Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: Pn-195/2022-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, zastupan po gen. punomoćnici KD, dipl. iur., zaposlenici, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, zastupana po gen. punomoćnici HD, dipl. iur., zaposlenici, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženice, uz javnu objavu dana 19. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB:26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB:84397956623 iznos od 29.790,78 kn / 3.953,91 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,31% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i da naknadi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 08. studenog 2022. podnio tužbu radi naknade štete koju obrazlaže navodeći da je njegov osiguranik ID stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila u Belišću dana 28.11.2001. u kojoj je zadobila teške tjelesne ozljede, po kojem joj je osnovu priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu rješenjem HZMO PS Osijek, broj spisa 126854 od 16.10.2007. počevši od 30.10.2003.
1.1. Navodi da je osiguranica ID stradala u prometnoj nezgodi na način da se kretala Ulicom Petra Zrinskog na biciklu marke "Limex" te je na nju naletjelo osobno vozilo marke "Golf" reg. oznaka i broja [registarska oznaka] kojim je upravljala LD, a koje je bilo osigurano kod tuženice po polici osiguranja broj [broj police osiguranja], te je uslijed udarca ID pala s bicikla i tom prilikom zadobila teške tjelesne ozljede- višestruki prijelom čeone kosti i potres mozga.
1.2. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je već potraživao naknadu štete od tuženice, te je njegov zahtjev pravomoćno usvojen u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod Pn-262/2019, a koji se odnosi na razdoblje od 11.11.2017. -31.10.2019. U ovom postupku zahtijeva naknadu štete za razdoblje od 01.11.2019. -30.09.2022. u utuženom iznosu, koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu ID. Napominje da je u navedenom razdoblju na ime invalidske mirovine osiguranici ID isplatio iznos od ukupno 99.302,60 kn koji je umanjen za 70% utvrđenog doprinosa osiguranice MD nastanku štetnog događaja te tako umanjen iznosi utuženih 3.953,91 eura. Zahtjev za puni iznos mirovine počevši od 01.11.2019. -30.09.2022. postavlja sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1061/03 od 23.09.2004. kojom odlukom je sud zauzeo stajalište da mu ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito s obzirom na važenje Zakona o mirovinskom osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je vrijedio u vrijeme u momentu isplate invalidske mirovine za razdoblje od 01.11.2019. -30.09.2022. ima pravo na naknadu štete isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu. Prilaže izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine sukladno čl. 160. st. 1. ZOMO (NN 1022/98) koji je bio na snazi u momentu štetnog događaja. Kako je osobno vozilo Golf reg oznaka [registarska oznaka] u momentu štetnog događaja bilo obvezno osigurano kod tuženice, to mu je ista temeljem čl. 161. i čl. 164. ZOMO (NN 157/13) odgovorna za nastalu štetu u utuženom iznosu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od dana 09. srpnja 2024. ne spori pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode dana 28.11.2001. godine, kao i činjenicu da je osiguranica tužitelja, ID, u navedenoj prometnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede, te da je uslijed toga, istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu. Nesporno je da je za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode osiguranik tuženika samo djelomično odgovoran u omjeru od 30%, dok je odgovornost osiguranice tužitelja za prouzrokovanje prometne nezgode utvrđena u omjeru od 70% cjelokupne štete, ali u cijelosti osporava postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 3.953,91 EUR s osnova isplaćenih iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 01.11.2019. do 30.09.2022. i to kako po osnovu, tako i po visini. Naime, obveza tuženika prema tužitelju postoji u okviru odgovornosti svoga osiguranika, odnosno u omjeru od 30% cjelokupne štete. Također, nesporno je i da je tuženik tužitelju vršio plaćanje isplaćenih iznosa invalidske mirovine osiguranici tužitelja, ID za ranije razdoblje, a temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku, broj P-78/2018 od 10.04.2018. Međutim, nesporno je i da je nakon donošenja navedene pravomoćne presude došlo do promjena u sudskoj praksi te da je VSRH u međuvremenu u brojnim svojim odlukama zauzeo pravno shvaćanje po pitanju prava na naknadu štete tužitelja u predmetima sa ovom problematikom. Postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuje 30% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine, protivi se u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu, pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, kako je u konkretnom slučaju osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, proizlazi da tužitelj, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, niti ne trpi štetu u konkretnom slučaju. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, poziva se na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023.. U prilog prigovoru da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022., broj Rev-909/2021 od 08.09.2021., broj Revx-388/2018 od 25.08.2020., broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020., broj Rev- 1354/2016 od 18.05.2021., broj Revd-3715/2021 od 08.09.2021., broj Rev-66/2022 od 01.02.2022., broj Revt-634/2017 od 16.03.2022., broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022., broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022.. Također, ovakav stav VSRH su prihvatili i trgovački sudovi pri rješavanju ove vrste sporova, te je Visoki trgovački sud RH, na svojoj sjednici od 09.06.2022. o tom pitanju donio novo pravno shvaćanje prema kojemu je, za suđenje, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme vršenja isplata mirovina. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim.
3. Podneskom od dana 24. srpnja 2024. tužitelj navodi da tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava činjenice, već je sporno samo pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, pri čemu tuženik izražava stav da se imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) i to čl. 27., a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranu (ZOMO), te da tuženik, sukladno cit. zakonskoj odredbi, u konkretnom slučaju ne trpi štetu. Upravo iz navedenog je vidljiva sva nelogičnost odredbe čl. 27. ZOOP-a jer teza da tužitelj ne trpi štetu je nemoguća. Tužitelj ukazuje na odluku Ustavnog suda koja potvrđuje tužiteljeve navode i njegovo pravo na naknadu štete te primjenu ZOMO-a. Radi se o odluci Ustavnog suda RH br. U-I- 856/2016 od 07.02.2017. (u prilogu) gdje se navodi: „Člankom 161. stavcima 1. i 2. ZOMO-a uređeno je pravo HZMO-a na naknadu stvarne štete, kada je do ostvarivanja prava i isplate davanja prema HZMO-u došlo zbog određene štetne radnje ili propusta odgovornosti osobe-štetnika (npr. ako je do ozljede na radu radnika-osiguranika došlo zbog odgovornosti poslodavca ili ako je do ozljede osiguranika došlo u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu nastalu uporabom motornih vozila). To znači da je upravo štetni događaj (ozljeda osiguranika koje je u konačnici dovela do nastanka invalidnosti) razlog stjecanja prava na invalidsku mirovinu, što ima za posljedicu obvezu HZMO-a na novčana davanja osiguraniku. Tu obvezu HZMO ne bi imao da nije bilo štetnog događaja, a osiguranik bi i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ispunjavanja uvjeta za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu. Tako se visina naknade štete utvrđuje prema ukupnoj svoti davanja i troškova isplaćenih iz mirovinskog osiguranja. To znači da se, prema osporenim zakonskim odredbama, visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim u stavku 2. članka 161. ZOMO-a…“. Također, navodi se i sljedeće: „Ustavni sud je utvrdio da osporenim čl.161.st.2. ZOMO-a nije povrijeđeno ni načelo vladavine prava…Naime, osporena norma je jasna i precizna te točno određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju HZMO ima pravo.“ Isto proizlazi i iz odluke Ustavnog suda br. U-III-1088/2017 od 28.09.2021. Dakle, pripada mu pravo na naknadu štete po Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je na snazi u vrijeme nastanka štete, (kad je tužitelj vršio isplate mirovine – od 01.11.2019. pa nadalje). S druge strane, čl. 27. ZOOP-a, pogotovo njegov st. 3. prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete je nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je naknada štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede na radu. Po odredbi čl.27.st.3. ZOOP-a, „invalidska mirovina utvrđena rješenjem HZMO“ u konkretnom slučaju jest upravo „invalidska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Dakle, „razlike“ koja bi trebala predstavljati „razmjerni iznos mirovine“ nema i nikada neće biti jer su to dvije iste mirovine pa proizlazi da prema čl.27.st.3. ZOOP-a tužitelj nikada ne bi imao pravo na naknadu štete od tuženika, jer isto je i s drugim slučajevima kad tužitelj potražuje naknadu štete (invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada i obiteljska mirovina – uvijek su manje od invalidske mirovine zbog ozljede na radu). Međutim, postavlja se pitanje kako to da tužitelj nema pravo na naknadu štete kad i sam ZOOP kaže da tužitelj ima pravo na naknadu štete i prema propisima o mirovinskom osiguranju. Posebno se napominje da je u ovom konkretnom predmetu odavno utvrđeno da šteta postoji te je istu tuženik naknađivao tužitelju, što tuženik također čini nespornim pa se postavlja pitanje kako to da sad odjednom štete nema, a do sada je postojala? Šteta, dakle, nedvojbeno postoji, pitanje je samo kako se određuje. Po odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a sigurno ne. Naime, odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da je društvo za osiguranje obvezno naknaditi stvarnu štetu tužitelju, potom u stavku drugom navodi da se naknađuje razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, dok se prema stavku trećem razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a dovelo bi do situacije da društvo za osiguranje apsolutno nikada ne naknađuje štetu tužitelju jer je jasno da je iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu jednak iznosu koji se utvrđuje sukladno pravilima o mirovinskom osiguranju u slučaju ozljede na radu, tako da strogo gramatičko tumačenje predmetnog stavka dovodi do zaključka kako je predmetna odredba protivna i stavku prvom jer taj članak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu (čl. 27. st.1 ZOOP-a). Tako Županijski sud u Zagrebu u presudi br. Gž-1496/2023 od 23.05.2023., kojom je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Zlataru br. P-621/2022 od 24.02.2023. (cit. odluke u prilogu) kojom je tuženik obvezan na naknadu štete tužitelju u punom iznosu isplaćene mirovine, navodi: „U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje platiti tužitelju utuženi iznos, a to stoga jer tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog povrede na radu (a što je među strankama i nesporno) te stoga ne može niti postojati razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sukladno čl. 27. ZOOP.“ Da je namjera zakonodavca bila da društvo za osiguranje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ovdje tužitelju, nikada ne nadoknađuje štetu, sigurno bi to bilo izričito propisano. Kod tumačenja norme odlučujući je ratio legis norme, odnosno njezina svrha ili cilj. Svrha ZOOP-a je naknada pretrpljene štete jer je u čl. 27. tog zakona istaknuto da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju. Dakle, zakonodavac sigurno nije išao za tim da propiše da tužitelj ima pravo na naknadu štete, a potom u nastavku rečenice da mu to pravo negira zbog nemogućeg izračuna. Tu nelogičnost prepoznao je i Županijski sud u Velikoj Gorici u svojoj presudi br. Gž-1105/2022 od 29.11.2023.kojom je usvojio žalbu tužitelja i preinačio I° presudu kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen zbog primjene čl.27. ZOOP-a, te je zauzeo stav da je mjerodavan ZOMO sa sljedećim obrazloženjem: „…Prema stavu ovog suda, mjerodavni je zakon u ovom slučaju ZMO jer taj zakon, između ostalog, regulira pitanje naknade štete za novčana davanja koja tužitelj isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a koja davanja su posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje. Sukladno čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta, sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U konkretnom slučaju riječ je o izdacima kojima se umanjuje imovina tužitelja zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik, kao njegov osiguratelj. Stoga, stvarnu štetu, prema ocjeni ovog suda, predstavlja upravo onaj iznos koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog uzroka za koji je odgovoran tuženik, kao osiguratelj, kako je to propisano čl. 161. do 165. ZMO-a. Osim toga, čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Za ocjenu o tome što je "stvarna šteta" koju tužitelj trpi, treba uzeti u obzir i odredbu čl. 87. st. 1. toč. 9. ZMO-a, kojem je, između ostalog propisano da mirovinski faktor za invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti iznosi 1,0. Dakle, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da mirovinski faktor, kada je riječ o potpunom gubitku radne sposobnosti, uopće nije vezan uz uzrok gubitka radne sposobnosti. Posljedično tome, ne postoji razlika između invalidske mirovine koja se osiguraniku isplaćuje zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada s jedne strane i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, s druge strane, kako je to propisano čl. 27. ZMO-a. Navedeno znači da je čl. 27. st. 3. ZOOP-a faktički otklonjena odgovornost osiguratelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja u svim slučajevima kada je kod njihova osiguranika došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, neovisno o tome što je taj gubitak radne sposobnosti izravna posljedica štete koju je zavodu dužno naknaditi društvo za osiguranje.“ Isto se navodi i u najnovijoj presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-215/2022 od 25.04.2024. (u prilogu): „…šteta propisana odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP nije niti može biti stvarna šteta jer propisi tužitelja ne čine razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (zbog bolesti ili ozljede izvan rada) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s obzirom na to da mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost. Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročnoposljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika te predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda i stoga ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj.“ Osim toga, čl.27.st.4. ZOOP-a određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Međutim, ovaj zahtjev tužitelja nije subrogacijski, nego originarni i to na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju, tako da se navedena odredba na ovakav zahtjev tužitelja ne primjenjuje. Dakle, obzirom da se radi o šteti koja nastaje isplatom mirovine, te da i sam ZOOP upućuje na propise o mirovinskom osiguranju, jasno je da je ZOMO jedini mjerodavan kod izračuna ovakve vrste štete, a navedena nejasna odredba ZOOP-a je i derogirana donošenjem ZOMO-a kao lex posteriora. Naime, pravila o sukobu prava ili hijerarhijski kriteriji pravna su načela koja uspostavljaju prioritet i hijerarhiju pravnih pravila. Iako je poželjno izgraditi pravni sustav kao interno nekontradiktoran, u praksi je nemoguće izbjeći slučajeve u kojima na isti pravni odnos utječe nekoliko međusobno kontradiktornih pravnih normi. U ovom slučaju primjenjuju se pravila o sukobu zakona. Iako govore o "odstupanju", ne znače ukidanje zakona kao takvog, već samo da se određena pravna norma ne odnosi na predmetni slučaj. Tako zakon višeg ranga derogira zakon nižeg ranga(lex superior derogat legi inferiori), posebna odredba ima prednost nad općenitijom (lex specialis derogat legi generali), a kada se radi o zakonima istog ranga primjenjuje se načelo lex posterior derogat legi priori - kasnija ili kasnija učinkovita zakonska regulativa ima prednost pred ranijim ("starijim") zakonskim propisima. Tako Zakon o mirovinskom osiguranju predstavlja poseban propis kojim je (za razliku od ZOOP-a čije odredbe u pogledu sporne materije nisu dovoljno jasne) detaljno uređen institut naknade štete na ime isplaćenih davanja iz mirovinskog osiguranja koju tužitelj ima pravo potraživati izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici/korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a radi se o izvornom pravu na naknadu štete, kako to definira od.čl.164.s.t.1. ZOMO. Nadalje, od.čl.164.st.5. izričito propisuje da se za utvrđivanje visine stvarne štete imaju primijeniti odredbe ZOMO-a i samim time se priječi primjena odredbe čl.27. ZOOP-a i bilo kojeg drugog propisa, ukoliko su u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Društvo za osiguranje Zavodu mirovinskog osiguranja nadoknađuje stvarnu štetu, a stvarna šteta od 01.01.2014. kad je na snagu stupio aktualni ZOMO jest ona definirana u njegovom čl.161.st.2.toč.1. – novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Dakle, mjerodavne su upravo odredbe aktualnog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) koji je na snazi u vrijeme kad je nastala šteta, u konkretnom slučaju u vrijeme kad je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine, a koji zakon u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis i lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05) i ima prednost nad istim. U pogledu dostavljenog pravnog shvaćanja Visokog trgovačkog suda RH, ističe se da isto ne sadrži nikakvo obrazloženje. Osim toga, iz odluka Vrhovnog suda, pa i onih na koje se poziva tuženik, ne proizlazi nekakav generalni stav o primjeni ZOOP-a niti su iste uopće argumentirane na takav način, već se pozivaju na ranije odluke Vrhovnog suda br. Rev-5292/2019 i Rev x-388/2018, a koje odluke su međusobno različite u pogledu primjene ZOMO-a, odnosno ZOOP-a, ovisno o tome koji je od tih zakona bio lex posterior u odnosu na onaj drugi u promatranom periodu. Tako je odlukom br. Rev x-388/2018 usvojena revizija tuženika uz primjenu ZOOP-a jer je predmet rasprave u tom postupku bio period naknade štete kad je na snazi bio raniji ZOMO (NN 102/98) te je u odnosu na njega ZOOP (151/05) bio lex posterior. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Rev-5292/2019. od 16.06.2020. odbačena je revizija tuženika podnesena zbog pitanja primjenjuje li se u ovakvim predmetima ZOOP-a ili ZOMO te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-3579/2018 od 5.07.2019. u kojoj je zauzet stav da su za predmetni odnos mjerodavne odredbe zakona koji je na snazi u trenutku nastanka štete, a da je šteta tužitelju nastala svakom pojedinom isplatom invalidske mirovine, stoga su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZOMO), a navedena odluka se poziva i na rješenje br. Revt- 412/2018 od 22. travnja 2020. u kojem je zauzet isti stav. Isto je i s odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2530/2018 od 08.04.2020. kojom je potvrđena presuda VTS br. Pž- 339/17 od 19.06.2018. i TS u Bjelovaru br. P-151/16 od 28.11.2016. Tužitelj dostavlja i recentne odluke u kojima je zauzet stav da prema čl.27.st.1. i 2. ZOOP-a, odgovarajućom primjenom odredbi ZOMO-a te imajući u vidu odredbu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je šteta umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti, isplata obiteljske mirovine koju tuženik isplaćuje djeci pok. osiguranika sukladno propisima koji takvu mirovinu reguliraju predstavlja stvarnu štetu za tužitelja, i to presudu Općinskog suda u Sisku br. Pn-66/2020 od 25.11.2020. potvrđenu presudom Županjskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, br. Gž-1176/2020 od 31.03.2022., te rješenje Vrhovnog suda RH br. Revd-3501/2022 od 08.11.2022. kojim je odbačen prijedlog tuženika za podnošenje revizije protiv navedene II° presude. Vrhovni sud je već odlučivao o ovim pitanjima u istovrsnim predmetima pa je u identičnim situacijama svojim odlukama odbacio prijedloge za podnošenje revizije tuženika (tako npr. Revd- 163/2021 od 02.02.2021., Revd-387/2021 od 16.02.2021, Revd-3454/2021 od 26.10.2021., Revd-4411/2021 od 26.10.2021.), odnosno dopustio podnošenje revizije protiv odluke kojom tužitelj odbijen zbog primjene ZOOP-a (rješenje Vrhovnog suda br. Revd-1177/2023 od 21.03.2023.). Sve ovo proizlazi i iz mnogobrojne sudske prakse Županijskih sudova (npr. Gž-451/2020 od 15.07.2020., Gž-2626/2020 od 29.03.2021., Gž-507/2021 od 06.07.2021., Gž-3869/2020 od 26.04.2022. i brojne druge). Zbog navedenog je jasno da tužitelj u utuženom periodu ima pravo na naknadu štete od tuženika u punom iznosu isplaćene invalidske mirovine jer to izričito propisuje čl.161.st.1. i st.2.toč.1. i čl.164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) koji je na snazi od 01.01.2014. te koji se ima primjenjivati na utuženi period.
4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u priloženu materijalnu dokumentaciju i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (broj spisa 126854) od 16.01.2007. (list 3.-4. spisa), Nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (list 5.-8.), Mišljenje stručnog povjerenstva HZMO za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 14.12.2006. (list 9. -10.), presudu Općinskog suda u Valpovu broj K-125/02-23 od 22.11.2002. (list 11.-18.), Nagodbu od 22.03.2010. (list 19.), presudu i rješenje Općinskog suda u Osijeku broj Pn-262/2019-13 od 27.10.2020. (list 20.-26.), presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4448/2020-3 od 26.09.2022. (list 28.-31.), obračun isplaćene obiteljske mirovine od 14.10.2022. (list 32.), izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine za ID (list 33.), te ispis iz banke doznačenih primanja (list 34. -50.).
5. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).
6. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku.
7. Tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan je u cijelosti.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu osiguranici ID u razdoblju od 01.11.2019. do 30.09.2022. u ukupnom iznosu od 3.953,91 eura.
9. Među strankama nema spora da je osiguranica tužitelja ID korisnica invalidske mirovine na temelju prava priznatog rješenjem tužitelja (broj spisa 126854) od 16. siječnja 2007. zbog opće nesposobnosti za rad nastale zbog ozljede na radu počevši od 30.10.2003.
10. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženice, budući je izdala policu osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo koje je sudjelovalo u predmetnom štetnom događaju-prometnoj nezgodi od dana 28.11.2001. u kojem je stradala osiguranica tužitelja ID, a povodom kojeg se štetng događaja vodio kazneni postupak pred Općinskim sudom u Valpovu pod brojem K-125/2002., te da je osiguranica tuženice djelomično odgovorna u omjeru od 30%, a da je odgovornost osiguranice tužitelja 70% od cjelokupne štete, te da tužitelj zahtijeva isplatu umanjenu za 70% utvrđenog doprinosa njegove osiguranice u utuženom iznosu od 3.953,91 eura.
10.1. Između stranaka nije sporno niti da je tužitelju po istom pravnom osnovu pravomoćno dosuđena naknada štete za raniji period od 01.11.2017.-31.10.2019. (Pn-262/2019).
11. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete koju trpi uslijed isplate invalidske mirovine svom osiguraniku, odnosno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014.) ili Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022.).
12. Ovaj sud smatra da na konkretnu pravnu situaciju potrebno je primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplatu mirovina (upućuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Rev 713/2024 od 05.11.2024., Rev-x 388/2018 od 25.08.2020., Rev-12/2022-2 od 12.01.2022., Rev-909/2021-3 od 08.09.2021.).
13. Naime, odredbom članka 27. st. 1.-3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
13.1. Drugim riječima, obveza tuženika postoji samo ukoliko postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svome osiguraniku i iznosa koje bi isplaćivao kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. Dakle, tuženik je dužan isplatiti samo isključivo stvarnu štetu, odnosno razliku.
14. Tužitelj nije predložio dokaze na okolnost utvrđenja postojanja razlike između mirovine koju isplaćuje i koja bi se isplaćivala da je umirovljenje njegovog osiguranika posljedica ozljede na radu, a što je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, bio dužan učiniti.
15. Ovdje treba napomenu i to da Zakon o obveznim osiguranjima u prometu uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 90/2023-2 od 04.04.2023.).
15.1. Činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori.
15.2. Drugim riječima, odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u odnosu na opće odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavlja lex specialis, pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).
16. Slijedom navedenog i sukladno citiranoj odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, odlučeno je kao u izreci.
U Osijeku, 19. kolovoza 2025
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćnici tužitelja
2.Punomoćnici tuženice