Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-71/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dubravku Marjanoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužene, uz javnu objavu dana 18. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br [broj depozita]/2003 sklopljen 24.06.2003. godine između tužitelja EM i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koji glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 148,81 EUR na ime naplaćene jednokratne naknade s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 22. srpnja 2003. do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 8. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br [broj depozita]/2003 sklopljen 24.06.2003. godine koji glasi:
"U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.".
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska Avenija 6, Zagreb, da tužitelju EM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 66,36 € na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29.02.2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,29 eura (dvjestočetrdesetpeteuradvadesetdevetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 18. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troška u iznosu od
689,44 eura (šestoosamdesetdeveteuračetrdesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama od 18. kolovoza 2025. pa do isplate, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 23. siječnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 24. lipnja 2003. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek kao pravnim prednikom tuženice sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003 na iznos od 10.000,00 eura, u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita s rokom otplate 10 godina. Temeljem Odluke Kreditnog odbora Sektora poslova s građanstvom odobren mu je kredit za adaptaciju kuće. U članku 6. stavku 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je odredba prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu 1,5%, jednokratno, unaprijed, a sve sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Prilikom isplate iznosa kredita 22.07.2003. godine, tuženik je ustegnuo tužitelju iznos od 150,00 € pa mu je umjesto ugovorenih 10.000,00 € isplatio 9.850,00 €, a koji iznos predstavlja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,5% , a sve sukladno dopisu tuženika od 07.01.2025. Tužitelj je također platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlaznu naknadu) dana 29.02.2012. godine u iznosu od 500,00 kn / 66,36 € (fiksni tečaj 7,53450). Naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorena je u čl. 8. kredita, sukladno kojoj odredbi je tužitelj bio u obvezi izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tuženika koji je ovlašten zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, a sukladno poslovnoj politici Banke. Sukladno čl. 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, tužitelj ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenima i ništetnima iz razloga odredbe su potpuno nejasne i općenite, ne ukazuje na što se odnose i što se iz njih namiruje, tužitelj nije imao mogućnost unaprijed pregovarati s tuženikom o pojedinačnim odredbama, obzirom da je tužitelj potpisao tipiziran ugovor kojeg je formulirao tuženik - tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora, odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja Ako tuženik tvrdi da se o konkretnim ugovornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl.81.st.4.). Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati, a za posljedicu imaju neravnotežu među strankama, na štetu tužitelja. Tužitelj ističe je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju temeljem koje postavlja određen tužbeni zahtjev, a iz koje proizlazi da je tužitelju 22.07.2003. godine naplaćena jednokratna naknada u iznosu 1.121,20 kn / 148,81 € (fiksni tečaj konverzije 7,53450), te je kasnije, 29.02.2012. godine tužitelj platio i naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu 500,00 kn / 66,36 €. Ulazna naknada + izlazna naknada = 1.621,20 / 215,17 €. Za slučaj da tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.
2. U odgovoru na tužbu od dana 05. ožujka 2025. tuženica u cijelosti osporava osnovu tužbe, a ne spori kako je tužitelju dana 22. srpnja 2003. isplatila sredstva predmetnog kredita, umanjena za iznos naknade obrade u iznosu od 1.121,20 kn, te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 29. veljače 2012. u iznosu od 500 kn. Osporava tužitelju potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu, s napomenom da se svojstvo potrošača ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003 sklopljenog 24. lipnja 2003. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU1 , zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona, već je uobičajena u bankarskom poslovanju i obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ5, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. Nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača7, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik nadalje ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Štoviše, čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom je omogućeno pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ12, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Tuženik na okolnost utvrđenja administrativnih troškova koji mu nastaju uslijed prijevremene otplate kredita predlaže i pročitati izjavu svjedokinje RM, voditeljice administracije kredita tuženika. Sve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. .Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.
3. Podneskom od dana 24. ožujka 2025. tužitelj se očituje na navode iz odgovora na tužbu na način da iste u cijelosti osporava kao neosnovane i paušalne. Ispravlja pogrešno naznačenu vrijednost predmeta spora obzirom da je prilikom podnošenja tužbe podnio 4 tužbena zahtjeva - dva kojima traži utvrđenje ništetnosti i bez učinke sporne ugovorne odredbe, te dva kojima traži isplatu naplaćene ulazne i izlazne naknade. Kako je tužitelj postavio 4 tužbena zahtjeva, dva neprocjenjiva deklaratorna čija se vrijednost uzima u iznosu 1.327,23 € za svaki sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i dva procjenjiva kondemnatorna, tužitelj ispravlja vrijednost predmeta spora na način da sada isti iskazuje u iznosu 2.869,63 €. U trenutku ugovaranja kredita bio zaposlen u Zatvoru u Osijeku. Kao državni službenik tužitelj nije ovlašten biti vlasnik obrta, opg-a, niti osnovati trgovačko društvo koje se bavi istim poslovima kao i poslodavac, niti se smije bez dozvole poslodavca baviti nekom drugom djelatnošću. Takvu dozvolu tužitelj nema, pa se ne protivimo dokaznom prijedlogu tuženika da se na tu okolnost sasluša tužitelj. Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač koji djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Također, činjenice da je tuženik sklopio ugovor s tužiteljem kao fizičkom osobom, da je kredit izdan bez namjene i isplaćen na tekuči račun tužitelja te da se kao korisnik kredita tužitelj potpisao vlastoručno (bez pečata i sl.) ukazuje na okolnost da je tužitelj potrošač. Tuženik ističe kako je naknada iz čl. 6. Ugovora razumljiva i jasna i sastavljena na način da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice te odredbe (pitanje materijalne transparentnosti). Tuženik u odgovoru na tužbu spominje sintaksu ‘’naknada za obradu kredita’’, iako se ta sintaksa nigdje ne pojavljuje u utuženom ugovoru. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti naknade iz čl. 6. Ugovora gdje se spominje samo riječ ‘’naknada’’, a nigdje se dalje u Ugovoru ne spominje koja je svrha te naknade izuzev da je izračunata temeljem Odluke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Naime, bio je obvezan platiti naknadu u iznosu 1,50% kredita, ali nigdje nije naznačeno što ta naknada predstavlja i za što se točno plaća. Osim toga, navodi se da je trenutne vrijednosti 1,50%, ali nije obrazloženo kako je tuženik došao do tog iznosa. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori mora biti transparentna. To znači da mora biti jasno i razumljivo sastavljena. Nigdje u Ugovoru o kreditu nema naznake s osnova čega je naplaćena naknada, odnosno što ona predstavlja i u čemu se sastoji (naknada je u potpunosti neobrazložena) što ukazuje na netransparentnost tuženika u postupanju. O materijalnoj transparentnosti - tuženik nije pružio tužitelju jasne informacije o ugovornoj odredbi - obzirom da tužitelj iz sintakse ‘’naknada’’ nije mogao znati o čemu se radi i na što se odnosi. O formalnoj transparentnosti - tužitelj nije razumio značenje ugovorne odredbe obzirom na specifičnost terminologije koju je tuženik koristio. Tuženik ističe da ne postoji znatna neravnoteža između ugovornih strana Neravnoteža je znatna već kad je dovoljno ozbiljno oštećen pravni položaj potrošača ili su njegova prava smanjena. Tužitelj je stajališta da su ugovorene naknade prouzrokovale znatnu neravnotežu zbog toga što: radi se o tipskom ugovoru, tužitelju je ugovor prezentiran po principu ‘’uzmi ili ostavi’’, nije bilo pregovaranja, da se pregovaralo o spornim naknadama, tužitelj na njih ne bi pristao - zahtjev dobre vjere - naknade su proizvoljan iznos tuženika koji predstavljaju fiktivan trošak na koji tužitelj nipošto ne bi pristao da se o njima pregovaralo (nedostatak dobre vjere), ugovor su sklopili s jedne strane tuženik koje je sklapanje ugovora profesionalna djelatnosti i tužitelja koji ima znatno manju razinu znanja o proizvodima i uslugama koje su predmet ugovora, ponašanjem tuženika, tužitelj je postavljen u položaj koji je nepovoljniji od onog kojeg propisuju domaći pozitivni propisi. (ZZP i ZOO). Obzirom da se o spornim odredbama nije pregovaralo, jer da jest, tužitelj na njih ne bi pristao, a same odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana, tužitelj je stajališta da odredbe ne prolaze test poštenosti. Naknada za odobreni kredit mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita (čl.2.st.1.tč.7. Zakona o potrošačkom kreditiranju). Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Suprotno stavu tuženika, odredbe su kogentne naravi, što jest prepoznato u sudskoj praksi. Tuženiku nije nastala nikakva šteta, a nije ni dokazao njeno postojanje niti njen iznos u odgovoru na tužbu. Osporava prigovor zastare.
4. Podneskom od dana 27. ožujka 2025. tuženica ističe kako se na odredbu o naknadi za obradu kredita odnosi isključenje testa poštenosti propisano čl. 84. ZZP/03, a koje glasi kako slijedi, cit: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“, jer je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu. Da je naknada za obradu kredita cijena Ugovora o kreditu govori i trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju, u čl. 2. st. 1 t. 7., koji navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8. cit:„ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Iz formulacije gore navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi kako zakonodavac navedenim zakonom, kao lex specialis za ugovore o kreditu, propisuje što je obuhvaćeno cijenom u istima. Prilaže simulaciju iznosa nedospjelih kamata po prijevremeno otplaćenom kreditu; te se obvezuje dostaviti naknadno u spis Izvadak iz Odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika.
4.1. Podneskom od dana 04. srpnja 2025. tuženica navodi da ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda i prigovora, kao i dokaznih prijedloga iznesenih tijekom postupka.
5. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 215,17 eura, dok je u podnesku od 24. ožujka 2025. naznačio vrijednost predmeta spora od 2.869,63 eura, navodeći da se radi o deklaratornim tužbenim zahtijevima i kondemnatornim tužbenim zahtijevima.
6. Sud je na pripremnom ročištu od 09. srpnja 2025. donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 215,17 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjeve za činidbu/isplatu, koji se sastoje od isplata utuženih iznosa; i deklaratorne zahtjeve za utvrđenje ništetnosti djela odredbi Ugovora, kojima je ugovorena isplata predmetnih iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjevi u konkretnom slučaju trebaju poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od ukupno 215,17 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr- 31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost svojstva potrošača, je li neposredno pregovarao s pravnom prednicom tužene o spornim odredbama Ugovora, te je li od prednice tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne ugovorne odredbe, izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2003. od 24. lipnja 2003. ovjeren po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-10712/2003 od 08.07.2003. (list 6.-13.), potvrdu tuženice od 07.01.2025. (list 15.), pregled prometa za klijenta (list 17.), simulacija iznosa nedospjelih kamata po prijevremenom otplaćenom kreditu (list 41.), Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 43.-49.), ovjerenu Izjavu TM iz [adresa] i RM iz [adresa] (list 50.-56.), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU (od 55. do 81. stranice) (list 57.-86.), Odluku o visini naknada u poslovanju s građanima (list 87.-88.), te elektronički zapis HZMO od 24.03.2025. (list 94.-97.).
7.1. Podneskom od dana 27. ožujka 2025. tužena predlaže financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću na okolnost visine štete koju je pretrpjela uslijed prijevremene otplate kredita i obvezuje se naknadno dostaviti Izvadak iz Odluke o aktivnim kamatnim stopama tužene, a koju dokumentaciju tužena do zaključenja glavne rasprave nije priložila spisu.
7.2. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka i temeljem čl. 220. Zakona o parničnom postupku, sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženice za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću, na okolnost navodne visine štete koju je tuženica pretrpjela zbog prijevremene otplate kredita, jer se iz priložene dokumentaciju tužene ne može utvrditi je li ista i u kolikom iznosu imala troškove plaćanja kamata radi kreditiranja upravo tužitelja, kao niti je li imala administrativne troškove obrade upravo kredita tužitelja.
7.3. Drugim riječima, uopćene tvrdnje tuženice da za isplatu kredita, prethodno mora osigurati novac koji će pozjamiti putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskom tržištu i za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac, nego je dužna i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deusche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, u situaciji kada navedene tvrdnje tuženica činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, a na temelju priložene dokumentacije, koju tužena nije svu niti priložila spisu na koju se pozvala u podnesku od 27. ožujka 2025.
7.4. Kako je tuženice u odgovoru na tužbu učinila nespornim visinu i datum naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj je na pripremnom ročištu odustao od prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na navedenu okolnost.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. Ugovora o kreditu od 24. lipnja 2003. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje jednikratno i unaprijed platiti naknadu, prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,5%, kao i odredbe čl. 8. u dijelu u kojem je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali znos kredita, sukladno polsovnoj politici Banke, te zahtjevi za isplatu iznosa koji su po tim osnovama naplaćeni s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana uplate pa do isplate.
9. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženice, odnosno da je tužitelj dana 24. lipnja 2003. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2003. od 24. lipnja 2003. ovjeren po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-10712/2003 od 08.07.2003. u svrhu adaptacije kuće, da je platio tzv. ulaznu naknadu dana 22.07.2003. u iznosu od 1.121,20 hrk, te da je tužitelj prijevremeno konačno otplatio kredit dana 29. prosinca 2012. i zbog toga platio tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 500,00 hrk dana 29. veljače 2012.
10 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, ima li tužitelj svojstvo potrošača, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim su ugovorene jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,5% i naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li tužitelj platio pravnoj prednici tužene, iznose za koje pravna prednica tužene nije imala pravnu osnovu, te je li nastupila zastara potraživanja.
11. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 09. srpnja 2025. proizlazi da je zaključio predmetni Ugovor o kreditu s pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, 2003. godine radi adaptacije kuće u kojoj je tada živio sa svojom obitelji. Ugovor je zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Ugovor ga je čekao u Banci unaprijed sastavljen, pa nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Prilikom interesiranja o kreditu, nitko mu u Banci nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kredita, a također niti ukoliko svoj kredit prijevremeno zatvori da će morati za to platiti naknadu, pa mu stoga nije bilo jasno kada je morao platiti te naknade, te od čega se iste uopće sastoje, jer mu to nitko u Banci nije objasnio. U Banci su mu rekli da mora platiti te naknade ili da u protivnom neće moći realizirati kredit, a niti prijevremeno zatvoriti kredit.
11.1. Iz ovjerenog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita (list 6.-13. spisa) proizlazi da je Ugovor zaključio tužitelj kao fizička osoba, te je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visni naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,5% jednokratno i unaprijed, a čl. 8. Ugovora je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.
11.2. Iz potvrde tuženice od dana 07. siječnja 2025. (list 15.) i pregleda prometa za klijente (list 17.) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 22.07.2003. u iznosu od 1.121,20 hrk / 148,81 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) je naplaćena dana 29.02.2012. u iznosu od 500,00 hrk / 66,36 eura.
11.3. Iz Izvatka iz Odluke Slavonske banke d.d. Osijek, o visini naknada u poslovanju s građanima (list 87. -88.) od 31.05.2002. proizlazi da je da Banka naplaćivala naknade za pružanje usluga, sukladno odredbama Odluke o visini naknade u poslovanju s građanima i to pod pod točkom 6.2. naknadu za odobrenje kredita od 1-2% od iznosa odobrenog kredita, a pod točkom 6.6. naknadu za konačnu prijevremenu otplatu kredita od 2,5% od preostalog dijela glavnice kredita.
11.4. Iz podataka HZMO od 24.03.2025. (list 94.-97.) proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od dana 24.06.2003. tužitelj bio zaposlen kao državni službenik kod poslodavca Zatvor u Osijeku, K.A. Spepinca 8A.
11.5. Iz isprava koje je tuženica dostavila u spis, a kojom je trebala dokazati da je tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpjela štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženica trpjela prijevremenom otplatom kredita, na što se šteta odnosi, odnosno da li je i u kolikom iznosu imala troškove plaćanja kamata radi kreditiranja upravo tužitelja, kao niti je li imala administrativne troškove obrade upravo kredita tužitelja.
11.6. Tužena je također u spis priložila ovjerene Izjave svjedoka AM iz [adresa] (list 50.-52.) i RM iz [adresa] (list 53.-56.), koje izjave je ovaj sud ocijenio kao nevjerodostojne, jer navedeni nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljom u vezi sa spornim ugovornim odredbama.
12. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
13. Prije svega, ovjdje je potrebno napomenuti da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d.. Slijedom navedenoga, tuženica je sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i kao takva je pasivno legitimirana.
14. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 24. lipnja 2003. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
14.1. Odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
14.2. Odredbom čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje (članak 2.)
14.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).
14.4. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
14.5. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14.6. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. i čl. 8. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.
14.7. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
14.8. Također, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
14.9. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li prednica tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. i članka 8. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
16. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
16.1. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,5% za obradu kredita i 2,5% od preostalog dijela glavnice kredita.). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
17. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
17.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
17.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
18. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulaznoj naknadi) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlaznoj naknadi), a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici pravne prednice tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na adaptaciju kuće u kojoj je živio sa obitelji, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednicom tuženice kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke, već je bio državni službenik zaposlen u Zatvoru u Osijeku. S druge strane, kako je prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
19 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 6. Ugovora o kreditu, te oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorene člankom 8. Ugovora, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazuje da ga je u Banci čekao već unaprijed sastavljen obrazac Ugovora o kreditu, pa nije niti mogao pregovarati o ugovornim odredbama, a nitko ga u Banci nije upozorio da će morati platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao ni naknadu ako prijevremeno zatvori svoj kredit, a niti od čega se uopće sastoje te naknade, već mu je samo rečeno da te naknade mora platiti ili neće moći realizirati svoj kredit, odnosno zatvoriti kredit.
19.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne i izlazne naknade, niti od čega se sastoje te naknade, niti na koji je način određena visina izlazne naknade, kao i da se o tim naknadama nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu po principu "uzmi ili ostavi". Naime, tužitelj iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (članak 6. Ugovora), kao niti o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. Ugovora), a također niti o iznosu izlazne naknade. Ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora, dok je mogao razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade, jer je određena u postotku od odobrenog kredita, ali ne i o tome koje troškove pokriva i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti zašto je određena baš u tom postotku, a niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj nije bio informiran o tim naknadama, te o naknadama nije mogao pregovarati, a niti je bio informiran o njihovoj krajnjoj svrsi i koji stvarni troškovi ulaze u te naknade. Pravna prednica tuženice je tužitelju trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za izračun izlazne naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene ugovorne odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije temeljem kojih je isti mogao suštinski shvatiti značenje odredbe o naplati navedenih naknada, te zašto je ulazna naknada naplaćena baš u visini 1,5% od iznosa kredita i koje troškove ona pokriva, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a ista to nije omogućila, jer prema izjavi tužitelja, istom je u Banci predan unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, koji da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit, a niti bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.
19.2. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,5% od iznosa odobrenog kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.
19.3. Ovdje treba reći i to kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
20. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
21. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
22. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
23.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.
23.2. Odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
23.3. Dakle, prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.
23.4. Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 24/2021-2 od 21.02.2023.).
23.5. Tuženica tijekom postupka nije dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema Ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata, odnosno izmakle dobiti (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od 9.03.2022.).
24. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 6. i čl. 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane pravne prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da su navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 8. Ugovora koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.
25. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i ugovornu odredbu iz članka 8. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
26. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu i odrebe čl. 8. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
27. Nadalje, tužena je tijekom postupka učinila nespornim datum i visinu plaćenih naknada, a isto je utvrđeno i uvidom u priloženu potvrdu tužene od 07. siječnja 2025., pa je stoga tuženica iznos od 148,81 eura i 66,36 eura, odnosno ukupno 215,17 eura, dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
27.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknada u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
27.2. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 148,81 eura pripada od dana plaćanja 22.07.2003. pa do isplate, a na iznos od 66,36 eura od dana plaćanja 29.02.2012. pa do isplate, u visini visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.
29 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
29.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 934,73 eura.
29.2. Zahtjev tužitelja za naknadom troška je osnovan do iznosa od 245,29 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 24.03.2025. od 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 09.07.2025. u iznosu od 50 eura (Tbr. 9.t.5.), obračunatog PDV-a od 43,75 eura (Tbr. 46.) i pravilno obračunatim troškom pristojbe na tužbu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura (u odnosu na vrijednost predmeta spora koji je sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku odredio u iznosu od 215,17 eura), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
29.3. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 689,44 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio kako je navedeno, dok je trošak pristojbi na tužbu i presudu tužitelju također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
U Osijeku, 18. kolovoza 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku). O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćnici tuženice
