Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-688/2023.-30.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IIC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Katarina Šmit, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 8. srpnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika II, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103714702 od 3. srpnja 2007. godine između tužiteljice IIC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak (CHF), i to:

čl. 2. …“…platiti u anuitetima iznos kredita od 150.000,00 CHF (slovima: stopedesettisućašvicarskihfranaka) i redovnu kamatu…, sve u kunskoj

protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“,

čl. 7. … „...korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103714702 od 3. srpnja 2007. godine između tužiteljice IIC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak (CHF), i to:

čl. 1....“ u iznosu kunske protuvrijednosti od 150.000,00 CHF (slovima: stopedesettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici IIC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.350,93 Eur, sa zakonskim zateznim kamatama, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, i to:  na iznos od 1,03 € od 6.8.2007. do isplate

 na iznos od 4,62 € od 5.9.2007. do isplate

 na iznos od 0,02 € od 5.11.2007. do isplate

 na iznos od 4,63 € od 5.12.2007. do isplate

 na iznos od 8,57 € od 5.1.2008. do isplate

 na iznos od 8,29 € od 5.2.2008. do isplate

 na iznos od 22,52 € od 5.3.2008. do isplate

 na iznos od 22,83 € od 5.4.2008. do isplate

 na iznos od 9,57 € od 5.5.2008. do isplate

 na iznos od 13,37 € od 5.6.2008. do isplate

 na iznos od 11,29 € od 5.7.2008. do isplate

 na iznos od 3,07 € od 5.8.2008. do isplate

 na iznos od 6,82 € od 5.9.2008. do isplate

 na iznos od 15,71 € od 5.10.2008. do isplate

 na iznos od 46,35 € od 5.11.2008. do isplate

 na iznos od 32,77 € od 5.12.2008. do isplate

 na iznos od 64,47 € od 5.1.2009. do isplate

 na iznos od 64,43 € od 5.2.2009. do isplate

 na iznos od 69,27 € od 5.3.2009. do isplate

 na iznos od 57,75 € od 5.4.2009. do isplate

 na iznos od 60,22 € od 5.5.2009. do isplate

 na iznos od 51,30 € od 5.6.2009. do isplate

 na iznos od 45,96 € od 5.7.2009. do isplate

 na iznos od 49,44 € od 5.8.2009. do isplate

 na iznos od 55,25 € od 5.9.2009. do isplate

 na iznos od 50,13 € od 5.10.2009. do isplate

 na iznos od 48,79 € od 5.11.2009. do isplate

 na iznos od 56,40 € od 5.12.2009. do isplate

 na iznos od 63,31 € od 5.1.2010. do isplate

 na iznos od 72,02 € od 5.2.2010. do isplate

 na iznos od 69,98 € od 5.3.2010. do isplate

 na iznos od 83,16 € od 5.4.2010. do isplate

 na iznos od 82,73 € od 5.5.2010. do isplate

 na iznos od 92,54 € od 5.6.2010. do isplate

 na iznos od 120,81 € od 5.7.2010. do isplate

 na iznos od 103,94 € od 5.8.2010. do isplate

 na iznos od 143,62 € od 5.9.2010. do isplate

 na iznos od 132,52 € od 5.10.2010. do isplate

 na iznos od 112,39 € od 5.11.2010. do isplate

 na iznos od 142,19 € od 5.12.2010. do isplate

 na iznos od 166,67 € od 5.1.2011. do isplate

 na iznos od 153,97 € od 5.2.2011. do isplate

 na iznos od 149,92 € od 5.3.2011. do isplate

 na iznos od 140,23 € od 5.4.2011. do isplate

 na iznos od 155,60 € od 5.5.2011. do isplate

 na iznos od 197,54 € od 5.6.2011. do isplate

 na iznos od 183,76 € od 5.7.2011. do isplate

 na iznos od 262,71 € od 5.8.2011. do isplate

 na iznos od 260,90 € od 5.9.2011. do isplate

 na iznos od 198,38 € od 5.10.2011. do isplate

 na iznos od 195,01 € od 5.11.2011. do isplate

 na iznos od 186,91 € od 5.12.2011. do isplate

 na iznos od 199,73 € od 5.1.2012. do isplate

 na iznos od 211,85 € od 5.2.2012. do isplate

 na iznos od 210,19 € od 5.3.2012. do isplate

 na iznos od 204,42 € od 5.4.2012. do isplate

 na iznos od 206,72 € od 5.5.2012. do isplate

 na iznos od 211,70 € od 5.6.2012. do isplate

 na iznos od 206,57 € od 5.7.2012. do isplate

 na iznos od 208,53 € od 5.8.2012. do isplate

 na iznos od 203,45 € od 5.9.2012. do isplate

 na iznos od 196,30 € od 5.10.2012. do isplate

 na iznos od 206,55 € od 5.11.2012. do isplate

 na iznos od 203,93 € od 5.12.2012. do isplate

 na iznos od 207,46 € od 5.1.2013. do isplate

 na iznos od 195,77 € od 5.2.2013. do isplate

 na iznos od 200,54 € od 5.3.2013. do isplate

 na iznos od 207,72 € od 5.4.2013. do isplate

 na iznos od 201,28 € od 5.5.2013. do isplate

 na iznos od 189,14 € od 5.6.2013. do isplate

 na iznos od 185,22 € od 5.7.2013. do isplate

 na iznos od 186,34 € od 5.8.2013. do isplate

 na iznos od 194,65 € od 5.9.2013. do isplate

 na iznos od 203,47 € od 5.10.2013. do isplate

 na iznos od 199,77 € od 5.11.2013. do isplate

 na iznos od 203,23 € od 5.12.2013. do isplate

 na iznos od 202,22 € od 5.1.2014. do isplate

 na iznos od 171,92 € od 5.2.2014. do isplate

 na iznos od 174,30 € od 5.3.2014. do isplate

 na iznos od 170,83 € od 5.4.2014. do isplate

 na iznos od 169,87 € od 5.5.2014. do isplate

 na iznos od 166,47 € od 5.6.2014. do isplate

 na iznos od 169,60 € od 5.7.2014. do isplate

 na iznos od 173,15 € od 5.8.2014. do isplate

 na iznos od 176,36 € od 5.9.2014. do isplate

 na iznos od 177,37 € od 5.10.2014. do isplate

 na iznos od 180,80 € od 5.11.2014. do isplate

 na iznos od 182,66 € od 5.12.2014. do isplate

 na iznos od 182,13 € od 5.1.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.2.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.3.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.4.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.5.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.6.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.7.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.8.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.9.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.10.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.11.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.12.2015. do isplate

 na iznos od 184,01 € od 5.1.2016. do isplate."

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici IIC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 10.270,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11. siječnja 2016. pa do isplate i to do 31. prosinca 2022. uvećano za zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate i to od dospijeća do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.050,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 20. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom kao kreditorom zaključila 3. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7103714702, na iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz početno ugovorene mjesečne anuitete kunske protuvrijednosti od 696,20 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, na rok od 29 godina.

1.1. Dana 7. siječnja 2016. tužiteljica i tuženik zaključili su dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.2. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici je nametnut tipski ugovor u kojem način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF kreditora. Nije joj dana mogućnost bilo kakvog pregovaranja ili utjecaja na takve odredbe ugovora i odluke tuženika. Tužiteljici od strane tuženika nije objašnjeno na koji način na anuitet kredita utječe eventualna promjena tečaja kao i na ukupnu kreditnu obvezu. Nije joj prezentiran nikakav rizik vezan uz spornu odredbu kojom se protuvrijednost kredita vezuje u CHF, unatoč činjenici da je takvim podacima tuženik raspolagao. Zato smatra da su odredbe čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu koje se odnose na valutu otplate kredita i koje nisu dovoljno precizirale valutu otplate kredita ubuduće nezakonite i ništetne. U razdoblju od 3. srpnja 2007. do 11. siječnja 2016. na temelju ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, tuženik je od tužiteljice naplatio iznos od 103.268,03 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni obrok kredita obračunavan bez valutne klauzule u CHF.

1.4. Tuženik je prilikom zaključenja aneksa ugovoru prilikom konverzije kredita tužiteljici priznao iznos od 62.951,44 kn, s osnova preplate do tada otplaćenog kredita. Na opisani način tužiteljici je prilikom konverzije kredita uskraćen iznos od 5.350,93 EUR (40.316,59 kn) koji je tuženik naplatio više povećavajući mjesečne anuitete na temelju ništetnih odredbi ugovora o namjenskom kreditu.

1.5. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. prema kojima su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pri povratu kredita. Poziva se i na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojem svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te tužiteljici uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate. Ističe i presudu Suda Europske unije poslovni broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. prema kojoj ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da ista ne postoji.

1.6. Potpisom dodatka o konverziji tužiteljica nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka zaključenja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

2. Podneskom od 26. lipnja 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, visine i istaknutih činjenica. Istaknuo je prigovor zastare tražbine za sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2018. Istaknuo je i prigovor dvostruke litispendencije jer kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-6990/19 traje parnica u odnosu na istu promjenjivu kamatnu stopu po istom ugovoru o kreditu. Smatra da tužitelj ima svu potrebnu dokumentaciju za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva te kao stranka ima pristup relevantnoj dokumentaciji. Stavio je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je plaćao pojedine anuitete. Predmetni kredit je konvertiran jer su stranke 7. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate uzete su u obzir prilikom izrade obračuna konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZIDZPK. Tuženik je prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim ZIDZPK te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Konverzija kredita nastupila je temeljem očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit uz valutnu klauzulu u CHF konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu sa ZIDZPK i to nakon što je dobio iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je zakonsko rješenje po ZIDZPK bilo od strane zakonodavca i interesnih skupina potrošača naročito propagirano u javnosti, između ostalog, radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF, posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi. Tuženik je bio u obvezi zaključiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po njegovom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR.

3.1. Nadalje je tvrdio da je tužitelj prihvatio ponudu tuženika za sklapanjem dodatka broj

1. Ugovoru o kreditu čime je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

3.2. Tuženik je nadalje naveo da su stranke konverzijom riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su suglasnošću volja stvorile novu pravnu osnovu temeljem koje su se sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Banka je bila dužna po zakonu izraditi novi otplatni plan i klijentu dostaviti izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu. Tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete iz ranijeg CHF kredita, što potvrđuje i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Tužitelj je, za razliku od banke, imao punu slobodu izbora pri ponudi konverzije.

3.3. Okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred Sudom Europske unije nisu istovjetne okolnostima u ovom i sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Konverzija predmetnog ugovora o kreditu u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao ni posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između stranaka na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju.

3.4. Osporio je tužitelju svojstvo potrošača. Nadalje, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici, a što tuženik osporava, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

3.5. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na stranici broj 13-18 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 27-29 spisa, u obavijest o izračunu efekata konverzije na str. 33-38 spisa, u obavijest o otplati kredita na str. 39 spisa, u podatke o kamatnoj stopi na str. 40-57 spisa, u podatke na str. 58-80 spisa, u tužbu predanu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem P-6990/2019, pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao i u dopunu istog, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4.1. Sud je dopustio preinaku tužbe na način kako je to tužiteljica učinila zadnjim predanim podneskom jer je istim tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Prema tome, po stavu tužitelja isto je činjenično i pravno posljedica ništetnosti ugovornih odredbi. Zato je sud po čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) dopustio preinaku tužbe tužitelja.

4.2. Nije osnovan prigovor dvostruke litispendencije jer je uvidom u priloženu tužbu predanu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu utvrđeno da je predmet iste isplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjenjivosti kamatne stope.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

6. Deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen je djelomično jer je tužiteljica pogrešno zatražila utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u kojima je ugovorena glavnica vezana uz CHF. To stoga što je kolektivnom presudom utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno vraćanje kredita prema tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta, a ne samo ugovaranje kredita u protuvrijednosti valute CHF niti vraćanje kredita u protuvrijednosti valute CHF, kako to traži tužiteljica. Također sam iznos kredita (glavnica) koji je vezan uz valutu CHF ne predstavlja ništetnu odredbu jer bi tada bio ništetan predmet ugovora, koji predstavlja bitan sastojak ugovora pa bi u tom slučaju bio ništetan cijeli ugovor. No, prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) bitni sastojci takvog ugovora sastoje se od obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te s druge strane obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na ugovoreni način. U skladu s pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, nije ništetna odredba kojom je visina kredita – novčani iznos stavljen na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita određena u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužitelja u pogledu vraćanja kredita odnosno visina anuiteta kredita u protuvrijednosti u kunama vezana uz tečaj Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja pojedinih anuiteta.

7. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

8. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 3. srpnja 2007. ugovor o kreditu broj 3210034304/07. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 150.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 29 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,40% godišnje. Kredit je odobren za kupnju stana.

8.1. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 7. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 126.944,05 CHF.

8.2. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 60.704,40 kn. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovora, a nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 78.282,39 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u mjesečnim anuitetima od 511,83 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., I,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit podignut za kupnju stana za obiteljske potrebe tužiteljice, supruga i djeteta koje je bilo u to vrijeme na putu. 1/3 stana platili su u gotovini, a 2/3 ovim kreditnim iznosom. U to vrijeme su suprug i ona bili podstanari te im je gazdarica umrla, a tužiteljica je bila trudna te su se morali raspitivati o uvjetima kredita za kupnju stana. Otišla je u banku pitati koliko uopće može dobiti kredita time da je rekla da može podnijeti mjesečni anuitet do 4.000 kn. Rekli su da može dobiti kredit do vrijednosti 100.000,00 EUR, ali u CHF. Rekli su da se tečaj EUR stalno mijenja, da je tečaj CHF "tu negdje" te da je to najbolja opcija. Za EUR kredit nije bila kreditno sposobna, ali je mogla dobiti kredit u CHF. Rečeno joj je u banci da je to najbolja opcija trenutno i da je CHF najsigurnija valuta. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kn u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Pitala je i za kamatnu stopu te je rečeno da će biti promjenjiva, ali da se to može raditi samo o sitnim promjenama na način da joj rata kredita može biti veća za 50-100 kn. Također su rekli da postoji mogućnost, s obzirom da je bila trudna i da je kasnije koristila rodiljni dopust da se kredit "zamrzne" na godinu dana, za trošak od oko 200,00 kn. No, kasnije su se promijenili opći uvjeti poslovanja banke te više te mogućnosti nije bilo. Početni mjesečni anuitet iznosio je 3.356,00 kn, a maksimalni mjesečni anuitet kojeg su platili iznosio je 5.600,00 kn. Banka je sastavila ugovor o kreditu te je mogla utjecati isključivo na rok vraćanja kredita i na kreditni iznos. Kupili su stan u [adresa] u [adresa] jer su si jedino tamo mogli priuštiti stan. Kad je bila na drugom porodiljnom dopustu 2011. primala je rodiljnu naknadu od 1.800,00 kn te je došla u banku i rekla da sa 1.800,00 kn ne može plaćati mjesečni anuitet od 5.600,00 kn i pitala ih je što da radi, na što su joj odgovorili da tu ne mogu ništa napraviti. Čak im je ponudila da uzmu stan te da ona ode u podstanare, no, rekli su da to tako ne ide i da se to može učiniti tek u ovrsi, ali da bi i tada bila dužna te da dug ne bi bio zatvoren. Bila je očajna. Ne zna je li joj netko rekao prilikom zaključenja ugovora o konverziji da bi izgubila pravo osporavati osnovni ugovor o kreditu. Zna da se o tome nešto pričalo u medijima u smislu je li to novi ugovor ili dodatak starom ugovoru ili sl. Ugovor o konverziji je zaključila zato što više nije mogla plaćati te sulude iznose mjesečnog anuiteta. Suprug i ona imaju prosječne, ako ne i iznadprosječne plaće, ali ovo što su im napravili s tim kreditom je zaista pljačka. Pročitala je ugovor o kreditu koji je bio tipski ugovor te je tako obratila pažnju na kamatnu stopu, iznose, posljedice neplaćanja osiguranja hipotekom i sl. Znala je što znači pojam valutna klauzula. To znači da su joj isplatili kreditni iznos u kunama, ali vezano uz tečaj CHF. Sama je otplaćivala kredit, a ne neke treće osobe. Nije imala obrt niti je bila član trgovačkog društva.

9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba.

9.4. Kako je tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare za dosuđeni iznos nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi.

11.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravo shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke tuženika.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da joj je tek u banci ponuđen kredit vezan uz CHF, da joj je predočeno da je kreditno sposobna za taj kredit, a ne u za kreditu u EUR te da je valuta CHF najsigurnija valuta. Tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Službenici banke su u svakom slučaju morali znati da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti tečaj kune u odnosu na EUR te su o tome trebali obavijestiti potrošače. Tužiteljici je bilo vrlo otegotno plaćati povećane mjesečne anuitete što znači da joj je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorne strane.

14. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač pa tako obvezuje i ovaj sud.

14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.3. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, kao i prema početno ugovorenom tečaju.

15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Josipu Lopatiču.

17.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 103.268,03 kn odnosno 13.706,02 EUR. Preplata priznata konverzijom iznosi 62.951,44 kn. Razlika između ova dva iznosa jest 40.316,59 kn odnosno 5.350,93 EUR (uračunavanjem priznate preplate u iznos glavnice razlike po osnovi ništetne valutne klauzule). Negativne tečajne razlike iznose 4,24 kn odnosno 0,56 EUR za predmetno razdoblje. Tuženik je na dan konverzije kredita u EUR kredit prenio nedospjelu glavnicu tužiteljici u odnosu na onu koja je proizlazila na osnovu početnog tečaja Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate kredita 16. srpnja 2007., veću za 5.287,86 EUR.

17.2. Dopunom vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica zbog promjene početnoga tečaja CHF do dana konverzije 11. siječnja 2016. na osnovu uplate interkalarne kamate te prvih 101 anuiteta uzevši u obzir zakonske zatezne kamate te umanjenje za iznos priznate preplate od strane tuženika preplatila kredit u iznosu od 10.270,24 EUR. Taj iznos dobiven je zbrajanjem pozitivne tečajne razlike iz anuiteta 103.268,03 kn, pozitivnih zakonskih zateznih kamata obračunatih na pozitivne tečajne razlike iz anuiteta (37.064,50 kn) i uračunavanjem priznate preplate iz konverzije od 62.951,44 kn što daje ukupni iznos od 77.381,09 kn ili 10.270,24 EUR.

17.3. Sud je cijelosti prihvatio dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP- a te je na primjedbe tuženika argumentirano odgovoreno.

17.4. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

17.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

17.6. Ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik.

17.7. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužiteljice za taj iznos. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 171. i 172. ZOO-a za isti iznos preplate prvenstveno se umanjuje kamata u apsolutnom iznosu. Kako je iznos preplate veći od zakonskih zateznih kamata u apsolutno izraženom iznosu, to je dio preplate povrh iznosa od 4.919,30 EUR apsolutno izraženih kamata, koji iznosi 3.435,79 EUR, valjalo uračunati i u glavnicu razlike anuiteta po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nakon čega je dobiven iznos od nekadašnjih 77.381,09 kn odnosno 10.270,24 EUR, koji je tužiteljici dosuđen u cijelosti.

17.8. Kako je tužiteljica zadnjim podneskom postavila tužbeni zahtjev na način da je osim prvotno postavljenog postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, to je sud najprije odlučivao o prvotno postavljenom u skladu s čl. 188. ZPP-a. Pritom je djelomično odbio, a djelomično prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, dok je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva odbio jer je isti prvotno postavljen na način da je zatražena razlika anuiteta po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sa opisno zatraženom zakonskom zateznom kamatom na svaku pojedinu mjesečnu razliku anuiteta, a istovremeno uz uračunavanje preplate priznate konverzijom u glavnicu duga. Kako preplatu priznatu konverzijom po čl. 171. i 172. ZOO-a treba uračunati redoslijedom u zateznu kamata, a potom u glavnicu razlike, to sud u prvotno postavljenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu nije imao elemente za prihvaćanje takvog kondemnatornog zahtjeva uz opisno izraženu zakonsku zateznu kamatu i uz uračunavanje preplate u glavnicu, što bi se reflektiralo na pojedinačne mjesečne iznose razlike anuiteta. Zato je sud odbio prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev te je sud u odnosu na kondemnatorni zahtjev odlučivao o eventualno kumuliranom drugom tužbenom zahtjevu koji je postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka i u kojem je na pravilan način izvršeno uračunavanje preplate priznate konverzijom najprije u apsolutno izraženu zakonsku zateznu kamatu, a potom u preostalom dijelu u iznos izračunate razlike anuiteta po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Tako postavljeni tužbeni zahtjev sud je u cijelosti prihvatio.

18. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za iznos dosuđen ovom presudom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik utvrđeni iznos primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik isti iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a što je uzeto već u obzir u jedinstvenom iznosu po obračunu vještaka, u koji je uračunat i iznos priznate konverzije, kako je to navedeno u nalazu vještaka.

18.1. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a). Na tako dosuđeni, dospjeli i neisplaćeni iznos obračunat do dana konverzije, tužiteljici pripada zatezna kamata od dana konverzije pa do isplate.

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

20.1. Pri tom se ističe da odbijajući dio deklaratornog tužbenog zahtjeva ne utječe na uspjeh tužiteljice u postupku jer se deklaratorni zahtjev istaknut uz kondemnatorni zahtjev za isplatu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

20.2. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 19. lipnja 2024., 27. studenoga 2024., 11. lipnja 2025. i 8. srpnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 18. ožujka 2024., 25. lipnja 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 700 bodova ili 1.400,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 350,00 EUR, što ukupno iznosi 1.750,00 EUR.

22.2. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 2.050,00 EUR.

22.3. Tužiteljici nisu priznati kao neophodni troškovi sastava podneska od 28. lipnja 2024., 10. prosinca 2024., 31. ožujka 2025. jer se prvim podneskom dostavlja preslik tužbe drugoga suda, što je moglo biti učinjeno u ranijem tijeku parnice, drugim podneskom se dostavlja potvrda o uplati, za što nije bilo neophodno pisati podnesak, a sadržaj zadnjeg podneska identičan je djelomično podnesku od 25. lipnja 2025. za koji je tužiteljici priznat trošak.

21.2. Tužiteljici ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je kao potrošač po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

22. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a tekuće od presuđenja do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 20. kolovoza 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Katarina Šmit, Zagreb, Masarykova 15 uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Sanja Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10

3. eOglasna ploča suda