REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-961/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po odvjetnicima iz ZOU Gjergj Lekaj i Marko Rogić iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 25. lipnja 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja – Darije Hrvatin Poljanić, odvjetnice iz ZOU Lekaj i Rogić iz Rijeke i punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 20. kolovoza 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3207958791, kreditna partija: 7103420278, šifra namjene: 758-01, datum odobrenja: 27. studenog 2006., sklopljenog 27. studenog 2006. između tužitelja PK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 1. Ugovora, u dijelu koji glasi: „kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.700,00 CHF (slovima: sto dvadeset tri tisuće sedamsto CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom“, u čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „platiti u anuitetima iznos od 123.700,00 CHF (slovima: sto dvadeset tri tisuće sedamsto CHF) i redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“ te u čl. 7. Ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, u dijelu koji glasi: “u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 776,58 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju PK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplaćeni iznos od 13.872,91 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb isplatiti tužitelju PK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku 15 dana, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.315,45 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
IV O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.576,10 € (na ime razlike glavnice) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2016. do isplate, kao neosnovanim.
V O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 27. studenog 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3207958791, kreditna partija: 7103420278, šifra namjene: 758-01, datum odobrenja: 27. studenog 2006., potvrđen kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, Poljička 27, broj: OU-925/06, od 27. studenog 2006. (dalje u tekstu: Ugovor). Čl. 21. Ugovora parnične stranke su ugovorile da će u slučaju spora suditi stvarno nadležan sud u Zagrebu. Navedenim Ugovorom, u čl. 1. kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.700,00 CHF (slovima: sto dvadeset tri tisuće sedamsto CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Nadalje, čl. 2. je ugovoreno da je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 123.700,00 CHF (slovima: sto dvadeset tri tisuće sedamsto CHF) i redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nadalje, čl. 3. je ugovoreno da je rok otplate kredita 20 godina (dvadeset godina), a u čl. 7. da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 776,58 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.
1.1. Nakon sklapanja Ugovora tužitelj je, sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi, u ugovorenim rokovima ispunjavao svoje obveze na način da je redovito uplaćivao mjesečne anuitete/rate. Međutim, obzirom na prethodno navedene odredbe iz Ugovora, odnosno čl. 1., 2. i 7. istog te ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, početni tečaj CHF koji je prilikom sklapanja Ugovora iznosio 4,639320 kn za 1 CHF značajno se promijenio te je dostigao iznos od čak 6,755 kn za 1 CHF. Slijedom navedenog, kao i zbog svjetske financijske krize koja je utjecala i na bankarski sektor, došlo je do značajne promjene iznosa mjesečnih anuiteta/rata, a što je tužitelju uzrokovalo velike poteškoće prilikom uplate mjesečnih anuiteta odnosno u pojedinim trenucima je čak došlo i do ugrožavanja njegove egzistencije, obzirom da je tečaj valute CHF, potpuno neočekivano, značajno narastao te je iznos mjesečne rate bio znatno veći od početno ugovorenog. Nadalje, sukladno donesenom Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) tuženik je uskladio svoje postupanje novim zakonskim odredbama te je tužitelju ponudio sklapanje Aneksa ugovora o kreditu odnosno provođenje konverzije kredita. Tužitelj i tuženik su zatim 4. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, broj Dodatka Ugovoru: I. (prvi), šifra namjene: 074, broj računa: 7103420278, potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, broj: OV-1597/16, od 25. veljače 2016. (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru). Navedenim Dodatkom Ugovoru, a sukladno čl. 1., mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže Zakon odnosno provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Čl. 4. Dodatka Ugovoru ugovoreno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 69.383,05 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 484.347,25 HRK. Nadalje, čl. 5. je utvrđeno da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. Njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja preplatu koja/i na dan 30. rujna 2015. iznosi 33.599,38 HRK.
1.2. Slijedom navedenog, a obzirom na odredbu Ugovora o valutnoj klauzuli, kao i činjenicu da se radi o tipskom unaprijed sastavljenom ugovoru i to adhezijskom koji je sklopljen pristupanjem jedne strane-tužitelja, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja pojedinih ugovornih odredbi na eventualno postavljeni zahtjev tužitelja, razvidno je kako je odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena. Naime, sukladno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex generalis te koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13), a koji uređuje ništetnost pojedinih odredaba, propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi kako se radi o pretpostavkama za proglašenje pojedine ugovorne odredbe nepoštenom, a iz čega kao posljedica proizlazi ništetnost iste odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i odredbi čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 19/22, dalje u tekstu: ZZP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis budući da se radi o potrošačkom ugovoru odnosno ugovoru između potrošača i trgovca, utvrđuje se opća klauzula za određivanje je li pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno tzv. “test nepoštenosti” te ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2. istog čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom citiranih zakonskih odredbi, razvidno je kako je dio odredbe čl. 1. Ugovora u dijelu kojim je ugovoren da se glavnica kredita koja se veže uz valutu švicarski franak, odnosno kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.700,00 CHF (slovima: sto dvadeset tri tisuće sedamsto CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom te dio odredbe čl. 2. u dijelu koji glasi platiti u anuitetima iznos od 123.700,00 CHF (slovima: sto dvadeset tri tisuće sedamsto CHF) i redovnu kamatu…, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, kao i dio odredbe čl. 7. Ugovora u kojem se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, koja odredba u dijelu glasi u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 776,58 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja nepošten odnosno ništetan, budući da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja budući da je tužitelju sklapanjem Ugovora nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora odnosno nije mogao niti predvidjeti buduće kretanje tečaja CHF tijekom trajanja kreditnog razdoblja, a sve i temeljem činjenice da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu niti ugovoriti drugačiji sadržaj iste. Isto tako, čl. 56. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz navedenog proizlazi kako u slučaju ispunjenja propisanih kumulativnih pretpostavki ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost pojedine ugovorne odredbe, međutim tužitelj kao potrošač ovdje posebno ističe činjenicu da mu navedene odredbe nisu bile lako razumljive. Konkretno, sporne ugovorne odredbe u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CHF valutu odnosno ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehanizma koji se odnosi na isplatu kredita. Naime, tužitelj je pristupio sklapanju Ugovora kao potrošač koji nema ekonomsku naobrazbu niti se bavi bankarskim poslovanjem odnosno ne poznaje osnove istog, pa mu slijedom toga nisu niti mogle biti lako razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, niti je bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, već je isti sukladno uputama i savjetima osobnog bankara sklopio predmetni Ugovor u dobroj vjeri, bez ikakvih sumnji da bi moglo doći do toliko velikih promjena tečaja CHF koje uzrokuju štetu tužitelju, a koje bi značajno promijenile početno ugovorene uvjete po kojima je Ugovor sklopljen. Slijedom navedenog, obzirom da je u Ugovoru korištena ništetna odredba, a budući da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj strani vratiti ono što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve iznose po osnovi valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF koje je tužitelju naplatio u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. rujna 2015., umanjene za iznose koje je tuženik osnovano naplatio tužitelju. Naime, tužitelj je sukladno početnom otplatnom planu bio u obvezi isplatiti tuženiku iznos od 378.299,20 kn / 50.208,93 €, međutim isti je isplatio tuženiku ukupan iznos od 470.205,19 kn / 62.406,95 €, odnosno preplatio je iznos od 91.905,99 kn / 12.198,02 €, od čega je iznos od 4.459,40 € / 33.599,38 kn konverzijom priznat kao preplata, dok je i dalje ostao neuračunat iznos od 13.016,51 kn / 1.727,59 € koji se odnosi na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i koji iznos je tužitelj već utužio u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-10257/19 dok iznos koji potražuje ovom tužbom odnosi se na preplatu po osnovi valutne klauzule. Također, sklapanjem Dodatka Ugovoru konverzijom je izvršena promjena valute uz koju se vezuje glavnica kredita te je ista promijenjena iz švicarskog franka u EUR, a pritom je tužitelju kao korisniku kredita dostavljen izračun konverzije i novi otplatni plan u kojem se glavnica i kamata vezuju uz tečaj EUR-a. Međutim, sklapanjem Dodatka Ugovoru i provođenjem konverzije nije otklonjena ništenost prvotno ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, obzirom da je navedena ugovorna odredba, sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama te činjeničnom stanju, nepoštena odnosno ništetna, istu odredbu treba stoga tumačiti sukladno čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 odnosno kao da nikada nije niti postojala. Iz navedenog zatim proizlazi da nije moguća “ponovna uspostava” odredbe koja nije niti postojala, a iz čega je razvidno kako provedena konverzija nije ni na koji način utjecala niti mogla utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli odnosno tužitelju kao korisniku kredita nije provođenjem konverzije nadoknađena šteta te nisu vraćeni preplaćeni iznosi koje je tuženik kao trgovac stekao korištenjem ništetnih ugovornih odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.
1.3. Svoja stajališta tužitelj potkrepljuje mnogobrojnom pobrojanom sudskom praksom nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj iz koje da je razvidno kako je tuženik u Ugovoru koristio odredbe koje su suprotne čl. 296. ZOO, te tadašnjem čl. 81. st. 1., a sada čl. 53. st. 1. ZZP odnosno isti je sa tužiteljem sklopio Ugovor prema unaprijed formuliranom sadržaju, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te na sadržaj kojih tužitelj nije imao utjecaja niti je mogao zahtijevati bilo kakvu izmjenu prije sklapanja ugovora, a zbog čega je sklapanjem tako formuliranog Ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
1.4. Konačno, tužitelj u ovom parničnom postupku uređenim tužbenim zahtjevom od 1. travnja 2025. (list 212-213 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost dijela odredbe predmetnog ugovora kao i naložiti isplata tuženiku iznosa od 13.872,91 € po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom od 26. veljače 2016. pa do isplate, iznosa od 1.576,10 € po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te razlike glavnice preplaćeni iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. veljače 2016., te prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu (list 56-74 spisa), kao i u podnescima tijekom postupka (list 98-107, 141-146 i 222-229 spisa), tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu, ističe prigovor zastare na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018., ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, činjenicu da je kredit konvertiran, osporava tužitelju status potrošača te konačno predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.
3. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršene podneskom tužitelja od 1. travnja 2025. (list 212-213 spisa) kojom je povišen tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišeni iznos tužiteljeve tražbine.
4. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 1. travnja 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: efektivna kamatna stopa (list 15-22 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplata (list 23-33), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207958791 od 27.11.2006. (list 34-41), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR (list 42-51), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 79-93), u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj PK osobno, te je provedeno vještačenje kao i dopuna vještačenja (list 155-177 i 205-207) po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o.
6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu 27. studenog 2006. te Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
6.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 123.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovorena je i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Kredit je odobren za kupnju stana. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 776,58 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.
6.2. Stranke su 4. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
7. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud takav prigovor nije našao osnovanim. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a dogovoreni modalitet plaćanja istih između tužitelja i eventualno treće osobe, ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika. Ujedno se ukazuje tuženiku, da u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu nisu tuženik i eventualno treća osoba.
8. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
8.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., N,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj PK iskazao je da se sjeća da je u jesen 2006. odlučio kupiti stan te je išao u više banaka raspitati se o mogućnostima dobivanja kredita. Konačno, izabrao je tuženika jer mu je kredit prezentiran kao najpovoljniji, odnosno da ima kredita u eurima i u CHF-u, ali da su u CHF-u najjeftiniji i da ih svi uzimaju. Tom prilikom nije upozoren na bilo kakve rizike, dapače, upozoren je da je CHF stabilna valuta. Početna rata je bila koliko se sjeća nekih 3.000,00 kn koja je uskoro narasla i do preko 5.000,00 kn, a kako nije od prodaje imovine i od tih novčanih sredstava imao dovoljno za predmetni stan, uzeo je još jedan kredit isto kod tuženika pod istim uvjetima tako da je nekih godinu do godinu i pol rata tih kredita bila i do 10.000,00 kn, a što je bila otprilike cijela njegova plaća. U to vrijeme djeca su bila mala i bio je veliki egzistencijalni strah, ali se onda u jednom trenutku dogodilo da je država zaštitila tečaj CHF, a onda je ubrzo došlo i do konverzije te je kredit konvertirao. Prilikom sklapanja ugovora nije bio u poziciji pregovarati o odredbama ugovora, bilo mu je bitno rok otplate, visina rate. I prilikom konverzije kredita nije pregovarao o odredbama tog dodatka ugovoru, papire je dobio na potpis. Predmetni stan nije korišten u nikakve poslovne svrhe, nije iznajmljivan već samo za stanovanje njega i njegove obitelji. Kredit je plaćao putem trajnog naloga. 2016. je pokušao refinancirati predmetni kredit, ali mu tuženik to nije odobrio jer da ima premala primanja, i čak bi mu tim novim kreditom mogla biti i manja rata, ali bi se taj kredit tretirao kao novi za koji nema uvjete. Radi toga je podigao novi kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci pod povoljnijim uvjetima čime je zatvorio, odnosno u cijelosti otplatio kredit kod tuženika. Prilikom konverzije nije imao mogućnost utjecaja na obračun koji mu je banka dala. Nije ekonomske struke. Pročitao je ugovor i interesirao se da li u njemu piše ono što mu je rečeno, iznos kredita, rata, rok otplate, a da bi ga u cijelosti razumio, baš i nije. Znao je da pojam valutna klauzula znači da je kredit vezan uz neku valutu, ali mu je tad rečeno da je CHF pouzdana valuta, da nema straha. Sad se više ne sjeća da je nešto posebno pitao o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu, bilo mu je važno dobiti taj kredit zbog životnih okolnosti, da je rata povoljna koju može otplaćivati, ali nitko mu nije rekao da bi moglo doći do toga da rata postane duplo veća. Tijekom sklapanja ugovora i nakon toga nije imao u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt.
9.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.
9.2. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
13. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
15.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji iskaz sud prihvaća životnim, logičnim i uvjerljivim s time da nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju.
16. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
16.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
16.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
16.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
17. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.
17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.
18.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 4.188,54 €; više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 14.143,77 €; preplata utvrđena konverzijom iznosi 4.459,40 €; manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 289,37 €, odnosno ukupno predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih na te razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznosi 13.583,54 €.
18.2. Iz dopune nalaza i mišljenja, a na prijedlog tužitelja, u bitnome proizlazi da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 11.857,12 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.576,10 €.
19. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka jer da je vještak pogrešno odbio iznos preplate priznat u konverziji od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice jer da se prema odredbi čl. 19.c.st.1.t.4. ZID ZPK/15 na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate pa se preplata ne može odbijati od zakonskih zateznih kamata, radi čega je predložio da se vještak pozove na očitovanje o istome.
19.1. Sud nije pozivao vještaka na očitovanje o tom prigovoru tuženika jer sud ne prihvaća taj prigovor tuženika jer sud smatra da se radi po pravnom pitanju o kojem je ovlašten odlučiti sud. Sud je u nalazu i mišljenju vještaka imao sve potrebne elemente temeljem kojeg je mogao, prema svom stavu, iznos preplate priznate konverzijom uračunate u tražbinu tužiteljice na način koji smatra pravilnim, pa na tu okolnost nije potrebno tražiti očitovanje vještaka, pogotovo stoga što je sud prilikom određivanja financijskog vještačenja dao zadatak o tome na koji način je potrebno utvrditi postojanje tražbine tužitelja.
19.2. Prema odredbi čl. 172. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi, u tužiteljevu tražbinu po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u do provedene konverzije bilo je potrebno uračunati iznos preplate priznat konverzijom i to na način kako je to propisano odredbom čl. 172. ZOO-a te iznos preplate iz konverzije uračunati prije svega u iznos zakonskih zateznih kamata, a ostatak u iznos glavne tražbine, na što ne utječe činjenica što se prema ZID ZPK/15 na iznos preplate priznate konverzijom nisu obračunavale zatezne kamate.
19.3. Nakon dopune nalaza financijskog vještačenja, tuženik nije imao primjedbi.
19.4. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i dopunu, prihvaća u cijelosti jer je isto izrađeno u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
20. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.
20.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije ni izričito osporavao pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istog.
21. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem te dopunom sudskog vještaka te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim kao u izreci pod II. Naime, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu više plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule bez negativnih razlika 14.143,77 € koji iznos je umanjio za razliku između priznate preplate utvrđene konverzijom i zateznih kamata obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije (4.459,40 € - 4.188,54 € = 270,86 €) radi čega konačno tužitelj potražuje iznos od 13.872,91 € (14.143,77 € - 270,86 €). Tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja na iznos od 13.872,91 € teče od 26. veljače 2016.
21.1. Budući se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a teče kako je to navedeno u izreci pod II. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana svakog preplaćenog iznosa, a koje su kamate izračunate i navedene u apsolutnom iznosu po sudskom vještaku, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
22. Visina stope zatezne zakonske kamate dosuđena je sukladno čl. 29.st.2. ZOO- a i čl. 1115. ZOO-a.
23. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice u iznosu od 1.576,10 €. Prema naprijed opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav Dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, radi čega je tužitelj odbijen kao u izreci pod IV.
24. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine njegove tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.
25. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 13. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tražbine, nakon provedenog financijskog vještačenja jer se povišeni i konačno postavljen tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a podnošenjem tužbe prekinut je tijek roka zastare, kako za prvotno utuženi iznos, tako i za konačno utuženi iznos tražbine, s napomenom da prije provođenje financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točan iznos svoje tražbine te je bez svoje krivnje nije mogao precizno istaknuti do zaključenja prethodnog postupka.
26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV, obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
27. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i sastava podnesaka od 19.8.2024., 17.2.2025., 1.4.2025. i 16.6.2025., te zastupanja na ročištu 27.8.2024., 13.11.2024. i 25.6.2025., za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 1.000,00 €. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 315,45 €, odnosno tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 5.315,45 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.
27.1. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu koja pristojba nije niti plaćena, a niti sudska pristojba na presudu, a koje pristojbe tužitelj nije dužan platiti budući je oslobođen plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).
28. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 20. kolovoza 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1. ZOU EK i DK
2. OD Porobija & Porobija
