REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-8351/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić ,u pravnoj stvari tužitelja LG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Burić, odvjetnik iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri Zagreba, radi isplate, 19. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju LG (nominativ: LG) OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.368,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznose:

– od 0,25 EUR počevši od 31.5.2006.

– od 4,33 EUR počevši od 30.11.2007.

– od 4,26 EUR počevši od 31.12.2007.

– od 4,29 EUR počevši od 31.1.2008.

– od 4,28 EUR počevši od 29.2.2008.

– od 4,30 EUR počevši od 31.3.2008.

– od 4,14 EUR počevši od 30.4.2008.

– od 8,05 EUR počevši od 31.5.2008.

- od 8,04 EUR počevši od 30.6.2008.

– od 7,80 EUR počevši od31.7.2008.

– od 7,70 EUR počevši od 31.8.2008.

– od 7,67 EUR počevši od 30.9.2008.

– od 15,95 EUR počevši od 31.10.2008.

– od 7,66 EUR počevši od 30.11.2008.

– od 18,52 EUR počevši od 31.12.2008.

– od 20,41 EUR počevši od 31.1.2009.

– od 21,21 EUR počevši od 28.2.2009.

– od 18,58 EUR počevši od 31.3.2009.

– od 18,94 EUR počevši od 30.4.2009.

– od 14,98 EUR počevši od 31.5.2009.

– od 12,02 EUR počevši od 30.6.2009.

– od 12,67 EUR počevši od 31.7.2009.

– od 14,03 EUR počevši od 31.8.2009.

– od 13,78 EUR počevši od 30.9.2009.

– od 12,15 EUR počevši od 31.10.2009.

– od 14,85 EUR počevši od 30.11.2009.

– od 16,99 EUR počevši od 31.12.2009.

– od 20,08 EUR počevši od 31.1.2010.

– od 19,21 EUR počevši od 28.2.2010.

– od 23,45 EUR počevši od 31.3.2010.

– od 22,50 EUR počevši od 30.4.2010.

- od 23,98 EUR počevši od 31.5.2010.

- od 37,84 EUR počevši od 30.6.2010.

– od 34,83 EUR počevši od 31.7.2010.

- od 38,42 EUR počevši od 31.8.2010.

- od 35,40 EUR počevši od 30.9.2010.

– od 30,55 EUR počevši od31.10.2010.

- od 40,75 EUR počevši od 30.11.2010.

– od 53,69 EUR počevši od 31.12.2010.

– od 44,50 EUR počevši od 31.1.2011.

– od 47,70 EUR počevši od 28.2.2011

- od 43,59 EUR počevši od31.3.2011.

– od 44,31 EUR počevši od 30.4.2011.

– od 61,68 EUR počevši od 31.5.2011.

– od 63,01 EUR počevši od 30.6.2011.

– od 77,53 EUR počevši od 31.7.2011.

– od 70,06 EUR počevši od 31.8.2011.

– od 61,88 EUR počevši od30.9.2011.

– od 61,00 EUR počevši od 31.10.2011.

- od 60,36 EUR počevši od30.11.2011.

– od 64,25 EUR počevši od 31.12.2011.

– od 67,64 EUR počevši od 31.1.2012

– od 68,09 EUR počevši od 29.2.2012.

– od 65,73 EUR počevši od 31.3.2012.

– od 67,31 EUR počevši od 30.4.2012.

– od 68,39 EUR počevši od 31.5.2012.

– od 66,56 EUR počevši od 30.6.2012.

– od 67,03 EUR počevši od 31.7.2012.

– od 65,65 EUR počevši od 31.8.2012.

- od 62,69 EUR počevši od 30.9.2012.

– od 65,83 EUR počevši od 31.10.2012.

– od 67,34 EUR počevši od 30.11.2012.

– od 66,27 EUR počevši od 31.12.2012.

– od 60,32 EUR počevši od 31.1.2013.

- od 65,36 EUR počevši od 28.2.2013. te

– od 65,79 EUR počevši od31.3.2013

pa do isplate, po stopi koja se koja se određuje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju LG (nominativ: LG) OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.773,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U ovoj parnici, tužitelj svoje potraživanje temelji na između stranaka nespornoj činjenici da je s tuženikom 7. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 168-50- 3316624 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojega je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na razdoblje od sedam godina. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio, isplativši tuženiku u cijelosti anuitete u skladu s ugovorom o kreditu zaključenom između stranaka.

2. Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača, kojima je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, te kojima je i u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka, među kojima je i tuženik, da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

3. Pozivajući se na utvrđenja navedena u točki 2. ovoga obrazloženja, tužitelj je 13. lipnja 2019. podnio tužbu, kojom od tuženika potražuje isplatu iznosa koji predstavljaju razliku između iznosa koje je tužitelj tuženiku isplatio primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa koji bi tuženiku platio da se ta odredba nije primjenjivala. Potom je 5. veljače 2020. tužitelj tužbu proširio, navodeći da je ništetna i ugovorna odredba kojom je ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih ugovorom o kreditu vršiti prema kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

4. Tužitelj tužbeni zahtjev obrazlaže navodeći da se radi o standardiziranom ugovoru tuženika, kojim je u odredbi čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama tuženika kao kreditora, kao i da je ugovorena valutna klauzula u CHF, pri čemu se o tim odredbama nije pregovaralo, niti je tuženik informirao tužitelja o svim parametrima bitnima za zaključenje ugovora koji sadrži takve odredbe, kao i o mogućim promjenama tečaja valute za koju je taj ugovor vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Po provedenom financijskom vještačenju, tužbenim zahtjevom o kojem je odlučeno pod točkom I. izreke ove presude, tužitelj potražuje od tuženika isplatu nepripadne imovinske koristi za koju navodi da ju je tuženik stekao zaračunavanjem ništetnih promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu te u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svakog kreditnog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF koji je postojao u vrijeme sklapanja ugovora.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj u tužbi poziva na stjecanje bez osnova, a ne naknadu štete, pa da stoga Zakon o parničnom postupku ne propisuje da je sud vezan presudom u kolektivnom sporu. Stoga tuženik zaključuje da presuda Visokog trgovačkog suda RH, pos. Br. PŽ-6632/2017 ne može imati učinka na ovaj postupka u smislu odredbe čl. 504c ZPP te je tužitelj dužan u ovome postupku dokazati da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi ništetna.

6. Nadalje tuženik navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan jer da tužitelj uopće ne traži utvrđenje ništetnosti. Naime, ako pravomoćnom sudskom odlukom nije utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne, ne može se raditi o stjecanju bez osnove. Tužitelj je predmetne iznose stekao osnovano, a osnova nije naknadno otpala, slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik ukazuje na činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu solemnizirao javni bilježnik, koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da ugovor odgovara pravoj volji stranaka te da je iz toga potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima, a na njih je pristao. Tijekom postupka tuženik predlaže kao svjedoka saslušati javnog bilježnika Vojislava Vuletina, koji je ugovor solemnizirao. Nadalje tuženik tvrdi da je poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Radi dokazivanja navedenoga, tuženik je predložio saslušati svjedoka RG, zaposlenika tuženika, koji je upoznat s procedurama i načinom rada prilikom odobravanja namjenskih kredita, a o kakvom kreditu je bilo riječ te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Tuženik tvrdi da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti ugovor sa svim u njemu sadržanim odredbama te da je tužitelj imao mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbama koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Naposljetku tuženik navodi da je predmetni ugovor zaključen na rok od 84 mjeseca te da stoga nije životno uvjerljivo da tužitelj, kao punoljetna i poslovno sposobna osoba nije bio svjestan značaja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom razdoblju neće doći do promjene kamatne stope i tečaja valute CHF. Tijekom postupka tuženik dodaje, u bitnom, da u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora nijednoj od ugovornih strana nije bilo poznato na koji će se način kretati tečaj kn prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksnom tečaju te da bi do određenih promjena moglo doći, osobito imajući u vidu vrijeme otplate. Tuženik navodi nadalje da je tužitelj upravo zahvaljujući ugovaranju valute CHF dobio nižu kamatnu stopu nego što je to bilo kod drugačijih oblika ugovaranja RIZIK te predlaže izvesti dokaz saslušanjem kao svjedoka ČG, tuženikovog zaposlenika. Naposljetku tuženik dodaje da je tužitelj dužan dokazati da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. st.1. ZZP.

7. Nakon što je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, tuženik je ustvrdio da je tužitelj preinačio tužbu te se toj preinaci usprotivio. Nadalje se tuženik konačno postavljenom tužbenom zahtjevu protivi navodeći da tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nije oduzeo tzv. negativne razlike.

8. Tuženik naposljetku ističe prigovor zastare te tužbeni zahtjev predlaže odbiti, uz naknadu troška parničnog postupka.

9. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu. Nadalje su izvedeni dokazi saslušanjem tužitelja i vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije EG. Tijekom postupka tuženik je odustao od svih ranije iznesenih dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka koji su njegovi zaposlenici, kao i javnog bilježnika koji je ugovor o kreditu zaključen između stranaka solemnizirao.

10. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Između stranaka je sporno može li tužitelj potraživati isplatu bez da tužbenim zahtjevom traži utvrđene ništetnosti. Nadalje su sporne sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

12. Prvenstveno treba reći da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 242-245), koji je postavio nakon provedenog vještačenja, povisio ranije postavljeni zahtjev. Tuženik se preinaci tužbe usprotivio, no radi se o tzv. nepravoj preinaci, kod koje je činjenična i pravna osnova tužbenog zahtjeva ostala nepromijenjena, što znači da joj se tuženik ne može s uspjehom protiviti.

13. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13-4 pravomoćno je odlučeno da je skupina banaka, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ugovorna odredba je ništetna.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno je odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

15. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i promjenjivu kamatnu stopu. Stoga u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019.). Nije sporno da utuženo potraživanje proizlazi iz ugovora o kreditu zaključenog 7. ožujka 2006. između parničnih stranaka, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama (čl. 2. Ugovora o kreditu) te da je otplata ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu). Stoga, pod pretpostavkom da je tužitelj potrošač, osim što je neosnovan prigovor da se utvrđenja iz presuda koje se odnose na zaštitu potrošača ne odnose na tužitelja, neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj ne potraživati isplatu bez da tužbenim zahtjevom traži utvrđene ništetnosti.

17. Radi utvrđivanja je li tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st.1. ZZP, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je iskazao da je 2006. digao kredit, da mu je mjesečna rata trebala biti oko 1,300,00 kuna, a pojedine mjesečne rate su na kraju znale dosegnuti i mjesečni iznos od 2.200,00 kuna. Smatra da je to nepravedno i da je time zakinut. Na upit suda zašto je podigao ovaj kredit, tužitelj je iskazao da ima četvoro ''dice'', da mu se najstariji sin 2008. ženio pa su tužitelj i njegova supruga išli izgraditi stambeni prostor za njega i njegovu obitelj, na način da izgrade kat na postojećoj prizemnoj kući. U pogledu postupka sklapanja ugovora s tuženikom, tužitelj je iskazao da je on od 2005. umirovljen te da je predmetni kredit 2006. podigao kao umirovljenik; da je došao u banku u [adresa], da mu je tamo ''šinjorina'' osobna bankarica ponudila ugovor i on potpisao ono što je u tom ugovoru pisalo, da mu nije bilo ponuđeno ništa drugo nego taj ugovor te da je on ''to'' potpisao. Nadalje je tužitelj iskazao da mu je osobna bankarica (zaposlenica tuženika) rekla koliko iznosi mjesečna rata, no da mu nitko nije rekao da postoji mogućnost da će ta rata biti 2.000,00 kuna, da ga na to nitko nije upozorio. Taj kredit je bio vezan uz CHF, i on ga je ga u cijelosti isplatio u roku od sedam godina, kao što je bilo ugovoreno, dakle 2023. Prema daljnjem iskazu tužitelja, imao je sudužnika po tom kreditu, svog prijatelja ZG, koji je s tužiteljem išao kod javnog bilježnika, gdje su obojica potpisali predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj je iskazao da je po on po zanimanju bravar i časnik Hrvatske vojske, da je njegov sudužnik isto bio s njim u vojci, a da je inače po zanimanju, prije nego što je postao vojnik, bio konobar. Prema tužiteljevom iskazu, kod javnog bilježnika ''nije bilo ništa specijalno, potpisali smo ugovor o kreditu nas dvojica, i to je bilo sve, nitko nam nije ništa objašnjavao''. Naposljetku je tužitelj iskazao da ga nitko iz banke nije ništa pitao vezano uz promjenu kamatne stope, da bi mu samo došla doma na kućnu adresu obavijest o promjeni kamatne stope. Kad je zaključivao ugovor u banci, nitko nije spominjao posebno ijednu od odredbi, nije bilo nikakvih pregovora ni mogućnosti pregovaranja. Na upit zp. tuženika zašto je odlučio podići kredit upravo kod tuženika, tužitelj je iskazao da je to bilo zato što je to bila ''njegova'' banka i da je dan danas klijent te banke (tj. tuženika). Na daljnji upit zp. tuženika je li pročitao ugovor i je li razumio da će se rata mijenjati s obzirom na tečaj i kamatnu stopu, tužitelj je iskazao da bi on ''bio ćuk da je potpisao da će mu rata porasti toliko koliko mu je porasla, to da je znao, da nikada ne bi zaključio takav ugovor''; te pojasnio da kada kaže da bi bio ćuk, da to znači da bi bio glupa ptica. Naposljetku je tužitelj iskazao da mu u vrijeme potpisivanja ugovora nije bio poznat pojam valutne klauzule.

18. Prihvaćanjem izloženog, logičnog i životno uvjerljivom tužiteljevog iskaza kao u cijelosti istinitoga, utvrđeno je da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Ovaj sud vjeruje tužitelju u cijelosti da nije shvaćao rizik zaključenja predmetnoga ugovora, a osoba tužiteljeve naobrazbe i zanimanja niti ne treba znati što je valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te koji su s takvim odredbama povezani rizici, a tuženik, čija je to bila dužnost, o navedenom ga je propustio informirati. Tužiteljev iskaz da je kredit podigao za potrebe izgradnje stambenog prostora za svoje dijete proizlazi i iz sadržaja ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, u kojem stoji da je namjena kredita ''stambeno za ostalo bez počeka''. Nadalje, iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bila kreditiran kao trgovac, niti je u tom ugovoru navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan svoga zanimanja i poslovne djelatnosti.

19. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (a što tuženik i ne osporava), a teret dokazivanja da se o pojedinim odredbama predmetnoga kredita pregovaralo je na tuženiku (čl. 96. st.4. ZZP), što tuženik ničim nije niti dokazivao (jer je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka, zaposlenika tuženika), a prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženog iskaza utvrđeno je upravo suprotno.

20. Slijedom svega izloženoga, odredba čl. 2. (kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa) i odredba čl. 7. (kojom je ugovoren izračun anuiteta prema tečaju CHF) su nepoštene te time ništetne, na temelju odredbe čl. 102. st.1. ZZP.

21. Posljedica ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli obveza je tuženika vratiti sve što je od tužitelja primio u ispunjenju ugovora o kreditu primjenom tih odredbi (čl. 323. st.1. ZOO). Radi utvrđivanja razlike između iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu i visine iznosa anuiteta izračunatih bez primjene tih odredbi, izveden je dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije EG.

22. Vještakinja EG u svojem pisanom nalazu i mišljenju zaključuje da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast kamate u anuitetu te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.368,42 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 223,96 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 2.144,46 EUR, s tim da su iznosi i datumi pojedinih preplaćenih iznosa navedeni na listu 7-9 nalaza i mišljenja vještaka (list 217-219).

23. Nalazu i mišljenju financijske vještakinje tužitelj nije prigovorio, a tuženik je naveo da mu ne prigovara u pogledu matematičkog izračuna (što znači da nema prigovora, jer zadatak vještaka je upravo matematički izračun, na temelju uvida u financijske isprave). Ovaj sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje jasnim i stručnim te ga u cijelosti prihvaća te je tako utvrđeno da je tuženik od tužitelja, primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez osnove, stekao iznos od ukupno 2.368,42 EUR (što jasno pokazuje, imajući u vidu da je tužitelj od tuženika po osnovi navedenog ugovora primio glavnicu u protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF, da su predmetne nepoštene odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na račun tužitelja).

24. Budući da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu glavnice u iznosu od 2.368,42 EUR, koliko je utvrđeno da je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, tužitelju je na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. te čl. 1115. ZOO dosuđen navedeni iznos, zatražen konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana stjecanja, a kao što je to navedeno pod točkom I./ izreke ove presude. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, a u odnosu na tuženikov navod da su tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je tuženiku u datom trenutku bilo poznato, treba reći da je prihvaćanjem tužiteljevog iskaza utvrđeno da se o predmetnom kreditu uopće nije pregovaralo te da je tuženik banka, koja prilikom osmišljavanja financijskih proizvoda koje stavlja na tržište računa svoj rizik, upravo kako bi pojedinom financijskom proizvod odredila cijenu (u vidu kamatne stope), tako da su tuženikovi navodi da mu rizici nisu bili poznati neuvjerljivi, osim ako tuženik time ne priznaju da nije postupao s pažnjom koja se zahtijeva u njegovoj profesionalnoj djelatnosti, no to ne može ići na štetu tužitelja, kojemu stoga neovisno o tome opet kamata pripada počevši od dana kada je tuženiku platio pojedini anuitet, a kao što je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude.

25. Ovaj sud je tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti jer je prethodno neosnovanim ocijenio prigovor tuženika da bi se u izračun preplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike). Naime, kada je tužitelj plaćao tuženiku anuitete prijenom kamatne stope niže od početne te primjenom tečaja CHF nižeg od početnog (a kao što je sve to specificirano u nalazu i mišljenju financijskog vještaka EG), tužitelj nije od tuženika ništa primio, jer je tužitelj bio taj koji je vršio plaćanja. Kod ništetnosti postoji obveza vraćanja primljenoga na strani stjecatelja, a tužitelj plaćanjem anuiteta tuženiku nije ništa stekao, jer tuženik njemu nije isplatio ništa osim glavnice kredita po zaključenju ugovora, pa stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u korist tuženika, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova, primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Drugim riječima, ovaj sud nema osnove sniziti preplaćene iznose za tzv. ''negativne razlike', bez da je tuženik istaknuo prigovor prijeboja ili protutužbu kojom to zahtijeva.

26. Naposljetku, tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen nakon što je ovaj sud neosnovanima ocijenio i prigovore zastare.

27. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, pa se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 323. st. 1. ZOO-a da tužitelju pravo na isplatu s tog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od 14.06.2014. te zastarijeva, na temelju odredbe čl. 225. ZOO, 14.06.2019. Tužitelj je ovu činjeničnu osnovu svoga potraživanja istaknuo u tužbi od 13. lipnja 2019., pa stoga prigovor zastare nije osnovan.

28. Nadalje, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP- a da tužitelju pravo na isplatu po toj osnovi teče upravo od tog datuma, tj. od 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu po toj činjeničnoj osnovi podnesena (proširenjem ranije podnesene tužbe) 5. veljače 2020., proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

29. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podnesaka od 12.01.2021. i od 22.03.2024. po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, za zastupanje na ročištima 16.01.2024. i 15.11.2024. po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 500 bodova, odnosno 1.000,00 EUR te uvećano za PDV 1.250,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 70,14 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.773,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

30. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastavljanja podneska od 05.02.2020. jer u tom podnesku proširuje tužbu, dodajući činjeničnu osnovu, koju je mogao istaknuti u tužbi od 13.06.2019., za sastavljanje koje mu je trošak dosuđen.

31. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 19. kolovoza 2025.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 70.14 EUR

2. Tuženiku po pun.