REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-1914/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužiteljice PR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Orjani Makovac, odvjetnici u Bujama-Buie, Istarska 22, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljice sa zamjenicom punomoćnice te punomoćnika tuženice, 18. kolovoza 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužiteljici PR isplati iznos od 10.497,89 EUR zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku, kako slijedi:

na ime preplate kamate s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu:

na iznos od 0,01 € počev od 01.04.2008 godine do isplate;

na iznos od 0,01 € počev od 01.05.2008 godine do isplate;

na iznos od 0,01 € počev od 01.02.2009 godine do isplate;

na iznos od 0,01 € počev od 01.04.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,84 € počev od 01.05.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,84 € počev od 01.06.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,84 € počev od 01.07.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,82 € počev od 01.08.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,82 € počev od 01.09.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,81 € počev od 01.10.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,80 € počev od 01.11.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,79 € počev od 01.12.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,78 € počev od 01.01.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,77 € počev od 01.02.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,76 € počev od 01.03.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,75 € počev od 01.04.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,73 € počev od 01.05.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,72 € počev od 01.06.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,71 € počev od 01.07.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,69 € počev od 01.08.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,68 € počev od 01.09.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,66 € počev od 01.10.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,65 € počev od 01.11.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,63 € počev od 01.12.2010 godine do isplate;

na iznos od 29,61 € počev od 01.01.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,59 € počev od 01.02.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,58 € počev od 01.03.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,55 € počev od 01.04.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,54 € počev od 01.05.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,52 € počev od 01.06.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,50 € počev od 01.07.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,47 € počev od 01.08.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,45 € počev od 01.09.2011 godine do isplate;

na iznos od 29,42 € počev od 01.10.2011 godine do isplate;

na iznos od 19,17 € počev od 01.11.2011 godine do isplate;

na iznos od 19,15 € počev od 01.12.2011 godine do isplate;

na iznos od 19,13 € počev od 01.01.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,11 € počev od 01.02.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,09 € počev od 01.03.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,07 € počev od 01.04.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,04 € počev od 01.05.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,02 € počev od 01.06.2012 godine do isplate;

na iznos od 19,01 € počev od 01.07.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,98 € počev od 01.08.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,95 € počev od 01.09.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,93 € počev od 01.10.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,91 € počev od 01.11.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,88 € počev od 01.12.2012 godine do isplate;

na iznos od 18,86 € počev od 01.01.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,83 € počev od 01.02.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,80 € počev od 01.03.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,78 € počev od 01.04.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,74 € počev od 01.05.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,72 € počev od 01.06.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,69 € počev od 01.07.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,66 € počev od 01.08.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,63 € počev od 01.09.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,59 € počev od 01.10.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,56 € počev od 01.11.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,53 € počev od 01.12.2013 godine do isplate;

na iznos od 18,49 € počev od 01.01.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,46 € počev od 01.02.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,43 € počev od 01.03.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,39 € počev od 01.04.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,35 € počev od 01.05.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,32 € počev od 01.06.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,28 € počev od 01.07.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,06 € počev od 01.08.2014 godine do isplate;

na iznos od 18,02 € počev od 01.09.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,98 € počev od 01.10.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,94 € počev od 01.11.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,90 € počev od 01.12.2014 godine do isplate;

na iznos od 17,86 € počev od 01.01.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,52 € počev od 01.02.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,47 € počev od 01.03.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,43 € počev od 01.04.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,38 € počev od 01.05.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,33 € počev od 01.06.2015 godine do isplate;

na iznos od 17,29 € počev od 01.07.2015 godine do isplate;

na ime preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita do 30. rujna 2015.:

na iznos od 0,89 € počev od 01.03.2008 godine do isplate;

na iznos od 5,24 € počev od 01.04.2008 godine do isplate;

na iznos od 27,16 € počev od 01.11.2008 godine do isplate;

na iznos od 5,47 € počev od 01.12.2008 godine do isplate;

na iznos od 31,15 € počev od 01.01.2009 godine do isplate;

na iznos od 32,62 € počev od 01.02.2009 godine do isplate;

na iznos od 40,01 € počev od 01.03.2009 godine do isplate;

na iznos od 26,82 € počev od 01.04.2009 godine do isplate;

na iznos od 31,03 € počev od 01.05.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,02 € počev od 01.06.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,02 € počev od 01.07.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,25 € počev od 01.08.2009 godine do isplate;

na iznos od 24,25 € počev od 01.09.2009 godine do isplate;

na iznos od 19,17 € počev od 01.10.2009 godine do isplate;

na iznos od 25,66 € počev od 01.11.2009 godine do isplate;

na iznos od 26,31 € počev od 01.12.2009 godine do isplate;

na iznos od 34,93 € počev od 01.01.2010 godine do isplate;

na iznos od 35,86 € počev od 01.02.2010 godine do isplate;

na iznos od 45,28 € počev od 01.03.2010 godine do isplate;

na iznos od 43,44 € počev od 01.04.2010 godine do isplate;

na iznos od 47,23 € počev od 01.05.2010 godine do isplate;

na iznos od 55,12 € počev od 01.06.2010 godine do isplate;

na iznos od 67,62 € počev od 01.07.2010 godine do isplate;

na iznos od 81,65 € počev od 01.08.2010 godine do isplate;

na iznos od 81,62 € počev od 01.09.2010 godine do isplate;

na iznos od 78,06 € počev od 01.10.2010 godine do isplate;

na iznos od 84,28 € počev od 01.11.2010 godine do isplate;

na iznos od 112,45 € počev od 01.12.2010 godine do isplate;

na iznos od 93,19 € počev od 01.01.2011 godine do isplate;

na iznos od 106,59 € počev od 01.02.2011 godine do isplate;

na iznos od 102,55 € počev od 01.03.2011 godine do isplate;

na iznos od 94,42 € počev od 01.04.2011 godine do isplate;

na iznos od 95,41 € počev od 01.05.2011 godine do isplate;

na iznos od 123,75 € počev od 01.06.2011 godine do isplate;

na iznos od 151,80 € počev od 01.07.2011 godine do isplate;

na iznos od 167,61 € počev od 01.08.2011 godine do isplate;

na iznos od 133,61 € počev od 01.09.2011 godine do isplate;

na iznos od 130,39 € počev od 01.10.2011 godine do isplate;

na iznos od 125,49 € počev od 01.11.2011 godine do isplate;

na iznos od 128,49 € počev od 01.12.2011 godine do isplate;

na iznos od 139,01 € počev od 01.01.2012 godine do isplate;

na iznos od 140,04 € počev od 01.02.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,29 € počev od 01.03.2012 godine do isplate;

na iznos od 134,51 € počev od 01.04.2012 godine do isplate;

na iznos od 140,51 € počev od 01.05.2012 godine do isplate;

na iznos od 137,90 € počev od 01.06.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,41 € počev od 01.07.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,99 € počev od 01.08.2012 godine do isplate;

na iznos od 134,47 € počev od 01.09.2012 godine do isplate;

na iznos od 129,47 € počev od 01.10.2012 godine do isplate;

na iznos od 135,22 € počev od 01.11.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,86 € počev od 01.12.2012 godine do isplate;

na iznos od 136,99 € počev od 01.01.2013 godine do isplate;

na iznos od 128,66 € počev od 01.02.2013 godine do isplate;

na iznos od 134,02 € počev od 01.03.2013 godine do isplate;

na iznos od 135,47 € počev od 01.04.2013 godine do isplate;

na iznos od 132,26 € počev od 01.05.2013 godine do isplate;

na iznos od 123,23 € počev od 01.06.2013 godine do isplate;

na iznos od 119,66 € počev od 01.07.2013 godine do isplate;

na iznos od 124,11 € počev od 01.08.2013 godine do isplate;

na iznos od 127,17 € počev od 01.09.2013 godine do isplate;

na iznos od 134,98 € počev od 01.10.2013 godine do isplate;

na iznos od 130,68 € počev od 01.11.2013 godine do isplate;

na iznos od 132,60 € počev od 01.12.2013 godine do isplate;

na iznos od 134,18 € počev od 01.01.2014 godine do isplate;

na iznos od 137,19 € počev od 01.02.2014 godine do isplate;

na iznos od 140,33 € počev od 01.03.2014 godine do isplate;

na iznos od 136,16 € počev od 01.04.2014 godine do isplate;

na iznos od 135,21 € počev od 01.05.2014 godine do isplate;

na iznos od 134,65 € počev od 01.06.2014 godine do isplate;

na iznos od 138,53 € počev od 01.07.2014 godine do isplate;

na iznos od 138,69 € počev od 01.08.2014 godine do isplate;

na iznos od 142,73 € počev od 01.09.2014 godine do isplate;

na iznos od 142,37 € počev od 01.10.2014 godine do isplate;

na iznos od 144,40 € počev od 01.11.2014 godine do isplate;

na iznos od 147,31 € počev od 01.12.2014 godine do isplate;

na iznos od 146,13 € počev od 01.01.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.02.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.03.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.04.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.05.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.06.2015 godine do isplate;

na iznos od 147,69 € počev od 01.07.2015 godine do isplate;

na iznos od 142,68 € počev od 01.08.2015 godine do isplate;

na iznos od 142,68 € počev od 01.09.2015 godine do isplate;

II Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische bank da isplati tužiteljici PR iznos od 2.146,61 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015. uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno sa zateznim kamatama, od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku počev od 1. listopada 2015.

III U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice se odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II Odbija se prigovor radi prijeboja izjavljen od strane tuženice.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u visini od 1.780,90 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženice navodeći da su njezin pokojni suprug RR, kao korisnik kredita i ona, kao sudužnik i založni dužnik s tuženicom zaključili ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103824401 od 6. veljače 2008. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Blečić pod brojem OV-1058/2008. te da je ona u cijelosti naslijedila pok. supruga JR. Tim ugovorom je odobren kredit u visini od 64.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s kamatnom stopom od 8,250 % godišnje koja je promjenjiva. Rok vraćanja kredita je 216 mjeseci pri čemu je iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosio 574,15 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen. Tvrdi da je tuženica u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljici i njezinom predniku odredba bila razumljiva u smislu da su im objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, kako bi mogli na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke. Nadalje, iznos kredita je ugovoren u valuti CHF, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017-10 kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba banke o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Stoga potražuje isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženice na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, te isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/HRK) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/HRK) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući da je tuženica nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Ističe da je s tuženicom 29. prosinca 2015. sklopljen Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite korisnika kredita kao potrošača jer sklopljenim Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće redefiniran ugovorni odnos, a tužiteljici i njezinom pravnom predniku nije izvršen povrat novčanih sredstava koje je tuženica naplatila bez osnove odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, odnosno izvršena je djelomična restitucija, ali ne i potpuna.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 11. svibnja 2020. u cijelosti osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporava tužiteljici status potrošača te prigovor zastare zato što je potraživanje po ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi članka 230. Zakona o obveznim odnosima, te kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. godine, ističe kako je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja su vršena, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje u zastari. Tvrdi da je 29. prosinca 2015. provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj potrošača je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Smatra kako iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gos-1/2019 proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da tužiteljica stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, ističe kako su tužiteljici i njezinom predniku bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da su mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, jer su im prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci i brošure u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, te im je u razgovoru sa službenicima banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, pa ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici i njezinom predniku kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama. Navodi kako smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatskem broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/2019 u kojoj je izraženo stajalište da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, smatra kako je odredba o valutnoj klauzuli, koja je sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, odraz članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU u odluci, broj: C-81/2019 ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Vezano uz ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženica ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to članka 175. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj: 84/02., 141/06.), te članka 308. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj: 117/08.) prema kojim odredbama je bila dužna obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je uredno činila, te se dodatno pridržavala i Direktive Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, ali koje nisu ograničenje za sklapanje ugovora, što uključuje i odredbu prema kojoj pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive), kao i odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Osporava da bi nastupila šteta koju bi tuženica prouzročila svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14.) odredbom člankom 118., odnosno 138.a („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13.) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženice iz kolektivnog spora na temelju iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju koje je tuženica stekla iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano uz zahtjev kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da je takav zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata u potpunosti neosnovan, pri čemu se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva te se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015., u kojoj je takvo mišljenje potvrđeno. Ističe i prigovor radi prijeboja po osnovi preplate odnosno više uplaćenog iznosa od 45.416,13 HRK, a za koji iznos je tuženica umanjila potraživanje po njihovom ugovornom odnosu jer je člankom 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu suglasno utvrđeno da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o kreditu: broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103824401 od 6. veljače 2008. (list spisa 9-15), otplatni plan za kredit s prilozima (list spisa 17-81), Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 5103824401 od 29. prosinca 2015. s prilozima (list spisa 82-124), proveo financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš iz Marimar d.o.o. te saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženica izvrši isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Između stranaka nije sporno da je zaključen ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103824401 od 6. veljače 2008. na iznos od 64.500,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,250% godišnje; da je provedena konverzija sklapanjem Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 5103824401 od 29. prosinca 2015.; da je tužiteljica nasljednica pok. JR kao korisnika kredita.

7. Međutim, sporna je pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF; da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u smislu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu; da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača; da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti s obzirom na presude Suda Europske unije, broj: C-81/2019, od 9. srpnja 2020.; jesu li tužiteljica i njezin pravni prednik pri sklapanju ugovora bili informirani i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo; da li korisnik kredita (tužiteljice i njezin pravni prednik) koji je proveo konverziju kredita ima pravo na obeštećenje; sporno je li nastupila zastara za novčano potraživanje te ima li status potrošača; je li se tuženica može smatrati poštenim stjecateljem u odnosu na tijek zateznih kamata; postoji li i u kojoj visini potraživanje tuženice po osnovi prigovora radi prijeboja, te je li isto osnovano.

8. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva s obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženice, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno članku 12. stavak 1. ZPP budući da eventualno pravo na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

9. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, broj:

P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

10. Tužiteljica se u ovom postupku pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev protiv Erste&Steiermärkische banke d.d., koji je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača bila 3. tuženik.

11. Te su presude donesene na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., 41/14.), a na temelju članka 138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke. I po važećem članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

12. Isto tako tužiteljica se osnovano poziva na članak 502.c ZPP prema kojem fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Podvodeći predmetni ugovor o kreditu, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

14. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje da je u članku 2. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 64.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 3. ugovorena je namjena kredita odnosno da se radi o hipotekarnom kreditu građana, u članku 6. ugovoren je rok vraćanja u 216 mjeseci od puštanje kredita u otplatu te je iznos anuiteta bio 574,15 CHF, u članku 7. ugovoren je način vraćanja kredita odnosno da se isti vraća uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju banke za CHF, te je u članku 8 ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,250% koja se tijekom trajanja ugovora o kreditu može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke.

15. Prema članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužiteljice niti njezinog prednika, već se radi o kreditu građana za renovaciju kuće u [adresa] u kojoj živi tužiteljica.

17. Naime tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit odobren radi adaptacije kuće u [adresa] koja je korištena isključivo za potrebe stanovanja. Kredit je otplaćen 2019.

18. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je vjerovnik bila tuženica odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, broj: P- 1401/12 bila 3. tuženik, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

19. Isto tako iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen 6. veljače 2008. odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženicu. Sud stoga utvrđuje kako se tužiteljica može pozivati na sadržaj odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s člankom 502.c ZPP i člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07).

20. S obzirom na to da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te s obzirom na to kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom banke, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze. Isto je sukladno s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (članak 502.a stavak 1., članak 502.b i članak 502.c ZPP), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP i ZZP. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske iz presude, broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Stoga sud nalazi neosnovanom tvrdnju tuženice da se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te sud stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

21. Vezano uz spornu okolnost, odnosno tvrdnju tuženice da Zakon o zaštiti potrošača u članku 138.a i ZPP u članku 502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv banaka iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužiteljici postupanjem banke nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

22. Tuženica se poziva na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14.) koji u članku 118., odnosno u članku 138.a („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv banaka iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

23. Međutim, ovaj sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2013. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete. Tako Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi, broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

24. Stoga, ovaj sud smatra kako se tužiteljica i u parnici koju vodi po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

25. Nadalje, vezano uz spornu okolnost da li odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti s obzirom na presudu Suda Europske unije, broj: C-81/19, od 9. srpnja 2020., ovaj sud smatra kako se navedena presuda Suda EU ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Naime, ovaj sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu, broj P-1401/2012, u kojemu je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice za valutu CHF bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove.

26. Iako u odgovoru na tužbu tuženica smatra da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., kojom se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženice) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nepravilna i nezakonita, takva tvrdnja tuženice nije od utjecaja na njihovu primjenu u ovoj pravnoj stvari budući da navedena odluka nije ukinuta i da je na snazi (potvrđena je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018) te je sud vezan utvrđenjima iz iste odluka, sve sukladno članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., 41/14.; dalje u tekstu: ZZP/07). Isto tako i po važećem članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka te isto tako i po članku 502.c ZPP. Osim toga ovaj sud nije niti ovlašten propitivati pravilnost i zakonitost navedenih odluka.

27. Vezano uz spornu okolnost o informiranosti tužiteljice i njezinog pravnog prednika prilikom ugovaranja kredita i da li se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženica tu okolnost nije dokazala, a teret dokaza je njoj budući da je u članku 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07., 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u članku 81. stavak 4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

28. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavila tuženica proizlazi iz iskaza tužiteljice koja je u svom iskazu navela da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora, te da je isti već bio napisan, odnosno unaprijed pripremljen.

29. Iz pročitanog i pregledanog reklamnog materijala tuženice za stambene kredite utvrđeno je da je tuženica imala u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF ili EUR, kao i da je imala informaciju za klijente o valutnoj klauzuli i o rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom.

30. Međutim, prema stajalištu ovog suda ponuda tuženice više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavila tuženica, a na koje ponude je tužiteljica i njezin pravni prednik mogli samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

31. Također iz sadržaja informacije za klijente o valutnoj klauzuli i o rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom, ovaj sud smatra kako isto ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, niti upoznavanje s rizicima financiranja uz valutnu klauzulu u CHF, budući da u navedenom reklamnom materijalu nisu navedeni nikakvi parametri o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu CHF, niti sadrži informaciju da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR s obzirom na to da je po stajalištu ovog suda tuženici, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“, već iz pročitanog reklamnog materijala jedino jasno proizlazi da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju strane valute za koje je vezana valutna klauzula u odnosu na HRK, a što sud smatra kako se radi notornoj činjenici koja je u osnovi jasna svakom prosječnom potrošaču.

32. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tvrdnja tuženice kako je promjenu visine kamatne stope vršila sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo na temelju odluka banke bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet je li promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

33. Stoga sud na temelju pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. i članka 221.a ZPP zaključuje kako tuženica nije dokazala da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženice kao trgovaca, te je teret dokaza na njoj.

34. Po stavu ovog suda, na temelju prethodnih utvrđenja, utvrđuje kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103824401 od 6. veljače 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF.

35. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica i njezin prednik, koji su konvertirali kredit, imaju pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da takvo pravo imaju.

36. Prema stavu ovoga suda koje je sukladno i shvaćanju iznesenom povodom izvanredne revizije u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, a činjenica da su stranke sklopile Aneks osnovnom ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.) kojim je izvršena konverzija kredita u valutnu klauzulu u EUR, ne znači da je tužiteljica, kao nasljednica korisnika kredita, izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članka 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

37. Nadalje, vezano uz sklapanje Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 5103824401 od 29. prosinca 2015. i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj: Gos-1/2019- 36, od 4. ožujka 2020. kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38. Iz sadržaja Aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, a na takav zaključak upućuje članak 2.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba članka 3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe osnovnog ugovora u CHF, kao i dio članka 12.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio osnovnog ugovora u CHF.

39. Sud stoga utvrđuje kako sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno članku 146. ZOO obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno članku 145. stavak 1. ZOO nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tvrdnja tuženice da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu.

40. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu, broj:

C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije, broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

41. Sud Europske unije u predmetu, broj: C-452/18 od 9. srpnja 2020. ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava na temelju iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

42. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u članku 145.c stavak 1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

43. Sud iz sadržaja Aneksa (članak 3.) utvrđuje da se radi o sporazumu o provođenju radnje konverzije odnosno o načinu ispunjenja obveza iz glavnog ugovora isključivo i jedino u svrhu ispunjanja zakonskih obveza tuženice, kao banke, propisanih člankom 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.), te se njegovim odredbama rješava pitanje otplate kredita iz glavnog ugovora tako da se otplata umjesto uz valutnu klauzulu u CHF veže uz valutnu klauzulu u EUR, da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju tuženica, kao banka, primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, te se mijenja i otplatni plan, slijedom čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Aneksa nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

44. Isto tako, iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi da bi se tužiteljica i njezin pravni prednik sklapanjem predmetnog Aneksa odrekli prava na zaštitu koju im pruža Direktiva 93/13, niti su dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekli svojih prava na utvrđivanje je li provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 9. srpnja 2020.

45. Sud smatra da provedena konverzija nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti potpisanim sporazumom tj. radnjom kojom se provodi konverzija, ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF iz osnovnog ugovora, a niti su tužiteljica i njezin pravno prednik u trenutku konverzije znali da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i sama tužiteljica tužbu temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što su do konverzije platili na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

46. Isto tako ZID ZPK, na temelju kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna.

47. Stoga, ovaj sud ne prihvaća tvrdnju tuženice kako sklapanjem sporazuma o konverziji korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit („Narodne novine“ broj: 102/15.; dalje u tekstu: ZID ZPK/15), nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

48. Tužiteljica, kao potrošač, koja je provela konverziju kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15, nakon sklapanja sporazuma o konverziji ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

49. Vezano uz spornu visinu tuženog zahtjeva uvidom u nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo PRZ iz Marimar-fin d.o.o. od 25. veljače 2025. vještak je utvrdio da na strani tužiteljice tijekom razdoblja otplate kredita do dana s kojim je provedena konverzija postoji preplata kao pozitivna razlika nastala između plaćene kamate i kamate koju bi bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 1.722,09 EUR (specificirano u stupcu 17 Tabele broj 4), te preplata kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u iznosu od 8.755,80 EUR (specificirano u stupnu 17. Tabele broj 6) te da u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, konverzijom kredita nije izvršena restitucija u cijelosti. Vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, te da su u izračunu konverzije uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja. Dakle, ukupna pretplata s anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno iznosi 10.497,89 EUR, dok razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita CHF u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 2.164,61 EUR koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

50. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje.

51. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, te odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa sud isti nalaz i mišljenje u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.

52. Početni tužbeni zahtjev tužiteljice glasio je na isplatu novčanog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te po osnovi valutne klauzule od 102.000,00 HRK. Podneskom od 14. lipnja 2023. tužiteljica je istakla dodatni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2.554,33 EUR (19.245,60 HRK) s osnova razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30. rujna 2015., a na koji iznos zatezna kamata teče od 1. listopada 2025. (preinaka dopuštena raspravnim rješenjem od 26. kolovoza 2024.). Tužbeni zahtjev tužiteljica je naknadno precizirala u skladu s provedenim financijskim vještačenjem (podneskom od 2. srpnja 2025.) tako da je da po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke traži isplatu novčanog iznosa od 1.722,09 EUR te po osnovi ništetnosti valutne klauzule u CHF traži isplatu novčanog iznosa od 8.775,80 EUR, odnosno ukupno 10.497,89 EUR te iznos od 2.146,61 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015., odnosno 12.644,50 EUR (95.269,99 HRK). Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu članka 193. stavak 2. ZPP za koju bi trebao pristanak, a tuženica na ročištu održanom 2. srpnja 2025. nije dala svoj pristanak, odlučeno je kao u točki III izreke presude.

53. Nadalje, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare ovaj sud nalazi kako isti nije osnovan. Nije osnovna tvrdnja tuženice da se u odnosu na potraživanje tužiteljice treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi članka 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem banke. S obzirom na to na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 6. veljače 2008. na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO). Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog na temelju takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema članka 225. ZOO, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

54. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

55. Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/17-2, od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

56. Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

57. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je 13. lipnja 2014. (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13. lipnja 2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14. lipnja 2018.). Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019., a što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome prigovor zastare neosnovan.

58. Vezano uz spornu okolnost da li se tuženica može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, sud smatra kako se ne može smatrati savjesnim stjecateljem. Sud ne prihvaća kao osnovan prigovor tuženice da se ista ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Po stavu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženice. Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženica, a tamo 3. tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženica u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni. Člankom 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa stoga tuženica, kao nepošteni stjecatelj, na temelju članka 1115. ZOO duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

59. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim: da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103824401 dana 6. veljače 2008.; da je istim ugovorom pravnoj predniku tužiteljice odobren iznos kredita od 64.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke; da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena adaptacija kuće za stanovanje u [adresa], slijedom čega se tužiteljica i njezin pravni prednik smatraju potrošačima, a ugovor potrošačkim ugovorom; da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s člankom 502.c ZPP i člankom 138.a ZZP/07; - da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom banke; da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formuliran standardni ugovor trgovca; da tuženica nije dokazala da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo; - da je isti djelomično ništetan u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje CHF kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke; da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva prema tuženici po osnovi promjene kamatne stope iznosi 1.722,09 EUR, te po osnovi promjene tečaja CHF prema kuni iznosi 8.755,80 EUR; da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu; da tužiteljica i njezin pravni prednik koji su konvertirali kredit imaju pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli u CHF; da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara i da se banka u ovom postupku ne može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata.

60. Budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženica na temelju djelomično ništetne ugovorne odredbe u ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci banke od tužiteljice i njezinog pravnog prednika naplatila bez valjane pravne osnove iznos 1.722,09 EUR, a s osnove valutne klauzule iznos od 8.755,80 EUR te iznos razlike glavnice od 2.164,61 EUR to je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice koji je preciziran podneskom od 2. srpnja 2025., kao i zahtjev da joj se plate i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

61. Tuženica je u podnesku od 14. ožujka 2024. istakla prigovor radi prebijanja kojim predlaže da su utvrdi postojanje njezine tražbine prema tužiteljici u visini od 6.027,76 EUR koji iznos se odnosi na umanjeni iznos koji je tužiteljici priznat konverzijom.

62. Iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je tuženica tužiteljici, odnosno njezinom predniku u konverziji na dan 30. rujna 2015. utvrdila pretplatu u visini od 6.215,06 EUR za namirenje do 50 % budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita po potpunog iskorištenja.

63. Prigovorom radi prijeboja obuhvaća iznose kada su tužiteljica i njezin pravni prednik ispunjavali svoje obveze po predmetnom kreditu plaćajući anuitete po sniženim kamatnim stopama, i po nižem tečaju CHF prema tadašnjoj kuni, međutim sud smatra kako za to potraživanje tuženice nema pravnu osnovu. To iz razloga jer je u članku 323. stavak 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, slijedom čega tuženica, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.

64. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

64.1. Stranke su u članku 16. ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

64.2. U odnosu na prigovor tuženice valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu – ZZP/03).

64.3. Prema članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

64.4. Prema člankom 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Članak 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

64.5. Navedene odredbe sadrže i članci 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19.), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.; dalje u tekstu: Direktiva).

64.6. U konkretnom slučaju tužiteljica i njezin prednik su sklopili ugovor s tuženicom koji je unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a isti nisu imali utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženice sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima broj: C- 240/98 i C-244/98.

64.7. S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama ZPP.

64.8. U skladu s člankom 48. stavak 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema članku 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

64.9. Tuženica ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženice u Pazinu, na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača.

64.10. Mjesna nadležnost se stoga u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP, pa je mjesno nadležan ovaj sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer su tu sklopljeni i stavljeni na korištenje tužiteljici ugovori o kreditu u pogledu kojih se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice odbijen kao neosnovan (točka I izreke rješenja).

65. U odnosu na prigovor tuženice kojim osporava tužiteljici status potrošača valja navesti sljedeće.

65.1. Prema članku 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

65.2. U članku 2. Direktive broj: 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

65.3. U članku 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren s namjenom: „hipotekarni kredit građana“.

65.4. Tužiteljica je u iskazu navela da je predmetni ugovor zaključila radi adaptacije kuće za stanovanje u [adresa] koju nikada nije iznajmljivala, a cjelokupni iznos odobrenog kredita je utrošen za tu namjenu.

65.5. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je on iskazivala vjerodostojno, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

65.6. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, da ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja- pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

65.7. Kako su u konkretnom slučaju tužiteljica i njezin pravni prednik predmetni ugovor o kreditu zaključili kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije kuće za stanovanje u [adresa], tužiteljica ima svojstvo potrošača. Na tuženici je bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09. i dr.) transakcija tužiteljice unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala.

66. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

66.1. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćnici iz reda odvjetnika, priznat joj je trošak i to za sastav tužbe 12. lipnja 2019. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT), pristup na ročište od 3. lipnja 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), trošak pristupa na ročište od 26. kolovoza 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT) te trošak pristupa na ročište od 2. srpnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1), odnosno 400 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 800,00 EUR. Istoj pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 200,00 EUR.

66.2. Nadalje, u konkretnom slučaju, tužiteljica je s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100%, a s visinom u omjeru od 78,58%, dok tuženica nije s uspjehom osporila osnovu potraživanja, već je samo uspjela s osporavanjem visine tužbenog zahtjeva u omjeru od 21,42%. Kada se zbroji osnova i visina zahtjeva tužiteljice (100%+78,58%=178,58% i podjeli s 2 dobije se 89,29 %, a kada se zbroji osnova i visina zahtjeva tuženice (0%+21,42%=21,42% podijeljeno s 2 dobije se 10,71%. Kada se od 89,29% oduzme 10,71% dobije se 78,58 % koliko iznosi uspjeh tužiteljice u ovom postupku.

66.3. Ukupni iznos opravdanih troškova (1.000,00 EUR) množen s postotkom uspjeha (78,58%) daje 785,80 EUR. Tužiteljici je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za vještačenje u visini od 800,00 EUR te sudska pristojba na tužbu od 195,10 EUR, dok joj nije priznat trošak sastava podneska od 13. lipnja 2023. i od 18. lipnja 2024. jer isti joj nisu bili potrebni za vođenje parnice.

66.4. Sukladno članku 11. stavak 1. alineja 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20. svibnja 2023. kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23).

66.5. Prema tome, naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u visini od 1.780,90 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO uvećanoj za tri postotna poena, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen.

67. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 18. kolovoza 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun

2. Tuženici po pun.