Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-775/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Franjo-Krešimir Šenjug, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4114/2024-11 od 10. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4114/2024-11 od 10. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747 iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, da plati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, Zagreb, svotu od 4.136,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, naknaditi tuženiku Euroherc osiguranju d.d., OIB: 22694857747, parnični trošak u iznosu 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupanja da pobijanu odluku preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku NE u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. kolovoza 2023.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj u žalbi ukazuje, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:
- da je osiguranik tužitelja SE ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 7. studenog 2020. te da je uzrok njegovog umirovljenja ozljeda iz navedene prometne nezgode,
- da tužitelj svojem osiguraniku NE isplaćuje invalidsku mirovinu na temelju rješenja broj 1108816 od 15. rujna 2022.,
- da se potraživanje iznosa s osnove isplaćene invalidske mirovine prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, temelji na činjenici što je nezgodu skrivio vozač vozila koje je na dan predmetne nezgode bilo osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti,
- da je za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. kolovoza 2023., s osnova invalidske mirovine ukupno isplaćeno 4.136,32 eura.
8. Na tako valjano utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Naime, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno, u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a to je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP). Takvo stajalište izraženo je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev 2538/2018-2 od 12. siječnja 2022., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2002. i Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.
9. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stavkom 2. propisano je da se između ostalih stvarnom štetom smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Stavak 4. čl. 27. ZOOP-a propisuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
10. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je na odnose stranaka valjalo primijeniti odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih isplata ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - dalje: ZMO), a koji navodi predstavljaju osnovu žalbe tužitelja.
11. Naime, pravilno je sud prvog stupnja primijenio upravo odredbe iz čl. 27. st. 1. ZOOP po kojoj odredbi je tuženik, kao društvo za osiguranje, obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Upravo iznos te razlike predstavlja stvarnu štetu, a ne iznos isplaćene invalidske mirovine u cijelosti.
12. Pri tome pravilno sud prvog stupnja navodi da je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva u smislu iznosa određenog čl. 27. st. 3. ZOOP, a taj iznos tužitelj nije dokazao. Pravilno sud prvog stupnja navodi da dostavljena dokumentacija od strane tužitelja ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, odnosno ne dokazuje upravo razliku na koju po odredbama ZOOP bi imao pravo tužitelj te stoga pravilno odbija tužbeni zahtjev tužitelja.
13. Vezano na žalbene navode tužitelja koji se odnose na to koji materijalno pravni propis valja primijeniti u ovom slučaju, valja istaći da isti predstavljaju njegovo tumačenje odredbi ZOOP i ZMO. Pri tome valja istaći da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti na činjenična utvrđenja u svakom predmetu.
14. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.
15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća
Ankica Jakovina
