Poslovni broj: P-3378/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u pravnoj stvari tužitelja BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Gradna 85, zastupan po punomoćniku Matko Novinc, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti, u Zagrebu, 18. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I.
Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 045-50-3983947 od dana 21.03.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati na ime parničnih troškova iznos od 250,00 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 18. kolovoza 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 12. svibnja 2025. tužitelj navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 045-50-3983947 dana 21.03.2007. na iznos od 26.191,31 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 05.04.2007. , a sklopljen je za kupnju vozila za osobne potrebe tužitelja kao potrošača.
Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.191,31 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 372,65 CHF. Predmetni kredit tužitelj je cijelosti isplatio dana 01.04.2014. Tuženik je člankom 3. Ugovora odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje: ZZP/03), obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.
U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a) propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.
Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
U konkretnom slučaju radi se o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti.
Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke, a sve i troškovi poslovanja banke obračunati u efektivnoj kamatnoj stopi koju je tuženik odredio ugovorom.
Dakle, predmetni ugovor prethodno je pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru.
Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. odnosno čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Stoga je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništava, pa tužitelj predlaže utvrditi ništetnost iste.
2. Tuženiku je 22. svibnja 2025. uredno dostavljena tužba s prilozima (dostavnica na listu 33. spisa) s pozivom da dostavi sudu u roku 30 dana odgovor na tužbu, sukladno čl. 285. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje; ZPP-a). Ujedno je tuženik upozoren da ukoliko u određenom roku ne dostavi pisani odgovor na tužbu da će se donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev i to presuda zbog ogluhe, ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331. b. st. 1. toč. 1. -3. ZPP-a.
3. Sukladno čl. 331. b. st. 1. ZPP-a, određeno je da ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, te ukoliko ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.
4. Sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to Ugovor o kreditu (l. 7.-11. spisa), otplatni plan (l. 12.-24. spisa) i prijepis knjigovodstvene kartice (l. 25.- 30. spisa) te je utvrdio da iz iste proizlazi osnovanost činjeničnih navoda tužbe.
5. Kako je tuženik uredno zaprimio tužbu, te nije u određenom roku dostavio pisani odgovor na tužbu, te kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev su u suglasju s dokazima koje je priložio uz tužbu, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je sud utvrdio da je udovoljeno uvjetima za donošenje presude zbog ogluhe, pa je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I. izreke.
6. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a te su isti odmjereni u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 1.850,00 eura, zahtjevom za naknadu troška i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarife), sve sukladno Tbr. 52. Tarife, uzimajući u obzir da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.
Stoga je tužitelju valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebne za vođenje postupka, koji se sastoje od odvjetničkog troška nagrade za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), uz pripadajući pdv od 25 %, što ukupno iznosi 250,00 eura.
7. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate i to u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
U Zagrebu, 18. kolovoza 2025.
Sutkinja:
Natalija Horvatić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku
