Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-230/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zoranu Šariću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnice tuženice Željke Radoš Radičević, odvjetnice iz Osijeka, uz javnu objavu dana 19. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 5140060242-60010443795/2005 od 20.05.2005. između tužitelja AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika Slavonska banka d.d. [adresa], OIB:23501189286 solemniziranog po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, br.: OU-1106/2005 od 27.05.2005.
II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.061,97 eura (tisućušezdesetjedaneuro- devedesetsedamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 16. veljače 2017. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za zatezne kamate na glavnicu tekuće od dana 20. siječnja 2017. do 15. veljače 2017., kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 602,32 eura (šestodvaeuratridesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 19. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 17,97 eura (sedamnaestteuradevedesetsdamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 21. veljače 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 20. svibnja 2005. zaključio ugovor o kreditu broj 5140060242-60010443795/2005 s pravnim prednikom tužene Slavonskom banom d.d. Osijek, OIB:23501189286, koji je solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, broj OU-1106/2005 u Osijeku 27.05.2005. Člankom 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita i da se u tom slučaju kao korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema konačnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke. Početkom 2017. obavijestio je banku o namjeri prijevremenog zatvaranja kredita pri čemu je od tužene dobio obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 20.01.2017. sukladno kojoj je bio dužan isplatiti banci pored dugovanog iznosa kredita i iznos od 1.079,94 eura koji predstavlja naknadu za prijevremeni povrat kredita, a po kojoj je obavijesti on postupio i uplatio cjelokupni iznos naznačen u toj obavijesti. Navedena odredba čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu nepoštena je te je formulirana na štetu potrošača – tužitelja s obzirom da nije unaprijed ugovoren iznos naknade već je visina iste ovisila isključivo o jednostranoj odluci druge strane, odnosno prednice tužene. Takva formulacija prouzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača te je isto unaprijed formulirana banka i on nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe. Ukazuje na sudsku praksu i to stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1020/2021-2 od 04.10.2022. u kojem se iznosi da se takva odredba kao ništetna ne može ugovarati te da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju bankama zabranjeno zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata što samo po sebi upućuje da je i zakonodavac takve odredbe ugovora o kreditu zabranio kao nepoštene. Smatra kako je predmetna ugovorna odredba ništetna radi čega mu je sukladno čl. 323. i čl. 324 Zakona o obveznim odnosima tužbena dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takve odredbe.
2. U odgovoru na tužbu od dana 03. travnja 2025. tuženica prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, osporava visinu naplaćene izlazne naknade u iznosu koji prelazi iznos od 1.061,97 EUR, s obzirom na to da je izlazna naknada naplaćena u tom iznosu. Naime, obavijest o prijevremenom zatvaranju je izrađena za dan 20.01.2017 kao što je i na istoj navedeno, ali obzirom da prijevremeno zatvaranje nije izvršeno na taj dan već 16.02.2017. kada je iznos osnovice za obračun bio manji pa je i obračunata i naplaćena naknada bila manja. Naknada koja ja zaista naplaćena iznosi 8.001,40 HRK, odnosno 1.061,97 EUR. Kako je tužba podnesena dana 19. veljače 2025. godine, ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 19. veljače 2020. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere, a činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPPa. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. stoga se na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje predlaže saslušanje javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini. Tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tužitelj u podnesku od dana 04. lipnja 2025. navodi da je vrijednost predmeta spora odredio sukladno visini tužbenog zahtjeva, ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, prigovor zastare tužene smatra neosnovanim, a pozivanje tužene na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2637/2023 od 09.04.2024. je protivno kodeksu odvjetničke etike budući je ta presuda ukinuta, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-135/2025 od 19.02.2025. U konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi obzirom da sporna naknada nema temelja u stvarno pretrpljenoj šteti zbog prijevremene otplate kredita, nego samo u činjenici da jedna strana diktira uvjete ugovora. Opće je poznato da banke određuju uvjete ugovora prilikom dizanja kredita, pripremaju ugovore i stranka može samo potpisati ugovor, nema pregovaranja o uvjetima kredita.
