Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-855/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundala Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Varaždinu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-631/2023-19 od 27. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuju točke I., II., III., IV., V. i VII. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P- 631/2023-19 od 27. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka VI. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-631/2023-19 od 27. veljače 2025. nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 koji su stranke sklopile 9. prosinca 2004. u dijelu kojom je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 753,38 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. U točci III. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba članka 3. tog ugovora kojom se tužitelj obvezao prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu od 3,30% od iznosa kredita. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 166,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. prosinca 2004. do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.362,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate (točka V. izreke) dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen (točka VI. izreke). Točkom VII. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u dijelovima pod točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova žalbe u neodređenom iznosu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijani dio presude sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednokratnoj naknadi nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.2. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 od 9. prosinca 2004., kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u članku 7. tog ugovora i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 3. tog ugovora.

9. Na temelju isprava u spisu, provedenog financijskog vještačenja te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 9. prosinca 2004. u Zagrebu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju novog vozila marke Opel s ugovorenim iznosom kredita od 19.730,30 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,85% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 9. prosinca 2004. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003-2007) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu (isplatu) poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita među iznosi 5.676,55 kn /753,38 EUR/[1]

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prilikom prvog korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužitelju nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužitelj 14. prosinca 2004. platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu (166,73 EUR)

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sporne ugovorne odredbe utvrdio ništetnim te obvezao tuženika vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad su pojedini iznosi plaćeni tuženiku (dan neosnovanog bogaćenja tuženika) do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

U odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude

11. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

11.1. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

11.2. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11.3. Kada je, kao u ovom predmetu, riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje: ZZP/2003), smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a tuženik drugih dokaza radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

12. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

13. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornoj odredbi koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Pritom se žalbeni razlozi tuženika u kojima tvrdi da je riječ o ugovornim odredbama koje ne podliježu testu poštenosti ne mogu prihvatiti. To stoga što su uvjeti za isključenje testa poštenosti propisani člankom 84. ZPP/2003. U skladu s tom odredbom, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Drugim riječima, odredba o glavnom predmetu obveze isključena je iz testa poštenosti samo ako je transparentna. Imajući na umu da je odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kolektivnom sporu utvrđena netransparentnom, a kojim je utvrđenjem vezan sud u ovom pojedinačnom postupku, ostvareni su zakonski uvjeti za testiranje njezine poštenosti.

13.1.1. Za odgovoriti je žalitelju i to da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. Pritom su neodlučni žalbeni navodi kojima tuženik insistira na tome da su sporne ugovorne odredbe razjašnjene tužitelju prilikom solemnizacije ugovora. Najprije, za ocjenu transparentnosti odlučne su u smislu članka 83. ZZP-a obavijesti pružene potrošaču prije i prilikom sklapanja ugovora, a ugovor je solemniziran nakon što je već sklopljen. Osim toga, obveza na ispunjenju zahtjeva transparentnosti je na (bila) na tuženom trgovcu, ne na javnom bilježniku.

14. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljene i koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude istu ocijenio ništetnom pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude

15. Imajući na umu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita iz članka 3. ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003 se smatra da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a tuženik drugih dokaza radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje. Zbog toga tuženik u žalbi pogrešno tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je utvrdio da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori.

16. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u članku 3. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

17. Imajući na umu da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 84. ZZP/2003.

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja u točci 11. i 12. obrazloženja pobijane odluke, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., i 35/2005., dalje ZOO/1991) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

26. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 3. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškove te troškova pristojbe veznih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu., osiguranje i naplatu tog ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci III. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena žalba tuženika i potvrđena je ta točka izreke prvostupanjske presude. U odnosu na točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude

29. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je na temelju članaka 210. stavka 2. i 214. ZOO/1991 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi iz članka 3. i 7. ugovora o kreditu u iznosima koji u žalbi nisu osporeni zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je te iznose primio do dana vraćanja. Zbog toga uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda je u odnosu na točke II. i IV. izreke.

30. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima iz točaka V. i VII. izreke prvostupanjske presude niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika te su potvrđene te točke izreke prvostupanjske presude.

31. S obzirom na to da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je s (neodređenim) zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

32. Točka VI. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer