Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-175/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IJ uz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Erdec, odvjetnica u Malom Lošinju, protiv tuženice RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Ester Filipas i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri d.o.o. iz Rijeke, radi isplate i utvrđenja, te po protutužbi tuženice RJ protiv tužitelja IJ radi isplate, odlučujući povodom žalbe tužitelja i tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju od 14. studenog 2024. poslovni broj: P-3729/2019-35, u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: P-3729/2019-35 od 14. studenog 2024. u pobijanom dijelu:

- točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni za isplatu glavnice od 8.868,52 EUR i zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 13. travnja 2010. do 9. srpnja 2014. kao neosnovan

- točke IV. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu glavnice od 112,08 EUR i zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 13. travnja 2010. do 10. lipnja 2014. kao neosnovan

- točke VI. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu glavnice od 403,55 EUR i zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 23. studenog 2011. do 26. srpnja 2014. kao neosnovan.

II. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, i djelomično se prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: P- 3729/2019-35 od 14. studenog 2024.

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ima plaćenog kredita Splitskoj banci d.d. iznos od 8.918,43 EUR

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici na ime otplate kredita OTP banci d.d. iznos od 1.181,90 EUR

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime plaćenog kredita 3.161,39 EUR

- potvrđuje u točki IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ima komunalne naknade iznos od 219,90 EUR

- potvrđuje u točki V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade za uređenje voda iznos od 35,17 EUR

- potvrđuje u točki VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime pričuve iznos od 1.049,23 EUR

- potvrđuje u točki VIII. izreke

- preinačuje u točki IX. izreke i sudi:

Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici iznos od 11.413,44 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 158,52 EUR od 01.08.2015.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.09.2015.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.10.2015.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.11.2015.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.12.2015.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.02.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.03.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.04.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.05.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.06.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.07.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.08.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.09.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.10.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.11.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.12.2016.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.02.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.03.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.04.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.05.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.06.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.07.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.08.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.09.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.10.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.12.2017.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.02.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.03.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.04.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.05.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.06.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.07.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.08.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.11.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.02.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.03.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.04.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.05.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.06.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.07.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.08.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.11.2018.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.12.2018.g. do isplate

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.02.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.03,2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.04.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.05.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.06.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.07.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.08.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.09.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.10.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.11.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.12.2019.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.01.2020.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.02.2020.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.03,2020.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.04.2020.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.05.2020.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.06.2020.g. do isplate,

- na iznos od 158,52 EUR od 01.07.2020.g. do isplate,

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 30 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: P-3729/2019-35 od 14. studenog 2024. kojim je dopuštena preinaka tužbe tužitelja.

II. Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: P-3729/2019-35 od 14. studenog 2024. ukida:

- u dijelu točke I. izreke kojim je tuženica obvezana na iznos od 8.918,43 EUR platiti tužitelju zateznu kamatu na pojedine iznose određene u toj točki izreke i za razdoblje dospijeća počev od 8. kolovoza 2014. do 10. studenog 2018. pa do isplate

- u dijelu točke II. izreke kojim je tuženica obvezana na iznos od 1.181,90 EUR platiti tužitelju zateznu kamatu na pojedine iznose određene u toj točki izreke i za razdoblje dospijeća počev od 10. prosinca 2018. do 11. lipnja 2019. pa do isplate

- u dijelu točke III. izreke kojim je tuženica obvezana na iznos od 3.161,39 EUR platiti tužitelju zateznu kamatu na pojedine iznose određene u toj točki izreke i za razdoblje dospijeća počev od 8. kolovoza 2019. do 8. veljače 2022. pa do isplate

- u dijelu točke IV. kojim je tuženica obvezana na iznos od 219,90 EUR obvezana platiti tužitelju zateznu kamatu na pojedine iznose određene u toj točki izreke i za razdoblje dospijeća počev od 9. rujna 2014. do 4. prosinca 2021. pa do isplate

- u dijelu točke V. izreke kojim je tuženica obvezana na iznos od 35,17 EUR platiti zateznu kamatu na pojedine iznose određene u toj točki izreke i za razdoblje dospijeća počev od 13. listopada 2019. do 4. prosinca 2021. pa do isplate

- u dijelu točke VI. izreke kojim je tuženica obvezana na iznos od 1.049,23 EUR platiti tužitelju zateznu kamatu na pojedine iznose određene u toj točki izreke i za razdoblje dospijeća počev od 26. kolovoza 2014. do 26. veljače 2022. pa do isplate

- u točki X. izreke

i u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O zahtjevima stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

IV. Nepobijana točka VII. Izreke presude nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom u dijelu kojim je odlučeno rješenjem dopuštena je objektivna preinaka tužbe dok je u dijelu kojim je odlučeno presudom u točki I. izreke naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime plaćenog kredita Splitskoj banci d.d. - program POS – Mali Lošinj za stan u [adresa] pobliže opisanog u toj točki izreke iznos od 8.918,43 EUR zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose po stopi i za razdoblje pobliže navedeno u toj točki izreke, dok je odbijen tužben zahtjev za iznos glavnice od 8.868,52 EUR i zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 13. travnja 2010. do 9. srpnja 2014. kao neosnovan. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime otplaćenog kredita OTP banci d.d. – program POS Mali Lošinj za kupnju istog stana platiti iznos od 1.181,90 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose po stopi i za razdoblje kako je navedeno u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime otplaćenog kredita za isti stan iznos od 3.161,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose po stopi i za razdoblje kako je navedeno u toj točki izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime komunalne naknade za isti stan iznos od 219,90 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose po stopi i za razdoblje pobliže navedeno u toj točki izreke dok je odbijen tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 112,08 EUR i zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 13. travnja 2010. do 10. lipnja 2014. kao neosnovan. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za uređenje voda za isti stan u iznosu od 35,17 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje i po stopi kako je to navedenoj u toj točki izreke. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime pričuve za stan iznos od 1.049,23 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose pričuve od dospijeća za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke dok je odbijen tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 403,55 EUR i zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 23. studenog 2011. do 26. srpnja 2014. kao neosnovan. Pod točkom VII. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se bračnom stečevinom stranaka utvrdi osobni automobil Hyundai Tucson proizveden 2005. reg. oznake [registarska oznaka] svakog u ½ dijela i da se naloži tuženici isplatiti tužitelju na ime ½ vrijednosti navedenog osobnog automobila Hyundai Tucson iznos od 6.636,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 2019. do isplate.

1.1. Pod točkom VIII. izreke odbijen je procesno pravni prigovor tuženice /protutužiteljice radi prijeboja kao neosnovan. Pod točkom IX. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev kojim tuženica zahtijeva da se naloži tužitelju/protutuženiku isplatiti tuženici iznos od 11.413,44 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, po stopi i za razdoblje kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

1.2. Pod točkom X. izreke određeno je da u odnosu na tužbeni zahtjev svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka te se u odnosu na protutužbeni zahtjev nalaže tuženici naknaditi tužitelju prouzročene troškove u ukupnom iznosu od 2.334,71 EUR u roku od 15 dana dok se odbija preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj u odbijajućem dijelu točke I., IV. i VI. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki X. izreke u dijelu kojim je određeno da u odnosu na tužbeni zahtjev svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2., i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 22/80 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3. i 4. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima na način da se usvoje njegovi tužbeni zahtjevi u cijelosti te naloži tuženici naknaditi mu troškove parničnog postupka, a podredno da drugostupanjski sud presudu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Prvostupanjsku presudu i rješenje pravodobnom žalbom pobija i tuženica i to u dijelu kojim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe te u dosuđenom dijelu točke I., II., III., IV., V. i VI. izreke, u dijelu kojim je odbijen njezin procesnopravni prigovor prijeboja u točki VIII. Izreke, zatim u točki IX. kojim je odbijen njezin protutužbeni zahtjev u cijelosti te u odluci o troškovima u dijelu kojim je obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.334,71 EUR. Presudu u pobijanom dijelu pobija zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP s prijedlogom nadležnom sudu usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Kako stranke ne pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu točke VII. Izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da bračnu stečevinu stranaka predstavlja osobni automobil Hyundai Tuscon proizveden 2005. reg. oznake [registarska oznaka] svakog u ½ dijela i zahtjev za isplatu iznosa od 6.636,14 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2019. do isplate s osnove ½ vrijednosti tog automobila, to je primjenom članka 365. stavka 1. ZPP rješenjem ove odluke utvrđeno da točka VII. Izreke prvostupanjske presude nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

5. Stanke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

6. Žalba tužitelja nije osnovana dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

7. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženica vrati 50% anuiteta plaćenih po kreditu kojeg je sklopio sa Splitskom bankom d.d. 10. srpnja 2003. u programu POS kao korisnik kredita u kojem je tuženica bila solidarni dužnik, te Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama kao založnim dužnikom, OTP Banci. d.d. i samoj Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretnina u svrhu kupnje stana u [adresa], a u razdoblju od travnja 2010. do 8. veljače 2022., i to anuiteta plaćenih Splitskoj banci d.d. u iznosu od 17.786,95 EUR u razdoblju od 13. travnja 2010. do 10. studenog 2018., anuiteta plaćenih OTP banci d.d. u iznosu od 1.181,90 EUR u razdoblju od 10. prosinca 2018. do 11. lipnja 2019. i anuiteta plaćenih APN-u u iznosu od 3.161,39 EUR u razdoblju od 8. kolovoza 2019. do 8. veljače 2022. sve sa zateznom kamatom od dana plaćanja istih do isplate, zatim zahtjev da mu tuženica vrati 50% komunalne naknade u iznosu od 331,98 EUR plaćenih u razdoblju od 13. listopada 2020. do 4. prosinca 2021. za zateznom kamatom na pojedine iznose od dana kada su plaćeni do isplate, zahtjev da mu tuženica vrati 50% iznosa s osnova naknade za uređenje voda za stan u [adresa] u iznosu od 35,17 EUR plaćenih u razdoblju od 13. listopada 2019. do 4. prosinca 2021. sa zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate i 50% pričuve plaćene za stan u [adresa] u razdoblju od 23. studenog 2011. do 26. veljače 2022. u iznosu od 1.452,78 EUR sa zateznom kamatom od dana kada su plaćeni pojedini iznosi pričuve do isplate.

7.1. Predmet postupka je i tuženičin procesnopravni prigovor prijeboja za iznos njezine tražbine s osnova naknade za korištenje njezinog suvlasničkog dijela predmetnog stana u [adresa] nakon prestanka bračne zajednice u ukupnom iznosu od 7.979,16 EUR dospjele u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015. sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose naknade do isplate i tužbeni zahtjev tužiteljice po protutužbi za isplatu naknade za takvu korist u iznosu od 11.413.44 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose mjesečne naknade ostvarene u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 1. srpnja 2020.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj osobno, nakon faktičnog prestanka bračne zajednice otplaćivao dosjele obveze po kreditu dobivenog u svrhu kupnje stana u [adresa] površine 73,64 m2 kao i da je plaćao u cijelosti komunalnu naknadu, naknadu za uređenje voda i pričuvu za taj stan kojeg su stranke stekle za vrijeme braka koji je razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj: P-143/10-10 od 2. kolovoza 2010. i kojem su stranke suvlasnici svaki u ½ dijela, a što je i utvrđeno deklaratornom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: Pob-133/15-5 od 21. svibnja 2015. potvrđenom i u tom dijelu presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj: Gž Ob-19/2015-2 od 26. ožujka 2018. Također nije sporno da tužiteljica nije u posjedu predmetnog stana u [adresa] još od travnja 2010. kada je zbog obiteljskog nasilja od strane tuženika zajedno sa djecom napustila stan i preselila se roditeljima u [adresa], te da od tog razdoblja pa nadalje nije od tužitelja zahtijevala da joj preda stan u suposjed.

9. Prvostupanjski sud je rješenjem prvostupanjske odluke dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva unatoč protivljenju tuženice ocijenivši činjenično da se radi o objektivnoj preinaci tužbe kojom se uz postojeći zahtjev potražuje i naknada po osnovi „usluga uređenja voda“ i isplati APN-u koji zahtjev se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te povećanju tužbenog zahtjeva za isplatu tražbina s osnova otplate anuiteta kredita, komunalne naknade i pričuve za isti stan dospjelih nakon utuženja. Preinaku tužbe ocijenio je svrsishodnom za konačno rješenje spora između stranaka nalazeći uporište da dopuštenje preinake u odredbi članka 190. stavku 2. ZPP.

10. Tuženica u žalbi pobija i rješenje prvostupanjske odluke međutim ne iznosi konkretne razloge pobijanja tog rješenja već citira sadržaj odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ne navodeći u čemu konkretno nalazi ostvarenje te bitne povrede.

11. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.

13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, pa ispitujući pobijanu presudu temeljem te odredbe koja se primjenjuje i na rješenja na temelju članka 381. ZPP, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenje nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, pa ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju bitnu povredu reproducira tuženica u žalbi budući je prvostupanjski sud iznio neproturječne razloga zbog kojih je dopustio preinaku tužbe, izreka rješenja nije nerazumljiva niti proturječi sama sebi i razlozima presude, a niti rješenje ima nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati. Dopustivši preinaku tužbe prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu članka 190. stavak 2. ZPP pa nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalbeni razlog ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. u vezi članka 381. ZPP također pazi po službenoj dužnosti.

12. Polazeći od predmeta spora, a imajući u vidu u točki 7. ovog obrazloženja iznesene, između stranaka nesporne činjenica te daljnje nesporne činjenice da 50% anuiteta za kredit plaćenih po tužitelju u razdoblju nakon prestanka bračne zajednice stranaka čine utužene iznose te 50% utuženih iznosa plaćenih po tužitelju za komunalnu naknadu, naknadu za uređenje voda i pričuvu za predmetni stan stranaka u [adresa] nakon prestanka bračne zajednice u travnju 2010., prvostupanjski tužbeni zahtjev za isplatu prosudio je primjenom članka 1119. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) prema kojoj odredbi tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Zaključujući da je izdatak za drugog jedan od slučajeva stjecanja bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina računajući od dana stjecanja bez osnove, prvostupanjski sud otklanja tvrdnje tuženice da se utužene tražbine tužitelja odnose na naknadu štete zbog čega bi zastarjele u roku od tri godine od nastanka štete. Zbog toga, uz uvažavanje činjenice da je tužba podnesena 29. srpnja 2019. prihvaća tužbeni zahtjev za tražbine nastale u vremenskom periodu od pet godina do trenutka podnošenja tužbe, a odnose na se otplatu kredita za kupnju stana, komunalnu naknadu, naknadu za uređenje voda i pričuvu, pa posljedično usvaja tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.918,43 EUR na ime plaćenog kredita Splitskoj banci d.d. sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznosa od dana kada su plaćeni do isplate, a odbija zahtjev za isplatu s tog osnova u iznosu od 8.868,52 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 13. travnja 2010. do 9. srpnja 2014., zatim usvaja zahtjev za isplatu na ime plaćenog kredita OTP banci d.d. u iznosu od 1.181,90 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose plaćene u razdoblju od 10. prosinca 2018. do 16. lipnja 1019., zahtjev za isplatu na ima plaćenog kredita u iznosu od 3.161,39 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose plaćene u razdoblju od 8. kolovoza 2019. do 8. veljače 2022., zahtjev za isplatu na ime komunalne naknade u iznosu od 219,90 EUR sa zateznom kamatom na plaćene iznose u razdoblju od 9. rujna 2014. do 4. prosinca 2021., a odbija tužbeni zahtjev za iznos glavnice s tog osnova od 112,08 EUR i za zatezne kamate na pojedinačne iznose za period od 13. travnja 2010. do 10. lipnja 2014, zatim prihvaća zahtjev za isplatu na ime naknade za uređenje voda u iznosu od 35,17 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose plaćene u razdoblju od 13. listopada 2019. do isplate i zahtjev za isplatu na ime pričuve u iznosu od 1.049,23 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana plaćanja u razdoblju od 26. kolovoza 2014. do 26. veljače 2022., a odbija zahtjev za isplatu s tog osnova u iznosu od 403,55 EUR i za zatezne kamate na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 23. studenog 2011. do 26. srpnja 2014.

Na žalbu tužitelja u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva po tužbi tužitelja u točkama I., IV. i VI izreke.

13. Tužitelj u žalbi tvrdi da prvostupanjska presuda u odbijajućem dijeli ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to jer je izreka u pobijanim dijelovima nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

13.1. Ispitivanjem prvostupanjske presude u dijelu kojim je pobija tužitelj utvrđeno je da protivno žalbenim tvrdnjama, u tom dijelu presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući je prvostupanjski sud iznio dostatne i neproturječne razloge zbog kojih je ocijenio tuženičin prigovor zastare utužene tražbine djelomično osnovanim i to za one tražbine koje su dospjele pet godina prije nego su utužene tužbom od 29. srpnja 2019. Činjenica da prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare nije uzeo u obzir presudu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: Pob-133/15-5 od 21. svibnja 2015. kojom je predmetni stan utvrđen bračnom stečevinom stranaka svakog u ½ dijela potvrđenom i u tom dijelu presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj: Gž Ob-19/2015-2 od 26. ožujka 2018. (tužitelj istu presudu u žalbi pogrešno označene pod brojem P-42/12 pod kojim je započeo postupak) nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP na koju upućuju žalba jer zbog toga nije ostvareno zakonsko obilježje te bitne povrede. Ujedno je utvrđeno da u tom pobijanom odbijajućem dijelu nije počinjena ni bila koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

14. Odbivši djelomično tužbeni zahtjev zbog nastupa zastare tražbine koje su plaćene u razdoblju pet godina prije podnošenja tužbe prvostupanjski sud pravilno je primijenio i materijalno pravo. Naime, i po ocjeni ovog suda radi se o tražbinama koje tužitelj ima pravo zahtijevati na temelju članka 1119. ZOO jer se radi o izdacima koje je tužitelj učinio za tuženicu kao suvlasnicu stana stečenog za vrijeme trajanja bračne zajednice, a nakon prestanka bračne zajednice te ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da se radi jednom od slučajeva stjecanja bez osnove za koje tražbine se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO.

15. Tuženica je suvlasništvo predmetnog stana kupljenog za vrijeme trajanja bračne zajednice sredstvima kredita stekla na temelju zakona. Naime, prema članku 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/13 i 17/04 – dalje u tekstu: ObZ) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja stana u [adresa] kupnjom 28. travnja 2004. sredstvima pribavljenim kreditom, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je člankom 249. stavkom 1. ObZ propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili. Dakle, tuženica je suvlasništvo predmetnog stana kao bračnu stečevinu u ½ dijela stekla na temelju zakona - Obiteljskog zakona (ex lege) i to danom kupnje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev x 29/2015 i Rev 1867/2012) zbog čega presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: P-133/2015 od 21. svibnja 2015. nema konstitutivni značaj. Na takav značaj citirane presude upućuje i odredba članka 129. stavka 1. ZV koji propisuje: „Kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka.“, te odredba članka 130. stavak 1. ZV prema kojem tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

16. Kako je tuženica pravo suvlasništva predmetnog stana u [adresa] stekla kupnjom istog 2004. ex lege, to činjenica da je to njezino pravo utvrđeno deklaratornom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj: Pob- 133/2015-5 koja je postala pravomoćna 26. ožujka 2018. nije odlučna činjenice zbog koje bi tijek zastare trebalo računati tek od pravomoćnosti te presude kako to sugerira žalba ukazujući još da je tužitelja u predmetu P-42/12 sud uputio da u posebnom postupku ostvari svoje pravo na naknadu iznosa koje je tuženica stekla bez osnove. U tom smislu nisu odlučne ni daljnje isticane činjenice da zastara nije mogla teći niti je mogao pokrenuti ovaj parnični postupka prije nego je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđen sadržaj bračne stečevine i činjenice odlučne za utvrđenje visine njegove tražbine. Mišljenje tužitelja da je za vrijeme trajanja parničnog postupka koji je vođen radi utvrđenja bračne stečevine stranaka od 2012. do 2018. bio na snazi zastoj zastare utuženih tražbina pak nema uporište ni u odredbama ZOO ni odredbama ZV-a koji Zakoni se na temelju članka 250. ObZ primjenjuje na bračnu stečevinu kao odredbe obveznog i stvarnog prava.

17. Iz naprijed navedenih razloga žalba tužitelja ocijenjena je neosnovanom te je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točaka I., IV. i VI. izreke.

U odnosu na žalbu tuženice:

18. Tuženica u žalbi tvrdi da je donošenjem prvostupanjske presude u svim pobijanim točkama izreke prvostupanjski počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP te da nije pravilno primijenio članak 8. ZPP. Osporava da bi se u konkretnom slučaju primjenjivala odredba članka 1119. ZOO već tvrdi da se radi o zahtjevu radi naknade štete, a da je zastarni rok za tražbine s osnove naknade štete tri godine, pa da je prvostupanjski trebao usvojiti njezin prigovor zastare za sve tražbine dospjele prije više od tri godine od dana podnošenja tužbe. Također tvrdi da je tužitelj svakako bio u mogućnosti već nakon donošenja presude o razvodu braka inicirati parnični postupak za svaki iznos kojeg je nakon razvoda braka platio u svrhu otplate stambenog kredita, isplate komunalne naknade i pričuve, a osim toga da se radi o povremenim tražbina koje sukladno članku 226. ZOO zastarijevaju u roku tri godine pa da su sve tražbine koje su dospjele do 29. srpnja 2016. u zastari zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Osim toga tvrdi da je obzirom na činjenicu da je do prestanka braka 2010. proteklo više od pet godina sukladno članku 227. ZOO zastarjelo samo pravo iz kojeg potječu te povremene tražbine pa da je tužitelj „izgubio pravo zahtijevati ne samo buduća davanja nego i povremena davanja dospjela prije te zastare“. Osporava da bi se tužiteljevo potraživanje temeljilo na institutu stjecanja bez osnove jer da obveza otplate kredita i uplatnice za komunalnu naknadu temeljem upravnog akta kojim je određeno plaćanje komunalne naknade i pričuve glase na tužitelja i da ih je on dužan plaćati na temelju ugovora, upravnog akta i međuvlasničkog sporazuma zbog čega se na radi o izdacima koje je po zakonu trebala plaćati tuženica. Izneseno pravno shvaćanje potkrepljuje odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2319/2021 od 6. prosinca 2022. Konačno tvrdi da je nejasno kako je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koje teče od dana isplate svakog pojedinog izdatka kad tuženica nije imala nikakvog saznanja o tim isplatama do pokretanja ovog postupka jer ju tužitelj nije obavještavao o tim izdacima, a niti je ranije potraživao bilo koji iznos po toj osnovi.

19. Na takve žalbene navode valja odgovoriti da je predmetni stan u [adresa] kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka svakog u ½ dijela temeljem članka 248. ObZ i članka 249. istog Zakona. Bračni drugovi su na temelju članka 44. Obiteljskog zakona ("Narodne novine“ broj: 75/14 i 5/15) i članka 44. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23) solidarno odgovorni za obveze koje su zajednički preuzeli u vezi s bračnom stečevinom (tužitelj kao korisnik stambenog kredita i tuženica kao sudužnik po Ugovoru o kreditu sklopljenim sa Splitskom bankom d.d.). Anuiteti stambenog kredita plaćeni za vrijeme trajanja bračne zajednice zajednička je obveza obaju bračnih drugova, te ukoliko iz plati samo jedan bračni drug ne nastaje među njima obveznopravni zahtjev za povrat. Međutim, za razdoblje nakon prestanka bračne zajednice položaj se mijenja i bračni drug koji nakon prestanka bračne zajednice samostalno nastavi podmirivati rate kredita, time izvršava i dio obveze koja tereti drugog bračnog druga. Time prema općim pravilima obveznog prava nastupa zakonska subrogacija iz članak 91. i 94. ZOO prema kojim odredbama kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima (članak 91.), a ispunitelj na kojega je prešla tražbina ne može zahtijevati od dužnika više nego što je isplatio vjerovniku (članak 94), što znači da bračni drug koji plaća obvezu koja tereti bračnu stečevinu što je u konkretnom slučaju tužitelj, stječe pravo zahtijevati od drugog bivšeg bračnog druga naknadu u visini njegove polovice plaćenih anuiteta. Jednako tako, i po odredbi čl. 1119. ZOO, tko za drugoga učini kakav izdatak koji je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Ova odredba nalazi primjenu upravo na situaciju kada jedan bračni drug nakon prestanka zajednice samostalno podmiruje obveze iz stambenog kredita, jer time pokriva i zakonsku obvezu drugog bračnog druga. Obveza vlasnika stana da plaća komunalnu naknadu stan zakonska je obveza propisana člankom 92. stavkom 1. i člankom 93. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 68/18, 118/18 i 32/18) i člankom 19. stavkom 3. ranije važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04. – Uredba, 178/04., 38/09., 79/09., 153/09, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), a isto tako i obveza vlasnika nekretnine da plaća naknadu za uređenje voda koja obveza je propisana člankom 13. stavkom 1. i 14. stavkom 1. Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine" broj: 153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15, 120/16, 127/17, 66/19 i 36/24), a da su suvlasnici solidarni obveznici naknade za uređenje voda propisuje članak 14. stavak 3. istog Zakona. Člankom 89. stavkom 2. ZV propisano je da doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno, pa je plaćanje pričuve zakonska obveza suvlasnika.

19.1. U prosudbi obveze tuženice za plaćanje polovice kredita tužitelju ovaj sud rukovodio se takvim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u odluci broj Rev-306/2022-2 od 23. siječnja 2024. ukazuje na ujednačenu sudsku praksu izraženu u više svojih odluka prema kojoj: „...kada jedan od bivših bračnih drugova nakon prestanka bračne zajednice utroši svoja sredstva otplaćujući kredit za nekretninu koja je bračna stečevina stranaka za po ½ dijela (ili bilo kojem drugom omjeru), tada taj bračni drug otplaćuje kredit i za suvlasnički dio drugog bračnog druga, pa ima pravo obveznopravnim zahtjevom tražiti od drugog bračnog druga namirenje onoga što je bio dužan učiniti taj bračni drug. U konkretnom je slučaju to pravo upravo zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji predstavlja polovicu iznosa koji otpada na suvlasnički dio tuženice na predmetnoj nekretnini, a kojeg je tužitelj platio po osnovi kredita za tu nekretninu (stan)“.

19.2. Tuženica se u žalbi poziva na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2319/2021 od 6. prosinca 2022. pa s tim u svezi valja samo navesti da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjem drugih drugostupanjskih sudova već je jedino dužan za svoje pravno shvaćanje iznijeti razloge koje ga opravdavaju.

20. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud za razdoblje nakon prestanka bračne zajednice tužitelju u točki I. izreke dosudio povrat polovice plaćenih anuiteta kredita, polovicu plaćene komunalne naknade, naknade za uređenje voda i pričuve budući da se takva tražbina temelji na odredbi čl. 1119. ZOO odnosno na institutu subrogacije iz čl. 91. i 94. ZOO, a ujedno je u skladu s načelom solidarne odgovornosti bračnih drugova propisane čl. 44. Obiteljskog zakona.

21. Iz naprijed navedenih razloga ne radi se o naknadi štete pa se stoga ne primjenjuje ni rok zastare za potraživanje naknade štete od tri godine (članak 230. ZOO) već opći zastarni rok za tražbine stečene bez osnove od pet godina propisan člankom 225. ZOO. Takva tražbina nije ni povremena tražbina u smislu članka 226. ZOO niti stoga može doći do zastare prava iz kojih potječe povremena tražbina u roku pet godina propisana člankom 227. ZOO, a kako to pogrešno smatra tuženica.

22. Međutim, pravilno tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud na dosuđene iznose plaćenih anuiteta kredita, komunalne naknade, naknade za uređenje voda i pričuve obvezao tuženicu platiti zateznu kamatu od dana kada su plaćeni do isplate, a da za takvu odluku nije iznio ni jedan razlog o odlučnim činjenicama niti se pozvao na propis na kojem bi temeljio takvu odluku. Takvim postupanjem suda prvog stupnja ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda u tom dijelu ima nedostataka radi kojih ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost i zakonitost iste.

23. Stoga je imajući u vidu razloge iznesene u točki 18. do 22. obrazloženja ove odluke valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujem dijelu točke I., II., III. IV. V. i VI. izreke koji se odnosi na iznose dosuđene glavnice i djelomično prihvatiti žalbu u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na glavnične iznose u tim točkama izreke i na temelju članka 369. stavka 1. ZPP u tom dijelu ukinuti pobijanu presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. Prigovor prijeboja tražbine tuženice u iznosu od 7.979,16 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose koristi koje je tužitelj stekao korištenjem suvlasničkog dijela stana tuženice nakon prestanka bračne zajednice u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015. i tužbeni zahtjev tužiteljice po protutužbi za isplatu takve koristi u iznosu od 11.413.44 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose mjesečne naknade koristi u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 1. srpnja 2020., pravilno je prvostupanjski sud prosuđivao primjenom članka 164. i članka 165. ZV sukladno pravom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 21. ožujka 2021. koje glasi: „U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“ „U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

25. Prema odredbi članka 164. stavku 1. ZV pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno, dok prema stavku prema članku 165. stavku 1. ZV nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, a vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. tog članka prema stavku 2. istog članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

26. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj pošteni posjednik budući tuženica nije istakla da je protiv tužitelja pokretala postupke pred sudom vezano za predmetni stan kao npr. tužbu radi predaje u posjed, smetanje posjeda, razvrgnuće suvlasništva, zahtjev za isplatu i sl. koja pravna sredstva su joj bila na raspolaganju niti je do potraživanja u ovom predmetu poduzimala prave radnje i pokretala sudske postupke radi zaštite svojih prava već se isključivo poziva na odnos tužitelja prema tuženici iz razdoblja od 2005. do 2010. (presuda Ko-64/11 od 11. listopada 2012.), a da je od 2010. do podnošenja protutužbe proteklo 10 godina. Stoga zaključuje da se tužitelj ima smatrati poštenim posjednikom do zaprimanja protutužbe u kojem trenutku je postao nepošten. Kako tuženica zahtjeva isplatu za razdoblje prije podnošenja tužbe kada je tužitelj bio pošten posjednik, nadalje zaključuje da sukladno članku 164. stavku 1. ZV tuženica nema pravo na naknadu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela stana koji isključivo koristi tužitelj.

27. Osnovano tuženica u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri valorizirao postupanje tužitelja prema tuženici i njihovoj zajedničkoj djeci koje je prethodilo napuštanju posjeda stana od strane tuženice zajedno sa zajedničkom djecom u travnju 2010. i njihovo preseljenje njezinim roditeljima u [adresa], a koje postupanje je utvrđeno kaznenom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: KO-64/11 od 11. listopada 2012. u koju je sud prvog stupnja izvršio uvid u dokaznom postupku. Naime, citiranom presudom tužitelj je kao okrivljenik proglašen krivim što je u vremenskom periodu od mjeseca studenog 2005. do 10. travnja 2010. u stanu u [adresa], premda svjestan da time povređuje dostojanstvo i psihički integritet svoje supruge DJ, pa na to pristajući, učestalo u alkoholiziranom stanju vrijeđao da je bolesna, omalovažavao je govoreći „jako si pametna, ti sve znaš najbolje“, prigovarao joj da gunđa i psovao joj oca i mater, ne libeći se pritom ni fizički nasrtati na nju pa je tako i točno neutvrđenog dana u mjesecu studenom 2005. kada je DJ bila u visokom stupnju trudnoće pripit i ničim prethodno izazvan, pritom vičući i psujući „pička mu materina, stalno prigovaraš“, primio suprugu za vrat i gurao u regal, pa nakon što se ustrašena njegovim ponašanjem sa mlt. kćerkom ČJ zaključala u sobu, razvalio vrata i štok i vikao kako će on spavati u toj sobi, a ona neka izađe ako joj to ne odgovara, potom točno neutvrđenog dana …. udario u predjelu bubrega … s kojim omalovažavanjem i vrijeđanjem je nastavio sve do 2010. kada je DJ sa mlt. kćerima napustila obitelj i podnijela zahtjev za rastavu braka kojim postupanjem je kod supruge izazvao opravdan osjećaj ugroženosti, bespomoćnosti i poniženja, dakle kao član obitelji nasiljem i zlostavljanjem doveo drugog člana obitelji u ponižavajući položaj, te kao član obitelji u vremenskom periodu od mjeseca studenog 2005. sve do travnja 2010. kada je DJ sa malt. kćerima ČJ rođenom **.**.2001. i AJ rođenom **.**.2006. napustila obiteljsku kuću i podnijela zahtjev za razvod braka, a kojim postupanjem je kod obje djevojčice izazvao brojne psihičke inzulte, dakle kao roditelj zlostavio djecu čime je počinio tri kaznena djela protiv braka, obitelji i mladeži i to kazneno djelo nasilničkim ponašanjem u obitelji iz članka 215. Kaznenog zakona i dva kaznena djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. u vezi stavka 1. istog članka Kaznenog zakona za koja kaznena djela je osuđen kaznom zatvora od jedne godine i dva mjeseca uvjetno.

28. Po ocjeni ovog suda dugotrajnim nasiljem i zlostavljanjem tuženice i zlostavljanjem maloljetnih kćeri kojim postupanjem je kod obje djevojčice izazvao brojne psihičke inzulte, tužitelj je primorao tuženicu da napusti zajednički stan stranaka 10. travnja 2010. nakon još jednog verbalnog omalovažavanja i fizičkog napada na način da ju je „otvorenim dlanom udario i odgurnuo u donji dio brade, a potom ju je odgurnuo rukama i u gornji dio tijela te ju nekoliko puta naizmjenično udario koljenom u predjel glave i desne butine, nakon čega ju je uhvatio rukom za kosu sa stražnje strane glave te istom udario u zid“ te potom „nastavio sa verbalnim vrijeđanjem svoje supruge govoreći joj da je glupača, da što joj to treba, potom ju je ponovno fizički napao na način da ju je nekoliko puta koljenom udario u butine, hvatao rukama za vrat i gurao, te ju u dva navrata uhvatio za ruku i istu joj izvrnuo na leđa, a tijekom događaja vikao je i galamio govoreći supruzi da je luda…, kojem „opisanom događaju su bila prisutna njihova malodobna djeca ČJ i AJ koja su vriskala i plakala te molila oca da prestane sa svojim ponašanjem kojom prilikom je dijete ČJ u nekoliko navrata vukla oca u namjeri da ga makne od majke, a kako IJ nije prestajao sa verbalnim vrijeđanjem, maltretiranjem svoje supruge, djeca se zbog doživljenog šoka nisu mogla umiriti, plakala su i vrištala te su od majke zatražila da ih vodi baki ili negdje drugdje, nakon čega je DJ uzela djecu i izašla iz stana te se uputila prema [adresa], a je sve navedeno u obavijesti MUP-a, Policijske uprave Primorko-goranske Rijeka, PP Mali Lošinj od 14. travnja 2010. Centru za socijalnu skrb Mali Lošinj. U toj obavijesti navodi se i da je IJ uhićen zbog prekršaja iz članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te da je u žurnom prekršajnom postupku 11. travnja 2010. Prekršajni sud u Malom Lošinju donio presudu broj: J-171/10 kojom je IJ proglasio krivim te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 30 dana uz uvjetnu osudu, zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, te zaštitnu mjeru udaljenja iz obiteljske kuće u [adresa] na tri mjeseca. Takvim postupanjem tužitelj je isključio mogućnost tuženice korištenja njezinog suvlasničkog dijela stana, dok je kasnije promijenio bravu na ulaznim vratima, a ključ nove brave nije dao tuženici (kako to sam navodi u svojem stranačkom iskazu na ročištu održanom 15. veljače 2024.) pa je posljedica njegove ekskluzije tuženice nepoštenost njegovog posjeda suvlasničkog dijela stana tuženice i to od rujna 2010. prema iskazu tužitelja, a nakon što mu isteklo trajanje zaštitne mjere udaljenja iz stana.

29. Stoga ovaj sud, a protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, utvrđuje da je nakon što je tuženica zbog obiteljskog nasilja i zlostavljanja od strane tužitelja nje i njihovih maloljetnih kćeri bila prisiljena napustiti zajednički stan radi zaštite fizičkog integriteta i dostojanstva te radi sprečavanja daljnjeg zlostavljanja njihovih maloljetnih kćeri i na koji način je od strane tužitelja onemogućena izvršavati glede stana sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva (članak 38. ZV), tužitelj koristio njezin suvlasnički dio stana kao nepošteni posjednik zbog čega na temelju članka 165. stavka 1. ZV mora tuženici naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme takvog svojeg posjedovanja.

30. Ostvarena korist tužitelja za korištenja ½ suvlasničkog dijela predmetnog stana ogleda se u neplaćanju polovice najamnine za predmetni stan na koju okolnost je prvostupanjski sud na prijedlog tuženice proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku građevinske struke MJ. Prema nalazu i mišljenju imenovanog sudskog vještaka visina najamnine za stran stranaka u [adresa] površine od 73,64 m2 i opremljenosti utvrđene očevidom na licu mjesta u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015. iznosila je 270,48 EUR, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 10. listopada 2023. 317,04 EUR. Nakon što se sudski vještak pismeno očitovao na primjedbe stranaka na njegovu procjenu visine najamnine, stranke više nisu iznosile primjedbe. Ovaj sud prihvaća izneseni nalaz i mišljenje sudskog vještaka stručnim i objektivnim. Tuženica je prema procjeni vještaka i odredila tražbinu koju stavlja u procesnopravi prigovor radi prijeboja u ukupnom iznosu od 7.979,16 EUR za razdoblje korištenja njezinog suvlasničkog dijela sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od po 135,24 EUR (polovica najamnine) ostvarene u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015., te zahtjev za isplatu iznosa od 11.413,44 EUR za zateznom kamatom na mjesečne iznose naknade od po 158,52 EUR (polovica najamnine) za korištenje njezinog suvlasničkog dijela u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 1. srpnja 2020.

31. Tužitelj je istakao prigovor zastare te je taj prigovor osnovan za tražbine s osnove naknade za korištenje suvlasničkog dijela stana tuženice za razdoblje od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015. u iznosu od 7.979,16 EUR za koji iznos je tuženica istakla procesnopravni prigovor prijeboja.

32. Člankom 165. stavkom 2. ZV propisano je vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. tog članka (sve koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme takvog svojeg posjedovanja) zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana. U konkretnom slučaju tužitelj i nadalje koristi suvlasnički dio stana tuženice pa se taj zastarni rok ne može primijeniti, a imajući na umu razloge zbog kojih je tuženica zajedno sa djecom napustila stan, nije za očekivati da tuženica za slučaj da joj tužitelj omogući suposjed stana koju namjeru verbalizira u svom stranačkom iskazu, omogući tužitelju nastavno vršenje obiteljskog nasilja i zlostavljanja nje i zajedničke djece. Stoga ovaj sud ocjenjuje da se za pitanje zastare, a imajući u vidu da je stjecanje koristi od upotrebe suvlasničkog dijela stana tuženice identičan izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove iz članka 1111. u vezi članka 1120. ZOO, u okolnostima konkretnog slučaja na pitanje zastare primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO.

33. Kako prema članku 215. stavku 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, to je tuženica stekla pravo zahtijevati ispunjenje obveze tužitelja u trenutka stjecanja koristi za korištenje njezinog suvlasničkog dijela stana. Budući da je za tražbine dospjele u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015. u ukupnom iznosu od 7.979,16 EUR do podnošenja protutužbe 17. srpnja 2020. s kojim danom je zastara prekinuta (članak 214. ZOO) protekao opći zastarni rok i da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje tražbine (članak 214. ZOO), to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo ocijeniti istaknuti prigovor prijeboja tuženice neosnovanim i utvrditi da ne postoji potraživanje tuženice istaknutog radi prebijanja (članak 338. stavak 3. ZPP) u iznosu od 7.979,16 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom na pojedine iznose naknade koristi dospjele u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 1. srpnja 2015. Stoga se žalba tuženice u tom dijelu ukazuje neosnovanom pa je, iako sud prvog stupnja nije utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice istaknutog radi prebijanja, već je odbio procesnopravni prigovor prijeboja, valjalo odbiti žalbu tuženice u tom dijelu i na temelju članka 368. stavka 2. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki VIII. izreke.

34. Budući iz razloga navedenih u točkama 25., 26., 27., 28. i 31. obrazloženja ove presude tužitelj kao nepošteni posjednik mora sukladno članku 165. stavku 1. ZV tuženici naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja njezinog suvlasničkog dijela stana, a koja korist se ogleda u neplaćanju ½ dijela najamnine koju bi inače morao platiti za korištenje suvlasničkog dijela nekretnine, a što iznosi 158,52 EUR te da tražbine naknade te koristi za razdoblje od pet godina prije podnošenja protutužbe u ukupnom iznosu od 11.413,44 EUR nisu zastarjele, to je žalba tuženice djelomično ocijenjena osnovanom pa je na temelju članka 373. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke IX. izreke i usvojiti tužbeni zahtjev tuženice u dijelu kojim traži da joj tužitelj isplati 11.413,44 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose naknade od po 158,52 EUR dosjele u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 1. srpnja 2020. od dana dospijeća do isplate. Odluku o obvezi tužitelja da na mjesečne iznose naknade koristi tuženici plati zateznu kamatu od dana stjecanja ovaj sud temelji na članku 1115. ZOO prema kojem kad se vraća ono što je stečeno bez osnove nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

35. Obzirom da je djelomično ukinuta prvostupanjska presuda ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki X. izreke.

36. U odnosu na ukinuti dio prvostupanjske presude u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na glavnične iznose, prvostupanjski sud će na temelju cjelokupne procesne građe u spisu, a nakon što na novoj glavnoj raspravi provede sve već provedene dokaze uključujući i čitanjem iskaza tužitelja, ponovno odlučiti o zahtjevu za isplatu zatezne kamate na tužitelju dosuđene iznose glavnice s osnova plaćenih anuiteta kredita, komunalne naknade, naknade za uređenje vode i pričuve te će rukovodeći se odredbom članka 1115. ZOO kojom odredbom je određen opseg vraćanja kod vraćanja stečenog bez osnove, za zauzeto pravno shvaćanje iznijeti sve odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena o poštenju, odnosno nepoštenju tuženice o kojoj činjenici kao odlučnoj ovisi i opseg vraćanja stečenog bez osnove.

37. Na temelju članka 166. stavka 4. ZPP odlučeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Varaždinu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer