REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj Pn-76/2024-71

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 3. srpnja 2025. održane u prisutnosti tužitelja, u odsutnosti tuženika koji je opravdao izostanak, na ročištu za objavu presude 19. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 3.458,93 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 5. veljače 2010. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku, naknadi parnični trošak u iznosu od 3.885,36 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. veljače 2010. navodi da se dana 22. rujna 2001. dogodila prometna nezgoda u kojoj da je njegova osiguranica ĐJ zadobila teške tjelesne ozljede. On da je svojim rješenjem br. 34738 od 19. travnja 2007. osiguranici ĐJ, kod koje da je zbog ozlijede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad, priznao pravo na invalidsku mirovinu, počev od 16. veljače 2004. te, s tim u svezi, njemu da je počinjena šteta time što je isplaćivao, a i nadalje će isplaćivati novčana davanja iz mirovinskog osiguranja na ime invalidske mirovine imenovanoj korisnici, a koja šteta da prema izračunu razmjernog iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 21. prosinca 2005. do 30. travnja 2009. iznosi 26.061,33 kn i koju štetu da je, temeljem odredbi čl. 160. do 167. ZOMO (NN br. 102/98) dužan namiriti tuženik. Stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obvezati tuženika da mu isplati iznos od 26.061,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. veljače 2010. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 1. listopada 2013. preinačio tužbu na način da je uz tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, za slučaj da sud isti ne prihvati, u eventualnoj kumulaciji postavio zahtjev osnovom kojega od tuženika potražuje isplatu iznosa od 45.517,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos od 5. veljače 2010. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena da bi na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. srpnja 2025. tužitelj odustao od tog eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 9. svibnja 2011. priznaje pasivnu legitimaciju te ne osporava navod da bi za nastanak predmetne prometne nezgode bio odgovoran njegov osiguranik. Ističe prigovor zastare tražbine naknade štete, ističući da je tužiteljeva tražbina nastala u razdoblju od 1. srpnja 2004. do 1. siječnja 2007. pa stoga da je od dana nastanaka štete do dana utuženja protekao rok propisan Zakonom o obveznim odnosima za potraživanje naknade štete. Navodi i da je rješenjem tužitelja od 16. studenog 2005. utvrđeno da osiguranica ĐJ ima pravo na isplatu invalidske mirovine pa stoga da je jasno da je nastupila zastara prava tužitelja, a uz to je i iz dokaza dostavljenih uz tužbu razvidno kako je već 31. ožujka 2004. mišljenjem stručnog povjerenstva za reviziju utvrđena kod osiguranice opća nesposobnost za rad. Osporava tvrdnju tužitelja da je kod osiguranice ĐJ uslijed ozljeda u predmetnoj prometnoj nezgodi nastupila potpuna nesposobnost za rad pa stoga osporava uzročno posljedičnu vezu između predmetne nezgode i umirovljenja. Ističe da je ĐJ u [adresa] postavila zahtjev za obavljanjem djelatnosti prodaje tekstila na gradskoj tržnici pa je stoga netočan navod tužitelja da je kod nje nastupila opća nesposobnost za rad poradi čega je i umirovljena.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u spise ovoga suda posl. br. P-3412/04 i P- 139/09, izvršen je tužiteljev izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranika ĐJ od 17. lipnja 2009. (list 3-4 ovoga spisa), u rješenje tužitelja Klasa 141- 02/07-01/OB: 03325197501, Ur. broj: 341-13-05/3-07-017161 od 19. travnja 2007. (list 5- 6), u zapisnik o očevidu MUP-a RH PUI Postaje prometne policije Pula od 30. rujna 2001. (list 7-11), u ispis iz BPU tužitelja glede isplaćenih mirovinskih primanja ĐJ od 15. srpnja 2009. (list 12-24), u bankovne podatke glede doznačenih mirovinskih primanja od 30. svibnja 2011. (list 38-44), u rješenje tužitelja Klasa 141-02/07-01/OB: 03325197501, Urbroj: 341-13-05/3-07-011628 od 24. veljače 2007. (list 47-48), u nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka tužitelja o invalidnosti ĐJ od 16. veljače 2004. (list 49-52), u nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka tužitelja na ponovnom-kontrolnom pregledu od 12. veljače 2007. (list 53-56), u mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju tužitelja od 31. ožujka 2004. (list 57-58), u dopis s prilozima HPB d.d. zaprimljen u sudu 15. rujna 2011. (list 61-73), dopis s prilozima RBA d.d. dostavljen sudu 28. rujna 2011. (list 74-75), u zapisnik Općine Fažana sa 118. sjednice Općinskog poglavarstva održane dana 17. lipnja 2008. (list 120-132), proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke dipl. oec. Zdenki Meden te dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada prim.dr.sc. Jeleni Macan, dr. med., zaposlenoj u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada iz Zagreba.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tužitelj u ovomu postupku potražuje od tuženika naknadu imovinske štete u vidu razmjernog iznosa invalidske mirovine isplaćene osiguraniku sada pok. ĐJ za razdoblje od 21. prosinca 2005. do 30. travnja 2009., u smislu odredbi čl. 160. do 167. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/98).

6. U ovoj parnici nije sporna tuženikova pasivna legitimacija. Nije sporno ni da je tuženikov osiguranik isključivo odgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode koja se dogodila dana 22. rujna 2001. na kolniku državne ceste br. 3, u blizini naselja Vodnjan, a u kojoj je tužiteljeva osiguranica sada pok. ĐJ zadobila tjelesne ozljede kao suvozač.

7. Sporno je da li je nastupila zastara utužene tužiteljeve tražbine. Sporna je i osnovanost osnova tužbenog zahtjeva obzirom na po tuženiku istaknuti prigovor nepostojanja uzročno-posljedične sveze između tjelesnih ozljeda koje je tužiteljeva osiguranica sada pok. ĐJ zadobila u prometnoj nezgodi od 22. rujna 2001. i njenog nastavnog umirovljenja.

8. U ovoj pravnoj stvari sud je bio donio prvostupanjsku presudu poslovni broj P- 397/2011-33 od 20. ožujka 2015., kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koja presuda je bila potvrđena odlukom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1363/2015-2 od 13. lipnja 2016. i obje ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2948/2016-2 od 19. lipnja 2024. kojim je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (primjerice broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022., Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022. i Rev 682/2022 od 6. prosinca 2023.), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

8.3. Iz navedenog da proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnove obiteljske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.

8.4. Slijedom toga, budući da u pogledu postavljenog pitanja pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda, pa zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete, nastanak štete nije utvrđen niti je šteta obračunata primjenom odredaba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), zbog čega da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo odluke nižestupanjskih sudova i vratio na ponovno suđenje.

9. Uvidom u Uvjerenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, Klasa: 034-04/09-04/14-RB, Ur. broj: 341-13-08/7-09-1343 od 29. travnja 2009. (list 2) utvrđeno je da iz sadržaja istoga proizlazi: da osiguranica tužitelja ĐJ, rođena **.**.1959., iz [adresa], kod tužiteljeve Područne službe u Puli prima primanja iz mirovinskog osiguranja u vidu mirovine te je po tomu osnovu u razdoblju od 21. prosinca do 31. prosinca 2005. primila naknadu u iznosu od 281,47 kn ukupno; od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006. u iznosu od 10.461,60 kn ukupno; od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. u iznosu od 10.907,64 kn ukupno; od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. u iznosu od 11.559,96 kn ukupno; od 1. siječnja 2009. do 30. travnja 2009. u iznosu od 4.019,80 kn, odnosno sveukupno iznos od 37.230,47 kn.

10. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, Klasa: 141-02/07-01/OB: 03325197501, Ur. broj: 341-13-05-3-07-011628 od 24. veljače 2007. (list 47-48) utvrđeno je da iz sadržaja istoga proizlazi da je osiguraniku tužitelja ĐJ, kao dosadašnjem korisniku invalidske mirovine, priznato i dalje zbog opće nesposobnosti za rad pravo na invalidsku mirovinu, dok iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka Područne službe u Puli broj dnevnika I-147/04 od 16. veljače 2004. priznato zbog opće nesposobnosti za rad pravo na invalidsku mirovinu počev od 16. veljače 2004.; da je navedenim nalazom i mišljenjem ovlaštenog vještaka određeno da je kontrolni pregled potreba i da će se obaviti u veljači 2006.; da je taj kontrolni pregled obavljen 12. veljače 2007.; da je nalazom i mišljenjem ovlaštenog vještaka u Puli, broj dnevnika I-210/07 od 12. veljače 2007. utvrđeno da kod imenovane ĐJ i dalje postoji opća nesposobnost za rad, a da je daljnji kontrolni pregled više nije potreban te da imenovanoj korisnici i dalje zbog opće nesposobnosti za rad pripada pravo na invalidsku mirovinu priznatu rješenjem Područne službe u Puli broj 34738 od 16. studenog 2005.

10.1. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, Klasa: UP/I-141-02/07-01/OB: 03325197501, Ur. broj: 341-13-05/3-07- 017161 od 19. travnja 2007. donesenog u spisu broj 34738 (list 5-6 spisa) utvrđeno je da iz sadržaja istoga proizlazi: da je ĐJ u postupku pokrenutom radi priznanja prava na invalidsku mirovinu, prema čl. 105. i 110. Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO-a) i čl. 16. i 52. Statuta Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 450,30 kn mjesečno počevši od 16. veljače 2004., kod koje je zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad; da se umjesto ove mirovine određuje najniža mirovina u svoti od 776,70 kn mjesečno; da od 1. srpnja 2004. mirovina iznosi 468,31 kn mjesečno pa se umjesto te mirovine određuje najniža mirovina u svoti od 807,76 kn mjesečno; da od 1. siječnja 2005. mirovina iznosi 479,03 kn umjesto koje se određuje najniža mirovina u svoti od 826,26 kn mjesečno; da od 1. srpnja 2005. mirovina iznosi 489,55 kn mjesečno umjesto koje se određuje najniža mirovina u iznosu od 844,41 kn mjesečno; da od 1. siječnja 2006. mirovina iznosi 497,34 kn mjesečno umjesto koje se određuje najniža mirovina u svoti od 857,84 kn mjesečno; da od 1. srpnja 2006. mirovina iznosi 513,53 kn mjesečno umjesto koje se određuje najniža mirovina u svoti od 885,76 kn mjesečno; da od 1. siječnja 2007. mirovina iznosi 520,21 kn mjesečno, umjesto koje se određuje najniža mirovina u svoti od 897,28 kn mjesečno; da navedene mirovine pripadaju korisniku počevši od 21. prosinca 2005. od prvog idućeg dana od dana kada privremeno rješenje postane pravomoćno; da je kontrolni pregled obavljen i više nije potreban; da se će mirovina isplaćivat iz sredstava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, mjesečno unatrag te da se navedenim rješenjem ukida rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, broj 34738 od 16. studenog 2005., uz obračun isplaćenih svota mirovine prema tomu rješenju.

11. Iz tužiteljeva izračuna razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranika ĐJ za razdoblje od 21. prosinca 2005. do 30. travnja 2009. (list 3-4) utvrđeno je da iz sadržaja istoga proizlazi: da je osiguraniku ĐJ, kod koje je zbog ozljede izvan rada nastala opća nesposobnost za rad rješenjem HZMO PS u Puli br. 34738 od 19. travnja 2007. priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 450,30 kn i to počev od 21. prosinca 2005. te da je umjesto navedene mirovine određena najniža mirovina u svoti od 776,70 kn mjesečno; da je osiguranik ĐJ do dana nastanka invalidnosti (16. veljače 2004.) navršila ukupno 8 godina, 11 mjeseci i jedan dan mirovinskog staža, dok pridodani staž prema odredbi čl. 29. ZOMO iznosi 9 godina, 7 mjeseci i 2 dana; da u razdoblju od 21. prosinca 2005. do 30. travnja 2009. svota ukupno isplaćene invalidske mirovine iznosi 37.230,47 kn; da preostali ostvariv mirovinski staž iznosi 21 godinu, dok mogući ostvariv mirovinski staž iznosi 30 godine; da se prema odredbama čl. 86. Zakona o osiguranju (Narodne novine br. 46 od 5. svibnja 1997.) razmjerni iznos mirovine određuje prema preostalomu trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu; a da razmjerni iznos invalidske mirovine, koji odgovara preostalomu vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe do stjecanja prava na starosnu mirovinu iznosi 26.061,33 kn, a to je koeficijent 0,700 od iznosa ukupno isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 21. prosinca 2005. do 30. travnja 2009.

12. Obzirom na, s tim u svezi, prijepor između stranaka, u nastavku postupka proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku spec. medicine rada na okolnost utvrđenja da li je umirovljenje sada pok. ĐJ, rođene **.**.1959., a umrle **.**.2011., osnovom rješenjem tužitelja br. 34738 od 19. travnja 2007., kojim joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 16. veljače 2004., u uzročno-posljedičnoj svezi sa posljedicama njenoga ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 22. rujna 2001., obzirom na, između ostaloga, po tuženiku istaknuti prigovor da je: „osiguranik tužitelja ĐJ nakon prometne nezgode nastavila sa obavljanjem djelatnosti u svojemu obrtu te je, u međuvremenu, oboljela od maligne bolesti, uslijed koje je, u međuvremenu i preminula“.

12.1. Iz pisanog nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka spec. medicine rada i sporta prim. dr. sc. med. Jelene Macan iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu od 4. prosinca 2014. proizlazi: da je iz nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti, HZMO Područna služba u Puli, broj dnevnika I-147/04 od 16. veljače 2004., utvrđena anamneza ĐJ na način da joj se stanje nije bitno popravilo, da i dalje ne može sa nogama hodati bez dviju štaka, da joj je kirurg preporučio ponovno operativni zahvat, ali joj je rekao da joj to ne bi puno pomoglo pa zato ne pristaje na ponovni operativni zahvat, da ju nakon udesa muči nesanica i osjeća strah kada je sama pa nigdje ne ide bez pratnje; da su joj postavljene dijagnoze: glavna bolest: St p.fract.comm.vert Th12-L1, St. p.frac.corp.vert Th11 et L4, St. p.frac.proc.transv.vert L1-L4 te druge bolesti koje utječu na radnu sposobnost u vidu PTSP-a, neurosis anxioso-depressiva, a ustanovljene bolesti i anatomsko funkcionalni defekti onemogućuju rad na poslovima na kojima postoje slijedeći uvjeti rada i utjecaja radne okoline: hodanje, stajanje, veće fizičko opterećenje, rad sa strankama itd.; da je mišljenje vještaka tužitelja da postoji invalidnost i trajni gubitak sposobnosti za rad uz obrazloženje da se radi o 44 godine staroj pacijentici koja radi kao prodavačica na štandu, a ponovno je upućena na procjenu zbog posljedica prometnog udesa u rujnu 2002. Tada je zadobila prijelom Th11-12 te L1- i L4, kao i prijelom transverzalnih nastavaka od L1-L4 uz prijelom rebara i obiju skapula te je učinjena fiksacija Th12 i L1. Zbog otežanog hoda (ne može hodati bez štaka) neurokirurg je predlagao operativni zahvat, a koji i tako ne bi popravio neurološki ispad pa stoga pacijentica nije pristala na isti. Neurokirurg smatra da nije sposobna za posao. Na fukcionalnim snimkama Ls kralježnice vidi se ispad funkc. čitavog segmenta LS. Osim toga redovito se liječi zbog PTSP-a kod psihijatra. Stoga smatra, s obzirom na duljinu bolovanja i stanje koje se nije oporavilo, da postoji smanjenje radne sposobnosti za više od polovice za psih. i fiz. zdravom osig. iste ili slične naobrazbe i sposobnosti prema kojoj se cijeni radna sposobnost i smatraju se njezinim odgovarajućim dosadašnjim poslovima te cijeni opću nesposobnost za rad. Sudski vještak prim.dr.sc. Jelena Macan u svomu mišljenju ističe da je danas pokojna ĐJ, rođena 1959., a umrla 2011. u dobi od 52 godine, po zanimanju bila nekvalificirana radnica sa ukupnim radnim stažom od oko 16 godina, a radila je u vlastitom obrtu za prodaju i proizvodnju tekstila kao prodavačica na štandu. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, koja uključuje i osobni zdravstveni karton ĐJ za razdoblje od 1984. do 2009. godine, može se zaključiti da ista nije teže bolovala do rujna 2001. godine, kada je teško ozlijeđena u prometnoj nezgodi sa prijelomima zadnja dva grudna i prva 4 slabinska kralješka, prijelomom III do VII rebra lijevo i IX I X rebra desno, prijelomom obje lopatice te ozljedom pluća. Liječena je operativno (fiksacija zadnjeg grudnog i prvog slabinskog kralješka) te intenzivno rehabilitirana u razdoblju od 2002. do 2004. Po rehabilitaciji zaostaju trajne posljedice ozljede kralježnice u vidu gubitka funkcije cijelog slabinskog segmenta te oštećenja funkcije nogu. U navedenom je razdoblju liječena intenzivno i psihijatrijski poradi reaktivnih neurotskih smetnji (PTSP). Zbog trajnih funkcionalnih oštećenja kralježnice i nogu kao posljedica opisane politraume iz 2001. godine te dugotrajnog bolovanja, ĐJ je prvi puta vještačena kod tužitelja 2003. godine, tj. oko dvije godine nakon ozljeđivanja, sa ocjenom da kod nje invalidnost još nije nastupila jer je bolest u fazi liječenja te je potrebno intenzivno psihijatrijsko i neurološko liječenje. Iste godine ocijenjena je sa trajnim tjelesnim oštećenjem od 80%, poradi oštećenja funkcije nogu i kralježničkog živčanog sustava. Ponovno joj je radna sposobnost vještačena kod tužitelja tijekom 2004. godine, kada je poradi posljedica politraume (gubitka funkcije slabinskog segmenta kralježnice, oštećenja funkcije nogu i PTSP-a) ocijenjena sa trajnim gubitkom sposobnosti za rad primarno poradi onemogućenog hodanja, stajanja, težeg fizičkog opterećenja, rada sa strankama, uz potrebu kontrolnog pregleda u veljači 2006. Pravomoćnost rješenja o pravu na invalidsku mirovinu nastupila je u prosincu 2005. godine te je ĐJ od rujna 2001. do prosinca 2005. bila kontinuirano na bolovanju. Nakon kraćeg poboljšanja zdravstvenog stanja u 2005. početkom 2006. godine pogoršava se stanje kronične boli u kralježnici uz sve otežaniji hod te joj je utvrđen karcinom dojke. Operativno i kemoterapijsko liječenje karcinoma dojke provedeno je tijekom 2006., a pri operaciji ustanovljeno metastaziranje tumora u lokalne limfne čvorove. Kontrolni pregled poradi ocjene radne sposobnosti kod tužitelja uslijedio je u veljači 2007. godine, pri čemu nije mijenjano ranije mišljenje o trajnom gubitku sposobnosti za rad uz utvrđenje da kod ĐJ ne postoje nove bolesti koje utječu na invalidnost. Kroz 2007. i 2008. godinu dolazi do daljnjeg pogoršanje stanja na kralježnici i nogama te joj je u listopadu 2008. godine inicirana potreba korištenja invalidskih kolica, koje je dobila u studenom iste godine. U 2009. godini provedena je u tri navrata stacionarna rehabilitacija posljedica politraume bez značajnih efekata te su joj operativno odstranjeni maternica i jajnici, poradi metastaze na desnom jajniku. Nakon operacije bila je indicirana provedba kemoterapije, ali iz priložene dokumentacije nije razvidno da li je ista i provedena. Zadnji fizijatrijski pregled iz 2010. godine „govori“ o daljnjoj progresiji slabosti nogu te je tada bila u mogućnosti učiniti nekoliko koraka uz pridržavanje druge osobe. Stoga zaključuje da je Rukija Beriša 2003. godine ocijenjena sa trajnim tjelesnim oštećenjem od 80% zbog oštećenja funkcije nogu i živčanog sustava kralježnice te sa trajnim gubitkom sposobnosti za rad 2004. godine kao posljedicom isključivo ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 22. rujna 2001. Ovu ocjenu radne sposobnosti smatra opravdanom, uzimljući u obzir opisana trajna funkcionalna oštećenja kralježnice i nogu, koja su onemogućavala ĐJ podnošenje statodinamičkih opterećenja trupa uobičajenih pri radu trgovca na štandu (stajanje, hodanje, manipulacija sa teretima, sagibanje i sl.) i ostalih nepovoljnih radnih uvjeta prisutnih pri radu na otvorenom (nepovoljni klimatski uvjeti), kao i mogućnost zapošljavanja na drugim radnim mjestima sukladnim njenoj razini obrazovanja. Kontinuirano pogoršanje njenog zdravstvenog stanja koje se prati od početka 2006. godine, povezano je jednim dijelom sa očekivanom progresijom posljedica ozljeda iz 2001. godine tijekom vremena, a drugim dijelom sa pojavom invazivnog metastatskog karcinoma dojke koji je kao sistemska bolest sa potrebom višekratnog operativnog i agresivnog citostatskog liječenja utjecao na opće zdravstveno stanje ĐJ. Ističe i da ostaje nejasno poradi čega opisana maligna bolest nije razmatrana niti spomenuta pri kontrolnom pregledu tužitelja iz travnja 2007. godine, jer je dijagnoza potvrđena u veljači 2006. godine. S druge strane, ostaje nejasna tvrdnja tuženika da je ĐJ nakon prometne nezgode nastavila sa obavljanjem djelatnosti u svojem obrtu, jer u priloženoj dokumentaciji ne nalazi jasnih podataka o funkcioniranju obrta u predmetnom razdoblju, uključujući podatke o eventualnim drugim zaposlenicima obrta. Stoga se prema priloženim podacima može zaključiti da je ona od predmetne prometne nezgode u rujnu 2001. godine bila kontinuirano na bolovanju do stjecanja prava na invalidsku mirovinu u prosincu 2005. godine. Odmah po umirovljenju utvrđena joj je opisana maligna bolest koju od početka 2006. godine liječi, uz kontinuirano pogoršanje njenog zdravstvenog stanja do smrti.

12.2. Stranke nisu imale primjedbi na u postupku provedeno vještačenje po vještaku spec. medicine rada te je isto sud u cijelosti prihvatio kao stručno i objektivno.

12.3. Osnovom sadržaja u ovomu postupku provedenoga vještačenja po vještaku spec. medicine rada i sporta prim. dr. sc. med. Jeleni Macan iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu utvrđeno je da je kod tužiteljeve osiguranice sada pok. ĐJ nastupila potpuna trajna nesposobnost za rad isključivo u svezi sa posljedicama ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila 22. rujna 2001. pa je stoga po tuženiku istaknuti prigovor kojim osporava uzročno posljedičnu vezu između predmetne nezgode i umirovljenja valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

13. Tuženik je u istaknuo i prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

13.1. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, dalje: ZMO) potraživanja naknade štete prema odredbama toga Zakona, zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a rokovi zastare potraživanja naknade štete počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja.

13.2. Uzimljući u obzir da je predmet ovoga spora tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu razmjernog iznosa invalidske mirovine prema odredbi čl. 86. Zakona o osiguranju (Narodne novine br. 46/97) isplaćene osiguraniku sada pok. ĐJ za razdoblje od 21. prosinca 2005. do 30. travnja 2009., a koja je isplata izvršena osnovom rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, Klasa: UP/I-141-02/07-01/OB: 03325197501, Ur. broj: 341-13-05/3-07-017161 od 19. travnja 2007. (list 5-6 spisa) te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. veljače 2010. (list 1 spisa), razvidno je da u konkretnom slučaju nije došlo do zastare predmetne tužiteljeve tražbine, jer nije došlo do proteka trogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO) pa je po tuženiku istaknut prigovor zastare u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovan.

14. Tužitelj je kao pravnu osnovu svoga zahtjeva (a kojom pravnom osnovom ovaj sud nije vezan, jer je sud vezan „samo“ činjeničnom osnovom tužbe i sadržajem u postupku postavljenog tužbenog zahtjeva…) naveo čl. 86. Zakona o osiguranju, a čemu tuženik prigovara, ističući da se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09), a prema kojima tužitelj ima pravo na naknadu štete od društva za osiguranje, ali samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđenje tužiteljevim rješenjem i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14.1. Člankom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je: da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.); da se stvarnom štetom u smislu st. 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.); da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.) i da se odredbe st. 1., 2. i 3. toga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeva društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

14.2. Naime, spomenutim se čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to u st. 1. najprije propisuje obveza društva za osiguranje glede naknade stvarne štete zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja (naravno, u okviru „odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju“…), dok se u st. 2. pod izrazom „stvarna šteta“ smatra: „razmjerni iznos mirovine oštećene osobe“, da bi u st. 3. toga članka propisalo: „da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“.

15. Sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je u ponovljenom postupku odredio i proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zorici Unukić te iz njezina nalaza i mišljena utvrdio da bi korisnici invalidske mirovine ĐJ u vremenskom razdoblju od prosinca/2005. do travnja/2009. po osnovi izračuna invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu pripadala mirovina u iznosu od 6.536,08 EUR. Zatim da je tužitelj korisnici ĐJ, po osnovi prava na invalidsku mirovinu, u vremenskom razdoblju od prosinca/2005. do travnja/2009., ukupno isplatio 4.941,33 EUR. Nakon provedenog izračuna proizlazi da bi razlika između pretpostavljene invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu i ukupnog iznosa invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja ĐJ, iznosila 1.594,81 EUR.

15.1. Primjenom ZOOP-a, članak 27. stavak 3. tužitelj da bi bio u obvezi plaćati veći iznos invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu u odnosu na isplaćenu invalidsku mirovinu i to za iznos od 1.594,81 EUR.

15.2. Dakle, po izvršenom obračunu invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu, primjenom ZOOP-a, članak 27. stavak 3., proizlazi da tužitelj ne trpi štetu po istom.

16. Prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Štetni događaj je samo jedna od pretpostavki koje se moraju ostvariti da bi do štete došlo (članak 1045. ZOO-a). Tužitelju šteta nije nastala danom nastanka štetnog događaja ni danom priznanja prava na invalidsku mirovinu jer tim trenutkom njegova imovina nije umanjena. Tužitelju šteta, u vidu umanjenja imovine, nastaje tek isplatom svakog pojedinog iznosa mirovine te se na tužiteljevo pravo da traži naknadu štete primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate svakog pojedinog iznosa mirovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-x-436/10 od 2. veljače 2011.).

17. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

17.1. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

18. Za odluku o sporu koji pokreće zavod protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete zavodu, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

19. Stoga je u konkretnom slučaju za odgovornost tuženika za štetu tužitelju odlučna odredba čl. 27. ZOOP-a pri čemu bi odgovornost tuženika bila na isplatu stvarne štete koja se odnosi na razmjerni iznos mirovine, a koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

19.1. Budući da je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj bio u obvezi svojoj osiguranici plaćati veći iznos invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu u odnosu na isplaćenu invalidsku mirovinu i to za iznos od 1.594,81 EUR, odnosno da za tužitelja isplatom iznosa kojeg potražuje ovom tužbom nije nastala stvarna šteta iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrdivši da tužitelj ne trpi štetu.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.službeni pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.).

20.1. Tuženiku koji je u cijelosti uspio u ovom postupku sud je priznao trošak financijskog vještačenja od ukupno 358,35 EUR. Osim toga tuženiku je priznat i trošak uplaćenih sudskih pristojbi na odgovor na tužbu 40,55 EUR, na tužbu i presudu 162,19 EUR, te na reviziju 162,19 EUR, ukupno za sudske pristojbe iznos od 527,01 EUR. Nadalje priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) i to za sastav odgovora na tužbu i podneska od 28. ožujka 2012., 21. ožujka 2025., revizije, te za zastupanje na ročištima 1. rujna 2011., 22. studeni 2011., 4. veljače 2012., 4. travnja 2012., 24. listopada 2013., 18. ožujka 2014., 8. svibnja 2014., 9. veljače 2015. po 100 bodova, ukupno 1200 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52. st.3. i 54. iznosi 3.000,00 EUR.

20.2.Tuženiku nije priznata nagrada za sastav podnesaka 22. studeni 2011., 14. veljače 2012., 18. ožujka 2014., te 16. travnja 2025. jer je riječ o podnescima koji su predani na ročištima za glavnu raspravu na kojoj su imali priliku biti izneseni usmeno pa bi priznanjem toga troška tuženik bio dvostruko namiren za sadržajno istu radnju. Nadalje, tuženiku nije priznat niti trošak za sastav žalbe i pristojba na žalbu 162,08 EUR jer u odnosu na tu radnju nije uspio. Što se tiče troška predujma za vještačenje i on je tuženiku samo djelomično priznat, naime tuženiku nije priznat trošak vještačenja po vještaku medicine rada jer u pogledu osnovanosti nije uspio odnosno nije dokazao da umirovljenje osiguranice tužitelja nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem.

20.3. Ukupni trošak kojeg je dužan platiti tužitelj tuženiku iznosi 3.885,36 EUR.

20.4. Sud je na zahtjev tuženika u skladu s čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.,126/2021., 156/2022. 155/2023.)

U Puli 19. kolovoza 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju

2. tuženiku po pun.