Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2663/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke sudskog savjetnika Tomislava Vukmana, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupano po punomoćniku NH, dipl. iur., temeljem punomoći broj: 136/2023, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 84, koje zastupa punomoćnik Ivana Grgić Zovko, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-760/2023-5 od 23. svibnja 2024., 20. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 760/2023-5 od 23. svibnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Tuženik EUROHERC osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 535,08 eur / 4.031,57 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 01.02.2022. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana".

dok je točkom II. izreke naloženo se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 124,38 eura u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu, navodeći sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. točke Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023 -dalje: ZPP) sa prijedlogom da se žalba uvaži te da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. S obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 460. ZPP, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati zbog bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP.

4.1. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 535,08 eur / 4.031,57 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, a koja šteta je nastala isplatom naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. ožujka 2020. do 30. studenog 2021.

6. Iz prvostupanjskog postupka u bitnom proizlazi:

- da je tužitelj u tužbi navodi kako je osiguranik tužitelja RH stradao u prometnoj nezgodi od 6. rujna 2015., te da je u prometnoj nezgodi sudjelovao VH, upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika

- da je za navedenu prometnu nesreću VH proglašen krivim presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. broj K-293/2016 od 16. ožujka 2016.

- da je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj 1055100 od 1. veljače 2018. osiguraniku tužitelja RH utvrđena naknada zbog tjelesnog oštećenja kao posljedica ozljede na radu počevši od 1. lipnja 2017.

- da je tužitelj na temelju priznatog prava na naknadu za tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. ožujka 2020. do 30. studenog 2021., osiguraniku RH isplatio iznos od 535,08 eura

7. Prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da mjerodavno pravo predstavlja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata predmetne naknade, te smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 27. stavka 3. ZOOP-a temeljem utvrđenja da je tužitelj bio dužan dokazati da bi invalidska mirovina njegovog osiguranika u slučaju povrede na radu bila manja od naknade za tjelesno oštećenje koje je utvrđeno rješenjem tužitelja, pa kako tužitelj na te okolnosti nije predložio izvođenje dokaza, odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

7.1. S obzirom da je prvostupanjski sud smatrao kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu utuženog iznosa, izričito je naveo kako ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer prema mišljenju navedenog suda isti nisu odlučni za rješavanje, te nije ni razmatrao navode iz odgovora na tužbu kojima tuženik osporava pasivnu legitimaciju, nastanak i dinamiku štetnog događaja, točnost i istinitost izračuna glede visine naknade štete za kojeg navodi da nije javna isprava i predlaže financijsko vještačenje, te glede postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda tužiteljevog osiguranika i priznatog prava na tjelesno oštećenje, niti je odlučivao o istaknutom prigovoru zastare potraživanja.

8. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava ističući da mjerodavno pravo ne predstavlja ZOOP, već Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16.; dalje: ZMO), te navodi da je pobijana presuda nerazumljiva i ne može se ispitati, obzirom da ne postoji odredba prema kojoj bi tužitelj bio dužan dokazati razliku između invalidske imovine i tjelesnog oštećenja.

9. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju mjerodavno pravo predstavlja ZOOP. Naime, za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime novčane naknade za tjelesno oštećenje mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate predmetne novčane naknade. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, a u konkretnom slučaju riječ je upravo o obveznom osiguranju u prometu. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.).

7. Međutim, prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka, stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema st. 3. istoga članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Prema st. 4. istoga članka, odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Prema st. 5. navedenog članka, obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

8. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, po stavku 2., smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

8.1. Stoga, kako je navedenom zakonskom odredbom priznato pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to nije prihvatljivo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje. Da je tome tako upućuje i odredba članka 27. stavka 4. ZOOP-a po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz članka 27. stavka 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

8.2. Pored toga, prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Stoga, svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda i zavodu je nastala stvarna šteta (pa tako i izdaci s osnova tjelesnog oštećenja). Takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.

8.3. S obzirom na navedeno nerazumljiva je pobijana presuda u dijelu u kojem prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj ovlašten potraživati iznos u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, jer se u konkretnom slučaju stvarnom štetom imaju smatrati izdaci s osnova tjelesnog oštećenja a ne razmjerni iznos mirovine, te se u tom dijelu ne može ispitati.

9. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice, a ovaj sud sukladno čl. 467. ZPP-a iste nije ovlašten utvrđivati s obzirom da je riječ o sporu male vrijednosti, valjalo je pozivom na čl. 366. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak

10. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka raspraviti i utvrditi odlučne činjenice, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka.

Split, 20. kolovoza 2025.

SUTKINJA

Andrea Boras-Ivanišević