REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Z 5

Poslovni broj: Us I-1059/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Goran Okmaca, odvjetnik u Pazinu, 25. rujna 4, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343, radi utvrđenja prava vlasništva, 18. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/ll-942-03/23-01/13, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 14. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I- 942-03/20-01/270, URBROJ: 2163-24-02/6-23-24 od 21. veljače 2023. utvrđeno je da su s danom 28. travnja 1948. nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s uknjiženim pravom vlasništva na ime tužitelja GČ u 1/8 dijela i k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s uknjiženim pravom vlasništva na ime GČ u 1/1 dijela, temeljem čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, nacionalizirane i postale društveno vlasništvo, sada s pravom suvlasništva Republike Hrvatske u 1/8 dijela na k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] te u 2/16 dijela na k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Točkom 2. odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi tog rješenja, a točkom 3. odlučeno je da u postupku nije bilo troškova postupka.

2. Tuženik je pobijanim rješenjem KLASA: UP/ll-942-03/23-01/13, URBROJ: 514- 04-02-01-01/07-24-02 od 14. ožujka 2024. odbio tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. U obrazloženju navedenih rješenja upravna tijela utvrđuju da su prednice tužitelja EČ i TČ, koje su vlasništvo predmetnih nekretnina (svaka u 1/16) stekle nasljeđivanjem iza pok. oca ŽČ (preminulog **.**.1941.), napustile predmetno područje kao talijanske državljanke odjavivši se za Trst 1929. odnosno 1927.godine. Budući da su imenovane bile strane državljanke (državljanke Republike Italije), to da se radi o imovini koja je prestala biti njihovo vlasništvo po sili čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list SFRJ" broj 35/48) u svezi Ugovora o miru s Republikom Italijom od 15. rujna 1947. koji je ratificiran Ukazom Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ ("Službeni list FNRJ" 74/47), te neposredno prešla u državno vlasništvo.

4. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da je prednik tužitelja stekao predmetne nekretnine dosjelošću temeljem pravomoćne presude, a tužitelj iste naslijedio temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Ističe da su prvostupanjsko tijelo i zainteresirana osoba mogli predložiti prekid parničnog postupka koji je bio vođen na sudu i zabilježen u zemljišnim knjigama, pa propuštanje ne može ići na štetu tužitelja. U trenutku kada je prednik tužitelja zabilježio vođenje parničnog postupka po njegovoj tužbi na predmetnim nekretninama, upravni postupak koji prethodi ovom upravnom sporu nije bio zabilježen. Stoga su primitkom rješenja o zabilježbi vođenja upravnog postupka i prvostupanjsko upravno tijelo i Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu znali da je pred Općinskim sudom u Pazinu u tijeku parnični predmet za iste nekretnine, a protiv tada upisanih suvlasnica, te su mogli intervenirati u parnični postupak prije donošenja presude i njene pravomoćnosti, a ODO u Pazinu moglo je i tražiti ponavljanje parničnog postupka ili uložiti kakvo drugo pravno sredstvo, kojim bi štitilo potencijalna knjižna prava Republike Hrvatske u odnosu na prednika tužitelja. Ukazuje da je pravomoćnošću sudske presude tužitelj stekao pravo vlasništva, koje se vođenjem predmetnog upravnog postupka u kojem prednik tužitelja nije ni sudjelovao ne može poništiti. Smatra da je donošenjem pobijanih odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela promašena pasivna legitimacija tužitelja kao stranke upravnog postupka, kao i prekoračena ovlast upravnog tijela u dijelu kojim je naloženo brisanje vlasništva sa imena tužitelja, budući da je nadležni sud već odlučio da je prednik tužitelja vlasnik predmetnih nekretnina na temelju pretpostavki ispunjenih u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja presude, a ne 1948. Navodi da su odluke u upravnom postupku protivne odredbi čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koja predviđa da je onaj tko stekne pravo vlasništva nekretnina na temelju zakona (ovdje Republika Hrvatska), ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, pri čemu se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onog koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Prednik tužitelja je s povjerenjem u zemljišnu knjigu naznačio EČ i ŠČ kao tuženice u postupku utvrđenja njegova prava vlasništva, a ne Republiku Hrvatsku, jer nije imao nikakvog razloga znati ni posumnjati da taj upis ne bi bio istinit. Pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva na strani tužiteljeva prednika bile su stečene i prije tužbe tj. 1. siječnja 1997., u trenutku kada je na snagu stupio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dakle prije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I10543/1997 od 17. studenog 1999. (Narodne novine br. 1378/99). Poziva se na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, ukazujući da je taj sud zauzeo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, te da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca. Stoga smatra da bi ishod parničnog postupka u kojem je prednik tužitelja utvrđen vlasnikom bio isti sve i da se Republika Hrvatska bila upisala u zemljišne knjige na udjele EČ i AČ. Navodi da je prvostupanjsko tijelo prekoračilo svoje ovlasti kad je kondemnatornom odlukom odredilo upis promjene u zemljišne knjige, budući da tužitelj nije optant niti imovina koja je upisana na njega može biti predmet nacionalizacije, o kojem žalbenom navodu se tuženik nije očitovao. Zaključno ističe da je u upravni postupak uključen tek 2023., iako se njegov pok. otac upisao kao vlasnik još 2011., a vlasništvo je još 2015. prenijeto na tužitelja nasljeđivanjem. Ističe da je prije donošenja upravnog akta suprotna strana u upravnom postupku (EČ i TČ) prestala biti upisana u zemljišnim knjigama, što znači da je u tom trenutku prestala i potreba za vođenjem istog postupka, pa je istog trebalo obustaviti, budući da više nije postojala imovina EČ i AČ u odnosu na koju je trebalo utvrđivati njen status. Naime, kako je sukladno ranijoj zabilježbi vođenja parničnog postupka došlo do brisanja zabilježbe vođenja upravnog postupka, to više nije bilo ni mjesta vođenju toga istog upravnog postupka jer EČ i TČ više nisu dolazile upisane na nikakvim nekretninama, a odluka u upravnom postupka se više nije mogla provesti s obzirom da nije imala sačuvani prvenstveni red putem zabilježbe u odnosu na presudu koja je uredno proknjižena. Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud poništi pobijano rješenje tuženika, te sam riješi stvar na način da obustavi upravni postupak, kao i da obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje zahtjeva kao neosnovanog.

6. Zainteresirana osoba se u dostavljenom odgovoru na tužbu protivi osnovanosti tužbenih navoda, ističući da je tuženik u cijelosti donio zakonitu i pravilnu odluku. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 24. srpnja 2025., i to u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, koji svoj izostanak nisu opravdali, čime se smatra da je u smislu čl. 6. ZUS-a strankama dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

8. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

9. Razmatrajući sva sporna pitanja ovog spora, sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je isti pokrenut zahtjevom Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, radi utvrđenja statusa imovine u vlasništvu EČ i AČ, podnesenim prvostupanjskom tijelu 7. srpnja 2010.

11. U upravnom postupku utvrđene su sljedeće činjenice, koje među strankama nisu sporne:

- nekretnine o kojima je odlučeno prvostupanjskim rješenjem (k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) bile su prethodno od 1913. prethodno upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo DČ (Suievich Giuseppea), zajedno uz druge nekretnine koje nisu predmetom ovog upravnog postupka (spora)

- ŽČ je preminuo **.**.1941., a nakon njegove smrti navedene nekretnine su na temelju Odluke o nasljedstvu O-195/54 od 24. veljače 1955. upisane kao suvlasništvo LČ u 14/16 dijela, EČ u 1/16 dijela i AČ u 1/16 dijela (Z-817/56 od 13. listopada 1956.),

- rješenjem Općinskog Sekretarijata za upravno pravne i opće poslove, Odsjek za imovinsko pravne poslove Broj: 02-UP/I-19/1-1983 od 20. IV. 1983., utvrđeno je da su s danom 28. travnja 1948. kao danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, nacionalizirane i prešle u društveno vlasništvo nekretnine čiji su vlasnici bili strani državljani EČ i TČ, i to 62/640 dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zatim 6/64 dijela k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te 2/16 dijela nekrtetnina k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zl.ul. 539 k. o. [katastarska općina], a nositeljem prava korištenja navedenih nacionaliziranih nekretnina određena je Općina Pazin;

- navedeno rješenje dostavljeno je Općinskom javnom pravobranilaštvu i Zemljišno- knjižnoj službi Općinskog suda Pazin, te je provedeno na nekretninama navedenima na istima

- u tom postupku utvrđeno je da su EČ i TČ talijanske državljanke bez statusa optanta, da su pravo vlasništva stekle 27. studenog 1941. iza pok. LČ ŽČ (G), da su obje iselile za Italiju i to 1929. (EČ) odnosno

1927. (TČ) kao talijanske državljanke

- da iz očitovanja Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-203-63202/2-10 Od 12. listopada 2010. proizlazi da BČ i TČ ne prolaze kroz evidenciju prestanka državljanstva NR/SR Hrvatske i FNRJ/SFRJ po osnovi otpusta, oduzimanja, odricanja i odsutnosti, a niti kroz evidenciju uvaženih opcija i odbijenih opcija za talijansko državljanstvo, a niti kroz evidenciju naturaliziranih državljana po propisima važećim do 8. listopada 1991.

- da su na temelju kupoprodajnog ugovora od 20. listopada 1956. sklopljenog između prednika tužitelja (GČ ČČ) i LČ, k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] prenesene u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i uknjižene kao vlasništvo ČČ u 14/16 dijela, EČ u 1/16 dijela i AČ u 1/16 dijela (Z-1072/58 od 23. prosinca 1958.);

- da je na temelju presude Općinskog suda u Pazinu broj P- 327/10-14 od 21. travnja 2011. na nekretninama oznake kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], vlasnik za cijelo utvrđen VČ pok. ČČ,

- da je tužitelj upisan kao samovlasnik predmetnih nekretnina na temelju ugovora o darovanju od oca VČ od 19. kolovoza 2015.,

- da iz uvjerenja o statusu čestica koje je izdao Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju, Odsjek za prostorno uređenje i gradnju Pazin, proizlazi da su se predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. nalazile izvan granica građevinskog područja, a tako je stanje i danas

12. Temeljem navedenog nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjsko je tijelo rješenjem od 21. veljače 2023. prihvatilo zahtjev te utvrdilo vlasništvo Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama (u suvlasničkim dijelovima koji su prethodno bili upisani kao vlasništvo EČ i TČ, dakle ukupno 2/16, tj. 1/8), te naložilo uknjižbu Republike Hrvatske kao suvlasnika, uz obrazloženje da se radi o imovini stranih (talijanskih) državljanki u smislu Ugovora o miru s Italijom od 10. veljače 1947. te Sporazuma između FNRJ i Republike Italije o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji od 23. svibnja 1949. ("Službeni list FNRJ" 6/56), kojima je FNRJ stekla pravo da na ime naknade za ratnu štetu zaplijeni i likvidira svu talijansku imovinu koja se tada nalazila na njezinom teritoriju. U izvršenju navedenih međunarodnim sporazuma bio je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" 3/48), odredbom čl. 3. se iza članka 7. dodaje novi članka 7.a kojih je bilo propisano da se s danom stupanja na snagu toga Zakona (28. travnja 1948.), nacionaliziraju i prelaze u društveno vlasništvo sve nekretnine u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova te stranih privatnih ili javnopravnih poduzeća. Stoga prvostupanjsko tijelo i tuženik utvrđuju da su navedene nekretnine na dan 28. travnja 1948. bile u (su)vlasništvu stranih (talijanskih) državljanki, koje su imale svojstvo stranih državljanki još od 1927. odnosno 1929. godine, a te su nekretnine stekle još 1941. nasljeđivanjem iza pokojnog oca, pa stoga zaključuju da su iste još s danom 28. travnja 1948. po sili zakona prešle u društveno vlasništvo, da naknadne raspoložbe nisu relevantne, te da iste sada predstavljaju vlasništvo Republike Hrvatske (budući se radi o zemljištu koje su se na dan stupanja Zakona o poljoprivrednom zemljištu "Narodne novine" broj 34/91 nalazilo izvan građevinskog područja).

13. Iznijeti pravni stav upravnih tijela osnovan je i zakonit.

14. Kako pravilno utvrđuju upravna tijela, na konkretnu se pravnu situaciju primjenjuju Ugovor o miru s Republikom Italijom te Sporazum između FNRJ i Republike Italije o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji od 23. svibnja 1949. (koji predstavljaju međunarodne ugovore do čije primjene dolazi na temelju toč. III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 31/91), te članak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća koji je stupio na snagu 28. travnja 1948. kojim je nacionalizirana i postala društveno vlasništvo imovina stranih državljana, u konkretnom slučaju imovina talijanskih državljanki EČ i AČ. Stupanjem na snagu tog Zakona prestalo je njihovo pravo vlasništva zato što su bile talijanske državljanke s imovinom na području bivše Jugoslavije. Kada se radi o nekretninama stranog državljana, do prijenosa u društveno vlasništvo dolazi na temelju čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, kojim je određeno da se iza članka 7. dodaje novi članak 7a., a koji određuje da se danom stupanja na snagu toga zakona, nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih i javnopravnih osoba, uz izuzetke o kojima u ovome slučaju nesporno nije riječ.

15. Imovina stranih fizičkih i pravnih osoba neposredno po sili samog propisa prelazi u državno vlasništvo, bez obzira kada je o tome doneseno rješenje, koje ima deklaratorni značaj (Odluka Ustavnog suda U-III/90/1993 od 16. ožujka 1994.). Radilo se o općoj mjeri nacionalizacije koja je pogađala svu imovinu stranaca na teritoriju Jugoslavije, pri čemu nedostatak državljanstva tadašnje države predstavlja poseban temelj prelaska vlasništva na nekretnini koja prelazi u državno vlasništvo tako da se, od nacionalizacije pa nadalje, smatra da je prijašnji vlasnik izgubio pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva.

16. Vezano uz pozivanje tužitelja na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Pazinu posl.br. P-327/10-4-14 od 21. travnja 2011., ističe se da je riječ o sudskoj odluci donesenoj u parničnom postupku u kojem Republika Hrvatska nije sudjelovala (niti kao tuženik, niti kao umješač), te u kojoj (prema sadržaju obrazloženja iste) pitanje društvenog vlasništva odnosno stranog državljanstva upisanih vlasnica nije spomenuto niti raspravljeno. Slijedom navedenog, Sud prihvaća obrazloženje upravnih tijela da ista nije od utjecaja na prijenos predmetnih nekretnina u vlasništvo Republike Hrvatske koje je nastupilo po sili zakona još 28. travnja 1948., a pobijanim je odlukama samo deklarirano.

17. Što se tiče navoda tužitelja o stjecanju prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću, ističe se upravna tijela u postupku utvrđenja (deklariranja) prava vlasništva Republike Hrvatske na temelju citiranih međunarodnih ugovora i Zakona o nacionalizaciji nisu nadležna odlučivati o stjecanju prava vlasništva na temelju dosjelosti, već je to u nadležnosti suda redovne nadležnosti. Međutim, nema zapreke da tužitelj pred sudom redovne nadležnosti zatraži utvrđenje svojeg prava vlasništva, sada u odnosu na Republiku Hrvatsku kao tuženika, u kojem se sporu mogu meritorno raspraviti navodi koje tužitelj ističe u ovome sporu (mogućnost dosjelosti na društvenom vlasništvu itd.).

18. Glede navoda tužitelja da je u predmetni upravni postupak uključen tek naknadno, ističe se da je za zakonitost rješenja dostatno da je tužitelju prije donošenja rješenja u upravnom postupku omogućeno očitovanje i sudjelovanje. Budući da prema stanju spisa proizlazi da je tužitelju omogućeno sudjelovanje na ročištu održanom 7. travnja 2023., na koje je pristupio njegov opunomoćenik, a imajući u vidu i da je tužitelj sudjelovao u žalbenom postupku, te da ni tijekom postupka ni u ovome sporu ne osporava odlučne činjenice, već primjenu prava, to iznijeti prigovor nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja.

19. Zaključno, neosnovan je i prigovor tužitelja o nenadležnosti upravnih tijela za nalaganje provedbe rješenja zemljišnoknjižnom odjelu, budući da je takav nalog po samoj prirodi nužan sastojak provedbe rješenja kojim se deklarira postojanje predmetnog odnosa odnosno prava vlasništva Republike Hrvatske.

20. Slijedom navedenog, budući da je pobijano rješenje tuženika na zakonu osnovano, a tužbeni navodi nisu osnovani, to je na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, prema kojoj tužitelju, koji nije uspio u ovome sporu, ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora.

U Rijeci 18. kolovoza 2025.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Goranu Okmacu, odvjetniku u Pazinu, 25. rujna 4

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a