REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4240/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andrei Dominkuš, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 1. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika DT, odvjetničkog vježbenika, dana 18. kolovoza 2025., temeljem čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., članka 2. i članka 4. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3202497099-625/08, kreditna partija 7101926481 od 28. listopada 2008., ovjerenog 4. studenog 2008. kod javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-14577/2008, sklopljenog između tužitelja LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.164,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 5,75 EUR od 16.01.2009.

- 5,89 EUR od 16.02.2009.

- 1,49 EUR od 16.03.2009.

- 0,62 EUR od 12.06.2009.

- 1,92 EUR od 16.06.2009.

- 1,26 EUR od 16.07.2009.

- 1,67 EUR od 16.09.2009.

- 0,94 EUR od 16.11.2009.

- 0,73 EUR od 16.12.2009.

- 4,34 EUR od 16.01.2010.

- 6,66 EUR od 16.02.2010.

- 6,16 EUR od 16.03.2010.

- 8,46 EUR od 16.04.2010.

- 12,68 EUR od 16.05.2010.

- 13,59 EUR od 16.06.2010.

- 18,55 EUR od 16.07.2010.

- 18,38 EUR od 16.08.2010.

- 28,67 EUR od 16.09.2010.

- 22,68 EUR od 16.10.2010.

- 1.004,46 EUR od 26.01.2011.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba članka 14. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3202497099-625/08, kreditna partija 7101926481 od 28. listopada 2008., ovjerenog 4. studenog 2008. kod javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-14577/2008, sklopljenog između tužitelja LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora kojom je ugovoreno da korisnik kredita (ovdje tužitelj) može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (ovdje tuženika), odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 26,06 EUR sa zakonskom zateznom od 1. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.372,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 18. kolovoza 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 28. listopada 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 3202497099-625/08 kreditna partija 7101926481, temeljem kojeg mu je tuženik, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Sukladno članku 1. i 2. tog Ugovora, tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, ponuđen mu je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je, među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navodi da je u članku 14. Ugovora o kreditu određeno je da je moguća prijevremena konačna otplata kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (ovdje tuženika), odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, te da je konačno otplatio kredit prijevremenom otplatom dana 25. siječnja 2011. kojom prilikom mu je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 196,34 HRK/26,06 EUR dana 31. prosinca 2010. Ističe a mu tuženik nije imao pravo kao potrošaču obračunati i naplatiti tu naknadu, niti je jasno na što se ona zapravo odnosi, a ista mu je ugovorna odredba od strane tuženika nametnuta u smislu „uzmi ili ostavi“, jer se o toj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti ju je korisnik kredita mogao promijeniti, slijedom čega on, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na odredbu ugovora pod člankom 14. budući je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao davatelja kredita, te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga, budući da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te da je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ustaje s tužbom radi isplate preplaćenog iznosa i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 11. veljače 2025. (stranica 337-340 spisa) traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kao i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu isplatu kredita, te isplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF u visini 1.164,90 EUR, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, isplatu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini 26,06 EUR sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2011. do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, status potrošača tužitelja, te ističe prigovor zastare. Ističe da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti jer je ista odraz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega ista nije nepoštena ni ništetna. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 28. listopada 2008. (stranica 9-13 spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije (stranica 25-26 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 14 spisa), otplatna tablica (stranica 15-24 spisa), izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke d.d. (stranica 27-79 spisa), financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku (stranica 310-312 spisa), pisanim očitovanjem vještaka (stranica 317-320 spisa) i saslušanjem tužitelja (stranica 356- 357 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3202497099- 625/08 od 28. listopada 2008. za iznos 12.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita s rokom otplate 60 mjeseci,

- da je čl. 14. tog Ugovora propisano da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate

- da se tečaj valute CHF u razdoblju trajanja Ugovora stranaka mijenjao u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- je li tužitelji potrošač,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu koje valutnu klauzulu (CHF) i naknadi za prijevremenu otplatu ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju se odredbe čl. 96/102 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ .

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je trebao nenamjenski kredit za podmirenje određenih dugovanja i došao je u svoju banku, ovdje tuženika, raspitati se o uvjetima kreditiranja, te mu je rečeno od strane službenika tuženika i preporučeno da uzme kredit u valuti CHF budući da je on najpovoljniji za njega. Tužitelj je u to vrijeme bio po zanimanju zastupnik u osiguranju i s obzirom na njegove prihode mogao je podnijeti mjesečni anuitet. Tom prilikom ga službenik banke nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute, a rekao mu je da treba platiti naknadu za obradu kredit, te trošak bilježnika, ali mu nije pojašnjeno na što se naknada odnosi i koje troškove obuhvaća. Kredit je otplaćivao putem trajnog naloga i s obzirom da je tečaj valute rastao, dobivao je opomene da duguje iznos po kreditu, budući da mu stanje na računu nije pokrivalo dospjeli anuitet. U vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Rev-2221/2018, glede valutne klauzule, je prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: VTSRH, poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu. Po utvrđenju ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam odlučiti o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

11. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su ugovorne odredba o valutnoj klauzuli (čl. 1. i 2. Ugovora) ništetne, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava.

12. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. C ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. gdje je VSRH svojom presudom poslovni broj Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit po ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017., to nije osnovan prigovor zastare budući je tužba u ovom predmetu podnijeta 26. svibnja 2023., jer u odnosu na isplatu razlike temeljem valutne klauzule zastara nastupa 14. lipnja 2023., slijedom čega je razvidno da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).

14. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

15. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

16. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.164,90 EUR. Prema prometu po kreditu nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

17. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, osim u dijelu da tužitelju nije naplaćena naknada po kreditu budući to ne proizlazi iz prometa po kreditu, jer suprotno proizlazi iz samog dopisa tuženika upućenog tužitelju 12. svibnja 2023. (stranica 25 spisa).

18. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 1.164,90 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

19. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

20. Glede ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 14. Ugovora) ističe se da iz stipulacije sporne odredbe koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

21. Naime prema odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

22. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 99. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

23. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

24. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

25. Stoga je odredba čl. 14. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, pa je tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a dosuđen iznos naplaćene naknade u visini 26,06 EUR.

26. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na taj iznos od 1. siječnja 2011. kao prvog sljedećeg dana kada je ista naplaćena (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

27. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

28. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.191,56 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

29. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 3.12.2024., 1.7.2025. i 18.8.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 200 bodova), sastava podneska od 9.12.2023. i 11.2.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 150 bodova), odnosno ukupno 425 bodova ili 850,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 212,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 250,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu 19,91 EUR i presudu 39,82 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.372,23 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

30. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 18. kolovoza 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj za platež sp na presudu

- pun. tuženika