je nakon iskaza vještaka Lidije Balog na ročištu od 11.6.2025. precizirao tužbeni zahtjev glede ukupnog restitucijskog zahtjeva tako da je umjesto iznosa od 1.184,02 eura naznačio iznos od 1.332,99 eura te je u cijelosti ostao kod tužbe i specificiranog tužbenog zahtjeva od 9.10.2024.
10. Na ročištu od 11.6.2025. punomoćnik tuženika se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva odnosno smanjenju visine restitucijskog dijela tužbenog zahtjeva. Sud smatra neosnovanim protivljenje tuženika iz razloga što je tužitelj tek nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja mogao točno naznačiti iznos restitucijskog tužbenog zahtjeva, a što je i učinio podneskom od 11.6.2025. kojim je samo uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26.11.2021.usvojen je zaključak da je dopuštena preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Analogno tome, sud smatra da je stoga u svakom slučaju dopušteno i djelomično povlačenje odnosno smanjenje restitucijskog tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja.
11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je pored ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanje glavnice iz Ugovora o kreditu za valutu CHF u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive, jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
15. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članak 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost ustanovljena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke ( tuženika) iz tog postupka. Stoga sud smatra da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a u odnosu na preplatu po osnovi ugovorene valutne klauzule. Naime, kolektivnom tužbom prekinuta je zastara, a restitucijski zahtjevi zastarijevaju pet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pa tako za tečajnu razliku zastara nastupa 14.6.2023. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12.6.2023. godine, a tužitelj potražuje samo preplatu po osnovu tečajne razlike, ukazuje se neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika.
16. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. Z00-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatne stope i tečaju koji će se primjenjivati tijekom otplate ( to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.
17. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.
18. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
19. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
20. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP- a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
21. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužitelja u svezi sklapanja ugovora o kreditu netočni i neistiniti, a niti je predložio dokaze na te okolnosti.
22. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje i vezanje valute uz švicarski franak ništetan, jer je isti prosječnom potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).
23. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je glavnica vezana uz švicarski franak ništetne pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je više plaćen zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koje je vezana glavnica CHF. Pojedinačni anuiteti utvrđeni su financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te je vještak iskazao i vrijeme plaćanja svakog anuiteta pa je sud temeljem svega gore navedenog odlučio kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.
24. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povreda načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115.ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog aniteta, odnosno od dana kad je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.
25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) te je sud imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, troškove sastava obrazloženih podnesaka od 11.3.2024. i 9.10.2024., u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 11.3.2024. i 11.6.2025. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,27 eura, odnosno sveukupno 1.375,08 EUR. Temeljem članka 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( N.N. 118/18 i 51/23) tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.
Beli Manastir, 21.8.2025.
S u d a c :
Suzana Nađ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