4. Podneskom od dana 12. lipnja 2025. tuženica ostaje kod odgovora na tužbu, ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. O potpunosti i jasnoći informiranja o značajkama ugovora svjedoči činjenica da je Ugovor o kreditu potvrđen po javnom bilježniku Miju Vukoviću iz Slavonskog Broda, M. Gupca 20, potvrdom broj OU – 859/2025. Pri čemu je potvrđeno da Ugovor po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, te da je sudionicima pročitan sadržaj Ugovora i stranke su upozorene da ista ima snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj je potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu nedvojbeno iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, kao i Direktivom 2008/48 EZ. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio prilikom sklapanja ugovora, koja je bila predviđena i potom naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik kao kreditna institucija je pod stalnim i neposrednim nadzorom Hrvatske narodne banke sukladno važećoj regulativi, a koja nikad nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja niti naplaćivanja predmetnih naknada jer je to standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Prema čl. 302. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, prije sklapanja ugovora kreditna institucija dužna potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne informacije o uvjetima ugovora temeljem kojih će biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te iz upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditna institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Gore navedeno propisano je i čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a informacije o takvim uslugama je učinila dostupnim na prigodnom mjestu u svojim poslovnicima i internetskim stranicama, sve u skladu sa pozitivnim propisima, Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Stoga, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno najranije od podnošenja tužbe.
5. U odnosu na prigovor tuženice kojim osporava iznos plaćene naknade preko 1.061,97 eura, jer je obavijest o prijevremenom zatvaranju izrađena za dan 20.01.2017 kao što je na istoj navedeno, ali prijevremeno zatvaranje nije izvršeno na taj dan, već dana 16.02.2017. kada je iznos osnovice za obračun bio manji, pa je i obračunata i naplaćena naknada bila manja i koja ja naplaćena u iznosu od 8.001,40 hrk / 1.061,97 eura, tužitelj je na pripremnom ročištu od dana 11. srpnja 2025. djelomično povukao tužbu za iznos od 17,97 eura, te ostao kod zahtjeva za naplatu iznosa od 1.061,97 eura sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2017. pa do isplate, nakon čega je tužena na istom ročištu učinila nespornom visinu plaćene naknade.
6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost je li neposredno pregovarao s prednicom tužene o spornoj odredbi Ugovora, je li od prednika tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, te izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:5140060242-60010443795/2005 od 20.05.2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovjeren po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1106/2005 od 27.05.2005. (list 5.-13. spisa), obavijest tužene o prijevremenom zatvaranju od 20.01.2017. (list 14.), zahtjev tužitelja upućen tuženoj dana 23. ožujka 2017. (list 19.-21.), trošak likvidnosti financiranja (list 38.-56.), te ovjerenu izjavu ZH iz [adresa] i RH iz [adresa] (list 57.-65. spisa).
6.1. Sud nije izvršio uvid u Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik, Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, a niti u dokument pod nazivom „Accompanying document to the White paper on the integration of EU mortgage credit markets - Summary of the impact assessment {COM(2007) 807 final} {SEC(2007) 1683} /* SEC/2007/1684 final“, jer tuženica isto nije priložila spisu.
6.2. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka i temeljem odredbe čl. 220. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) sud je izveo dokaze radi utvrđenja svih činjenica koje su važne za donošenje odluke u ovom sporu, te nije nije prihvatio dokazni prijedlog tuženice za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na temelju priložene materijalne dokumentacije, po vještaku Zrinku Ručeviću, na okolnost navodne visine štete koju je tuženica pretrpjela zbog prijevremene otplate kredita i izračuna troška financiranja, jer se iz priložene dokumentaciju tužene ne može utvrditi je li ista i u kolikom iznosu imala troškove plaćanja kamata radi kreditiranja upravo tužitelja, kao niti je li imala administrativne troškove obrade upravo kredita tužitelja.
6.3. Drugim riječima, uopćene tvrdnje tuženice da za isplatu kredita, prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu i za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac, nego je dužna i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, u situaciji kada navedene tvrdnje tuženica činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, a na temelju priložene dokumentacije, a isto se odnosi i na trošak financiranja.
6.4. Također je potrebno navesti da tužena u podnesku od 12. lipnja 2025. navodi da o potpunosti i jasnoći informiranja o značajkama ugovora svjedoči činjenica da je Ugovor o kreditu potvrđen po javnom bilježniku Miju Vukoviću iz Slavonskog Broda, M. Gupca 20, potvrdom broj OU – 859/2025., te da je sudionicima pročitan sadržaj Ugovora i stranke su upozorene da ista ima snagu javnobilježničkog akta, što je neosnovano u cijelosti, jer se u ovom postupku ne radi o ovjeri navedenog Ugovora o kreditu, a niti je navedeni javni bilježnik ovjerio predmetni Ugovor o kreditu. Također sud napominje i to da javni bilježnik koji je doista ovjerio predmetni Ugovor o kreditu, nije sudjelovao u postupku pregovaranja između tužitelja i prednice tužene, pa dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, nije dokaz kojim bi se utvrđivale sporne činjenice u konkretnom slučaju.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 20. svibnja 2005. kojom je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, te da u tom slučaju Korisnik se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana uplate 20. siječnja 2017. pa do isplate.
8. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženice, da je tužitelj dana 20.05.2005. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060242-60010443795/2005 od 20.05.2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovjeren po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 1106/2005 od 27.05.2005., u svrhu izgradnje kuće, te da je tužitelj prijevremeno konačno otplatio kredit dana 20.01.2017. i zbog toga platio naknadu u iznosu od 8.001,40 kn / 1.061,97 eura.
9. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li tužitelj platio tuženoj iznos za koji tužena nije imala pravnu osnovu, kada je platio i je li nastupila zastara potraživanja.
10. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 11. srpnja 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio 2005. godine s prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, radi izgradnje kuće u kojoj živi sa obitelji. Kredit je zaključio kao fizička osoba isključivo za svoje potrebe i potrebe obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, ni obrta, te je on otplaćivao kredit. Ugovor je bio sačinjen unaprijed u Banci i nije imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, već se radilo po principu Banke "uzmi ili ostavi". Također, ugovorna odredba čl. 8. nije bila jasna na što se točno odnosi ta naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, a niti od čega se sastoji, a niti kako se uopće dolazi do izračuna visine te naknade. Kada je kredit bio prisiljen zatvoriti zbog rasta rate, bunio se u Banci što mora platiti zahtijevanu naknadu, ali mu je rečeno da će tu naknadu ili platiti ili neće moći zatvoriti kredit, a što mu je bilo bitno u tom trenu zbog rasta rate. Napominje da je nakon plaćanja te naknade, pisanim putem zahtijevao od Banke da mu izvrši povrat te naknade, koju je smatrao nezakonitom, a što je Banka odbila. Napominje da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije kredita nije pojašnjavao ugovorne odredbe, a niti su mu te odredbe pojasnili u Banci.
10.1. Iz Ugovora o kreditu broj: 5140060242-60010443795/2005 od 20.05.2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovjeren po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1106/2005 od 27.05.2005., (list 5. -13. spisa) proizlazi da je isti realiziran u svrhu kupnje kuće, da je člankom 8. st. 2. između ostalog ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, te da u tom slučaju Korisnik se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
10.2. Iz obavijest tužene o prijevremenom zatvaranju od 20.01.2017. (list 14.) proizlazi da na dan 20.01.2017. naknada za prijevremeni povrat kredita iznosi 1.079,94 eura.
10.3. Iz zahtjeva tužitelja upućenog tuženoj dana 23. ožujka 2017. (list 19. -21.) prozlazi da se tužitelj obratio Banci radi povrata predmetne naknade, navodeći da je naplata te naknade nezakonita.
10.4. Iz isprava koje je tuženica dostavila u spis, a kojom je trebala dokazati da je tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpjela štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženica trpjela prijevremenom otplatom kredita, na što se šteta točno odnosi, odnosno da li je i u kolikom iznosu imala troškove plaćanja kamata radi kreditiranja upravo tužitelja, kao niti je li imala administrativne troškove obrade upravo kredita tužitelja.
10.5. Tužena je također u spis priložila ovjerene Izjave NH iz [adresa] (list 57.-59.) i RH iz [adresa] (list 60.-63.), koje izjave je ovaj sud ocijenio kao nevjerodostojne, jer navedeni nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljem u vezi sa spornom ugovornom odredbom.
11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u odnosu na naplatu glavnice od 1.061,97 eura, dok nije osnovan za zatezne kamate tekuće na glavnicu od 20.01.2017. do 15.02.2017.
12. Prije svega, ovdje je potrebno napomenuti da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne tuženicom, da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d.. Slijedom navedenoga, tuženica je sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i kao takva je pasivno legitimirana.
13. Neosnovan je navod tužene da tužitelj ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, jer je ugovor ispunjen. Naime, budući spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja, pa posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.), odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od 09.03.2022. i Rev 887/2022 od 17.01.2024.).
14. Cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 20.05.2005. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
14.1. Odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
14.2. Odredbom čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje (članak 2.)
14.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).
14.4. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
14.5. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14.6. Također, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
14.7. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
15. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
15.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
16. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li prednica tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 8. st. 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
17. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednika tužene koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednika tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit zaključio kao fizička osoba, da je odobren namjenski u svrhu izgradnje kuće u kojoj živi sa obitelji, te da je on vršio uplate rata kredita. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednikom tuženice kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
18 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li prednica tuženice i tužitelj pregovarali oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorenu u članku 8. st. 2. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja, koji u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da je Banka prilikom sklapanja Ugovora o kreditu poslovala po principu „uzmi ili ostavi“, da je Ugovor sastavila unaprijed i nije imao mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama, te mu u Banci nitko nije objasnio na što se točno odnosi ugovorna odredba čl. 8. st. 2. za prijevremeno zatvaranje kredita, niti od čega se sastoji, niti kako se dolazi do izračuna visine te naknade. Kako je zbog povećanja rata bio prisliljen zatvoriti kredit, a bunio se zbog naplate te naknade, u Banci mu je rečeno ili će platiti tu naknadu ili neće moći zatvoriti kredit. Naplatu te naknade je smatrao nezakonitom, radi čega se dana 23. ožujka 2017. obratio Banci sa zahtjevom za povrat uplaćene naknade, na što se Banka oglušila.
18.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. izlazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov i unaprijed sastavljen Ugovor po principu „uzmi ili ostavi“. Naime, tužitelj iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bio informiran o naknadi iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, o iznosu te naknade, na što se točno odnosi naknada, od čega se sastoji i kako se dolazi do izračuna te naknade. Dakle, navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita, nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora. Pored navedenog, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a niti je bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i koji stvarni troškovi ulaze u tu naknadu. Prednica tuženice je tužitelju trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknada za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
18 .2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je prednica tuženice mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan unaprijed sastavljen Ugovor, te da je odbio potpisati ugovor zbog sporne ugovorne odredbe, ne bi mogao ishoditi svoj kredit. Na taj način, prednica tuženice je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
18.3. Ovdje treba reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
19. U odnosu na štetu koju tuženica navodi da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela u konkretnom slučaju, sud napominje da prema odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
19.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.
19.2. Odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
19.3. Dakle, prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.
19.4. Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 24/2021-2 od 21.02.2023.).
19.5. Tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema Ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata, odnosno izmakle dobiti (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od 9.03.2022.).
20. Konačno, shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od 09.03.2022. i rješenju Rev 1020/2021-2 od 04.10.2022.).
21. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 8. st. 2. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog dijela odredbe članka 8. st. 2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.
22. Stoga je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
23. Ovdje treba naglasiti da predmetna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.
24. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
25. Nadalje, tužena je na pripremnom ročištu od 11. srpnja 2025. učinila nespornim visinu plaćene naknade od 1.061,97 eura, a nakon što je tužitelj sukladno prigovoru tužene, djelomično povukao tužbu za iznos od 17,97 eura, pa je stoga tuženica iznos od 1.061,97 eura, dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
25.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
25.2. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 1.061,97 eura ne pripada od 20.01.2017. kako on to zahtijeva, jer prijevremeno zatvaranje kredita nije izvršeno na taj dan, već mu kamata na glavnicu pripada od dana 16. veljače 2017. do isplate (jer je toga dana izvršeno prijevremeno zatvaranje kredita i izračunata naknada za prijevremeno zatvaranje na taj dan iznosi 1.061,97 eura, a kako to navodi tuženica i što tužitelj nije osporio, već je sukladno tome djelomično povukao tužbu) u visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. -III. izreke presude.
27 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
27.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 602,32 eura koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 150,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 03.06.2025. od 150,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 11.07.2025. u iznosu od 150 eura (Tbr. 9.t.5.), obračunatog PDV-a od 112,50 eura (Tbr. 46.) i troška plaćene pristojbe na tužbu od 19,91 eura i pristojbe na presudu od 19,91 eura, što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
27.2. Kako je na pripremnom ročištu od dana 11. srpnja 2025. tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 17,97 eura, na koje je djelomično povlačenje tužena pristala, to je sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao u izreci rješenja.
U Osijeku, 19. kolovoza 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku). O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćnici tuženice
