Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-529/2022-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik iz Poreča, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Daria Čehića, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 19. kolovoza 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6 st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006 sklopljen dana 22. studenog 2006. godine između tužitelja AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao banke, ugovor solemniziran dana 24. studenog 2006. godine kod Snježane Nazarević, javnog bilježnika u Bujama pod brojem: OU-873/06, koji dio glasi: «…ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke.».

II Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 4. st. 3. gore u toč. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine koja glasi: «Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 792,27 CHF (sedamstodevedesetdva švicarska franka i 27/100) obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…».

III Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

«Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6 st.1. i st.3. Ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006 sklopljen dana 22. studenog 2006. godine između tužitelja AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao banke, ugovor solemniziran dana 24. studenog 2006. godine kod Snježane Nazarević, javnog bilježnika u Bujama pod brojem: OU- 873/06, koji dio glasi: „Banka ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 30.06.2007. (tridesetog lipnja dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“.»

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, da tužitelju AC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],

plati

iznos

od

124.542,30

(stodvadesetčetiritisućepetstočetrdesetdvije kuna i trideset lipa) kuna / 16.529,60 (šestnaesttisućapetstodvadesetdevet eura i šezdeset centi) eura, zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos dijelova tog duga, i to za razdoblje od 22. studenog 2006. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:

- na iznos od 154,86 kn / 20,55 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 7.11.2007 pa do isplate,

- na iznos od 253,65 kn / 33,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10.12.2007 pa do isplate,

- na iznos od 238,65 kn / 31,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 27.12.2007 pa do isplate,

- na iznos od 380,65 kn / 50,52 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.2.2008 pa do isplate,

- na iznos od 763,65 kn / 101,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 3.3.2008 pa do isplate,

- na iznos od 728,65 kn / 96,71 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 24.4.2008 pa do isplate,

- na iznos od 4.666,65 kn / 619,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30.5.2008 pa do isplate,

- na iznos od 938,55 kn / 124,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 15.12.2008 pa do isplate,

- na iznos od 1.268,65 kn / 168,38 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.1.2009 pa do isplate,

- na iznos od 1.282,65 kn / 170,24 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 16.2.2009 pa do isplate,

- na iznos od 3.685,95 kn / 489,21 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 343,65 kn / 45,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 23.6.2009 pa do isplate,

- na iznos od 1.343,65 kn / 178,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 17.7.2009 pa do isplate,

- na iznos od 1.883,65 kn / 250,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 18.8.2009 pa do isplate,

- na iznos od 343,65 kn / 45,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 18.9.2009 pa do isplate,

- na iznos od 730,00 kn / 96,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.9.2009 pa do isplate,

- na iznos od 743,65 kn / 98,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.10.2009 pa do isplate,

- na iznos od 2.437,30 kn / 323,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 17.12.2009 pa do isplate,

- na iznos od 300,00 kn / 39,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.12.2009 pa do isplate,

- na iznos od 774,65 kn / 102,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.1.2010 pa do isplate,

- na iznos od 500,00 kn / 66,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.1.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.293,65 kn / 171,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 17.2.2010 pa do isplate,

- na iznos od 2.807,30 kn / 372,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 19.4.2010 pa do isplate,

- na iznos od 3.074,19 kn / 408,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.6.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.603,65 kn / 212,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.7.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.723,65 kn / 228,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 19.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.893,65 kn / 251,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 23.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.723,65 kn / 228,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.10.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.343,65 kn / 178,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 520,00 kn / 69,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 29.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 2.093,65 kn / 277,88 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.12.2010 pa do isplate,

- na iznos od 2.396,65 kn / 318,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.1.2011 pa do isplate,

- na iznos od 1.418,65 kn / 188,29 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.2.2011 pa do isplate,

- na iznos od 3.797,30 kn / 503,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.4.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.198,65 kn / 291,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 27.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 4.932,30 kn / 654,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.7.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.820,65 kn / 374,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 23.8.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.413,65 kn / 320,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 27.9.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.343,65 kn / 311,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 24.10.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.055,70 kn / 272,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.108,65 kn / 279,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.12.2011 pa do isplate,

- na iznos od 343,65 kn / 45,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 1.903,00 kn / 252,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 2.213,65 kn / 293,80 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.2.2012 pa do isplate,

- na iznos od 143,65 kn / 19,07 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 19.3.2012 pa do isplate,

- na iznos od 1.603,65 kn / 212,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.7.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.723,65 kn / 228,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 19.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.893,65 kn / 251,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 23.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.723,65 kn / 228,77 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.10.2010 pa do isplate,

- na iznos od 1.343,65 kn / 178,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 520,00 kn / 69,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 29.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 2.093,65 kn / 277,88 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.12.2010 pa do isplate,

- na iznos od 2.396,65 kn / 318,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.1.2011 pa do isplate,

- na iznos od 1.418,65 kn / 188,29 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.2.2011 pa do isplate,

- na iznos od 3.797,30 kn / 503,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.4.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.198,65 kn / 291,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 27.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 4.932,30 kn / 654,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 26.7.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.820,65 kn / 374,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 23.8.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.413,65 kn / 320,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 27.9.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.343,65 kn / 311,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 24.10.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.055,70 kn / 272,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 2.108,65 kn / 279,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.12.2011 pa do isplate,

- na iznos od 343,65 kn / 45,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 1.903,00 kn / 252,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 2.213,65 kn / 293,80 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.2.2012 pa do isplate,

- na iznos od 143,65 kn / 19,07 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 19.3.2012 pa do isplate,

- na iznos od 3.800,45 kn / 504,41 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.10.2013 pa do isplate,

- na iznos od 2.138,65 kn / 283,85 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.11.2013 pa do isplate,

- na iznos od 2.193,65 kn / 291,15 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 16.12.2013 pa do isplate,

- na iznos od 1.431,73 kn / 190,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 21.1.2014 pa do isplate,

- na iznos od 680,00 kn / 90,25 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 22.1.2014 pa do isplate,

- na iznos od 189,14 kn / 25,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 17.2.2014 pa do isplate, na iznos od 950,00 kn / 126,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 24.2.2014 pa do isplate,

- na iznos od 135,00 kn / 17,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28.2.2014 pa do isplate,

- na iznos od 289,85 kn / 38,47 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25.3.2014 pa do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana nakon dostave prijepisa presude, pod prijetnjom ovrhe.

V Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 4.873,82 (četiritisućeosamstosedamdesettri eura i osamdesetdva centa) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 23. srpnja 2025. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana nakon dostave prijepisa presude, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio stupnjevitu tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006 sklopljen dana 22. studenog 2006. godine, i to čl. 6 st. 1., 2. i 3. i čl. 4. st. 3., te je postavio i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, temeljem kojih će postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu.

Tužitelj od bitnog navodi da je između njega, kao korisnika kredita s jedne strane, te tuženika, kao banke, dana 22. studenog 2006. godine, sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju stna u kunskoj protuvrijednosti od 152.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 2. ugovora), te da je predmetni ugovor sastavio tuženik kao unaprijed formulirani standardni ugovor, te da je u čl.6. st.1., 2. i 3. ugovoreno pravo tuženika da jednostrano mijenja kamatne stope, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 3,88% godišnje.

Tužitelj se u tužbi poziva na pravno utvrđenje sadržano u Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7219/2013., od 13.06.2014. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužitelj dalje navodi da je u čl.4. st.3. ugovora ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima.

Tužitelj dalje navodi kako je nakon sklapanja ugovora o kreditu tečaj CHF izrazito porastao, te je tuženik korisniku kredita zaračunavao anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita, te se tužitelj poziva na pravno utvrđenje sadržano u Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017., od 14.06.2017. godine, kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima u kojima je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tužitelj dalje navodi kako mu je tuženik, kao korisniku kredita, temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi mu pripadali temeljem ugovornih odredbi koje mogu opstati, te je tuženik stoga dužan vratiti ono što je primio bez osnove uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Tužitelj navodi kako ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev za isplatom, te je stoga istaknuo manifestacijski zahtjev za predajom dokumentacije po predmetnom kreditnom odnosu, te predlaže usvajanje manifestacijskog i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik ističe nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja budući da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik navodi kako su svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i na odredbe o promjenjivoj katnoj stopi, a vezano uz restituciju potrošača, anulirani provedbom Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu upravo za iznos koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužitelja odlučio rješenjem od 11. studenog 2020. godine (stranica 310-313), te naložio tuženiku da dostavi tužitelju zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužitelja, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 10.11.2022. godine (stranica 420-422) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 24.11.2023. (stranica 541-543), naložio tužitelju da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora.

4. Tužitelj je u svojem podnesku od 10.11.2020. godine (stranica 305-307) preinačio tužbeni zahtjev na način da je dodatno tražio utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006 sklopljen dana 22. studenog 2006. godine, čemu se tuženik usprotivio, međutim sud je preinaku dopustio kao svrsishodnu.

5. Tužitelj je zatim, nakon provedenog financijskog vještačenja, u svojem podnesku od 08.01.2023. godine (stranica 544-547) postavio određeni tužbeni zahtjev i naznačio vrijednost predmeta spora, na način da umjesto tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora potražuje novčani iznos od 144.654,18 kuna / 19.198,91 eura, po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Tuženik se u svojem podnesku od 19.02.2024. godine usprotivio i toj preinaci tužbe, međutim kako se radi o stupnjevitoj tužbu tužitelj je ovlašten temeljem čl.186.b ZPP-a postaviti određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega tuženikovo protivljenje preinaci tužbe nije osnovano.

7. Tužitelj je zatim dodatno u podnesku od 10.06.2025. godine (stranica 621-626) specificirao tuženi zahtjev na način da je novčani iznos od 144.654,18 kuna / 19.198,91 eura umanjio na iznos od 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura, zajedno sa zateznim kamatama, uzimajući u obzir učinke provedene konverzije, a čemu se tuženik nije protivio, kako to navodi u svojem podnesku od 17.06.32025. godine (stranica 627-628), slijedom čega je sud odlučivao o umanjenom tužbenom zahtjevu sukladno čl.193. ZPP-a.

8. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

9. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.112006. (stranica 5-10), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. (stranica 19-21), izračun konverzije (stranica 55-75), otplatni plan i specifikacija uplata (stranica 77-86), sudske odluke (stranica 87-183), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01.01.20211. (stranica 184-185),Odluka Suda EU broj C-186/16 (stranica 214-238), brošure tuženika (stranica 254-269), Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 299), Zahtjev za kredit (stranica 300), isplatni nalog (stranica 342-344), kontrolni ispis rezervacije partije (stranica 345), otplatni plan (stranica 346-354), izračun efektivne kamatne stope (stranica 359-368), pregled prometa za klijenta (stranica 371-389), specifikacija uplata (stranica 390-396), vještački nalaz i mišljenje od siječnja 2023. (stranica 461-469), dopuna nalaza i mišljenja od kolovoza 2023. (stranica 510-531), simulirani otplatni plan (stranica 556-560), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dipl. oec., od 6. svibnja 2025. (stranica 611-618).

10. U dokaznom postupku saslušan je tužitelj kao parnična stranka, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka radnika tuženika ACŽ, EC, ECŽ, te javnog bilježnika Snježane Nazarević.

11. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrde ništatnima odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine broj: 356-139/2006, od 22.11.2006. godine, i to čl. 6 st. 1., 2. i 3., kojima je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukama tuženika, te iz čl. 4. st. 3. kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura, po fiksnom tečaju konverzije, a koji iznos je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

13. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.112006., te je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. .

14. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.112006., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se tužitelj može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i i broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,

- da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja.

15. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan o čemu je odlučio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu održanom dana 14.10.2024. godine.

Zakon o parničnom postupku u čl. 187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se za isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužiteljica nakon utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi traži isplatu stečenog temeljem istih odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, jer tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.

16. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

17. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovorena namjena i iznos kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 152.000,00 švicarskih franaka (CHF), u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88%, u članku 4. ugovoren je način otplate kredita da se isti kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, te da je dospijeće svakog zadnjeg dana u mjesecu, te je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.

18. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana u bila kupnja stana, te je predmetni stan i kupljen u naselju kod [adresa] na adresi [adresa], te da predmetni stan tužitelju služi za stanovanje i da u istom ne obavlja nikakvu gospodarsku aktivnost.

19. Tuženik, s druge strane, nije izričito osporavao tužitelju u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore, a sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je sukladno članku 221.a ZPP-a propisano ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužitelju status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

20. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je kupljen stan za stanovanje tužitelja, u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

22. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

23. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 22.11.2006. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

24. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), utvrđeno je kako u njegovim odredbama nisu sadržani nikakvi parametri, niti kriteriji o načinu utvrđivanja promjene visine ugovorene kamatne stope, osim da se može mijenjati u skladu s promjenama Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, a koju odluku donosi jedino tuženik, kao i da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu švicarskog franka.

25. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., ovaj prvostupanjski sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

26. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

27. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

31. Vezano uz spornu okolnost da li je tužitelj pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

32. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

33. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik dodatno proizlazi i iz iskaza tužitelja koja je na upit suda odgovorio kako nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, isti je već bio napisan kada mu je uručen, te ga je samo trebao odnijeti javnom bilježniku radi potvrde.

Iz iskaza tužitelja dodatno proizlazi da mu vezano uz kamatnu stopu rečeno jedino da je ista promjenjiva, međutim nije mu rečeno uslijed čega će se ista mijenjati i tko o tome odlučuje, a uz valutu CHF-a mu nije rečeno ništa posebno u smislu da bi za tu valutu postojao neki rizik već samo da se radi o kreditima koji su svi tada uzimali.

34. Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnim budući da je tužitelj na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivao o okolnostima koje su mu neposredno poznate i kojih se mogao prisjetiti, te u njenom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.

35. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).

36. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

37. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti i Odluka o naknadama, (članak 21. stavak 2. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

38. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj dokazao činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.

39. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako tužitelju u konkretnom slučaju to pravo pripada.

40. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

41. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. (stranica 19-21), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

42. Sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023 – dalje: ZPK), reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a što proizlazi iz odredbe čl.19.a istog zakona.

43. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013 – dalje ZZP/03). koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu).

44. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

45. Iz sadržaja predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. (stranica 19-21) ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. (stranica 5-10), a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

46. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da ovaj prvostupanjski sud smatra da se ne radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku, budući da je Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) u čl.90 izričito propisano da iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje, a što ovdje nije slučaj.

48. Nadalje, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 08. travnja 2014., koji u čl.41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje kako se potrošač, ovdje tužitelj, sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

49. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

50. Ovaj sud prihvaća i shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

51. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

52. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužitelj sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. (stranica 19-21), nije odrekao prava na zaštitu koju mu, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.42. ovog obrazloženja.

53. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. (stranica 19-21), a tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama za razdoblje od 07.11.2007. do 25.03.2014. odnosno za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem Aneksa tužitelj ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22.11.2006. – op. suda) do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.

54. Uvidom i čitanjem vještačkog nalaza i mišljenja (stranica 461-469), dopune nalaza i mišljenja (stranica 510-531), te očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dipl. oec. (stranica 611-618) vještak je utvrdio da ukupna preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iznosi 144.654,18 kuna, te je vještak u izračunu uzeo u obzir i učinak konverzije kredita sukladno ZIP ZKP/15 u iznosu od 20.113,88 kuna.

55. Točno je da je vještak utvrdio da su sve tužiteljeve uplate, koje su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištene za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima sukladno sklopljenom Aneksu i metodi konverzije određenoj zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), međutim to znači da je tužitelj podmirio sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata od 144.654,18 kuna, što znači da je tužitelj dodatno uplatio i taj iznos, slijedom čega ima pravo na povrat navedene preplate, a upravo je navedene preplata predmetom ovog tužbenog zahtjeva.

56. Sud stoga odbija kao neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja za vođenje ovog postupka, iz razloga jer da bi njegov zahtjev za isplatom već bio konzumiran usklađivanjem poslovanja sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 142/2013) odnosno provedbom konverzije sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016. (stranica 19-21), te smatra kako tužitelj ima pravo na povrat razlike iznosa preplaćenih kamata, te razlike s osnova promjene tečaja CHF, u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, kao što je to navedeno u toč.54. ovog obrazloženja.

57. Tužitelj nije imao primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, te je u podnesku od 10.06.2025.. godine (stranica 621-626) specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, na način da potražuje isplatu novčanog iznosa od 124.542,30 HRK / 16.529,60 eura zajedno sa zakonskim kamatama koje na svaki pojedini iznos preplate teku od dana stjecanja

58. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita i odgovorio na sva pitanja koja mu je uputio tuženik, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 124.542,30 HRK / 16.529,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

59. Vezano uz pitanje da li tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom početno ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje, obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 22.11.2006., na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona, osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. ZOO/05 koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), slijedom čega se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 3,88% godišnje.

Tome u prilog ide i okolnost što tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 3,88% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i jedina poznata ugovornim stranama, te se kao takva jedina može i primijeniti.

60. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.214. ZOO/91 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

61. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011538981, dana 14.06.2006., na obvezni odnos između parničnih stranaka treba primijeniti Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona, a kako je to sud već prethodno utvrdio. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

62. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužitelj tužbu podnio dana 14.05.2019. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

63. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 22.11.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužitelju odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 152.000,00 švicarskih franaka (CHF), te ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 22.11.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 22.11.2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-84/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 05.02.2016.;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF jer konverzijom kredita tužitelj nije obeštećena u cijelosti;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iznosi 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura;

- da za novčano potraživanje tužitelj nije nastupila zastara;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem, te da duguje zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

64. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

65. Tužitelj je, s jedne strane, uspio dokazati, činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, da je u Ugovoru o kreditu broj: 356-139/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 22.11.2006. godine, ništav dio ugovorne odredbe iz čl.6.st.2. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koji dio glasi: "…ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.", pa je sud stoga ocijenio kao osnovan taj dio tužbenog zahtjeva, uslijed čega je temeljem čl.324.st.1. ZOO/05 odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

66. Nadalje, sud nalazi da je tužitelj dokazao da je ništav dio ugovorne odredbe iz čl.4.st.3. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 792,27 CHF (sedamstodevedesetdva švicarska franka i 27/100) obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…“, te je sud ocijenio kao osnovan taj dio tužbenog zahtjeva uslijed čega je temeljem čl.324.st.1. ZOO/05 odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

67. Tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

68. Međutim sud smatra kako tužitelj nije dokazao ništetnost ugovorne odredbe iz čl.6.st.1. ugovora koja glasi: „Banka ugovorenu kamatu stopu neće mijenjati do 30.06.2007. (tridesetog lipnja dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora.“, niti je dokazao ništetnost ugovorne odredbe iz čl.6.st.3. ugovora koja glasi: „Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“.

Sud ocjenjuje da sadržaj prethodno citiranih odredbi nije obuhvaćen pravomoćnom sudskom presudom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj nije isticao druge razloga za ništetnost, pe je sud stoga taj dio tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovan, slijedom čega je temeljem čl.324.st.1. ZOO/05 odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

69. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelj po osnovi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, umanjeno za priznatu pretplatu u konverziji, ukupno iznosi 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), ocijenio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke III tužbe, te naložio tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos od 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

70. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura po osnovi preplaćene kamate i promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 ocijenio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

71. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

72. Tužitelj je tužbom istaknuo 3 tužbena zahtjeva od kojih se dva zahtjeva ne odnose na novčanu svotu, dok se jedan zahtjev odnosi na novčanu svotu, te je naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 144.654,18 kuna / 19.198,91 eura.

73. Sud utvrđuje da vrijednost novčanog tužbenog zahtjeva iznosi 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura, a vrijednost nenovčanih tužbenih zahtjeva iznosi 2.669,31 eura odnosno 1.334,66 eura po svakom nenovčanom zahtjevu.

74. Tužitelj je u ovoj parnici uspio u cijelosti tužbenim zahtjevom iz točke II za utvrđenjem ništetnosti čl.4.st.3. ugovora o kreditu i točke III tužbe za isplatom iznosa od 124.542,30 kuna / 16.529,60 eura, dok je djelomično tj. u 1/3 (1.334,66 : 3 = 444,89) uspio s tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe za utvrđenjem ništetnosti čl.6.st.2. ugovora, a odbijen je sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti čl.6.st.1. i stavka 3. ugovora o kreditu.

75. Tužitelj je obzirom na istaknutu ukupnu vrijednost tužbenih zahtjeva u visini od 144.654,18 kuna / 19.198,91 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 18.309,15 eura, uspio u ovoj parnici u omjeru od 95%, dok je tuženik uspio u omjeru od 5%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 90%.

76. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova.

77. Tužitelju se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav tužbe od 06.06.2019. u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav 4 obrazložena podneska od 04.01.2020., 10.11.2020., 14.04.2021. i 23.11.2022. za svaki u visini od 250 bodova što iznosi 2.000,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav 2 obrazložena podneska izvan Tbr.8.toč.1. Tarife od 08.01.2023. i 10.06.2025. za svaki u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.3. Tarife

- za sastav ostalih podneska od 20.12.2022., 17.01.2023., 21.03.2023. , 18.10.2023. i 06.03.2024. za svaki u visini od 25 bodova što iznosi 250,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 14.10.2024., 07.03.2025. i 11.07.2025. za svako u visini od 250 bodova što iznosi 1.500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za pristup na ročište 08.05.2024. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u visini od 50 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.9. toč.5. Tarife

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 798,99 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je provedenim vještačenjem tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura uz dodatnu pristojbu na rješenje od 13,27 eura što ukupno iznosi 66,36 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

78. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

79. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 5.415,36 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 90%, što iznosi 4.873,82 eura, a obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužitelju nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, slijedom čega je temeljem čl.154 st.1., čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.

80. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

81. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

82. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 19. kolovoza 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.