Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-128/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Dubravku Marjanoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po gen. punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 18. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez učinka odredbe čl. 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 325586 sklopljen 03.07.2017. godine između tužiteljice ČT kao Korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Splitska banka d.d., a koje glase:

„1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 30,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

2. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“.

II. Nalaže se tuženici OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužiteljici ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 30,00 eura (trideseteura) na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 05. srpnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužiteljici ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 151,54 eura (stopedesetjedaneuropedesetčetiricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 18. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 783,19 eura (sedamstoosamdesettrieuradevetnaestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 18. kolovoza 2025. pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 05. veljače 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 03. srpnja 2017. sa pravnom prednicom tuženice Splitskom bankom d.d. Split, sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 325586 na iznos od 6.700,00 eura u kunskoj protuvrijednosti tečaja HNB za euro na dan korištenja kredita. Tužiteljica je sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu bila obvezana platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 30,00, jednokratno, prije korištenja kredita Tužiteljica je prethodno podnošenju tužbe ishodila potvrdu od tuženika iz koje je razvidno kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor naplaćena 04.07.2017. godine u iznosu 30,00 €.Sukladno čl. 49. ZZP/15 (Zakon o zaštiti potrošača) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga: odredba je potpuno nejasna i općenita, ne ukazuje na što se odnosi, tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o pojedinačnoj odredbi Ugovora kojeg je tuženik unaprijed pripremio - tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj ugovora, odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno čl. 55. ZZP/15 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ako tuženik tvrdi da se o konkretnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl.49.st.4.). Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati, a za posljedicu imaju neravnotežu među strankama, na štetu tužitelja. Kako je ranije rečeno, tužiteljici je 04.07.2017. godine naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 30,00 € (fiksni tečaj konverzije: 7,53450). Za slučaj da tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko, na koji način i s kojim datumom je tužiteljici naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.

2. U odgovoru na tužbu od dana 13. ožujka 2025. i na ročištu od dana 09. srpnja 2025. tuženica čini nespornom pasivnu legitimaciju u ovom sporu (da je Ugovor o kreditu tužiteljica zaključila sa Splitskom bankom d.d. Split - pravnom prednicom tužene), ali se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanim i ističe prigovor zastare, navodeći da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 03.07.2017.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 7., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se jednokratno, prije korištenja kredita, plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 30,00 EUR, koji je prihvaćen suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedene na zakonu osnovane naknade tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 05.02.2025.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo.

3. Tužiteljica podneskom od dana 28. ožujka 2025. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu, navodeći da je prigovor zastare neosnovan. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 328. ZOO), a po utvrđenju ništetnosti, traži povrat isplaćenog iznosa koji je plaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe, a za koju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Uostalom, da je prigovor zastare neosnovan obrazloženo je i u presudi VSRH Rev- 2245/17-2 od 20.03.2018. Tuženik ističe kako je naknada iz čl. 7. Ugovora razumljiva i jasna te sastavljena sukladno uobičajenoj praksi za ugovore o kreditu. (pitanje materijalne transparentnosti). Naime, tuženik je bio obvezan platiti naknadu u iznosu 30,00 €, ali nigdje nije naznačeno što ta naknada predstavlja i za što se točno plaća (naknada je u potpunosti neobrazložena) što ukazuje na netransparentnost tuženika u postupanju. Ističe da ne postoji znatna neravnoteža između ugovornih strana Neravnoteža je znatna već kad je dovoljno ozbiljno oštećen pravni položaj potrošača ili su njegova prava smanjena. Tužiteljica je stajališta da je ugovorena naknada prouzrokovala znatnu neravnotežu zbog toga što se radi o tipskom ugovoru, ugovor joj je prezentiran po principu ‘’uzmi ili ostavi’, nije bilo pregovaranja, da se pregovaralo o spornoj naknadi, tužiteljica na nju ne bi pristala, naknada je proizvoljan iznos tuženika koji predstavlja fiktivan trošak na koji tužiteljica nipošto ne bi pristala da se o njoj pregovaralo (nedostatak dobre vjere), ugovor su sklopili s jedne strane tuženik koje je sklapanje ugovora profesionalna djelatnosti i tužiteljica koja ima znatno manju razinu znanja o proizvodima i uslugama koje su predmet ugovora - ponašanjem tuženika, tužiteljica je postavljena u položaj koji je nepovoljniji od onog kojeg propisuju domaći pozitivni propisi. (ZZP i ZOO) Obzirom da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, jer da jest, tužiteljica na nju ne bi pristala, a sama odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana, tužiteljica je stajališta da odredba ne prolazi test poštenosti.

4. Podneskom od dana 01. srpnja 2025. tuženica ostaje kod odgovora na tužbu navodeći da ukoliko sud utvrdi da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok za tužiteljevo novčano potraživanje iznosilo bi 5 godina počevši od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 19.03.2004. kada je i sklopljen predmetni Ugovor). Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužiteljice iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 04.07.2022., a tužba je podnesena tek 05.02.2025. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, u čl. 7. stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 30,00 eura, koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim zakonskim propisima, niti moralu društva, ili postoje drugi razlozi ništetnosti.

5. Na pripremnom ročištu održanom dana 09. srpnja 2025. tuženica je prigovorila naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora u odnosu na kondemnatorni zahtjev, koji je prigovor sud prihvatio kao osnovan, te je donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 30,00 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 30,00 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr- 31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost je li neposredno pregovarala s prednicom tuženice o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu broj:325586 od 03.07.2017. (list 6.-9. spisa) i potvrdu tuženice od 29.01.2025. (list 10. spisa).

6.1. Kako je na ročištu održanom dana 09. srpnja 2025. tuženica učinila nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita, tužiteljica je na istom ročištu odustala od prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na navedenu okolnost.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 03. srpnja 2017. kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 30,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, koju se korisnik kredita obvezuje platiti neovisno o korištenju i iskorištenom iznosu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana nakon plaćanja, pa do isplate.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica platila pravnoj prednici tuženice Splitskoj banci d.d. Split, naknadu na ime troška za obradu kredita u iznosu od 30,00 eura dana 04. srpnja 2017., te da je tužiteljica s pravnom prednicom tuženice sklopila predmetni Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 325586 dana 03. srpnja 2017.

9 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 30,00 eura sadržana u članku 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu, ništetna, te je li nastupila zastara potraživanja.

10. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 09. srpnja 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor zaključila 2017. godine kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, a prilikom interesiranja o realizaciji kredita nitko joj nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, niti joj je itko u Banci pojasnio na što se odnosi tzv. ulazna naknada, niti je mogla pregovarati o uvjetima kredita, već je prednica tužene sastavila Ugovor o kreditu, koji joj je dala na potpis. Ugovor je pročitala, ali obzirom da nije pravne struke, nisu joj bile jasne sve ugovorne odredbe, međutim nije tražila pojašnjenje istih. Pojašnjava da su joj u Banci dali veći broj obrazaca pa prije potpisivanja Ugovora nije stigla sve obrasce pročitati, ali ju nitko u Banci nije ništa niti pitao, da li je Ugovor pročitala i da li su joj jasne sve ugovorne odredbe. Nije uočila odredbu o ulaznoj naknadi, niti da je ta ulazna naknada odbijena od iznosa kredita kada joj je novac sjeo na račun. Smatra da nije mogla pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, već je eventualno mogla odustati od realizacije kredita ukoliko se ne bi složila s nekom ugovornom odredbom, kako ju je sastavila u ugovoru prednica tužene, jer je obrazac Ugovora već bio unaprijed sastavljen od strane iste i prije nego što je taj ugovor trebala potpisati.

10.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 6.-9.) razvidno je da je isti sastavljen od strane pravne prednice tuženice-Splitske banke d.d. Split, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 7. Ugovora (naknade i izdaci) proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva od 30,00 eura.

10.2. Iz potvrde tuženice od 29. siječnja 2025. (list 10. spisa) proizlazi da je naknada po predmetnom Ugovoru o kreditu od 30,00 eura naplaćena dana 04. srpnja 2017. sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu broj 325586.

11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

12. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

13. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dana 03. srpnja 2017. godine, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15.). Sukladno čl. 5. točka 15. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. Nadalje, odredbom čl. 49. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li prednica tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Nadalje, odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna; te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

17.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Sukladno citiranoj odredbi čl. 49. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika pravne prednice tuženice, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tužene suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren nenamjenski, da je Ugovor zaključila kao fizička osoba, iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 5. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača, s pravnom prednicom tužene kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je pravna prednica tuženice Banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača.

20 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 7. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužiteljica imala utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja u odnosu na navedeno iskazuje da su u Banci unaprijed sastavili Ugovor o kreditu, prije nego su joj Ugovor dali na potpis, pa nije imala mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, a nitko joj nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a niti joj objasnio od čega se sastoji ta naknada, koje troškove pokriva, a niti je banka dokazala kakve je imala stvarne troškove vezano za sklapanje Ugovora o kreditu, niti visinu istih, te joj nitko nije objasnio ugovorne odredbe koje nije sve razumjela, jer nije pravne struke, već su joj samo dali sastavljen Ugovor na potpis, pa smatra da je mogla ili pristati na Ugovor koji joj je dan na potpis ili ne realizirati kredit.

20.1. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, koje troškove pokriva, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužiteljici ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, koji je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti i ne realizirati kredit, dakle po principu "uzmi ili ostavi".

20.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njene financijske obveze. To je prednica tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, te koji Ugovor da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Na taj način, prednica tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u iznosu od 30,00 eura, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu sazna visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane pravne prednice tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 7. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

23. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

24. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

25. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

26. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

28. Nadalje, tuženica je na ročištu od dana 09. srpnja 2025. učinila nespornim visinu plaćene naknade za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe, a što također nesporno proizlazi i iz potvrde tuženice od 29. siječnja 2025. u kojoj je navedeno da je ta naknada naplaćena dana 04. srpnja 2017. u iznosu od 30,00 eura. Stoga je tuženica iznos od 30,00 eura dužna vratiti tužiteljici, temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

28.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

29. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na iznos od 30,00 eura pripada nakon dana uplate i to 05. srpnja 2017., dok je visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

30 . Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

31.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 934,73 eura.

31.2. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 151,54 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime jednokratne naknade od 100,00 eura, sukladno Tbr. 7. točki 7. st. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.) u odnosu na vrijednost predmeta spora od 30,00 eura, koju je sud odredio rješenjem na ročištu od dana 09. srpnja 2025. sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, obračunatog PDV- a od 25,00 eura (Tbr. 46.) i pravilno obračunatog troška pristojbe na tužbu od 13,27 eura i na presudu od 13,27 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. -4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

31.3. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 783,19 eura, nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio kako je navedeno, kao i trošak pristojbi na tužbu i presudu, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 18. kolovoza 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku). O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice