REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7085/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T SK E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3275856 sklopljenog dana 17.2.2006. godine između tužiteljice MČ (ranije M), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 sljedećeg sadržaja: „3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici MČ (ranije M), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 325,67 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.2.2006. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69,

Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici MČ (ranije M), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak iznos1.132,72 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 20. kolovoza do plaćanja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 320-50-3275856 dana 17.2.2006. godine javnobilježnički solemniziran od strane JB Jagode Vajdić- Sevšek iz Varaždina, pod brojem OU 200/2006-1. Predmetnim ugovorom odobren joj je i isplaćen kredit u iznosu od 15.908,20 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, a kredit je vraćen u cijelosti. Tuženik je tužiteljici dana 28.2.2006. godine naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 524,97 CHF, a što je obračunato po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan isplate iznosilo 2.453,79 tadašnjih kuna, odnosno, prema fiksnom tečaju konverzije 325,67 EUR, sve u skladu s čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da tuženik takvu jednokratnu naknadu naplaćuje u visini od 3,30% od iznosa kredita. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno trgovačko, dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora. Tuženik je na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 87. navedenog zakona kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi iz čl. 3. Ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužiteljici nije prezentirao koje ona to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužiteljica iste morala nadoknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava. Također, u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili u neki treći dan. Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zloupotrebe prava. Tzv. naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je čini nepoštenom. Nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa se stoga ovakva odredba ukazuje samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita. Slijedom svega navedenog, proizlazi kako je tuženik ugovaranjem opisane nepoštene ugovorne odredbe stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od 325,67 EUR koji tužiteljica ovom tužbom stoga potražuje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Također, predmetnom ugovornom odredbom određeno je i da se predmetna naknada naplaćuje prilikom korištenja (isplate) kredita, pa se i određuje prema srednjem tečaju na dan korištenja (isplate) kredita, kako je i određeno u čl. 1. ugovora. Stoga neosnovano tužitelj tvrdi da nije precizirano po kojem će se tečaju obračunavati sporna naknada. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine:1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi. Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena više od 18 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj:

320-50-3275856 od 17. veljače 2006., otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, saslušanje tužiteljice, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 17. veljače 2006. sklopila ugovor o kreditu broj: 320- 50-3275856 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 15.908,20 CHF. Nesporno je da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, nesporno je da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporno je da li je odredba za obradu za zahtjev kredita ništetna, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Ne stoji prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći, a koji je u svezi s članka 323. stavka 1. ZOO-a.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila u auto kući da kupi auto i tada su ju uputili kod tuženika radi potpisivanja ugovora o kreditu. Kada je čitala navedeni ugovor pročitala je one dijelove koji su njoj bili bitni cijena, kamata i koliki je mjesečni anuitet. Nitko od zaposlenika tuženika nije joj objašnjavao dijelove ugovora, a niti ulaznu naknadu za troškove kredita niti je specificirao na što se oni odnose. Osobno je plaćala mjesečne anuitet kredita. Vozilo je koristila u osobne svrhe, nije imala registriranu firmu ili obrt. Nije postojao utjecaj da bi mogla pregovarati o dijelovima kredita.

7. Prema odredbi članka 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema iskazu tužiteljice sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenoj odredbi jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužiteljica može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužiteljici zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužiteljici je po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe članka 3. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema članka 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada.

10. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članka 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba članka 3 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje, kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, navedeni iznos, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Sud je dosudio tužiteljici iznos 325,67 eur, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (članak 3 Ugovora o kreditu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 28. veljače 2006. pa do isplate, a prema članak 1115. ZOO-a i članak 29. stavak 2. ZOO-a. Prema članku 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je stjecatelj nepošten, a što je objašnjeno u točka 8. i 9 obrazloženja, stoga zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

12. Sud je prihvatio vrijednost predmeta spora 1.652,89 eur, a koji se sastoji od deklaratornog zahtjeva u iznosu od 1.326,33 eur te kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 325,67 eur, jer tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe o naknadi za obradu kredita te kao rezultat ništetnosti navedene odredbe i isplatu stečenog bez osnove, a prema odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a jer ako jedna tužba protiv jednog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a u iznosu 1.132,72 eur, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 27.3.2025. 100 bodova, ročište 5.6.2025. 100 bodova, ročište 2.7.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 800,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 200,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 66,36 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 66,36 eur.

U Zagrebu, 20. kolovoza 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika