Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-830/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Sopjancu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7445/2024-37 od 15. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7445/2024-37 od 15. svibnja 2025. potvrđuje:

- u točci I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 7. ugovora o kreditu broj 029-50-3365899 od 27. ožujka 2006. kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima

- u točkama II., III., IV., V. i VII. izreke.

II. Djelomično se preinačuje točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7445/2024-37 od 15. svibnja 2025. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 029-50-3365899 od 27. ožujka 2006. kojom je ugovorena isplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima na način da se odbija zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Točka VI. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7445/2024-37 od 15. svibnja 2025. ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe članaka 1. i 7. ugovora o kreditu broj 029-50-3365899 od 27. ožujka 2006. kojim je među strankama ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 1.714,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženikove tražbine od 1.846,10 EUR istaknuto radi prebijanja te je prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine od 1.846,10 EUR odbijen (točka IV. izreke). Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.181,35 EUR sa zateznim kamatama od 15. svibnja 2025. dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužiteljica odbijena (točka VI. izreke). Točkom VII. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VII. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2020. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ponovljenom postupku je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 029-50-3365899 od 27. ožujka 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u tom ugovoru za koji tužiteljica tvrdi da je potrošački. Predmet spora i postojanje tuženikova prigovora istaknutog radi prebijanja.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještaka te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 27. ožujka 2006. u Zagrebu između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 17.288,19 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 27. ožujka 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003-2007) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 12.918,29 kn /1.714,56 EUR[1] /.

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužiteljice i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. srpnja 2021.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o isplati i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnim te je naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad su mu pojedini iznosi plaćeni. Pritom je ocijenio neosnovanim tuženikove prigovor zastare i njegov prigovor istaknut radi prebijanja.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na taj način presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. U odnosu na odluke o ništetnosti ugovorne odredbe članka 7. ugovora o kreditu, o isplati i o nepostojanju tuženikova prigovora radni prijeboja, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik je u odnosu na te dijelove presuda sadrže odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

10.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu CHF iz članka 7. ugovora o kreditu nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

10.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i ocjenu tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

10.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

10.4. Suprotno žalbenim razlozima, pobijana presuda sadrži (u točkama 14.,15. i 22. obrazloženja) razloge zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o potrošačkom ugovoru.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nije utemeljena na članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/2014.) nego na temelju članka 502.c ZPP-a koja nije retroaktivno primijenjena. Riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 26. srpnja 2021. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP- a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

12. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužiteljice utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje: ZZP/2003) jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

13. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

14. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužiteljica je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegova djelatnik tuženik je tijekom postupka odustao, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

15. Za odgovoriti je tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da je tužiteljica sam izabrala zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

15.1. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Stoga ni tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

16. Žalbeni razlozi tuženika u kojima tvrdi da je riječ o ugovornim odredbama koje ne podliježu testu poštenosti ne mogu prihvatiti. To stoga što su uvjeti za isključenje testa poštenosti propisani člankom 84. ZPP/2003. U skladu s tom odredbom, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nije odraz dispozitivne zakonske odredbe (jer se mora ugovoriti) pa nije izuzeta iz područja zaštite potrošača uz primjenu članka 80. stavka 5. ZPP/2003. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

17. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Za odgovoriti je žalitelju da iz iskaza same tužiteljice koji je potkrijepljen sadržajem ugovora o kreditu i iz podataka koji su na prijedlog tuženika pribavljeni od nadležne porezne uprave, proizlazi da je predmetni ugovor zaključila radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.

18. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornoj odredbi koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ocijenio da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

19. Zakonita je odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzuli u CHF i to u visini koja pravilno utvrđena financijskim vještačenjem. Ta se odluka temelji na članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja bez osnove i na čiju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

20.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 26. srpnja 2021. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

22. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika). Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

23. Imajući na umu razloge navedene u točkama 20. i 20.1. ovog obrazloženja, pravilno je utvrđenje da tuženik nema potraživanje prema tužiteljici pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio članak 333. stavak 3. ZPP-a kada je u točci III. izreke prvostupanjske presude utvrdio da ne postoji potraživanje tuženikove tražbine od 1.846,10 EUR. Iako se u skladu s tim propisom u presudi (samo) deklarira nepostojanje tuženikove tražbine, a ne i odbija prigovor istaknut radi prebijanja kako je to pogrešno učinio sud prvog stupnja u točci IV. izreke pobijane presude, odluke iz točke IV. izreke se u žalbi ne pobija iz tog razloga, a drugostupanjski sud na njega ne pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga su uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrđene i točke III. i IV. prvostupanjske presude.

24. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje sporazum stranaka iz članka 1. ugovora o kreditu broj 029-50-3365899 od 27. ožujka 2006. koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Najprije, utvrđenje ništetnosti odredbe o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu broj 029-50-3365899 od 27. ožujka 2006. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u točci II. izreke pobijane i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju pobijane presude, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe odbijen te je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude.

25. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 155. stavak 1. u vezi s člankom 151. stavkom 1. ZPP-a kada je tužiteljici priznao naknadu predujmljenih troškova financijskog vještačenja u cijelosti. To stoga, što suprotno žalbenim navodima, tužiteljica nije od zahtjeva za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope "naknadno odustala". Iz tužbe koja je podnesena prvostupanjskom sudu 26. srpnja 2021. proizlazi da tužiteljica tom tužbom nije zahtijevala niti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope (sadržanoj u točci 2. ugovora o kreditu) niti isplatu na temelju te nepoštene ugovorne odredbe. S obzriom na to da je, s jedne strane, tuženik prigovarao visini postavljenog kondikcijskog zahtjeva za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF pa su troškovi izvođenja tog dokaza bili potrebni, da je, s druge strane visinu predujma tih troškova odredio sud (a ne tužiteljica) koji u skladu s člankom 259. ZPP-a rukovodi vještačenjem i određuje zadatak vještaku i da je, s treće strane, tim dokazom utvrđena visina sporne tražbine tužiteljice koja je u cijelosti usvojena, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici naknadu predujmljenih troškova za izvođenje tog dokaza u cijelosti.

25.1. S obzirom na to da žalba ne sadrži drugih razloga kojim se pobijaju odluke o troškovima postupka iz točaka V. i VII. izreke prvostupanjske presude, a drugostupanjski sud u skladu s člankom 365. stavka 2. ZPP-a ne ispituje po službenoj dužnosti pravilnu primjenu materijalnog prava u tim odlukama niti su one opterećene bitnim povredama odredbi parničnog postupka, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su i te točke izreke prvostupanjske presude.

26. Točka VI. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

27. Tuženik koji je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 20. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer