Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-480/2023-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, protiv tuženika: RI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52460 Buje, kojeg zastupaju punomoćnici Jurica Jelinić, odvjetnik iz Osijeka i Tanja Skandel Monas, odvjetnica iz Pule, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. srpnja 2025. godine, u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja zamjenika općinskog državnog odvjetnika Dalena Mikuljana, tuženika NI i punomoćnice tuženika Tanje Skandel Monas, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 19. kolovoza 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

«I. Nalaže se tuženiku RI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52460 Buje, da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplati iznos od 30.059,36 (tridesettisućapedesetdevet eura i tridesetšest centi) eura / 226.482,25 (dvjestodvadesetšesttisućačetristoosamdesetdvije kune i dvadesetpet lipa) kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2022. godine, pa do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznosu teku od dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.». II Nalaže se tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknaditi tuženiku RI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52460 Buje, prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 5.600,00 (pettisućašesto) eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke, 19. kolovoza 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana nakon dostave prijepisa presude, dok se tuženik odbija s razlikom zatraženog troška od 500,00 (petsto) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20. travnja 2023. godine podnio kod ovog suda tužbu protiv tuženika kojom traži isplatu novčanog iznosa od 30.059,36 eura / 226.482,25 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovi regresa navedenog isplaćenog iznosa radniku OI zbog izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje.

Tužitelj se, prije podnošenja tužbe, sukladno čl. 186.a Zakon o parničnom postupku obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim tuženik zahtjev nije prihvatio radi čega tužitelj podnosi predmetnu tužbu.

Tužitelj u tužbi od bitnoga tvrdi kako je Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja od 31. ožujka 2017. godine utvrđena je odgovornost RI (ovdje tuženika) zbog neizvršavanja, nesavjesnog, nepravodobnog ili nemarnog izvršavanja službene obveze (jer je 23. studenog 2016. godine u službenim prostorijama Interventne jedinice policije Policijske uprave istarske neoprezno rukujući službenim oružjem izvršio opaljenje jednog streljiva iz pištolja kojom prilikom je zrno prostrijelilo policijskog službenika OI uslijed čega je isti zadobio tjelesne ozljede), čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. točka. 1. Zakona o policiji (NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16), zbog čega mu je izrečena uvjetna kazna prestanka državne službe na vrijeme od devet mjeseci.

Nadalje navodi kako je oštećeni OI protiv Republike Hrvatske podnio tužbu zbog naknade štete u iznosu od 1.424.185,87 kuna, a koju štetu je istome počinio RI (ovdje tuženik) kao policijski službenik prilikom obnašanja službene dužnosti, te da je ovdje tuženik RI obaviješten o započetoj parnici, međutim da se isti dopisom od 07. veljače 2022. godine očitovao da neće pristupiti u parnični postupak u svojstvu umješača na strani tuženika Republike Hrvatske.

Tužitelj dalje tvrdi da je Djelomičnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, broj Pr-1683/2021-15 od 7. srpnja 2022. godine, naloženo Republici Hrvatskoj, kao tuženici, da OI, kao tužitelju, isplati iznos s osnova izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje, te je Republika Hrvatska 11. kolovoza 2022. godine, a na temelju naprijed navedene presude OI isplatila iznos od 226.482,25 kuna.

Sukladno odredbi članka 109. Zakona o radu (NN broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.

Nadalje, odredbom članka 1061. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) je propisano da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Tužitelj tvrdi kako je tuženik nedvojbeno štetu prouzročio iz krajnje nepažnje, a što je i utvrđeno u Rješenju Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja od 31. ožujka 2017. godine, slijedom čega predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio osporava tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik od bitnoga navodi kako nije sporno da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka broj: 511-01- 158-RI-UP/I-9964/33-2016 od 31. ožujka 2017. godine oglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti iz članka 96. st. 1. toč. 1. primjenjivog Zakona o policiji što je dana 23. studenog 2016. godine oko 12,15 sati u Puli, Tršćanska ulica 36 u službenim prostorijama Interventne jedinice policije Policijske uprave istarske u sobi broj 29 na 1. katu zgrade neoprezno rukujući službenim oružjem pištoljem marke HS model 9, serijskog broja [serijski broj oružja] za vrijeme dok su se u prostoriji nalazili policijski službenici BI, ČI, LI, JI i DI, izvršio opaljenje jednog streljiva iz pištolja kojom prilikom je zrno prostrijelilo u predjelu lijeve bočne strane trbuha policijskog službenika OI koji se nalazio na hodniku ispred sobe br. 29, uslijed čega je isti zadobio tjelesne ozljede.

Tuženiku također nije sporno ni postojanje parnice pokrenute tužbom tužitelja OI protiv Republike Hrvatske radi naknade štete, da je o započetoj parnici tuženik obaviješten, da je djelomičnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola broj: Pr-1683/2021-15 od 7. srpnja 2022. godine tamo tuženoj Republici Hrvatskoj naloženo da tamo tužitelju OI isplati iznos s osnova izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje, kao i da je Republika Hrvatska dana 11. kolovoza 2022. godine, na temelju prethodne djelomične presude, OI isplatila iznos od 226.482,25 kuna. Međutim tuženik u cijelosti osporava da bi prouzročio bilo kakvu štetu iz krajnje nepažnje ili namjere, te osporava da bi na bilo koji način bio odgovoran za nastanak predmetne štete, te tvrdi da se odgovornost za štetu jedino može naći na strani tužitelja jer nije proveo potrebne mjere kako do štete ne bi došlo.

Tuženik ističe kako se protiv njega Općinskog suda u Puli-Pola vodi kazneni postupak vezano za isti (štetni) događaj pod poslovnim brojem: K-253/17, zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti – teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. u svezi s čl. 215. st. 1. i 3. Kaznenog zakona, a u kojem postupku je presudom Općinskog suda u Puli-Pola od 29. travnja 2022. godine nepravomoćno oslobođen optužbe za predmetni štetni događaj.

Tuženik dalje navodi kako tužitelj ovu tužbu temelji na upravnom rješenju donesenom u postupku pred poslodavcem, unatoč činjenici postojanja spomenutog kaznenog postupka protiv tuženika, te tuženik ukazuje kako je Služba disciplinskog sudovanja pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske samo i isključivo ustrojbena jedinica nadležnog ministarstva, jednako kao i ustrojeni odjeli disciplinskog sudovanja. Dakle, te ustrojbene jedinice ni na koji način ne predstavljaju redovne sudove niti se kao takvi mogu promatrati, što sasvim sigurno utječe na domašaj i značaj njihovih odluka, to posebno u konkretnom slučaju, gdje se glede istog štetnog događaja protiv tuženika vodi poseban kazneni postupak pred redovnim sudom, te se poziva na čl.12 i na čl.213. ZPP-a o prekidu postupka radi odlučivanja o kaznenoj odgovornosti kao prethodnom pitanju.

Tuženik dalje navodi kako se pred tzv. disciplinskim sudovima postupak u pravilu provodi po principu “Kadija te tuži, kadija ti sudi.”, te kako u mnogobrojnim slučajevima disciplinskog sudovanja službenici prihvaćaju (blaže) izrečene sankcije upravo iz razloga ranijeg okončanja takvih postupaka, nemogućnosti podmirivanja troškova obrane, za koju čak ni u slučaju uspjeha u obrani nema refundacije, te konačno nastavka rada od kojeg prehranjuju svoje obitelji, što je i u navedenom predmetu bio slučaj, pa je i postupanje tuženika neposredno prije i nakon donošenja citiranog prvostupanjskog rješenja (prihvaćanje kazne izrečene prvostupanjskim rješenjem) bilo je uvjetovano sugestijama neposrednih rukovoditelja, pri čemu je tuženiku jasno stavljeno do znanja da disciplinski postupak protiv njega može rezultirati prestankom njegove državne službe, a i prije pokretanja disciplinskog postupka tuženik bio udaljen iz službe, te mu je u vrijeme udaljenja iz službe pripadala naknada plaće u iznosu od 80%, njegova supruga KI u vrijeme vođenja disciplinskog postupka nalazila se na rodiljnom dopustu, primajući također rodiljnu naknadu plaće, dok je druga tuženikova kćerka u tom razdoblju prolazila liječenje vezano za perforaciju bubnjića, koje liječenje se provodilo u Zagrebu, u KBC Sestre milosrdnice, što je iziskivalo znatne troškove u vidu troškova odlazaka u Zagreb na niz kontrola i pregleda, koje troškove su snosili tuženik od svoje umanjene naknade plaće i njegova supruga od rodiljne naknade, slijedom čega neosporavanje prvostupanjskog rješenja disciplinskog suda za tuženika bila jedina moguća opcija kako ne bi ugrozio egzistenciju svoje obitelji. Tuženik ističe kako su u stegovnom postupku odbijeni dokazni prijedlozi tuženika za neposrednim saslušanjem BI, ČI, LI, JI, ŽI i AI, te da su sve to osobo zatim saslušane u spomenutom prvostupanjskom kaznenom postupku protiv tuženika, te je baš njihovim saslušanjem nedvojbeno utvrđeno da tuženik predmetne zgode, postupajući po zapovijedi nadređenog da očisti svoje oružje, nije izvršio opaljenje iz pištolja, odnosno pritisnuo okidač, već da je izvjesno došlo do samoopaljenja pištolja uslijed konstrukcijske greške, a takav stav da do predmetne zgode tuženik nije izvršio opaljenje iz pištolja, odnosno pritisnuo okidač zauzeo je i prvostupanjski sud pod 22.1. obrazloženja svoje presude poslovni broj: K-253/17. Tuženik stoga smatra da ne postoji niti jedna njegova štetna radnja koja bi dovela do nastupanja teških tjelesnih ozljeda policijskog službenika OI, već se isključivo može govoriti o konstrukcijskoj mani pištolja,

Tuženik navodi kako je točno da je člankom 109. Zakona o radu određeno da radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi, no u predmetnom kaznenom postupku ODO Pula stavlja na teret tuženiku počinjenje kaznenog djela iz nehaja, iz čega se također razabire neosnovanost tužbenog zahtjeva jer postupanje s krajnjom nepažnjom, mora imati karakteristike nepažljivosti, pretjerane nemarnosti, lakomislenosti, bezobzirnosti, tako da se u građanskopravnom smislu krajnja nepažnja mora izjednačiti sa kaznenopravnim pojmom neizravne namjere.

Tuženik tvrdi da odgovornost za nastupanje štetnog događaja i posljedica istog isključivo leži na tužitelju, a to iz razloga jer se u policijskom kompleksu „Mlin“ mjesto za kontrolu ispražnjenosti oružja nije nalazilo u sobi broj 29. gdje je došlo do opaljenja pištolja i gdje se inače rutinska radnja čišćenja oružja obavljala, da je naknadno, tijekom prvostupanjskog stegovnog postupka, u prostoriju broj 29 postavljena bačva s pijeskom i uputa za sigurnosnu provjeru pištolja HS 2000, strojnicu ERO i pištolj ČZ M 75 B, kojih uputa također nije bilo, kao i da je tužitelju dobro poznata bila problematika konstrukcije pištolja HS9, odnosno mogućnost samoopaljenja istog, pri čemu je tužitelj i prije raspolagao saznanjima o tome da su pojedini policijski službenici često znali iznositi primjedbe o tehničkim problemima s pištoljem marke HS9 prilikom rukovanja.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da mu plati prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana.

3. Tuženik se na navode iz tužbe dodatno pisano očitovao u podnesku dostavljenom u spis 23.11.2023. godine (stranica 146-147) u kojemu od bitnoga navodi kako je u kaznenom postupku protiv njega kod Općinskog suda u Puli-Pola, vezano za isti (štetni) događaj, pod poslovnim brojem: K-253/17, zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti – teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. u svezi s čl. 215. st. 1. i 3. Kaznenog zakona donesena presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 29. travnja 2022. godine kojom je nepravomoćno oslobođen optužbe, te da je ista presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Kž- 216/2023-10, čime je osnažena teza tuženika kako u konkretnom slučaju ne postoji njegova odgovornost za nastanak predmetne štete odnosno kritične zgode tuženik nije neoprezno rukovao pištoljem, kako mu je to stavljeno na teret u disciplinskom postupku, pri čemu se ističe kako je dokazna građa iz disciplinskog spisa iznimno oskudna u komparaciji s dokaznom građom iz kaznenog spisa.

4. Tužitelj se na navode tuženika očitovao u podnesku od 18. siječnja 2024. (stanica 159-166) u kojemu od bitnog navodi kako je Rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, klasa: 511-01- 158-RI-UP/I-9964/33-2016 od 31. ožujka 2017. godine pravomoćno, te da svi izneseni navodi tuženika ne umanjuju važnost, a niti ublažuju utvrđenje iz navedenog rješenja, dok tuženikovi obiteljski problemi i neprilike također ne umanjuju njegovu odgovornost za nastalu štetu.

Tužitelj navodi kako nije sporno da je presudom Općinskog suda u Puli-Pola, broj K-253/17 od 29. travnja 2022. godine ovdje tuženik pravomoćno oslobođen optužbe zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, međutim, oslobađajuća presuda u kaznenom postupku nije od utjecaja na odluku u ovoj parnici, jer je opseg kazneno pravne odgovornosti uži od građansko pravne odgovornosti, te parnični sud nije vezan za oslobađajuću presudu kaznenog suda (argumentum a contratrio čl. 12. st. 3. ZPP-a), pa stoga odluka o regresnom zahtjevu ne ovisi o odluci suda u kaznenom postupku, tako da ista presuda ne utječe na pravo tužitelja da u ovoj parnici potražuje naknadu štete, jer je građansko pravna odgovornost šira od kazneno pravne odgovornosti, te za postojanje građansko pravne odgovornosti nije nužno postojanje osuđujuće kaznene odluke i sva pitanja u svezi odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu potrebno je raspraviti u parničnom postupku.

Tužitelj nadalje osporava navode tuženika da ne postoji niti jedna njegova štetna radnja, već da je do štetnog događaja došlo zbog konstrukcijske mane pištolja. Do štetne radnje je došlo zbog tuženikova neopreznog postupanja sa vatrenim oružjem, odnosno zbog njegova postupanja iz krajnje nepažnje prilikom rukovanja sa vatrenim oružjem, zatim da je tuženik policijski službenik sa dugogodišnjim iskustvom i koji je tijekom školovanja, prilikom zaposlenja kao policijskog službenika, kao i za svog radnog vijeka prošao razne obuke (osposobljenost) za rukovanje vatrenim oružjem, kako teorijske tako i praktične, te je isti trebao predvidjeti opasnost rukovanjem vatrenim oružjem, a da je tuženik postupio sa krajnjom nepažnjom upućuje i okolnost da je na kraj cijevi pištolja stavio ruku, a koju je na kraju i povrijedio.

Tužitelj navodi kako iz balističkog nalaza jasno proizlazi da je sporni pištolj, koji je na zaduženju imao tuženik, tehnički bio ispravan, a ispravan je i danas i isti se još uvijek koristi i zadužuje, u suprotnom bi bio povučen iz uporabe radi uništenja, pa su stoga sve teze kojima tuženik pokušava otkloniti svoju odgovornost za nastalu štetu neosnovane.

Tužitelj dodatno navodi kako su pištolji hrvatskog proizvođača HS povučeni samo sa američkog tržišta i to krajem listopada 2013. godine i to samo oni modeli koji su proizvedeni za američko tržište i to samo točno određeni serijski brojevi pištolja Tužitelj naglašava kako je tuženik bio polaznik P4 naraštaja Programa srednjoškolskog obrazovanja odraslih za zanimanje policajac (školska godina 2008/2009), te da je već tada bio upoznat sa načinom postupanja sa vatrenim oružjem, da je prošao program vježbovnih, ocjenskih i završnih ocjenskih gađanja, da prošao i teoretski dio nastave u poznavanju, rukovanju i vještini gađanja vatrenim oružjem, koja su uključivala i oružje koje je tuženik imao na osobnom zaduženju (pištolj HS 2000, serijski broj [serijski broj oružja] mm), te da tuženik, unatoč svom stečenom iskustvu sa rukovanjem sa vatrenim oružjem, kritičnog dana nije upotrijebio ni najuobičajeniju brižljivost koja se od njega očekivala, te je uslijed neopreznog i nemarnog rukovanja pištoljem zbog krajnje nepažnje prouzročio štetu.

5. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 23.11.2022. s preslikom povratnice (stranica 4-7), Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja od 31. ožujka 2017. godine (stranica 8-36), tužba OI od 20. srpnja 2021. godine (stranica 37-52), dopis tuženika od 07. veljače 2022. godine (stranica 53), djelomična presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. broj: Pr-1683/2021-15, od 07. srpnja 2022. godine (stranica 54-61), potvrda o zaprimljenoj uplati (stranica 62), presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: K-253/17, od 29.04.2022. (stranica 74-85), očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora (stranica 87-90), izvadak iz matice rođenih za Neu Hamzić (stranica 91), domovnica za UI (stranica 92), medicinska dokumentacija za II (stranica 93-98), zapisnici s rasprava održanih pred Općinskim sudom u Puli-Pola poslovni broj: K-253/17 (stranica 99-130), članci s www.tportal.hr, www.index.hr, www.poslovni.hr (stranica 131-136), presuda Županijskog suda u Splitu posl. broj;: Kž-216/2023-10, od 20.06.2023. (stranica 148-152), IP obrasci za RIO (stranica 153- 154), članci s www.tportal.hr i dnevnik.hr (stranica 167-170), balističko vještačenje (stranica 171-182), izvedbeni nastavni plan i program (stranica 189-202), policijsko naoružanje i gađanje (stranica 203-215), izdatnica PU Istarske (stranica 216-217), zapovjedi (stranica 218-228), inventurna lista (stranica 229), okvirni nastavni plan i program (stranica 230-237), katalog znanja (stranica 238-245), program vježbenih, ocjenskih i završnih ocjenskih gađanja (stranica 246-253), izvedbeni planovi PU Istarske (stranica 254-295), godišnji program stručnog usavršavanja PU Istarske za 2016. godinu (stranica 296-359), svjedodžba (stranica 360), dio spisa Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: K-253/17 (stranica 374-637), čahure iz organizacijske jedinice Općinskog suda u Puli – Pola, Korpora kaznenog suda, K- 253/17; Kop-17/21 (stranica 648-650), izvršen je uvid u ispravu Klasa: 114-05/23- 01/278, Ur.broj: 511-08-14-23-3, od 19.12.2023. godine, dostavljenu uz podnesak tuženika od 27.05.2024. godine (stranica 653-654 spisa).

6. U postupku su saslušani kao svjedoci HI, FI, BI, ŠI, SI, ĆI, EI, PI, LI, te je saslušan tuženik kao stranka.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je regresni zahtjev tužitelja, kao poslodavca prema tuženiku, kao zaposleniku, za isplatom novčanog iznosa od 30.059,36 eura / 226.482,25 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, isplaćenog na ime naknade štete prouzročene trećoj osobi oštećeniku OI zbog izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje.

9. Između parničnih stranaka je nesporno:

- da je Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka broj: 511-01-158-RI-UP/I-9964/33-2016 od 31. ožujka 2017. godine tuženik oglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti iz članka 96. st. 1. toč. 1. Zakona o policiji;

- postojanje parnice tužitelja OI protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koja se vodi kod Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Pr- 1683/2021;

- da je o započetoj parnici poslovni broj: Pr-1683/2021, obaviješten RI;

- da je djelomičnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola broj: Pr-1683/2021- 15, od 07. srpnja 2022. godine, tamo tuženoj Republici Hrvatskoj naloženo da tamo tužitelju OI isplati iznos s osnova izgubljene zarade kao razliku primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje;

- da je Republika Hrvatska dana 11. kolovoza 2022. godine, na temelju djelomične presude Općinskog suda u Puli-Pola broj: Pr-1683/2021-15, od **.**.2022., OI isplatila iznos od 226.482,25 kuna;

- da je tuženik pravomoćno oslobođen od optužbe za kazneno djelo "teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti" iz čl. 222. st.3. u svezi s čl. 215. st.1. i st.3. Kaznenog zakona.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornom činjenicu da li je osnovan regresni zahtjev tužitelja Republike Hrvatske, kao poslodavca, prema tuženiku RI, kao zaposleniku, za naknadu isplaćenog iznosa 30.059,36 eura / 226.482,25 kuna, oštećeniku OI, isto zaposleniku kod tužitelja, na ime naknade štete.

11. Tužitelj svoju tužbu temelji na odredbi čl.109. Zakona o radu koji propisuje da da je radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi, te na odredbi čl.1061. Zakona o obveznim odnosima koji u st.3. propisuje da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

12. Pretpostavke koje je potrebno ostvariti kako bi tužitelj, kao poslodavac, imao pravo na regres su: da je štetu prouzročio zaposlenik u radu ili u svezi s radom, namjerno ili krajnjom nepažnjom, da je šteta nastala trećoj osobi, te da je poslodavac popravio tu štetu trećoj osobi.

13. Po „trećom osobom“ ima se smatrati svaka ona osoba koja nije zaposlenik koji je počinio štetu i njegov poslodavac, slijedom čega se pod pojmom „treće osobe“ može smatrati drugog zaposlenika kod istog poslodavca, ako je taj zaposlenik oštećen takvom štetnom radnjom.

14. Između parničnih stranaka nije sporno da je Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka broj: 511-01- 158-RI-UP/I-9964/33-2016 od 31. ožujka 2017. godine tuženik oglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti iz članka 96. st. 1. toč. 1. Zakona o policiji (stranica 8-36), međutim navedeno rješenje nije od posebno relevantne važnosti za utvrđivanje tuženikove odgovornosti za štetu trećoj osobi.

Radi se o ispravi čiju vjerodostojnost sud ispituje u dokaznom postupku, a iz odgovora na tužbu proizlazi kako tuženik, nakon što je u disciplinskom postupku vođenom pred tijelima tužitelja odnosno tuženikovog poslodavca oglašen krivim za težu povredu službene dužnosti, a protiv koje odluke disciplinskog tijela se tuženik nije žalio navodeći kako mu je sugestijama od strane neposrednih rukovoditelja stavljeno do znanja da disciplinski postupak protiv njega može rezultirati prestankom njegove državne službe, pa mu je neosporavanje prvostupanjskog rješenja disciplinskog suda bila jedina opcija kako ne bi ugrozio egzistenciju svoje obitelji, čime je tuženik zapravo osporio sadržaj navedenog rješenja.

15. Također je točno i da oslobađajuća presude donesena u kaznenom postupku ne obvezuje sud da u parničnom postupku utvrđuje činjenično stanje u pogledu postojanja pretpostavki odgovornosti za štetu a to su šteta, štetna radnja, uzročna veza između štete i štetne radnje i protupravnost.

16. U postupku nije sporno da je u vrijeme štetnog događaja 23.11.2016. godine tuženik bio zaposlen na radnom mjestu policijskog službenika u Interventnoj jedinici Policijske uprave Istarske, s mjestom rada u Puli, što tuženik potvrđuje u svojem iskazu, iz čega sud zaključuje kako su tužitelj i tuženik bili u odnosnu poslodavca i radnika.

17. Iz iskaza tuženika je potvrđeno kao nesporno da je u vrijeme štetnog događaja 23.11.2016. godine imao zadužen pištolj marke HS9, što je dodatno potvrđeno izdatnicom na stranici 216 i 217 spisa, te da se nalazio u prostoriji učionice 29, u bazi Interventne jedinice Pula, na prvom katu, a tamo se nalazio po izričitoj naredbi zapovjednika voda MI, a koja zapovijed je glasila da se očisti oružje koje je korišteno u vježbi „AMOK “, a njegov iskaz u dijelu da je dobivena zapovijed za čišćenje oružja nakon provedene vježbe potvrdili su i saslušani svjedoci BI, VI, ĆI, EI i LI, iz čega sud zaključuje kako se štetni događaj dogodio na radu.

18. Iz iskaza tuženika je potvrđeno kao nesporno da su u vrijeme štetnog događaja 23.11.2016. godine, u prostoriji učionice 29, u bazi Interventne jedinice Pula, na prvom katu, osim njega, još bili i policijski službenici VI, BI, JI, ŽI i LI.

19. O okolnostima nastanka štetnog događaja sud je zaključio temeljem iskaza saslušanih svjedoka BI, ŠI, LI, kao i iz iskaza samog tuženika.

20. Svi navedeni svjedoci su u svojim iskazima potvrdili da su se u vrijeme nastanka štetnog događaja nalazili u prostoriji zajedno s tuženikom.

21. Tako svjedok BI opisuje da su nakon završene vježbe otišli u prostoriju koju su zavali "učionica", i u toj prostoriji su trebali izvršiti radnju čišćenja oružja, da je tuženik imao namjeru rastaviti i očistiti pištolj, bio je udaljen od njega cca. 1,5 metar, sjeća se da je tuženik prije poduzimanja radnje čišćenja i rastavljanja pištolja rekao kolegi ŠI da se makne, vidio je kako je tuženik predmetni pištolj držao u desnoj ruci, lijevom rukom je navlaku povukao u zadnji položaj i tamo je zakočio, zatim je digao polugu za rastavljanje, cijev pištolja je bila uperena prema podu, prednjim dijelom tijela bio je okrenut prema zidu učionice, te je desnom rukom spustio otpuštanjem kočnice spustio navlaku u početni položaj pri čemu je lijevu ruku držao ispod pištolja, te je tada čuo da je došlo do opaljenja, te da tuženik prilikom opaljenja nije držao prst na okidaču.

22. Svjedok ŠI opisuje kako je tuženik započeo s čišćenjem i rastavljanjem pištolja HS9, bio je udaljen od njega 1-2 metra, tuženik mu je rekao da će čistit oružje, da se odmakne i da ide u postupak provjere i rastavljanja pištolja, pa se svjedok odmaknuo otprilike 2 metra dalje i gledao šta tuženik radi, te navodi kako je tuženik prsima bio okrenut prema zidu učionice, da je cijev pištolja uperio prema podu, zatvarač je povukao u zadnji položaj, i isti zakočio, štift je podignuo u okomiti položaj, zatim neposredno prije otpuštanja kočnice zatvarača lijevu ruku je stavio ispod cijevi pištolja i tada je došlo do opaljenja, te da tuženik nije držao prst na okidaču neposredno prije nego što je došlo do opaljenja, a nakon toga je čuo jedan bolan jauk za koji sam prvotno mislio da je šala, ali tada je vidio tuženikovu krvavu šaku.

23. Svjedok LI opisuje kako je nakon održane vježbe AMOK došlo do ranjavanja OI, te se sjeća da im je zapovjednik voda EI rekao da pripremimo za čišćenje oružje koje su koristili, oružje su čistili u prostoriji koju zovemo učionica, sjeća se da je došlo do opaljenja iz pištolja koji je tuženik imao u ruci i kad ga je pogledao sjeća se da je cijev pištolja bila usmjerena prema podu, a sa hodnika je čuo da je netko uzviknuo "Oj!", u prvi trenutak je mislio da se da netko šali, a kad smo izašli na hodnik vidio je da OI leži ranjen na podu, a kad je nakon opaljenja pogledao prema tuženiku vidio je da je njegova lijeva ruka počela krvariti, te nije vidio da je prije opaljenja tuženik povlačio obarač pištolja jer se prema njemu okrenuo tek nakon što je čuo opaljenje,

24. I sam tuženik u svojem iskazu na izričit upit suda, a prethodno upozoren na dužnost kazivanja istine, navodi kako je kritičnog dana navedeni pištolj imao u rukama po izričitoj naredbi zapovjednika voda MI da se očisti oružje koje je korišteno u vježbi AMOK, da je predmet čišćenja bilo kratko naoružanje i dugo naoružanje, te kako je prilikom vršenja radnje prsima bio okrenut prema debelom zidu i cijevi pištolja usmjerene prema podu, a navlaku povukao u stražnji položaj te ju je tamo blokirao, zatim je vizualnim pregledom izvršio provjeru da li je metak ušao u cijev pištolja, te metak nije bio u cijevi, navlaku je povukao u stražnji položaj i blokirao kočnicom, podignuo je štift radi otpuštanja navlake, palcem desne ruke je otpustio kočnicu navlakača radi povratka u početni položaj, a do opaljenja je došlo u trenutku čim je desnim palcem pustio navlakač u prednji položaj, pri tome mu je lijeva ruka bila ispod pištolja jer je vjerovao da se radi o ispravnom pištolju, te da njegov prst nije bio na okidaču predmetnog pištolja iz razloga jer mu se palac desne ruke nalazio na kočnici odnosno kvačnjaku i u tom položaju nije moguće istom rukom stisnuti obarač koji se u tom trenutku nalazi u blokiranom položaju, te smatra da je prilikom vršenja prethodno opisanih radnji postupao oprezno i profesionalno, te da je bio i pažljiv jer je rekao svojim kolegama policijskim službenicima ŠI i BI da se malo udalje od njega jer da će vršiti provjeru predmetnog pištolja.

25. S druge strane saslušani svjedoci HI, FI, SI, ĆI, EI i PI su u svojim iskazima na pitanje suda odgovorili kako nemaju neposrednih saznanja o nastanku štetnog događaja od 23.11.2016. godine i nisu bili osobno prisutni kada je došlo do opaljenja iz pištolja koji je u ruci držao tuženik i ranjavanja OI, tako da sud njihove iskaze u tom dijelu ocjenjuje kao nevažne dokazne prijedloge jer se iz njihovih iskaza nisu mole utvrditi nikakve odlučne činjenice vezano uz nastanak štetnog događaja odnosno ranjavanja imenovanog OI.

26. Iz provedenih dokaza proizlazi kako je nedvojbeno da je uslijed opaljenja iz pištolja koji je tuženik držao u ruci ispaljeno zrno koje je ranilo OI, tako da prema ocjeni ovog suda postoji uzročna veza između štete i štetne radnje.

27. Nadalje, iz iskaza tuženika nesporno proizlazi kako je isti sudjelovao u vježbi AMOK, te tvrdi da se zapovijed za čišćenje oružja nakon vježbe odnosila na kratko naoružanje (pištolj – op. suda) i dugo naoružanje (puške – op. suda).

28. Njegov iskaz potvrdili su i saslušani svjedoci BI, ŠI i LI, koji su također bili sudionici predmetne vježbe AMOK, pa iako navedeni svjedoci nemaju saznanja o tome da bi u pokaznoj vježbi trebao sudjelovati i tuženik s pištoljem HS9 odnosno da bi isti koristio pištolj HS9, međutim vezano uz korištenje naoružanja u navedenoj pokaznoj vježbi svjedok BI je iskazao kako su tom prilikom korištena sva moguća vatrena oružja od kalašnjikova, snajpera i ostala naoružanja, te da su u prostoriji "učionice" trebali izvršiti radnju čišćenja oružja kojeg su koristili na vježbi, dok je svjedok ŠI iskazao da su nakon vježbe čistili naoružanja koje se u vježbi koristilo, te da nitko nije specificirao koje je sve oružje trebalo čistit, ali kako je to bilo vrijeme za čišćenje za oružja tako da se odnosi ona svo oružje koje je sudjelovalo u vježbi, kao i čišćenje osobnog naoružanja, dok je svjedok LI u svojem iskazu potvrdio da je zapovjednik voda EI rekao da pripreme za čišćenje oružje koje su koristili.

29. S druge strane svjedok EI navodi kako su u predmetnoj vježbi od vatrenih oružja korišteno 3 snajperske puške, te automatske puške M70, poznatiji pod nazivom "kalašnjikov", u toj vježbi se nisu koristili pištolji koji su trebali biti praznog spremnika, u futroli policijskog službenika, te da je streljivo za osobno naoružanje trebalo biti u bazi, a ne kod policijskih službenika, te je isti nakon održane vježbe osobno, kao rukovoditelj gađanja, izdao zapovijed da se nakon vježbe čiste automatske puške i 3 snajperske puške.

30. I svjedok ĆI, koji je u predmetnoj vježbi sudjelovao kao voditelj, u svojem iskazu potvrđuje da je trebalo izvršiti čišćenje oružja koje je korišteno na vježbe a radilo se o "kalašnjikovu" odnosno AK72B i 2 snajpera a koji su koristili.

31. Iz izvedenih dokaza sud zaključuje kako izdana zapovijed o tome koje naoružanje treba čistiti nakon pokazne vježbe AMOK nije bila dovoljno precizno prenesena sudionicima vježbe odnosno nije se znalo da li je predmetnom čišćenja i osobno naoružanje ili ne.

32. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tužitelj, na kojemu je teret dokaza da predmetnom čišćenja nije bilo osobno naoružanje sudionika vježbe, a koju tvrdnju tužitelj tijekom postupka nije nedvojbeno dokazao.

33. Prema ocjeni ovog suda time što je tuženik nakon vježbe, u prostoru učionice 29, u bazi Interventne jedinice Pula, na prvom katu, čistio osobno naoružanje tj. zadužen pištolj marke HS9, isti nije postupio protivno izdanoj zapovijedi rukovoditelja gađanja EI o čišćenju naoružanja budući da tužitelj nije dokazao da se izdana zapovijed odnosila isključivo na automatske puške i 3 snajperske puške.

34. Međutim, oružje predstavlja opasnu stvar pa odgovornost države za štetu od opasne stvari postoji sukladno pravnom shvaćanju s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Broj: Su-IV-1/06) održane 24. travnja 2006. koje glasi: "Odgovornost države za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti postoji prema odredbi čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima, neovisno o tome je li štetna radnja počinjena u vezi s obavljanjem službe ili ne.", a koje pravno shvaćanje slijedi praksa Vrhovnog suda RH izražena u odlukama broj Rev 583/2008-2 od 01. listopada 2009. i Rev 739/07 od 17. listopada 2007.

35. Radi se o odgovornosti prema objektivnom kriteriju pri čemu nije odlučno je li štetnik policijski službenik ili netko treći (službenik inspekcijske službe, pravosudni djelatnik i sl.), pa pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za naknadu štete konkuriraju sve odredbe koje uređuju tu materiju, a ne samo propisi iz Zakona o policiji, slijedom čega Republika Hrvatska kao vlasnica opasne stvari (vatrenog oružja) odgovara za štetu neovisno o tome je li štetna radnja počinjena u vezi s obavljanjem službe ili ne, ako su, kao u konkretnom slučaju, po općim propisima ispunjene i ostale pretpostavke odgovornosti za štetu od opasne stvari ili djelatnosti odnosno da je da je nastupila šteta i da ista potječe od opasne stvari, a u a u ovoj pravnoj stvari dokazane su sve pretpostavke:

- osoba koja je počinila štetu tj. tuženik, koji je u vrijeme štetnog događaja bio u radnom odnosu kod poslodavca tj. tužitelja;

- šteta u vidu naknade izgubljene zarade ĐI u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje zbog ranjavanja u štetnom događaju;

- štetna radnja odnosno opaljenje iz pištolja koji je u ruci držao tuženik;

- uzročna veza između štete i štetne radnje odnosno uslijed opaljenja iz pištolja koji je tuženik držao u ruci ispaljeno je zrno koje je ranilo OI radi čega mu je izvršena naknada izgubljene zarade u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje zbog ranjavanja.

36. Sud ne prihvaća kao osnovanu tvrdnju tuženika kako odgovornost za nastupanje štetnog događaja i posljedica istog isključivo leži na tužitelju jer u vrijeme štetnog događaja u prostoru „učionice“ sobe 29 nije bila postavljena bačva s pijeskom i uputa za sigurnosnu provjeru pištolja.

To iz razloga jer se provjera i čišćenje naoružanja može provoditi na siguran način i bez postavljenih bačvi s pijeskom, kako što je to utvrđeno tijekom ovog postupka o čemu su iskazivali svi saslušani svjedoci, a osim toga postavljanje bačvi s pijeskom nije propisano nikakvim pozitivnim propisom, te policijski službenici prolaze stručno osposobljavanje za rukovanje vatrenim oružjem, što je također utvrđeno tijekom ovog postupka, slijedom čega sud zaključuje da isti posjeduju stručno znanje pa im nije nužno niti postavljanje ikakvih uputa za sigurnosnu provjeru pištolja odnosno postavljanje bačvi s pijeskom i isticanje uputa može biti samo dodatak koji povećava sigurnost prilikom obavljanja radnji rastavljanja i čišćenja naoružanja.

37. Točni su navodi tužitelja da iz balističkog vještačkog nalaza (stranica 171-182), proizlazi da je sporni pištolj, koji je na zaduženju imao tuženik, funkcionira na tehnički ispravan način, međutim tužitelj pri tome zanemaruje da vještak u svojem usmenom iznošenju nalaza i mišljenja u kaznenom postupku kod Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: K-253/17 (stranica 431) ne otklanja mogućnost samoopaljenja predmetnog pištolja unatoč tome što je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da predmetni pištolj funkcionira na tehnički ispravan način, ali da bi radi potpunog odogvora na to pitanje predmetni pištolj trebao podvrgnuti onom načinu mehaničkog djelovanja kojeg opisuje tamo okrivljenik, a u ovoj pravnoj stvari tuženik, slijedom čega sud zaključuje kako postoji mogućnost da je došlo do samoopaljenja iz predmetnog pištolja.

38. Iz pročitane tužbe OI od 20. srpnja 2021. godine (stranica 37-52) utvrđeno je da je isti pred Općinskim sudom u Puli-Pola, pokrenuo parnični postupak radi naknade štete upravo po predmetnom štetnom događaju od 23.11.2016. godine, koji se vodi pod poslovnim brojem: Pr-1683/2021, te je u istom postupku donesena djelomična presuda, od 07. srpnja 2022. godine, kojom je naloženo Republici Hrvatskoj da izvrši isplatu tamo tužitelju OI novčane iznose s osnova izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje, te je iz potvrde o zaprimljenoj uplati (stranica 62) utvrđeno da je Republika Hrvatska po istoj presudu uplatili OI novčani iznos od 226.482,25 kuna dana 03.08.2022. godine, slijedom čega sud zaključuje kako je poslodavac tj. Republika Hrvatska popravio tu štetu trećoj osobi.

39. Premda je postupanje tuženika, kao zaposlenika kod tužitelja, dovelo do nastanka štete trećoj osobi tj. OI, koji je također zaposlenik kod tužitelja, sud ocjenjuje da tuženik štetu nije prouzročio radi krajnje nepažnje obzirom da iz iskaza saslušanih svjedoka BI, ŠI i LI, a koji su bili prisutni događaju i koji su na detaljan i uvjerljiv način opisali cijeli događaj i postupanje tuženika koje je prethodilo opaljenju, te iz njihovih iskaza proizlazi kako je tuženik postupao pažljivo jer je cijev pištolja imao uperenu prema podu, prethodno ih je upozorio da se odmaknu jer da ide u postupak provjere i rastavljanja pištolja, te da niti u jednom trenutku nije imao prst na obaraču pištolja.

40. Iskaze saslušanih svjedoka BI, ŠI i LI sud ocjenjuje kao sadržajno vjerodostojne jer se njihovi iskazi međusobno podudaraju u odlučnim okolnostima i nisu međusobno proturječni.

41. Sud posebno cijeni iskaz svjedoka CI, koji kod tužitelja obavlja poslove voditelja programa specijalističke obuke, te koji je naveo kako tuženik prilikom rastavljanja pištolja nije napravio nikakvu protupravnu ili nepropisnu radnju, već da je prilikom rukovanja vatrenim oružjem radi njegovog čišćenja i rastavljanja i provjere mehanizma tuženik bio veoma pažljiv, a sud smatra kako je svjedok, obzirom na svoje svojstvo voditelja programa specijalističke obuke, u mogućnosti dati ocjenu o načinu postupanju tuženika.

42. Nadalje, iz pregledanih i pročitanih isprava na stranicama 218-227 spisa nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik, kao policijski službenik, prošao razne obuke i osposobljenosti za rukovanje vatrenim oružjem, što je dodatno potvrđeno iskazom svjedoka ĆI kojemu je poznato da je tuženik prošao obuku policijskih službenika za rukovanjem vatrenim oružjem, zatim svjedoka SI koji je iskazao da svi djelatnici prolaze i praktički i teoretski dio rukovanja i kratkim i dugim oružjem, te da je tuženika obučavao EI, kao i iz iskaza svjedoka EI koji je također potvrdio da je tuženik prošao obuku za rukovanje oružjem i to pištoljem HS9, što mu je poznato jer je osobno vodio gađanje, pa slijedom izvedenih dokaza sud zaključuje kako je tuženik sigurno stekao stručno znanje za pravilno rukovanje pištoljem HS9.

43. Osim toga iz iskaza tuženika je nesporno potvrđeno da je u trenutku opaljenja ruku držao ispod pištolja, što sud upućuje na zaključak da je tuženik tom prilikom bio uvjeren da se u cijevi pištolja ne nalazi metak jer ovome sudu nije niti logično, niti životno da bi se tuženik svjesno izložio samoranjavanju u ruku.

44. Stoga ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključuje kako tužitelj, kao poslodavac, nije dokazao da bi tuženik, kao njegov zaposlenik, prouzročio štetu zbog krajnje nepažnje prilikom obavljanje radnje čišćenja osobnog naoružanja tj. pištolja HS9, kojeg je držao u ruci prilikom opaljenja, budući da iz provedenog postupka proizlazi zaključak kako je tuženik prednjim dijelom tijela bio okrenut prema zidu učionice, cijev pištolja imao je uperenu prema podu, te je prethodno upozorio druge policijske službenike oko sebe da se odmaknu jer da ide u postupak provjere i rastavljanja pištolja, te da niti u jednom trenutku nije imao prst na obaraču pištolja, te se po ocjeni ovog suda opisano ponašanje tuženika ne može podvesti pod pojam krajnje nepažnje.

45. „Namjera“ i „krajnja nepažnja“ predstavljaju oblike krivnje, s time da se pod „namjerom“ podrazumijeva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok „krajnja nepažnja“ (ili gruba nemarnost) predstavlja postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek, a što ovdje u odnosu na tuženika nije dokazano.

46. Zakon o radu (Narodne novine 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje ZOR) u čl.109 propisuje da je radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.

47. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) u čl.1061.st.3. propisuje da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

48. Budući da nije dokazano da je tuženik, kao radnik, kod tužitelja, kao poslodavca, prouzročio štetu iz krajnje nepažnje, stoga tužitelju ne pripada pravo na regres prema tuženiku radi naknade iznosa od 30.059,36 eura / 226.482,25 kuna, kojeg je isplatio trećoj osobi OI s osnova izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje zbog ranjavanja, te sud temeljem čl.109. ZOR-a u svezi s čl. čl.1061.st.3. ZOO-a ne prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev i isti odbija, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

49. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

50. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 30.059,36 eura.

51. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

52. Obzirom da je tužitelj izgubio parnicu isti je dužan tuženiku nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav očitovanja na zahtjev za mirno rješenje spora u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.8. Tarife;

- za sastav odgovora tužbu u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav 2 obrazložena podneska od 23.11.2023. i 27.05.2024. svaki u visini od 250 bodova u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav ostalih podneska od 31.10.2023. i 16.02.2024. za svaki u visini od 25 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za zastupanje na 7 ročišta dana 29.01.2024., 23.05.2024., 28.05.2024., 04.06.2024., 06.11.2024., 24.03.2025. i 11.07.2025. svako u visini od 250 bodova što ukupno iznosi 3.500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife.

53. Sud tuženiku nije priznao troškove za sastav podneska od 10.07.2025. godine u iznosu od 500,00 eura obzirom da ocjenjuje kako se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice budući da se istim podneskom u spis dostavlja nepravomoćna optužnica protiv svjedoka koji su saslušani u ovom postupku, a čije iskaze sud inače ocjenjuje slobodnom ocjenom.

54. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tuženiku iznosi 5.600,00 eura, a obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, isti je dužan tuženiku nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, dok je tuženik odbijen s razlikom zatraženog troška od 500,00 eura, slijedom čega je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

55. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

56. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018).

57. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tužiteljica dužna dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 19. kolovoza 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem zakonskog zastupnika ODO Pazin,

3. Tuženiku, putem punomoćnika.