Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-638/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 538/2021-22 od 21. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I., II., III. IV. i VI. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-538/2021-22 od 21. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-538/2021-22 od 21. ožujka 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

III. Točka V. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-538/2021- 22 od 21. ožujka 2025. i točka I. izreke rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-538/2021-22 od 21. ožujka 2025. nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnomm i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 7. ugovora o kreditu broj 198-50-3265957 od 10. veljače 2006. kojom je među strankama ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke presude utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 2. tog ugovora o kreditu kojom je među strankama ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika. Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 932,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.269,70 EUR sa zateznim kamatama od 21. ožujka 2025. do isplate dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen (točka V. izreke presude). Točkom VI. izreke presude odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem u točci I. izreke rješenja utvrđeno da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva (pravilno: dio tužbe) s osnova preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope dok je točkom II. izreke odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VI. izreke i prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom II. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2020. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred mjesno nadležnim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 198-50-3265957 od 10. veljače 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u tom ugovoru za koji tužitelj tvrdi da je potrošački.

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu pravovremenog prigovora tuženika, sud je, ocjenjujući okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost, uzeo u obzir sljedeće:

- da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz potrošačkog ugovora koji su stranke zaključile 10. veljače 2006. u Vinkovcima i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzuli u CHF

- da je tim ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja među strankama ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da tužitelj živi u [adresa] ([adresa])

- da je sjedište tuženika u Zagrebu pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- da mogućnosti dolaska na taj sud i s time povezani troškovi i gubici vremena imaju odvraćajući učinak na tužitelja te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer ga stavlja u nepovoljniji procesno-pravni položaj

- da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

7. Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da prilikom ocjene prigovora mjesne nenadležnosti nije bilo mjesta primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13). Naime, neodlučni su razlozi pobijane odluke kojima se upućuje na praksu Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s obvezujućim tumačenjem tog Suda izraženim u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013.

8. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora. Unatoč pogrešnoj primjeni Direktive 93/13 trebalo je jednako odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti.

9. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

10. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

10.1. Iz sadržaja članka 12. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

11. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Prema članku 82. točci 19. ZZP/2003 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

13. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

13.1. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

13.2. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je udaljen od mjesta prebivališta tužitelja (preko 280 km u jednom smjeru) što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a (tuženik je predložio njegovo saslušanje), zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

14. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).

15. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

15.1. Imajući na umu da iz ugovora o kreditu proizlazi da je taj ugovor zaključen u Vinkovcima, očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

15.2. Zbog toga je Općinski sud u Vinkovcima mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjskog rješenja kojom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

16. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještaka te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 10. veljače 2006. u Vinkvcima između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju rabljenog vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 10.150,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,95% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,95 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 10. veljače 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003-2007) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003-2007 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu (isplatu) poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 7.029,34 kn /932,25 EUR[1] /.

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. studenog 2021.

17. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrdio ništetnim te je naložio tuženiku vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad su mu pojedini iznosi plaćeni do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

18. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

19. Ispitujući na taj način presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

20.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

20.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i ocjenu tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

20.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

20.4. Suprotno žalbenim razlozima, pobijana presuda sadrži (u točci 9.2. obrazloženja) razloge zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o potrošačkom ugovoru.

21. Suprotno žalbenim navodima, činjenica se prvostupanjski sud u vezi s primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora pozvao ZZP/2007, prvostupanjska je presuda utemeljena na članku 502.c ZPP-a koja nije retroaktivno primijenjena. Riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 29. studenog 2021. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

22. Iz razloga navedenih u točkama 9. do 15.2. na koje se upućuje radi nepotrebnog ponavljanja, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

23. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO/2005) prema kojoj se na ništenost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a kada nije primijenio odredbu članka 288. stavka 2. ZPP-a i zbog nedostatka pravnog interesa odbacio tužbu u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i to u dijelu koji se odnosi na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope. Taj pravni interes tužiteljica crpi iz navedene odredbe ZOO/2005 kao posebnog zakona, sve u skladu s člankom 187. stavkom 2. ZPP-a.

24. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužitelja utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

25. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

26. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

26.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

26.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegova djelatnik tuženik je tijekom postupka odustao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

26.3. Za odgovoriti je žalitelju i to da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. Pritom su neodlučni žalbeni navodi kojima tuženik insistira na tome da je za utvrđenje (ne)transparentnosti ugovorne odredbe bilo potrebno saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor. Najprije, za ocjenu transparentnosti odlučne su u smislu članka 83. ZZP-a obavijesti pružene potrošaču prije i prilikom sklapanja ugovora, a ugovor je solemniziran nakon što je već sklopljen. Osim toga, obveza na ispunjenju zahtjeva transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 je (bila) na tuženom trgovcu, ne na javnom bilježniku. Stoga je uz pravilnu primjenu članka 220. stavka 2. ZPP-a sud prvog stupanja pravilno postupio kada je odbio izvesti po tuženiku predloženi dokaza saslušanjem javnog bilježnika.

27. Tvrdnje koje tuženik ponavlja u žalbi, o tome da je tužitelj sam izabrao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

27.1. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Stoga ni tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

28. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

29. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbi pravilno prvostupanjski na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ocijenio da je riječ o ništetnim ugovornoj odredbi. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

30. Zakonita je odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzuli u CHF i to u visini koja pravilno utvrđena financijskim vještačenjem. Ta se odluka temelji na članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja bez osnove i na čiju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

31. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 29. studenog 2021. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

32. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika). Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude.

33. U skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 154. stavak 1. ZPP-a kada je u točci IV. izreke prvostupanjske presude naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka.

33.1. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi i to da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu) zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 21. ožujka 2025.

33.1.1. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022.

33.2. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 155. stavak 1. u vezi s člankom 151. stavkom 1. ZPP-a kada je tužitelju priznao naknadu predujmljenih troškova financijskog vještačenja u cijelosti, neovisno o tomu što je tužitelj tijekom postupka djelomično povukao zahtjev za isplatu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u primjerice Rev 473/2023-2 od 6. lipnja 2023., Rev1265/22 od 21. prosinca 2022., Rev 994/2021-2 od 14. rujna 2021., Rev 229/2022-2 od 1. veljače 2024., Rev 189/2024-2 od 5. ožujka 2024. i dr. ,troškovi vještačenja predstavljaju nužne i svrsishodne troškove za vođenje parnice i utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Ove troškove prethodno snosi tužitelj (članak 153. stavak 1. ZPP- a). Stoga, kada u sporu tužitelj sa svojim zahtjevom uspije barem djelomično, kako u kvalitativnom tako i u kvantitativnom smislu uspjeha, tuženik koji mu dao povoda za tužbu (zbog čega su ovi troškovi i nastali), dužan mu je troškove vještačenja naknaditi u cijelosti.

33.3. Zbog razloga navedenih u točkama 33. do 33.2. ovog obrazloženja uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude.

34. Iako tuženik u žalbi pravilno tvrdi da se o njegovu zahtjevu za naknadu troškova postupka u odnosu na sniženi dio zahtjeva treba odlučiti uz primjenu članka 158. stavka 1. ZPP-a (tužitelj koji povuče tužbu dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka), pravilno je sud prvog stupnja u točci VI. izreke prvostupanjske presude odbio njegov zahtjev za naknadu troškova postupka. To stoga što se vrijednost predmeta spora označena u tužbi (1.171,50 EUR /8.826,70 kn/) i vrijednost predmeta preinačenog zahtjeva 932,25 EUR /7.029,34 kn/ nalaze u istom tarifnom razredu (od 664,01 EUR do 1.327,00 EUR) u smislu primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.) pa ne proizlazi da su u odnosu na povučeni dio tužbe tuženiku nastali posebni troškovi zastupanja, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke VI. izreke prvostupanjske presude.

35. Tuženik koji sa žalbom nije uspio odbijen je s troškovima odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

36. Točka V. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer