REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9622/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika odvjetnika Matka Novinca, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice JM, dana 20. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništava odredba Ugovora o kreditu broj 12354 od 4. ožujka 2005. kao i odredba čl. 5. st 1. Uvjeta ugovora o kreditu tuženika, a koji su sklopili tužiteljica DM (ranije EM), kao korisnica kredita i tuženik PORSCHE LEASING d.o.o., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.005,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8,78 EUR od 7. ožujka 2009. do isplate,

- 10,25 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 2,19 EUR od 6. svibnja 2009. do isplate,

- 4,51 EUR od 20. svibnja 2009. do isplate,

- 5,26 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 1,59 EUR od 28. srpnja 2009. do isplate,

- 2,41 EUR od 8. rujna 2009. do isplate,

- 0,44 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- 0,91 EUR od 28. listopada 2009. do isplate,

- 2,85 EUR od 6. siječnja 2010. do isplate,

- 2,57 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 6,55 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- 8,12 EUR od 12. svibnja 2010. do isplate,

- 9,39 EUR od 12. svibnja 2010. do isplate,

- 11,87 EUR od 12. svibnja 2010. do isplate,

- 16,47 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 19,60 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 24,54 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- 27,35 EUR od 28. listopada 2010. do isplate,

- 31,24 EUR od 3. studenoga 2010. do isplate,

- 29,80 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 31,94 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 42,41 EUR od 2. veljače 2011. do isplate,

- 41,95 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 41,37 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 46,59 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 40,20 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate,

- 46,36 EUR od 14. lipnja 2011. do isplate,

- 487,84 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.340,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. listopada 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je s tuženikom 4. ožujka 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 12354 na iznos od 21.015,25 CHF, a koji kredit joj je isplaćen 11. ožujka 2005. Nadalje je navela da joj je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti obračunate prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, te da se ona obvezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Još je navela da su ugovorne strane ugovorile da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, te da je prvi anuitet ugovoren u iznosu od 315,38 CHF. Tužiteljica je isto tako navela da je u trenutku isplate kredita 11. ožujka 2005. tečaj CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF u odnosu na kunu iznosio je 4,87282 kn za 1 CHF. Vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti (ništetnosti) valutne klauzule tužiteljica je navela da je tuženik u odnosu s njom koristio ništave (ništetne) i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ju prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Još je navela da je tuženik u Ugovoru o kreditu koristio ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te da su iste stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je, također, navela da joj tuženik nije dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi kao prosječan potrošač mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Tužiteljica se u tužbi, iako se ne odnosi direktno na tuženika, uputila na to da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kao i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a s obzirom na to da smatra da je postupanje ovdje tuženika bilo istovjetno postupanju tuženih banaka u navedenim postupcima. Tužiteljica je još navela da je u tim postupcima utvrđeno da ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, dok su banke bile svjesne rizika po korisnike kredita, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Tužiteljica je nastavno navela da ju je tuženik propustio informirati o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, te o povećanom riziku koje donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenima pa samim time i ništavima (ništetnima). Tužiteljica je, nadalje, navela da je Ugovor o kreditu kao fizička osoba sklopila s tuženikom radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno u privatne svrhe, te da stoga ima svojstvo potrošača. Konačno, tužiteljica je navela da je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, pa da se, u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega je istaknula da se predmetni Ugovor ne može tumačiti na njezinu štetu.

2. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražila da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba Ugovora o kreditu broj 12354 od 4. ožujka 2005., kao i odredba čl. 5. st 1. Uvjeta ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica je, nadalje, od tuženika po osnovi razlike preplaćenih iznosa zbog primjene ništavih odredaba kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, potraživala isplatu iznosa od 987,19 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 14. travnja 2025. te istim traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba predmetnog Ugovora o kreditu, i odredba čl. 5. st 1. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Tužiteljica, nadalje, navedenim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika po osnovi razlike preplaćenih iznosa zbog primjene ništavih (ništetnih) odredaba kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, potražuje isplatu iznosa od 1.005,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Ovdje valja reći da je u podnesku od 14. travnja 2025. tužiteljica povećala tužbeni zahtjev, te je na taj način preinačila tužbu. Tuženik se navedenoj preinaci protivio, međutim, sud je navedenu preinaku dopustio na ročištu održanom 9. lipnja 2025. sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP). Ovo stoga što je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja zbog čega tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (14. studenoga 2024.).

5. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, te je osporio primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos navodeći da tužiteljica nije pretrpjela nikakvu štetu. Tuženik je, također, istaknuo i prigovor zastare navodeći da se za potraživanje tužiteljice primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok na temelju Ugovora o kreditu isplaćen još 2011., a tužba je podnesena 2023., tuženik smatra da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari, imajući u vidu i da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik je, nadalje, istaknuo da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri i da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Stoga smatra da nema ništavih (ništetnih) odredaba Ugovora, te da nema niti osnove za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže nešto isplatiti. Isto tako je naveo da su sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi tuženik je naveo da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama i da ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto tako tuženik je naveo da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika, te da je uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali da korisnici financijskog leasinga tog rizika moraju biti svjesni. Nastavno je naveo da je tužiteljica imala mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, a što nije učinila. Tuženik je, također, naveo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, te da nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Istaknuo je i da se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik je još istaknuo da nema vlastiti kapital te da se za svaki pojedini ugovor s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF, a navedeni iznos je potom isplaćen tužiteljici, te je istaknuo da je i tuženik navedene iznose vraćao prema aktualnom tečaju CHF. Tuženik je još ukazao da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, te da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze s ovdje tuženikom, koji ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. Stoga smatra, a s obzirom na to da tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno da je povrijedio zaštićene interese, da se navedene presude ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj. Tuženik je, također, naveo predmetni Ugovor sadrži sve bitne zakonom propisane elemente, da su odredbe istog jasne, razumljive, odredive, da su u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama i da stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Osim toga tuženik je naveo da nije jasno zašto tužiteljica nije iskoristila mogućnost koju joj je tuženik pružio u odredbi čl. 21. 2. Uvjeta i zahtijevala raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta. Tuženik je, konačno, osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 4. ožujka 2005. (str. 9-14 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 12354 od 4. ožujka 2005. (str. 15-18 spisa), presliku prometa po kreditu (str. 19-28 spisa), presliku promjene kamatne stope Ugovora o kreditu broj 12354 od 9. ožujka 2023. (str. 29 spisa), presliku plana otplate (str. 30-31 spisa), presliku izjave HM od 28. rujna 2023. (str. 41-43 spisa), presliku članka Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade (str. 44-48 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. (str. 68-73 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 87 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 9. lipnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

8. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

9. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 12354 od 4. ožujka 2005. (str. 7-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužiteljica, kao korisnica kredita, isti sklopila s tuženikom kao davateljem kredita radi financiranja troškova kupnje vozila Škoda, Fabia Ambiente, 1,9 SDI (čl. I. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 21.015,25 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. II. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu) uz kamatu po kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,00% godišnje, te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca i uz mjesečnu obrok od 315,38 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. III. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu).

10. Među strankama je sporno je li ništava (ništetna) odredba Ugovora o kreditu i odredba čl. 5. st 1. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Stoga su sporni kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je s tuženikom 2005. zaključila predmetni Ugovor o kreditu, te da je kredit podigla radi kupnje osobnog vozila Škoda Fabia. Automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita je koristila samo za svoje osobne svrhe, te ga nikada nije koristila za bilo kakvu poslovnu djelatnost. Za kredit uz valutnu klauzulu u valuti CHF se odlučila zato što joj je jedino taj kredit bio ponuđen od strane tuženika, te joj nije ponuđen kredit u bilo kakvoj drugoj valuti. Nadalje je navela da joj je zaposlenik tuženika rekao da se radi o najpovoljnijem kreditu za koji je i kamatna stopa najpovoljnija, te je ona to povjerovala zaposleniku tuženika. Zaposlenik tuženika joj nije ništa posebno, prije zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, govorio o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu, niti joj je govorio išta o tome o kakvoj se valuti radi, već je na njezino pitanje samo rekao da rata kredita može varirati 5,00-20,00 kn mjesečno, međutim rate su značajno porasle te joj je s početne rate od oko 1.100,00 kn, rata porasla do oko 1.900,00 kn. Kada su počele rasti rate raspitivala se kod tuženika što može učiniti po tom pitanju i zašto rate rastu, ali joj je rečeno "kako je, tako je". Ona je osobno u cijelosti otplatila predmetni kredit. Ugovor o kreditu je pročitala te u istom u tom trenutku nije našla ništa problematično. Ugovor o kreditu je ovjerila kod javnog bilježnika, te joj niti javni bilježnik nije ništa govorio o valuti CHF i rizicima podizanja kredita u toj valuti. Nadalje je navela da je Ugovor o kreditu sastavljao ili tuženik ili Dubrovački automobili d.o.o. gdje je kupila vozilo, te ne zna tko je od njih sastavljao Ugovor, ali ona nije. Također je navela da nije mogla utjecati na bilo koju odredbu Ugovora. Navela je i da u trenutku sklapanja Ugovora nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Konačno je navela da se raspitivala za kredit uz valutnu klauzulu u drugoj valuti, ali su joj rekli da je trenutno samo u ponudi kredit uz valutnu klauzulu u CHF.

12. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu. Ovdje u odnosu na izjavu OM od 28. rujna 2023. valja reći da iz iste ne proizlazi da je navedeni sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa njegova izjava u kojoj općenito opisuje situaciju s kreditima zaključenim uz valutnu klauzulu u CHF, nije odlučna u ovom postupku, pogotovo stoga što su stranke u konačnici odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza, pa tako i od dokaza saslušanjem svjedoka OM.

13. Prije svega valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ista u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog imala status potrošača (čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristila samo za svoje osobne svrhe, te ga nikada nije koristila za bilo kakvu poslovnu djelatnost.

14. Ovdje valja reći da je tuženik točno naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojima je pravomoćno utvrđeno da su tuženici u tom predmetu (banke) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.), a koje povrede traju i dalje. Ovo stoga što tuženik u tom postupku nije bio stranka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li ništave (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta tuženika, koji su sastavni dio istog Ugovora o kreditu.

15. Ovdje valja reći da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj pravnoj prirodi potrošački ugovor jer se istim tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) obvezala davatelju kredita (kreditoru) plaćati mjesečni obrok u iznosima i rokovima na način odrađenim tim Ugovorom. Dakle, takav Ugovor ima funkciju kreditiranja, te je po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu. Stoga se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuje ZZP.

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. U odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. - u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana je zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi financiranja troškova kupnje vozila u iznosu od 21.015,25 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na rizike kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti joj da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

19. Slijedom svega navedenog odredbe čl. III. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništave (ništetne) u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog primjene ništavih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i Uvjeta tuženika u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

21. Radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita 4. ožujka 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 12354 na iznos od 21.015,25 CHF. Nadalje je naveo da je ugovoren rok otplate oko 84 mjeseca, te da je u odredbi čl. 5.1. Uvjeta ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Vještak je isto tako naveo da prema otplatnom planu po obračunu tuženika sveukupni iznos mjesečnih bruto obroka iznosi 27.217,72 CHF. Razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka Ugovora iznosi 4.400,40 kn odnosno 584,02 EUR. Vještak je stoga mišljenja da ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka Ugovora iznosi 7.575,01 kn za obroke koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.005,35 EUR. Vještak je, također, mišljenja da ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka Ugovora iznosi -3.174,61 kn za obroke koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -421,33 EUR.

22. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec. jer je isti jasan, stručan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika) unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužiteljica manje platila s obzirom na pad tečaja iznos od iznosi 421,33 EUR. Ovo stoga što tuženik nije podnio protutužbu za isplatu istog iznosa, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Osim toga tužiteljica plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja nije ništa primila, niti je na taj način došlo do povrede interesa potrošača, odnosno takvim postupanjem nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).‬‬‬‬‬‬‬

23. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu i Uvjeta tuženika kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.005,35 EUR (pozitivna preplata zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita), te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužiteljici.

24. Tužiteljici su, nadalje, na dosuđeni iznos dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja tuženiku svakog pojedinačnog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude i to sukladno Tabeli iz t. 1. zaključka nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića, dipl. oec., a na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., u daljnjem tekstu: ZOO/05). Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

25. Ovdje valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost (ništetnost) ugovora. Kako t. I. izreke ove presude kojom je utvrđena ništavost odredbe Ugovora o kreditu broj 12354 od 4. ožujka 2005., kao i odredbe čl. 5. st 1. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (1.005,35 EUR) i troškovniku stranke, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

27. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.031,25 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 11. listopada 2023. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 4. prosinca 2023. i 14. travnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR za svaki (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 14. studenoga 2024. i 9. lipnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR za svako (75 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 10. rujna 2024. i 6. lipnja 2025. u iznosu od 37,50 EUR za svaki (18,75 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u iznosu od 206,25 EUR. Isto tako tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 19,91 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.340,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, dakle od 20. kolovoza 2025., pa do isplate po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO/05.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po odvj. Matku Novincu uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. Tuženiku po odvj. Tomislavu Buliću