Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Ob-61/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom po sutkinji Bojani Skenderović kao predsjednici vijeća, sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić kao izvjestiteljici i članici vijeća i sutkinji Snježani Šaško kao članici vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Pauli Kiš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zorani Živković, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja bračne stečevine, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-62/2022-29 od 4. lipnja 2025., dana 20. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-62/2022-29 od 4. lipnja 2025.

II. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nekretnina precizirana u izreci suvlasništvo tužiteljice u ½ dijela, što je tuženik dužan trpjeti i priznati, kao i radi izdavanja tabularne isprave, te zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom II. izreke presuđeno da je tužiteljica tuženiku dužna naknaditi parnični trošak u iznosu od 18.060,00 EURA.

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev te da naloži tuženiku plaćanje troška cjelokupnog postupka, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je bitno što je bilo nakon preseljenja tužiteljice iz Danske, navodeći da ista čini sve da produlji trajanje ovog postupka, predlažući da se njena žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Kako je među strankama sporno je li postojala bračna zajednica stranaka u vrijeme kupnje nekretnine u [adresa], dok iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. listopada 2008. proizlazi da je tuženik kupio navedenu nekretninu za 320.000,00 EURA putem kredita kod Erste & Steiermärkische bank d.d. u iznosu od 348.000,00 EURA, dok je tužiteljica bila sudužnica, prvostupanjski sud navodi da se obzirom na vrijeme kupnje nekretnine 2008. za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima primijeniti Obiteljski zakon („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 – dalje: ObZ), koji u odredbi čl. 248. propisuje da je bračna stečena imovina ona koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a da čl. 149. st. 1. istog Zakona propisuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

6. Kako tužiteljica navodi da je bračna zajednica stranaka prestala nekoliko mjeseci prije razvoda braka, kada je tuženik predložio razvod, dok tuženik navodi da je prestala u lipnju 2008. kada je tužiteljica iz [adresa] preselila u [adresa], sud navodi da je tijekom postupka utvrđeno da je bračna zajednica stranaka funkcionirala do ljeta 2008. na način da su stranke zajedno živjele prvo u [adresa], pa u [adresa], te nakon toga u [adresa], da je tuženik zbog svog posla putovao, te je bio odsutan iz obitelji i da je svaka stranka za vrijeme trajanja braka imala drugog partnera. Osim toga, utvrđeno je da se tužiteljica u ljeto 2008. odselila sa zajedničkim djetetom iz zajedničke kuće u [adresa] te otišla živjeti u [adresa], da je dogovor između stranaka bio da će tuženik u [adresa] stanovati u stanu, da su stranke međusobno podijelile pokretnine na način da je tuženik uzeo neke stvari, a ostali namještaj je uzela tužiteljica. Nakon toga je tužiteljica živjela u [adresa], prvo na [adresa], a zatim u kući u [adresa], s time da je tuženik tu kuću kupio kreditom kojeg je otplaćivao, te je tužiteljici slao novac za uzdržavanje djeteta i nje same, te radi plaćanja režija, a nakon razvoda prestao je uzdržavati tužiteljicu već je samo slao novac za režije do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tuženik nikada nije prespavao u kući koja je predmet ovog postupka, a tužiteljica je u [adresa] živjela s djetetom te osobom s kojom je bila u vezi, tj. sa sadašnjim suprugom, dok je tuženik u Danskoj živio sa svojim partnerom koji mu je sada suprug.

7. Stoga sud smatra da je stambena zajednica stranaka prestala u ljeto 2008., odnosno krajem srpnja 2008. kada se tužiteljica doselila u Zagreb, a tuženiku se doselio partner, a da nije bilo ni emocionalne zajednice, budući je svaka stranka živjela sa svojim partnerom, dok da nije više postojala ni ekonomska zajednica, odnosno stranke nisu više imale zajedničke financije, niti zajedničkih ulaganja, već je samo tuženik otplaćivao kredit, plaćao režije i financirao popravke po kući, pa sud smatra da su odlaskom tužiteljice u [adresa] prestali postojati elementi bračne zajednice (stambeni, ekonomski, emocionalni, volja za zajedničkim životom), te da su prestali postojati životni sadržaji braka, slijedom čega da je uslijedio i stvarni i trajni prekid zajedničkog života, odnosno prestanak bračne zajednice.

8. Kako je ugovor o kupoprodaji nekretnine koja je predmet ovog postupka sklopljen 3. listopada 2008., dakle nakon prestanka bračne zajednice, sud zaključuje da ista nije bračna stečevina stranaka, pa je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

9. U žalbi tužiteljica tvrdi da je sud pogrešno i nepotpuno ocijenio relevantne činjenice, pogrešno protumačio iskaz tužiteljice te zanemario cjelokupni kontekst braka i postojanje svih elemenata bračne zajednice koji su nesporno trajali i nakon preseljenja tužiteljice u Hrvatsku, navodeći da su stranke i ranije živjele razdvojeno (npr. tuženik u Danskoj, a tužiteljica u [adresa]) bez prestanka bračne zajednice, da je kuća u [adresa] kupljena i uređena za obitelj, da je tužiteljica bila sudužnik i jamac platac za kredit koji je podignut radi kupnje sporne nekretnine, da je tuženik i dalje dolazio u [adresa], pa da razdvojenost stanovanja ne znači automatski i prekid zajednice, dok da financiranje stambenih potreba tužiteljice od strane tuženika znači i dalje prisutnu povezanosti i odgovornost. Kako tužiteljica navodi da je tuženik redovito slao novčana sredstva za njeno uzdržavanje i uzdržavanje zajedničkog djeteta, dakle za kućanstvo u kojem fizički nije boravio, iako je znao da s tužiteljicom živi i njezin partner te nije nikada doveo u pitanje pravo tužiteljice na zajednički stečenu nekretninu sve do trenutka podnošenja tužbe, tužiteljica smatra da su obje strane imale jednaku svijest o postojanju zajedničke ekonomske osnove bračnog života, a opisuje još da su ulaganja u kuću u [adresa] djelomično financirana i prodajom naslijeđenog stana, čime je dio vlastite imovine unijela u zajednicu, na koji način je sukladno čl. 36. st. 1. ObZ-a nastala bračna stečevina. Brani tezu da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da emocionalna zajednica nije postojala isključivo zbog činjenice da su obje strane imale druge partnere, zanemarujući pritom ključne aspekte koji i dalje ukazuju na postojanje emocionalne i voljne veze karakteristične za bračnu zajednicu, jer su si stranke bile i dalje međusobna podrška, tužiteljica je vodila brigu za tuženika tijekom njegove bolesti, zajednički su donosili odluke o ključnim životnim pitanjima i međusobno komunicirali na način je tuženik dolazio u predmetnu nekretninu, pa smatra da postojanje emocionalne veze s trećim osobama ne isključuje bračnu zajednicu, odnosno ne znači nužno prestanak iste. Kako je kredit za kupnju nekretnine podignut tijekom trajanja braka, a tužiteljica smatra da je otplata tog kredita predstavljala zajedničku financijsku obvezu, da je ulaganje u nekretninu bilo zajedničko, tužiteljica pojašnjava da prvostupanjski sud potpuno zanemaruje činjenicu da su supružnici kroz cijeli brak funkcionirali kao nedjeljiva ekonomska zajednica u kojoj je tužiteljica doprinosila obitelji svojim radom, uključujući kućanske i roditeljske obveze, pa da takva raspodjela rada unutar bračne zajednice ne umanjuje njen doprinos stjecanju imovine, već ga upravo afirmira, sukladno načelima ravnopravnosti i jednakog doprinosa u stvaranju zajedničke imovine. Ujedno ukazuje da je prvostupanjski sud prekršio osnovno načela obrazlaganja presude iz čl. 339. st. 2. toč. 14. Zakona o parničnom postupku, čime da je povrijedio i načelo jednakosti stranaka iz čl. 3. istog Zakona te načelo kontradiktornosti postupka, zaključno navodeći da prvostupanjski sud potpuno proizvoljno prihvaća selektivne iskaze tuženikove strane, dok bez konkretne, pravne i činjenične argumentacije odbacuje iskaz RĐ, čime ozbiljno krši načelo ocjene dokaza, jednakosti stranaka i zabrane arbitrarnosti.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima ovaj sud smatra da ista nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), obzirom da je prvostupanjski sud pravilno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a nije počinjena ni istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP-a (tužiteljica pogrešno navodi odredbu čl. 339. ZPP-a koja se odnosi na dopunsku presudu) obzirom da je prvostupanjski sud zakonito izradio istu na način da je obrazložio koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 3. ZPP-a jer sud nije povrijedio načelo jednakosti te je poštivao načelo kontradiktornosti postupka. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 264. ObZ-a ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje valja istači da je bračna zajednica stvarna zajednica bračnih drugova koja obuhvaća zajednički život, povjerenje, podršku i uzajamnu skrb, te predstavlja bitan dio braka, a ne samo formalnu vezu. Kako bračna zajednica nije isto što i brak, koji je pravni akt, već podrazumijeva da supružnici zaista žive zajedno, dijele obveze i sudjeluju u svim aspektima života i ovaj sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, obzirom je zakonito zaključio da predmetna nekretnina nije stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice.

12. Naime, iako nije sporno da su za vrijeme trajanja bračne zajednice obje stranke imale i druge partnere, te da je tuženik zbog posla često izbivao iz mjesta zajedničkog prebivališta, dok je tužiteljica doprinosila bračnoj zajednici kroz brigu oko kućanstva i zajedničkog djeteta, ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je njihova bračna zajednica funkcionirala do ljeta 2008. kada se tužiteljica s mlt. zajedničkim djetetom trajno preselila u [adresa], te je neposredno nakon preseljenja počela živjeti sa svojim partnerom TĐ, dok je tuženik ostao živjeti u [adresa] sa svojim partnerom, koji mu je sada suprug, a koje ponašanje stranaka ukazuje na zaključak da su navedenim postupanjem željeli okončati njihovu bračnu zajednicu, cijeneći pritom i okolnosti da je tužiteljica nakon toga i sklopila brak s partnerom TĐ, dok je i tuženik u međuvremenu sklopio brak sa svojim partnerom koji se u navedeno vrijeme doselio u njegov stan u [adresa].

13. Osim toga, kako iz stanja spisa proizlazi da je tuženik ostvarivao iznadprosječne prihode tijekom trajanja braka (radio je kao liječnik u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) iz kojih su podmirivane sve obveze stranaka u bračnoj zajednici, obzirom da tužiteljica nije ostvarivala prihode, ovaj sud prihvaća kao životno i logično objašnjenje tuženika da je, jer su stranke imale zajedničko mlt. dijete, želio osigurati istom približan standard kakav su imali i prije, pa je odlučio nakon prestanka bračne zajednice svojim sredstvima kupiti nekretninu u kojoj će živjeti njihov sin, te je nakon kupnje financirao rate kredita i troškove režija, plaćao uzdržavanje mlt. djeteta, te čak i tužiteljice do vremena razvoda braka i nikad nije u njoj boravio osim što je došao pogledati sina, a tužiteljica više nikada nije odlazila tuženiku u Dansku, pa bez obzira što je tužiteljica bila jamac platac i sudužnik kod realizacije kredita za kupnju sporne nekretnine, ista se od 2008. pa nadalje nije ponašala kao suvlasnica predmetne nekretnine, jer nije plaćala polovicu režija za istu, iako je u kući živio i njen suprug RĐ koji je ostvarivao prihode, a nije ponudila tuženiku da plaća i pola rate kredita, ukoliko je smatrala da je kuća zajednička imovina stranaka.

14. Nadalje, cijeneći da je u postupku razvoda braka koji je kod prvostupanjskog suda vođen pod brojem P2-2007/2011 u podnesku tužiteljice koji je predan na raspravi 20. prosinca 2011. ista sama istakla da je faktična bračna zajednica stranaka prestala prije tri godine, dok je u svom iskazu od 23. svibnja 2012., a vezano za nekretnine kojih je vlasnik, istakla da je vlasnica jednog stana u [adresa] u [adresa] koji je površine 65 m2 te kuće na [adresa], dok je u podnesku od 15. lipnja 2012. prigovarala činjenici da tuženik želi trošak plaćanja kredita za predmetnu kuću u [adresa] prikazati kao trošak uzdržavanja mlt. djeteta stranaka iako je predmetna kuća njegovo isključivo vlasništvo, očito je da je nekretnina koju je tuženik kupio ugovorom o kupoprodaji 3. listopada 2008. te isplatio ugovorom o kreditu 8. prosinca 2008. njegova posebna imovina koja je stečena nakon prestanka bračne zajednice stranaka a da ta činjenica uopće nije bila sporna ni u vrijeme postupka razvoda braka sve do vremena kada je tuženik nakon što je tužiteljica više od 15 godina živjela u kući za koju je rate kredita otplaćivao tuženik isključivo svojim sredstvima i plaćao sve režije istu odlučio prodati, slijedom čega se navodi tužiteljice u pogledu isticanja činjenica da je predmetna nekretnina kupljena još uvijek za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka ukazuju potpuno nevjerodostojnim. Isto tako ovaj sud ne prihvaća prigovor tužiteljice da je predmetna nekretnina bračna stečevina stranaka jer je ona svoju posebnu imovinu uložila u istu, jer tu činjenicu nije dokazala u ovom postupku, a pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da i ako je uložila neka sredstva za uređenje dijela nekretnine da time prema tuženiku može imati samo obveznopravni zahtjev.

15. Stoga tužiteljica svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilne i okolnosne zaključke prvostupanjskog suda koje prihvaća i ovaj sud, pa je valjalo odbijanjem žalbe potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti cijeneći da tužiteljica žalbom ne pobija odluku o troškovima postupka, a ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 264. ObZ-a ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka po službenoj dužnosti.

16. Trošak odgovora na žalbu tuženiku nije dosuđen jer isti trošak nije bio potreban za odlučivanje po žalbi tužiteljice sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Bojana Skenderović