REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-1174/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu,po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice BK OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Leskovar, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, 19. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

''1. Tuženik Republika Hrvatska OIB:52634238587, dužna je tužiteljici BK OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, iznos 4.687,56 € kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl.29 st.2 ZOO tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče od dana podnošenja tužbe tj.26.11.2018. Do 31.12.2023.godine, a od 1.1.2024 do plateža po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za pet postotnih poena.

2. Tuženik Republika Hrvatska dužna je tužiteljici BK naknaditi trošak. – u roku 15 dana sve pod prijetnjom ovrhe.''

II./ Nalaže se tužiteljici BK OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počevši 19. kolovoza 2025. pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica BK vlasnica nekretnine – upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. – dvosobnog stana površine s nusprostorijama, površine 66.60 m2, na II. katu, upisanog kao posebni dio čk.br. 1441 kuća pop. broj 568, gospodarska zgrada, dvorište i vrt u Degenovoj ulici sa 103,4 čhv ili 372 m2.

2. Nadalje nije sporno da je tužiteljica (bila) najmodavac predmetnog stana, na temelju presude ovoga suda posl. br. Ps-2703/97, koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, s BKP kao najmoprimcem te da najmoprimac plaća zaštićenu najamninu.

3. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za naknadu štete po osnovi povrede prava vlasništva koju tuženica čini vlasnicima stanova koji imaju zaštićene najmoprimce, a što je utvrđeno presudom ESLJP u predmetu Statileo protiv tuženice, gdje je ESLJP utvrdio da loše zakonsko rješenje vrijeđa odredbe čl. 1. Protokola 1. EK.

4. Tužiteljica navodi da joj šteta, koja se očituje u razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, nastaje od 1997., kada je RH pristupila EK, no budući da je tužiteljica za štetu saznala donošenjem presude u predmetu ESLJP Statileo, što je bilo 10. srpnja 2014., u ovom postupku tužiteljica potražuje naknadu štete za razdoblje počevši od tri godine prije podnošenja zahtjeva za naknadu štete tuženici (koji je podnijela 14. kolovoza 2018.) pa do dana podnošenja toga zahtjeva

5. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava da je tužiteljici nastala šteta. Kada tuženica postupajući iure imperii donosi zakon kojim adresatima ograničava određena prava, ne može odgovarati za time počinjenu štetu. Štetna radnja u ovom slučaju bilo bi donošenje Zakona o najmu stanova. Osim što nema štetne radnje, nema ni protupravnosti, kao kumulativnog elementa za ostvarenje prava na naknadu imovinske štete, jer je pravo vlasništva tužiteljice ograničeno Zakonom o najmu stanova, a ako nema protupravnosti, onda nema ni uzročne veze.

6. Ako tužiteljici šteta jest nastala, nastala joj je danom štetne radnje, a to je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova, jer je tim zakonom ograničeno pravo vlasništva tužiteljice, a što je bilo 5. studenog 1996, a ne danom donošenja presude ESLJP u predmetu Statileo protiv tuženice. Nadalje tuženica navodi da je naknada štete u vidu izmakle koristi povremeno potraživanje, pa da je stoga tužiteljici zastarjelo i samo pravo u smislu odredbe čl. 227. ZOO – dakle, pravo zahtijevati i buduća povremena davanja i buduću štetu, a ne samo pojedine iznose koji su dospjeli izvan roka od tri godine do dana podnošenja tužbe. Čak i ako nije zastarjelo samo pravo tužiteljice, zastarjeli su svi iznosi unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

7. Tuženica navodi nadalje da tužiteljica nije dokazala je li zaštićena najmoprimka ispunjavala svoje obveze te jesu li se stekli ovisno o tome uvjeti za raskid ugovora te da tuženica u tom slučaju nije bila obaviještena o parnici, radi intervencijskog efekta. Tuženica smatra da tužiteljica mora dokazati postojanje svih pretpostavki za sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom – imaju li zaštićeni najmoprimci i članovi njihovih obitelji odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kakvog su imovnog stanja i platnih mogućnosti.

8. Tuženica nadalje osporava visinu zahtjeva za naknadu štete, što obrazlaže navodeći da tužiteljici ne pripada naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti nekretnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Pritom tuženica ukazuje na presudu ESLJP u predmetu Mellacher protiv Austrije, u kojoj je ESLJP postavio gornju granicu dopuštenog ograničenja prava vlasništva, a iz koje proizlazi da ESLJP dopušta ograničenje prava vlasništva do mjere da vlasnici stanova ostvaruju određenu korist od nekretnina, odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja nekretnine. Stoga, kada bi vlasnicima stanova pripadala naknada štete s osnova izmakle dobiti, takva naknada bi im pripadala u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Alternativa navedenom može biti primjena Odluke Vlade RH o određivanju visine slobodno ugovorene najamnine (''Narodne novine'' broj 120/2000), prema kojoj Republika Hrvatska potražuje od bespravnih korisnika naknadu u visini od 15 kn/m2, što predstavlja manji iznos od tržišne vrijednosti. Tuženica smatra da bi bilo pravično da se u obrnutom slučaju vlasnicima stanova nadoknadi šteta prema istom obračunu, s tim da se onda umanji za iznos ostvarene zaštićene najamnine. Tuženica zaključuje da u slučaju da odgovara za štetu, da odgovara za razliku između prekomjernog ograničenja, nametnutog Zakonom o najmu stanova do razine dopuštenog ograničenja prava vlasništva, čime bi se ispravila nepravda i raspodjela socijalnog i materijalnog tereta uključenog u reformu stambenog zakonodavstva. Tuženica ističe da bi tumačenje da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visinu tržišne najamnine predstavljalo negiranje Ustavnog prava tuženice da ograniči, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba. Nadalje tuženica obrazlaže da je ESLJP u svojoj praksi istaknuo da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz EK ne smije automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima prema odredbi čl. 8. EK, već je te suprostavljene interese potrebno uravnotežiti na pravičan način. U tom smislu donesen je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' broj 68/18), na temelju kojega se postupno povećava zaštićena najamnina počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a nakon toga datuma najmodavci, odnosno vlasnici stanova mogu slobodno raspolagati stanom u njihovom vlasništvu.

9. Tuženica slijedom izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja odluke pa do isplate.

10. Tuženica nakon zaključenja prethodnog postupka (koji je zaključen na ročištu 1. travnja 2019.), podneskom od 9. kolovoza 2024., ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice. Budući da tuženica ne tvrdi niti dokazuje da bez svoje krivnje taj prigovor nije mogla iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, ovaj sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije uzeo u obzir.

11. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužiteljica ističe tužbeni navod da je tek donošenjem presude ESLJP u predmetu Statileo protiv RH tužiteljica mogla znati za povredu prava i za štetnika jer je tek tom presudom ESLJP utvrdio povredu EK na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci. Nadalje tužiteljica navodi da je pokušala utvrditi ništetnim ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, da je u prvostupanjskom postupku čak i uspjela, no naposljetku je odlukom drugostupanjskog suda njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Stoga proizlazi da se do odluke Ustavnog suda RH posl. br. U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018. nije moglo s uspjehom isticati imovno stanje najmoprimca. Tuženica zaključno navodi da joj pripada naknada štete koja predstavlja razliku između zaštićene i tržišne najamnine te da to proizlazi iz prakse ESLJP.

12. Između stranaka je sporna osnova (jer tuženica osporava da je tužiteljici nastala šteta jer da tuženica ne može biti štetnik jer nema štetne radnja niti protupravnosti, budući da bi štetna radnja bila donošenje Zakona o najmu stanova, a tuženica ne može, kada ograničava adresatima nekoga zakona njihova prava, pritom postupajući iure imperii, odgovarati za time prouzročenu štetu; da osim što nema štetne radnje, nema ni protupravnosti, pa onda ni uzročne veze kao pretpostavke nastanka obveze naknade štete).

13. Nadalje je sporno je li tužiteljica pridonijela nastanku štete, jer nije tražila raskid ugovora o najmu sa zaštićenim najamninom, ako su za to postojali uvjeti.

14. Sporna je visina štete, pri čemu tuženica tvrdi da tužiteljici, ako joj pripada naknada, ta naknada ne pripada u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, već u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine koju je ostvarila od zaštićene najamnine. Alternativno, visina najamnine koja bi tužiteljici pripadala mogla bi se odrediti primjenom Odluke Vlade RH o određivanju visine slobodno ugovorene najamnine (''Narodne novine'' broj 120/2000) prema kojoj Republika Hrvatska potražuje od bespravnih korisnika naknadu u visini od 15 kn/m2, što predstavlja manji iznos od tržišne vrijednosti.

15. Naposljetku, sporno je između stranaka je li došlo do zastare samoga prava, a podredno je li zastarjelo utuženo potraživanje.

16. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu – zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužiteljica podnijela tuženici 24. kolovoza 2018. (list 4-6 spisa), zk izvadci (list 7-8 spisa), presuda ovoga suda posl. br. Ps-2703/97 od 24. ožujka 1999. (list 9 spisa), Odluka Vlade RH od 15.11.2000. (list 72 spisa), presuda ovoga suda posl. br. Ps-1065/01 od 24.09.2002. (list 78-79 spisa), presuda ovoga suda posl. br. Ps-425/10- 96 od 22.12.2011. (list 80-85 spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4206/12-2 od 4. rujna 2012. (list 86-87 spisa). Izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina EK (list 130- 156, 173-181, 216-220 spisa).

17. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

18. U pogledu između stranaka spornog ispunjenja pretpostavki odštetne odgovornosti tuženice, treba reći da je činjenica da je u predmetu Statileo protiv tuženice ESLJP utvrdio da je došlo do miješanja u prava vlasnika stanova kao što je tužiteljičin, budući da su vlasnici takvih stanova imali niz ograničenja u pogledu korištenja svoje imovine, što je bilo nerazmjerno. Naime, iako je takvo miješanje bilo zakonito, jer je imalo pravnu osnovu u Zakonu o najmu stanova te Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine te je isto tako bilo u skladu s općim interesom zaštite prava drugih – konkretno, zaštićenih najmoprimaca, takvo miješanje nije bilo razmjerno. U hrvatskom pravnom sustavu nisu postojala nikakva procesna jamstva koja bi omogućila poštovanje ravnoteže između interesa najmoprimaca i interesa vlasnika stanova. Takvim nerazmjernim miješanjem povrijeđeno je vlasničko pravo zajamčeno odredbom čl.1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija). Presude ESLJP vežu države koje su ugovorne strane Konvencije te utvrđene povrede konvencijskih prava nemaju učinak samo u odnosu na stranke u postupku koji se vodio ispred ESLJP, već je njihov učinak nastanak obveze države koje je ugovorna strana Konvencije da u slučaju utvrđene povrede izmijeni svoje zakonodavstvo kojim se vrijeđaju konvencijska prava, kao i nastanak obveze domaćih sudova da domaće pravo tumače u skladu s presudama u kojima je utvrđeno da je domaćim zakonodavstvom povrijeđeno neko od prava zajamčenih Konvencijom. Tužiteljica, kao zaštićeni najmoprimac u utuženom razdoblju u istovjetnom je položaju kao najmoprimac u predmetu Statileo. Stoga proizlazi da je ograničenje prava vlasništva tužiteljice miješanjem tuženice, na način na koji je to bilo uređeno tada važećim Zakonom o najmu stanova, na temelju kojega je tužiteljici kao najmodavcu nametnuta zaštićena najamnina i pri čemu tužiteljica nije imala ikakva procesna jamstva koja bi omogućila poštovanje ravnoteže njezinog interesa kao najmodavca i interesa zaštićenog najmoprimca, bilo nerazmjerno te protivno odredbi čl.1. Protokola br. 1. Konvencije. Na taj način - nerazmjernim miješanjem u tužiteljičino pravo vlasništva na temelju Zakona o najmu stanova, tuženica je tužiteljici povrijedila pravo vlasništva, na način na koji to pravo tužiteljici jamči Konvencija, pa su stoga (suprotno tvrdnjama tuženice u ovom postupku) ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za naknadu štete: tuženica je štetnica, tužiteljica je oštećenica, uzročna veza postoji uslijed postupanja tuženice koja je donijela Zakon o najmu stanova kojim su povrijeđena vlasnička prava tužiteljice kao vlasnice stana sa zaštićenom najamninom te je tužiteljici nastala šteta, koja treba pokriti razliku u visini zaštićene najamnine i tržišne najamnine u utuženom razdoblju.

19. U pogledu prigovora tuženice da ako tužiteljici pripada naknada štete, da joj ta naknada ne pripada u visini koja predstavlja razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, već u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine koju je ostvarila od zaštićene najamnine ili u visini najamnine koja bi tužiteljici pripadala mogla bi se odrediti primjenom Odluke Vlade RH o određivanju visine slobodno ugovorene najamnine (''Narodne novine'' broj 120/2000) prema kojoj Republika Hrvatska potražuje od bespravnih korisnika naknadu u visini od 15 kn/m2, što predstavlja manji iznos od tržišne vrijednosti, treba reći da iz presude ESLJP u predmetu Statileo protiv tuženice doista proizlazi da najamnina koja pripada vlasnicima stanova kojima se tuženica umiješala u njihovo pravo vlasništva na način da to predstavlja povredu odredbi čl.1. Protokola br. 1. Konvencije ne mora odgovarati tržišnom iznosu najamnine. Međutim, prema presudu u predmetu Statileo, kao i prema načelu podjele vlasti, iznos odgovarajuće najamnine, ako bi ona bila niža od tržišne vrijednosti najamnine, mora odrediti zakonodavna vlast, ako procijeni da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde. Kako za utuženo razdoblje nema takvog propisa, a ovaj sud nije zakonodavna vlast, primjenjuju se odredbe pozitivnog prava o izmakloj koristi, a u ovom predmetu izmaklu korist predstavlja razlika između zaštićene najamnine koju je tužiteljica ostvarivala na temelju Zakona o najmu stanova i najamnine koju bi tužiteljica ostvarila da se tuženica nije nerazmjerno umiješala u njezina vlasnička prava, koja su tužiteljici zajamčena Konvencijom – dakle, tržišne vrijednosti najamnine za stan u tužiteljičinom vlasništvu.

20. Nadalje, s obzirom na navode tuženice da treba utvrditi je li tužiteljica tražila raskid ugovora o najmu sa zaštićenim najamninom, ako su za to postojali uvjeti, što predstavlja prigovor da je tužiteljica pridonijela nastanku vlastite štete, treba reći da je nesporno između stranaka da je presudom ovoga suda posl. br. Ps-2703/97 od 24. ožujka 1999. (list 9 spisa) zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između u ovoj parnici tužiteljice koja je u tom postupku bila tuženica i DK kao najmoprimca. Nadalje, čitanjem presude ovoga suda posl. br. Ps- 1065/01 od 24.09.2002. (list 78-79 spisa) utvrđeno je da je tom presudom zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između u ovom postupku tužiteljice (tamo tuženice) kao najmodavca i RK kao najmoprimca. Iz obrazloženja te presude proizlazi da je RK kćerka ranijeg zaštićenog najmoprimca DK te da u ovom postupku tužiteljica (tamo tuženica) s RK, nakon smrti njezine majke, ranijeg zaštićenog najmoprimca, nije sklopila ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom, pa je stoga RK protiv u ovom postupku tužiteljice pokrenula parnični postupak, u kojem je uspjela te je presudom od 24.09.2002. zamijenjen ugovor sa zaštićenom najamninom. Čitanjem presude ovoga suda posl. br. Ps-425/10- 96 od 22.12.2011. utvrđeno je da je tom prvostupanjskom presudom, vođenom po tužbi (i) u ovom postupku tužiteljice, utvrđen ništavim sadržaj ugovora nadomješten i utvrđen pravomoćnom presudom ovoga suda posl. br. Ps-1065/01 od 24.09.2002. u članku 3. toga ugovora, u kojem je utvrđena obveza plaćanja zaštićene najamnine. Iz obrazloženja te presude proizlazi da je tužiteljica tužbu u tom postupku podnijela tvrdeći da zaštićeni najmoprimac RK u suvlasništvu i posjedu ima više nekretnina, a o čemu nije u postupku koji se kod ovoga suda vodio pod posl. br. Ps- 1065/01 izvijestila tamo tuženicu, niti sud. Čitanjem presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4206/12-2 od 4. rujna 2012. utvrđeno je da je tom presudom preinačena presuda ovoga suda posl. br. Ps-425/10-96 od 22.12.2011., na način da je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o plaćanju zaštićene najamnine tom pravomoćnom sudskom odlukom odbijen kao neosnovan. Slijedom izloženoga, tužiteljica nije dobrovoljno zaključila nijedan od dva ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, već su oba nastala tako da su ih, po tužbi zaštićenih najmoprimki, zamijenile sudske presude. Isto tako, tužiteljica je pokušala u sudskom postupku utvrditi ništetnom odredbu ugovora o najmu za zaštićenom najamninom, no taj postupak pravomoćno je izgubila. ESLJP je u svojoj daljnjoj praksi (B protiv tuženice i E protiv tuženice) utvrdio da je povreda Konvencije proizlazi iz samog hrvatskog zakonodavstva jer vlasnici stanova sa zaštićenom najamninom pred hrvatskim sudovima nisu mogli u posjed vratiti svoje stanove. Slijedom svega izloženoga, nije osnovan prigovor tuženice da je tužiteljica na bilo koji način pridonijela nastanku štete, odnosno da nastanak štete nije spriječila, pa da iz tog razloga ne bi imala pravo na punu naknadu.

21. Radi utvrđivanja visine štete izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina EK (list 130-156, 173-181, 216-220 spisa). Nalazu i mišljenu vještaka (list 130-156) prigovorile su obje stranke te se vještak pisano očitovao na njihove primjedbe (list 173-181, 216-220). Tijekom postupka, prije nego što su razjašnjene primjedbe stranaka na nalaz i mišljenje vještaka EK, tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev (list 211 spisa), navodeći pritom da postavlja zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka, za slučaj da vještak ostane kod svojeg nalaza i mišljenja (podnesak tužiteljice od 01.02.2024. – list 210 spisa). Međutim, vještak EK izračunao je da u utuženom razdoblju razlika između zaštićene najamnine, koju je tužiteljica ostvarila te tržišne najamnine ne iznosi 4.687,56 EUR, koliko tužiteljica potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, već da ta razlika iznosi 4.572,17 EUR. Tuženica je tijekom postupka navela da iz razloga ekonomičnosti postupka čini nespornim da tržišna vrijednost najamnine iznosi kao što to navodi vještak EK u svojem nalazu i mišljenju od 13. prosinca 2019., pa bi stoga, da je tužbeni zahtjev osnovan, tužiteljici po osnovi naknade štete bio dosuđen iznos od 4.572,17 EUR, kao razlika između ostvarene i tržišne vrijednosti najamnine za stan u vlasništvu tužiteljice, dok bi preko toga iznosa pa do konačnim tužbenim zahtjevom zatraženog iznosa od 4.687,56 EUR tužbeni zahtjev bio odbijen kao neosnovan, jer tužiteljica nije dokazala (jer nije predložila saslušanje vještaka radi raspravljanja njezinih prigovora, već je predložila zaključiti glavnu raspravu i donijeti odluku na temelju stanja spisa) da njezina izmakla dobit prelazi iznos koji je tuženica učinila nespornim, a to je iznos od 4.572,17 EUR. Na taj iznos tužiteljici bi bila dosuđena zakonskom zateznom kamatom kao što je tužiteljica potražuje – počevši od dana podnošenja tužbe, tj. od 26. studenog 2018. pa do isplate, jer se radi o materijalnoj šteti koja je tužiteljici nastala u razdoblju od rujna 2015. pa do kolovoza 2018., što znači da je potraživanje tužiteljice dospijelo i prije podnošenja tužbe, tako da je tuženica u trenutku podnošenja tužbe bila u zakašnjenju.

22. Međutim, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan jer je ovaj sud osnovanim ocijenio prigovor zastare prava. Naime, tužiteljici je šteta počela nastajati pravomoćnošću presude ovoga suda posl. br. Ps-2703/97 od 24. ožujka 1999., kojom je zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. U spisu nema podatka o danu pravomoćnosti navedene presude, no iz obrazloženja presude ovoga suda posl. br. Ps-1965/01 od 24. rujna 2002. proizlazi da je navedena presuda svakako bila na snazi 17. travnja 2000., kada je umrla zaštićeni najmoprimac iz ugovora zamijenjenog presudom ovoga suda posl. br. Ps-2703/97. Prema tome, tužiteljici je šteta u vidu izmakle dobiti, koja je povremeno potraživanje, svakako nastajala već u travnju 2000. Prema odredbi čl. 226. st.1. ZOO, povremeno potraživanje zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a prema odredbi čl. 227. st.1. ZOO samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik više nije vršio nikakva davanja, što znači da je do zastare samoga prava tužiteljice na naknadu štete došlo svakako već u travnju 2005., pa kako je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 26. studenog 2018., proizlazi da je prigovor zastare samog prava osnovan. Naime, donošenje odluke u predmetu Statileo protiv RH te tužiteljičino saznanje za tu odluku nije od utjecaja na početak tijeka zastarijevanja jer se tužiteljica na povredu prava vlasništva zajamčenu Konvencijom, a utvrđenu presudom u predmetu Statileo, mogla pozivati već u postupku ovoga suda u kojem je donesena pravomoćna presuda posl. br. Ps-2703/97, što je bilo 24. ožujka 1999, budući da je tuženica stranka Konvencije postala ranije - 6. studenog 1997. (tako i VSRH, Rev- 1104/2018-3).

23. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP. Tuženici je priznat trošak zastupanja po državnom odvjetniku, i to za sastavljanje odgovora na tužbu te podnesaka od 19.10.2020. i 11.02.2020. – po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, za zastupanje na ročištima 01.04.2019., 18.06.2019. i 08.11.2024. - po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT te na ročištu 05.02.2019.- 25 bodova prema Tbr. 9/5 OT, što iznosi ukupno 625 bodova, odnosno 1.250,00 EUR pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tuženici dosuđen trošak parničnog postupka u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate. Tuženici nisu priznati zatraženi troškovi zastupanja na ročištu 18.10.2021. jer na to ročište zz tuženice nije pristupio, kao ni zastupanja na ročištu 15.09.2022. jer toga dana ročište u ovom parničnom predmetu nije održano.

24. Budući da je u cijelosti izgubila parnicu, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 19. kolovoza 2025.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu

2. ZZ tuženice