Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-905/2021-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević & Jarić j.t.d. Osijek, protiv tuženice OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po gen. punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegove punomoćnice KO, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. Osijek, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 19. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 94159/05 sklopljenog 11. studenog 2005.g. između tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banke Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 kao kreditora koja glasi:
„ 2. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % ( slovima nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“
II. Nalaže se tuženici OTP banci d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 146,32 eura (stočetrdesetšesteuratridesetdvacenta) sa zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 18. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženici OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati parnični trošak u iznosu od 294,53 eura (dvjestodevedeset- četirieurapedesettricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 19. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 31. kolovoza 2021. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita dana 11. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 94159/05 s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom HVB Splitskom bankom d.d. iz Splita, danas OTP bankom d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61 kao kreditorom, a u podružnici HVB Splitske banke d.d. u Osijeku, koji je Ugovor solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 11. studenog 2005.g. pod brojem: OU-1139/2005. Dana 17. studenog 2005. tužitelj i tuženik sklopili su i Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 94159/05 kojim su mijenjani članci 7. i 10. Ugovora, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka dana 17. studenog 2005.g. pod brojem: OU-1139/05-1. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamate, naknade troškova i drugo ) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute izračunato korištenjem prodajnog tečaja tuženika ( prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja i to na način: u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 240 mjesečnih anuiteta i to 239 u iznosu od 302,24 CHF i jednim preostalim anuitetom od 302,39 CHF. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski ( adhezijski ) potrošački ugovor. U čl. 5.2. pod naslovom „ KAMATNA STOPA / NAKNADA „ je ugovoreno sljedeće: „2. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“ Prilikom isplate kredita dana 18. studenog 2005. tuženik mu je naplatio iznos od 0,50 % od iznosa kredita, na način da je za iznos od 1.102,48 kn umanjio isplaćeni kredit. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima. Kako je temeljem navedene odredbe ZOO- 1978 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 0,50 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 0,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 47. ZOO- 1978. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 26. ZOO- 1978. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 15. ZOO- 1978. Ugovaranje opisane naknade suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 13. ZOO- 1978 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 18. st. 3. ZOO- 1978, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknade čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 94159/05 od 11. studenog 2005.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 0,50 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju dana 18. studenog 2005..g. naplatio iznos od 1.102,48 kn, što predstavlja iznos od 0,50 % od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Iste navode ponavlja i u podnesku od 14. prosinca 2021. i predlaže da se sasluša tužitelj na okolnosti skapanja predmetnog Ugovora o kreditu.
2. U odgovoru na tužbu od dana 14. prosinca 2022. i na ročištu od dana 11. srpnja 2025. tuženica čini nespornom pasivnu legitimaciju u ovom sporu (da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio sa HVB Splitska banka d.d. Split- pravnom prednicom tužene), ali se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanim i ističe prigovor zastare, navodeći da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 11.11.2005. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 46.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbom članka 5. jasno je propisano i određeno u kojem postotku će se naknada za obradu kredita obračunati. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o navedenoj naknadi i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna.
3. Tužitelj podneskom od dana 10. veljače 2023. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu, te se u odnosu na istaknuti prigovor zastare poziva na zastarni rok i shvaćanje zastare izraženo u pravnom shvaćanju sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g. prema kojem: 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako se u ovoj pravnoj stvari upravo i radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih, odnosno ništetnih ugovornih odredbi o naplati naknade, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, nedvojbeno je kako zastara u ovom slučaju još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Nadalje ističe da su Ugovor o kreditu stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama ZZP-2003 i to člancima 81., 82. i 87. ZZP-03 te suprotno odredbama ZOO- 2005. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi". Također, tuženik nije tužitelju prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Nadalje, člankom 84. ZPP-03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." U svezi navedenog, tužitelj ističe kako se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje). Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u čl. 81. st. 1. ZZP/03. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana Ugovorom o kreditu također ništa ne mijenja na stvari i to svakako ne predstavlja dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Konačno, na tuženiku je teret dokaza o tome ( da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ). Tužitelj je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku, kako u pogledu njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što u sadržaj Ugovora) nije unio podatak o tomu koji je to valjan i ekonomsko opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje ove naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Zbog svega gore navedenog, neosporno je da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je kreditiranjem tužitelja po osnovi kamate zaradio određeni novčani iznos te uistinu nije bilo nužno od tužitelja uzeti još i dodatnih 1.102,48 kn na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Predmetna naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama ili eventualno nekakvim troškovima koji su nastali na strani tuženika, što, između ostalog, također predmetnu odredbu čini nepoštenom! Tuženik tužitelju uopće nije pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita pa zbog toga tužitelj nije imao pristup razlozima koji bi eventualno mogli opravdavati naplatu ove naknade. Tuženik niti u ovom postupku ne pruža nikakve dokaze koji bi upućivali na opravdanost naplate naknade, osim što navodi da je to praksa bankarskih institucija. Razlog je tomu, naravno, što (ekonomskog) opravdanja nema! Tužitelj napominje da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu obvezao tuženiku platiti ugovorene kamate, kao i glavnicu (čl. 1021. ZOO-05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, taman da su i postojali, nisu smjeli pasti na njegov teret. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita trebaju se podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća. Analogijom na odvjetničke usluge, teza tuženika da ovi troškovi predstavljaju troškove poslovanja ( pa tako nabraja da se radi o troškovi osoblja, troškovi razvoja IT sektora , regulatorne troškove, materijalne troškove, odnosno troškove opreme, uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, poštarine i sl. ) jednako je neosnovana kao kad bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje parnične radnje temeljem Odvjetničke tarife još mora platiti i za odijelo, aktovku, kompjutor, uredski materijal i sl. Obzirom na potpuno izostajanje transparentnosti u protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj čak izražava sumnju da mu je tuženik, postupajući na opisani način, dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz naplatu kamate. Osim toga, apsolutno neshvatljivo kako ova vrst naknade, može biti u tolikoj mjeri različita po svojoj visini od ugovora do ugovora ( pa tako npr. u ovom slučaju ona je iznosila 1.102,48 kn, dok bi u slučaju da se radilo o kreditu, glavnice od 300.000,00 CHF, ova naknada bi iznosila 1.500,00 CHF ( 2,00 % od iznosa kredita ), odnosno 6.900,00 kn ) Znači li to da bi tuženik kod ovog drugog kredita ( od 300.000,00 CHF ) imao u toj mjeri veće troškove da bi naplata tolike naknade u tom slučaju mogla opravdati takve troškove. Smatramo da je ovo apsurdno, i da tim više ovo pokazuje kako je ovdje u pitanju samo nakana za stjecanjem ekstra zarade, odnosno ekstraprofita, a što ni u kojem slučaju ne može predstavljati zakonit i legitiman razlog za ugovaranje iste. Zaključno, ponavljamo i ističemo kako se ne radi se o bitnoj odredbi Ugovora o kreditu te se stoga na istu ne primjenjuje, kako je već rečeno, izuzeće iz testa nepoštenosti iz čl. 4. st. 2. Direktive o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, odnosno iz čl. 84. ZZP-2003. Kada bi se eventualno i radilo o odredbi koja bi se mogla smatrati npr. dijelom cijene iz Ugovora, čak ni u tom slučaju ne bi postojali apsolutni razlozi za izuzeće iz testa nepoštenosti, jer bi se i takva odredba onda morala procijeniti s aspekta primjerenosti cijene za uslugu koju davatelj kredita pruža potrošaču, kako je to jasno naznačio Sud EU u presudi C- 224/2019.
4. Podneskom od dana 02. srpnja 2025. tuženica ostaje kod odgovora na tužbu i navodi da ako bi se utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok za tužiteljevo novčano potraživanje iznosilo bi 5 godina i to počevši od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 11.11.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor). Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužiteljice iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 12.11.2010.g., a tužba je podnesena tek 31.08.2021.g. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, u čl. 5.2. stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. 3 Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Nadalje, odredba o naknadi za obradu kredita koja odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, a niti postoje drugi razlozi ništetnosti, a to je da je ista odredba u vrijeme potpisivanja Ugovora bila poznata tužitelju kao ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja odredba se ni u kojem slučaju nije mijenjala i bila je izvršena, odnosno naknada je naplaćena prilikom isplate kredita za koju okolnost je tužitelj dobro znao jer mu taj iznos nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita, a u vrijeme isplate kredita tečaj CHF u odnosu na ovu naknadu ili tečaj EUR nije bio promijenjen u odnosu na tečaj kada se isplaćuje iznos kredita pa je tužitelju već u vrijeme isplate kredita bila poznata visina ove naknade, a tužitelj je znao onda i koliki je kredit dobio pa tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju što se tiče ove ugovorne odredbe u odnosu na tuženika kao kreditora u smislu čl. 3. Zakona o obveznim odnosnima, pa takva odredba onda nije niti ništetna jer je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007.g. kada je taj zakon bio na snazi i odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007.g. pa nadalje je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe o naknadi za obradu kredita su u cijelosti jasne, razumljive i uočljive i tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a nije niti jedan faktor kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužitelja. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 31.08.2021.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. 4 Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Isto tako, tuženik posebice naglašava kako su konstatacije tuženika utemeljene su i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je nedvojbeno navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Identičan stav je zauzeo i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU AO od 02.04.2020.g. u svome mišljenju.
5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost je li neposredno pregovarao s prednicom tuženice o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:94159/05 od dana 11. studenog 2005. i Dodatak Ugovoru (list 13.-21. spisa), potvrdu tuženice od 20.08.2021. (list 6. spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (list 7.-12.).
6. Na pripremnom ročištu održanom dana 11. srpnja 2025. tuženica je učinila nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, koju se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa do isplate.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj platio pravnoj prednici tuženice HVB Splitskoj banci d.d. Split, naknadu na ime troška za obradu kredita u iznosu od 1.102,48 hrk / 146,32 eura (0,50% od iznosa odobrenog kredita) dana 18. studenog 2005., te da je tužitelj s prednicom tuženice sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 94159/05 dana 11. studenog 2005., radi adaptacije kuće, a dana 17. studenog 2005. Dodatak br. 1. tom Ugovoru o kreditu.
9 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, sadržana u članku 5.2. Ugovora o kreditu, ništetna, te je li nastupila zastara potraživanja.
10. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 11. srpnja 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio 2005. godine radi adaptacije kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta. U to vrijeme je radio u vojsci u Karlovcu, te su ga iz Poslovnice prednice tužene u Osijeku nazvali da dođe potpisati Ugovor kojeg su već sastavili, pa stoga nije imao mogućnosti pregovarati oko ugovornih odredbi. Ne može se izjasniti da li bi njegov kredit bio realiziran da je odbio prihvatiti i potpisati tako unaprijed sastavljen Ugovor, ali je shvatio da nema mogućnosti pregovaranja kod već unaprijed sastavljenog Ugovora. Nitko mu u Banci nije rekao da će morati platiti bilo kakvu naknadu ili da će imati nekih dodatnih troškova vezano za kredit, a niti su mu dali neki dokument iz kojeg bi mogao vidjeti koja je visina naplaćene sporne naknade i od čega se ta naknada sastoji, a ne sjeća se na koji je način sporna naknada od njega naplaćena. U Banci su mu samo dali Ugovor da ga ode ovjeriti kod javnog bilježnika, koji mu također nije objasnio ugovorne odredbe. Prije potpisivanja je pročitao Ugovor i provjerio točnost njegovih unesenih osobnih podataka, zanimala ga je rata, dok je u odnosu na ostale ugovorne odredbe imao potpuno povjerenje u Banku.
10.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 13.-19.) razvidno je da je isti sastavljen od strane pravne prednice tuženice-HVB Splitska banka d.d. Split, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 5.2. Ugovora proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom od “0,50% od iznosa odobrenog kredita.
10.2. Iz potvrde tuženice od 20.08.2021. (list 6. spisa) proizlazi da je naknada po predmetnom Ugovoru o kreditu od 1.102,48 hrk naplaćena dana 18.11.2005. u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, sukladno čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 94159/05.
10.3. Ostale izvedene dokaze sud nije posebno obrazlagao, jer su nesporni među strankama.
11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
12. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
13. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dana 19. ožujka 2004. godine, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .
14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
15. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
16.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li prednica tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5.2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
16.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
17. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
17.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
17.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
17.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
18. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
19. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika pravne prednice tuženice, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tužene suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski radi adaptacije kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s pravnom prednicom tužene kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je pravna prednica tuženice Banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
20 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 5.2. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazuje da mu je Banka uručila na potpis već unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, te nije imao mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, a nitko mu nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, niti imati bilo kakvih dodatnih troškova vezano za kredit, a niti mu je uručen neki dokument iz kojeg je mogao vidjeti na temelju čega je određena visina naplaćene naknade, već su ga samo uputili sa unaprijed sastavljenim Ugovorom na ovjeru kod javnog bilježnika, gdje mu također nisu pojašnjene ugovorne odredbe, kao niti u Banci.
20.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji naknada, koje troškove pokriva i zašto je određena baš u visini od 0,50% od iznosa kredita, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Niti iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i odredbe čl. 5.2. također nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada, zašto je određena u navedenom postotku i koje troškove pokriva.
20.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom je predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, te koji Ugovor da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, prednica tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
20.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.
21. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 5.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane pravne prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 5.2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 5.2. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
23. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.
24. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
25. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
26. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
28. Nadalje, tuženica je na ročištu od dana 11. srpnja 2025. učinila nespornim visinu plaćene naknade za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe, a što također nesporno proizlazi i iz potvrde tuženice od 20. kolovoza 2021. u kojoj je navedeno da je ta naknada naplaćena dana 18.11.2005. u iznosu od 1.102,48 hrk / 146,32 eura. Stoga je tuženica iznos od 146,32 eura dužna vratiti tužitelju, temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
28.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
29. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 146,32 eura pripada od dana uplate 18. studenog 2005., dok je visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04., 35/05.), od 01.01.2008. do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.
31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
31.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 294,53 eura koji je osnovan u cijelosti i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od dana 15.12.2021. i 13.02.2023. u iznosima od po 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od dana 11.07.2025. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude 19.08.2025. od 25,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te PDV-a na te iznose od 56,25 eura (Tbr. 46.), te troška plaćene pristojbe na tužbu od 6,64 eura i na presudu od 6,64 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1.-4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
U Osijeku, 19. kolovoza 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku). O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćnici tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
