Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-732/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici MS, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupan po punomoćnici Ivani Grgić Zovko, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2420/2020-28 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2420/2020-28 od 28. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 2269484857747, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 4.927,00 eura (četiritisućedevetstodvadesetsedam eura) sa zateznim kamatama počev od 5. veljače 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 2269484857747, u iznosu od 1.710,67 eura, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 28. svibnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.''

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da tužitelj ne trpi štetu prema čl. 27. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj smatra da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo jer je šteta tužitelju nastala isplatom mirovina kroz utuženo razdoblje. Ukazuje se na sudsku praksu koja daje tužitelju pravo na naknadu štete označene u ovoj tužbi, a sve temeljem čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, a nisu počinjene niti ostale bitne povrede iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Stoga zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tužitelj vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj tvrdi da je osiguranik tužitelja teško ozlijeđen kao vozač motocikla u prometnoj nesreći dana 14. studenog 2010.

- da je nezgodu skrivio vozač osobnog automobila VS, reg. oznake [registarska oznaka], osigurano kod tuženika

- da je u postupku pred Općinskim kaznenim sudom osiguranik tuženika pravomoćno proglašen krivim za navedenu nesreću

- da je radi posljedica nesreće tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 837583 od 16. ožujka 2016. s uzrokom invalidnosti ozljeda van rada

- da je u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2019. na ime invalidske mirovine, isplaćen je iznos od 14.089,17 eura, od čega tužitelj potražuje iznos od 4.927,00 eura

- da te isplate za tužitelja predstavljaju štetu, sve temeljem čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju

- da tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja, ali osporava odgovornost, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno potraživanje punih iznosa isplaćene mirovine

- da se poziva na čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i navodi da navedeni iznosi ne predstavljaju stvarnu štetu za tužitelja, već bi isto predstavljao razmjerni dio između isplaćene invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena kao ozljeda na radu

- da je predmet postupka zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.927,00 eura zajedno sa zateznim kamatama

- da je radi utvrđenja visine nastale štete provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

- da je utvrdio da je razlika invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku (u razdoblju od 1. 1. 2018. pa do 31. 12. 2019.) i najniže mirovine korisnika invalidske mirovine, čija je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti: ukupna razlika između isplaćene invalidske mirovine (4.926,88 eura) i najniže mirovine korisnika invalidske mirovine, čija je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (8.145,77 eura, izračunato temeljem čl. 90. ZOMO-a) za utuženo razdoblje od 1. 1. 2018. do 31. 12. 2019. iznosi 3.218,86 eura

- da su ukupno isplaćene invalidske mirovine bile za 3.218,86 eura manje od izračunatih najnižih invalidskih mirovina s osnove povrede na radu

- da se u ovoj pravnoj stvari odlučuje primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja (tako i VSRH u odluci Rev 850/2022-2 od 25. listopada 2022.)

- da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo za iznos razlike između isplaćene invalidske mirovine i invalidske mirovine koju bi tužitelj po redovnom tijeku stvari isplaćivao svom osiguraniku po ozljedi na radu (tako i VSRH-a u odluci Rev- 1235/2021-2 od 22. veljače 2022.)

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj isplatio svome osiguraniku s osnove štetnog događaja za 3.218,86 eura manji iznos nego što bi isplaćivao s osnove priznate ozljede na radu

- da je sud utvrdio da za tužitelja nije nastala stvarna šteta jer je svome osiguraniku isplaćivao manje iznose nego da je osiguraniku priznata ozljeda na radu

- da tuženik nije u obvezi isplatiti utuženi iznos.

8. Pravilno prvostupanjski sud smatra da za odluku u ovom sporu, koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a, koji je bio na snazi u vrijeme isplata mirovina koje su predmet ovog postupka, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st. 1. navedenog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (čl. 27. st. 2. ZOOP). Odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U skladu s citiranom odredbom čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom predmetu trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, o čemu ovisi odluka o osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio navedenu odlučnu činjenicu, da je tužitelj isplatio svome osiguraniku s osnove štetnog događaja za 3.218,86 eura manji iznos nego što bi isplaćivao s osnove priznate ozljede na radu, pa da za tužitelja nije nastala stvarna šteta, jer je svome osiguraniku isplaćivao manje iznose nego da je osiguraniku priznata ozljeda na radu. Tužitelj nije dokazao da postoji razlika između iznosa mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pa je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

10. Treba reći da je na valjano utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno, u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a to je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP). Takvo stajalište izraženo je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev 2538/2018-2 od 12. siječnja 2022., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2002. i Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.

11. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stavkom 2. propisano je da se između ostalih stvarnom štetom smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Stavak 4. čl. 27. ZOOP-a propisuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je na odnose stranaka valjalo primijeniti odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih isplata ("Narodne novine", broj 157/13 - dalje: ZMO), a koji navodi predstavljaju osnovu žalbe tužitelja.

13. Naime, pravilno je sud prvog stupnja primijenio upravo odredbe iz čl. 27. st. 1. ZOOP-a po kojoj odredbi je tuženik, kao društvo za osiguranje, obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a što ovdje nesporno nije slučaj (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a).

14. Vezano na žalbene navode tužitelja koji se odnose na to koji materijalno pravni propis valja primijeniti u ovom slučaju, valja istaći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava, te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a. Pri tome valja istaći da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te sud samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti na činjenična utvrđenja u svakom predmetu.

15. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina