REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-226/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice VT (ranije V) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Margareti Krivić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. srpnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja JT, a u odsutnosti tuženika, 18. kolovoza 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke broj: 5140260452-20010369615/2005 koji Ugovor je sklopljen između tužiteljice VT (ranije V) iz [adresa] i Slavonske banke d.d. Osijek čija je pravna sljednica Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, i to:

- čl. 3. st. 1. t. 3. u dijelu koji glasi: "a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća." i u t. 4. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja",

- čl. 4. st. 1. koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici TT isplati iznos od

2.356,91 eura (slovima: dvijetisućetristopedesetšesteuradevedesetjedancent) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2013. do isplate i to od 27. travnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88%, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68%, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41%, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09%, a od 1. srpnja 2018. pa do isplate po stopi od 6,82%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici TT naknadi prouzročeni parnični trošak iznosu 2.721,97 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 18. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 16. studenog 2018. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita 10. kolovoza 2005. sklopila Ugovor o kreditu br. 5140260452-20010369615/2005 koji je potvrđen 11. kolovoza 2005. kod Javnog bilježnika Dragana Milasa u Osijeku pod br. Ou-209/2005, a prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje namjenski kredit u iznosu od 28.600,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. važećem na dan korištenja kredita na rok otplate od 7 godina. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,79 % godišnje. Ističe da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odluku Vrhovnog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., te na presudu i rješenje Vrhovnog suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. U vezi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, tužiteljica se pozvala i na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, kao i na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku ističući da je sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Uzimajući u obzir navedeno, predložila je sudu da donese odluku kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Osporava pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka budući da je tuženik od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primijenio kamatnu stopu od 3,23% godišnje sukladno odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 142/2013). Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije budući da je iz specifikacije uplata vidljivo da kredit nije otplaćivala samo tužiteljica. U vezi spornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik smatra da su navedene odredbe tužiteljici bile lako uočljive, jasne i razumljive, a razumljivost istih proizlazi iz činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, odnosno obrazložen tužiteljici i od strane javnog bilježnika. Tužiteljica kao korisnik kredita je bila poslovno sposobna osoba i prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika zbog čega se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, posebice o valutnoj klauzuli jer je tužiteljica mogla birati hoće li uzeti kredit s valutnom klauzulom u CHF ili EUR ili pak kunski kredit bez ikakve valutne klauzule. Ističe da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije posljedica njegove nesavjesnosti i poštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pa je stoga ista mijenjana zbog opravdanih razloga, a sve sukladno uredno objavljenim i pristupačnim Općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u Ugovoru o kreditu. Ističe da tuženik do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. nije imao zakonske obveze glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivost, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio. Navodi također da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Pošto je ovdje riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, Zakon o parničnom postupku ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Stoga je predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj 5140260452- 20010369615/2005 (list 13-17 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 7-12 spisa), otplatni plan (list 18-19 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 20 spisa), pregled prometa (list 21-24 spisa), specifikacija uplata (list 25-26, 100-101 spisa), obavijest tuženika (list 27 spisa), zahtjev za kredit (list 102-107 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Posrednik d.o.o. u osobi KT (list 128-135, 156-157, 162-163 i 165 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice VT (list 251 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje ĆT, djelatnika banke kao svjedoka (list 242 spisa).

4. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje Javnog bilježnika Dragana Milasa na okolnost obaviještenosti tužitelja o svim elementima ugovora o kreditu budući da činjenice koje bi se navedenim dokazima trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, i Ustavni sud Republike Hrvatske je u više odluka, pa i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zaključio da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Sud je odbio i dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka DT (direktora ekonomskih istraživanja tuženika) na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti niti procijeniti kretanje tečaja CHF iz razloga što činjenice koje bi se navedenim dokazom trebale utvrditi također nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer je o ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje tužiteljica tužbom osporava odlučeno na temelju činjenica koje su navedene dalje u nastavku obrazloženja ove presude.

5. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140260452-20010369615/2005 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita 10. kolovoza 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita zaključila Ugovor o kreditu broj: 5140260452-20010369615/2005 koji je potvrđen 11. kolovoza 2005. kod Javnog bilježnika Dragana Milasa u Osijeku pod br. OU-209/2005, a kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit bez depozita za kupovinu automobila u iznosu od 28.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,79% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje sedam godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan dospijeća odnosno na da plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća;

- da korisnik kredita pristaje na sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora o kreditu bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora;

- da je potpisom Ugovora tužitelj u cijelosti prihvatio odredbe poslovnih uvjeta tuženika a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140260452- 20010369615/2005.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 5140260452-20010369615/2005 koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja.

8. Neosnovano tuženik prigovara aktivnoj legitimaciji tužiteljice jer da je iz prometa po kreditu vidljivo da nije sve uplate izvršila ona već i druge osobe. Naime, iz specifikacija uplata (list 100-101 spisa) koje su dostavljene od strane tuženika, proizlazi da je tužiteljica vršila sve uplate po predmetnom kreditu odnosno da je šest uplata izvršeno od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja (tužiteljicinog poslodavca) što je u skladu i s iskazom tužiteljice koja je izjavila da se kredit djelomično otplaćivao putem administrativne zabrane. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i da je tuženik primio sve uplate po navedenom kreditu, utvrđeno je da tuženik neosnovano osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovom postupku budući da je upravo ona kao korisnik kredita, koja je kredit u cijelosti otplatila, aktivno legitimirana tražiti povrat onoga što je banka po navedenom kreditu stekla bez osnove.

8.1. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu jer da je tuženik od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primijenio kamatnu stopu od 3,23% godišnje sukladno odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 142/2013). Za napomenuti je da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 26. travnja 2013. zbog čega se i iznos koji tužiteljica tužbom potražuje odnosi na razdoblje do 26. travnja 2013. Stoga je irelevantan iznos kamatne stope koji je tuženik primjenjivao od 1. siječnja 2014.

9. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13., odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12., presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18. odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

10. Ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-6632/17 mogu primijeniti u ovom postupku. Ovo stoga što je u trenutku pokretanja kolektivnog postupka bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria bank d.d., a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužiteljica se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Aple Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl.502c. ZPP (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-2541/2024-2 od 3. lipnja 2024.).

11. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

11.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.3. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.4. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11.5. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao.

12.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužiteljica obaviještena prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužiteljici pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužiteljica samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF, iako je mogla odabrati i neku drugu valutu.

12.3. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela za kupnju osobnog automobila kojeg je koristila za osobne potrebe, da nema ni firmu ni obrt, da je prvo imala namjeru uzeti kredit u eurima ali da su joj u banci rekli da joj plaća nije dovoljna za takav kredit zbog čega su joj ponudili da može uzeti kredit u švicarcima. U banci su joj rekli da je na kredit u švicarcima kamata niža i da će joj zbog toga biti niža i rata, te da su čak i neki djelatnici banke već uzeli kredit u valuti CHF. Iskazala je da tom prilikom nije posumnjala da ti navodi bankara nisu točni, te da joj ništa više nisu objašnjavali o valutnoj klauzuli niti o tome kako valuta i kamata utječu na ratu kredita. Sjeća se da joj je početna rata bila oko 1.900,00 kuna, a da je kasnije narasla na oko 2.600,00 kuna, da joj je kredit u početku skidan s plaće putem administrativne zabrane, a da je poslije sama nosila plaćati rate u banci. Iskazala je da je Ugovor o kreditu bio tipski i da nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

12.4. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je životno, logično i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama.

12.5. Budući da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

12.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

13. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 16. studenog 2018. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Posrednik d.o.o. u osobi KT koji se očitovao na okolnost razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit stavljen u otplatu 1. rujna 2005., da je tečaj na dan korištenja kredita bio 4,781233, da je rok otplate 7 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,79%, te da je kredit u cijelosti otplaćen 26. travnja 2013. Vještak je u nalazu naveo da protuvrijednost kredita u kunama po srednjem tečaju Addiko bank d.d. na dan stavljanja kredita u otplatu 1. rujna 2005. iznosi 166.581,40 kuna (38.840,68 x 4,781233=166.581,40). Vještak je u nalazu naveo da je iz „Pregleda prometa klijenta“ evidentirana uplata u korist predmetnog kredita u iznosu 187.321,57 kuna i to na ime naplate dospjele glavnice 148.275,74 kuna, na ime naplate redovne kamate 33.014,90 kuna, na ime zatezne kamate 4.636,08 kuna, te na ime naplate troška i opomene 1.394,85 kuna. Razlika ukupno uplaćenog iznosa po predmetnom kreditu i obveza po otplatnom planu bez uvećavanja kamatne stope i s primjenom početnog tečaja CHF za cijelo razdoblje korištenja kredita iznosi 20.740,17 kuna (187.321,57-166.581,40=20.740,17).

14.1. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenja izradio kao da je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena fiksna, a ne promjenjiva kamatna stopa, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

14.2. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak pogrešno u svom izračunu uračunao uplatu zateznih kamata (4.636,08 kuna) i ostalih troškova (1.394,85 kuna) koje zapravo ni nisu bile zadatak vještaku, vještak je naveo da u slučaju kada bi sud priznao sve preplaćene iznose tužitelja na ime kamate i tečaja da u tom slučaju ne bi ni bilo osnove da tuženik raspoređuje uplate tužitelja na zatezne kamate i troškove opomene.

14.3. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak pogrešno koristio srednji tečaj Addiko banke d.d. umjesto da je koristio srednji tečaj za devize Slavonske bake d.d. na dan isplate kredita kako je i određeno Ugovorom o kreditu, vještak je pojasnio da je zaista pri izračunu koristio srednji tečaj Addiko bank d.d. koji je vrijedio na dan isplate kredita 1. rujna 2005. jer mu u vrijeme izrade nalaza i mišljenja više nisu bili dostupni podaci o tečajnim listama Slavonske banke i jer se u spisu nalazi sva dokumentacija Addiko banke d.d. ali da će ispraviti izračun ako mu tuženik dostavi podatak o tome. Nakon što je tuženik dostavio vještaku podatak o srednjem tečaju za devize Slavonske banke na dan isplate kredita 16. kolovoza 2005. koji je iznosio 4,736624, vještak je naveo da je kredit stavljen u korištenje 1. rujna 2005., a ne 16. kolovoza 2005. Međutim, sve da uzme i taj tečaj koji je vrijedio 16. kolovoza 2005. izračun bi išao još više u korist tužiteljice budući da sukladno tom tečaju iznos više uplaćenog iznosi 22.29,37 kuna.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na sve primjedbe tuženika dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike tužiteljici dosudio iznos od 2.356,91 eura kao u točki II. izreke zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. travnja 2013. do isplate jer je upravo to iznos koji je tužiteljica preplatila po predmetnom Ugovoru o kreditu radi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da iz nalaza vještaka proizlazi da je kredit zatvoren 26. travnja 2013., te da je tužiteljica zatezne kamate potraživala od 27. travnja 2013. sud joj je zatezne kamate dosudio kako je i tražila.

16. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku sud joj je dosudio trošak postupka na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 2.721,97 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav dva obrazložena podneska (od 5. veljače 2019. i 27. svibnja 2019.) 100 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištima 7. veljače 2019., 17. lipnja 2019., 19. rujna 2019., 1. listopada 2014., 22. listopada 2024. i 3. srpnja 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 450,00 eura. Sud je priznao tužiteljici i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 70,08 eura i presudu 70,08 eura, te trošak vještačenja u iznosu 331,81 eura.

Osijek, 18. kolovoza 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika