REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-1086/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja SI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 29. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom te punomoćnikom tuženice, 18. kolovoza 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102805481 od dana 16. siječnja 2006., koji je zaključen između parničnih stranaka i koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Blečić, iz Pazina pod posl. br. OU- 26/06-1 dana 17. siječnja 2006., ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 10. (naknada) st. 1. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

II Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužitelju SI, isplati novčani iznos od 269,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. siječnja 2006. do isplate, a koje kamate do dana 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

II Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak postupka u visini od 276,54 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. kolovoza 2025. do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 10. prosinca 2024. podnio tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti članka 10. stavak 1. ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102805481 od 16. siječnja 2006. u dijelu u kojem se propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva ugovora o kreditu u iznosu 01,000% (jedan posto) na iznos kredita odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom plasmana i to prije korištenja kredita. Tvrdi da s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora koja bi mu nametnula obvezu ulazne naknade. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) koji u članku 81. stavka 1. i 2. propisuje kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Članak 10. predmetnog ugovora o kreditu nije bio razumljiv tužitelju kao potrošaču. U predmetnom ugovoru o kreditu uopće nije određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita tako da je stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknadu za koju nije znao na koji se način formira njezina visina. Visinu naknade odredila je tuženica odlukama na koje uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženice, na čiju formulaciju nije imao utjecaja, o istoj nije pregovarano, nisu mu dane nikakve informacije te ista kao takva nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u omjeru od 01,000% od iznosa kredita, dakle o odredbi koja nije jasna, nije lako razumljiva, nije transparentna, stoga je suprotna načelu dobre vjere, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača pa u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna. Prema tome, traži da se u cijelosti utvrdi ništetnom ugovorna odredba iz članka 10. (naknada) stavak 1. ugovora o kreditu te traži da mu tuženica isplati nezakonito naplaćenu naknadu za troškove odobravanja kredita u iznosu od 427,00 CHF, odnosno obračunato po srednjem tečaju na dan isplate kredita koji iznosi 4,7497100 HRK, novčani iznos od 269,14 EUR.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 20. siječnja 2025. u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Istakla je prigovor zastare, prigovor mjesne nenadležnosti, prigovorila je visini predmeta spora te tužitelju osporava status potrošača. Tvrdi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je pružila tužitelju, ističe da je tužitelja u cijelosti informirala o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženice, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da joj kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. U prilog navedenome dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženica je sukladno članku 10. i nastalim troškovima naplatila naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 2.027,87.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o kreditu: 2402006- 1031262160/51400607-5102805481 od 16. siječnja 2006 (list spisa 6-12), dopunu nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića od 5. veljače 2021. (list spisa 13-31), pregled prometa po kartici (list spisa 32-47) i obračun naknade za bankarske usluge (list spisa 90).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita te isplata iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe uvećano za zatezne kamate koje teku od plaćanja do isplate.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, 16. siječnja 2006. zaključili ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102805481 (dalje u tekstu: ugovor), koji je ovjeren kod javnog bilježnika Marije Blečić pod brojem OU-26/2006-1 od 17. siječnja 2006., a kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju nekretnine iznosu 42.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 10. ugovora naslovljenog „NAKNADA“ bilo je ugovoreno: „da će korisnik kredita platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 01,000% (jedan posto) na iznos kredita odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom plasmana i to prije korištenja kredita te kako je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

7. Nije sporna ni činjenica da je tuženica na temelju članka 10. ugovora od tužitelja naplatila naknadu za obradu kredita u visini 269,14 EUR dana 24. siječnja 2006.

8. Međutim, između stranaka je sporan osnov tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, zatim je li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača te je sporna postavljena vrijednost predmeta spora.

9. Člankom 3. ZZP/03. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. U članku 3. ugovora određeno je da je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju nekretnine.

11. Na okolnosti namjene kredita saslušan je tužitelj. U iskazu je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženicom zaključio 2006. te mu je odobren kredit u visini od 27.000,00 EUR za rješavanje stambenog pitanja, odnosno za kupnju kuće u [adresa]. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao, da mu je dosta stvari bilo neshvatljivo te da mu nitko nije objasnio sadržaj tog ugovora. Djelatnik banke mu je rekao da mora platiti naknadu za obradu kredita jer u protivnom kredit ne može dobiti. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti o istom mogao pregovarati i da je ugovor o kreditu sastavila djelatnica tuženice.

12. Iskaz tužitelja prihvaćen je u cijelosti kao istinit s obzirom na to da je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu.

13. Člankom 81. stavak 1.-3. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Tužitelj je u iskazu naveo da nije imao mogućnost da s tuženicom pregovara o sadržaju ugovora o kreditu, kojeg je prethodno pripremila tuženica. Sud je i u tom dijelu prihvatio iskaz tužitelja kao istinit s obzirom na to da je iskazivao životno i uvjerljivo.

15. Tuženica se u tijeku postupka pozvala na članak 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Iako je sporna odredba članka 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 01,000 % jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom na da se ona ne odnosi na predmet ugovora i cijenu, to je dopušteno ocjenjivati je li poštena.

17. Tuženica u ovom postupku nije dokazala, a u skladu s člankom 81. stavak 4. ZZP/03. na njoj je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženice, na čiji sadržaj tužitelj, u skladu s njegovim iskazom, nije imao utjecaj. Protivno navodima tuženice, okolnost da je tužitelj, kao potrošač bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu naknade, ne znači sama po sebi da je u dovoljnoj mjeri bio obaviješten o učincima njezina ugovaranja. Posebno uzimajući u obzir da tužitelj, kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženica u ovom postupku nije obrazložila (time ni dokazala) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Okolnost da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da sporna odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utvrđeno je i iz dijela iskaza tužitelja da bi neprihvaćanjem te odredbe bio ograničen u ostvarenju svog prava (sklapanja ugovora o kreditu).

18. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

19. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da plaćanje sporne naknade za obradu kredita u visini 01,000 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s člankom 81. ZZP/03 te ništetnoj u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

20. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

21. Prema tome, utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u članku 10. stavak 1. ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5102805481 od 16. siječnja 2006. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

22. Člankom 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 152/23.; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tuženica je u odgovoru na tužbu paušalno osporila visinu tužbenog zahtjeva, ali je u daljnjem tijeku postupka (u odgovoru na tužbu od 10. siječnja 2025. i na ročištu od 3. lipnja 2025) učinila nespornim da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.027,87 HRK. Stoga tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. u svezi članka 1115. ZOO). Pritom, stav je ovoga suda da je tuženica nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na članak 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primila, da joj ne pripada.

24. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 91/04., 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom

29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) kojim je u članku 3. izmijenjen članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 114/22.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 156/22.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

25. Što se tiče istaknutog prigovora zastare tuženice valja navesti sljedeće.

25.1. U članku 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. S obzirom na to da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijske zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

26. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

26.1. Stranke su u članku 16. ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

26.2. U odnosu na prigovor tuženice valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu – ZZP/03).

26.3. Prema članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26.4. Prema člankom 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Članak 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

26.5. Navedene odredbe sadrže i članci 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15., 14/19.), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.; dalje u tekstu: Direktiva).

26.6. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženicom koji je unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženice sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima broj: C- 240/98 i C-244/98.

26.7. S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP).

26.8. U skladu s člankom 48. stavak 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema članku 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

26.9. Tuženica ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženice u [adresa], na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača.

26.10. Mjesna nadležnost se stoga u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP, pa je mjesno nadležan ovaj sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer su tu sklopljeni i stavljeni na korištenje tužitelju ugovori o kreditu u pogledu kojih se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice odbijen kao neosnovan (točka I izreke rješenja).

27. U odnosu na prigovor tuženice kojim osporava tužitelju status potrošača valja navesti sljedeće.

27.1. Prema članku 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

27.2. U članku 2. Direktive broj: 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

27.3. U članku 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren s namjenom: „za kupovinu nekretnine“.

27.4. Tužitelj je u iskazu naveo da je predmetni ugovor zaključio za kupnju kuće u [adresa] na adresi [adresa] koju nikada nije iznajmljivao. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta i trgovačkog društva, a cjelokupni iznos odobrenog kredita je utrošio za kupnju kuće u [adresa].

27.5. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je on iskazivao vjerodostojno, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

27.6. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, da ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja- pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

27.7. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje nekretnine, on ima svojstvo potrošača. Na tuženici je bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09. i dr.) transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala.

28. U odnosu na istaknuti prigovor tuženice o pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valja navesti sljedeće.

28.1. Na ročištu održanom 3. lipnja 2025. ovaj sud je odredio vrijednost predmeta spora na iznos od 269,14 EUR. Naime, u konkretnom slučaju je na temelju članka 35. stavak 1. ZPP vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi imajući u vidu vrijednost kondemnatornog zahtjeva, budući da deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednost predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u konkretnom slučaju računa prema vrijednost zahtjeva za činidbu (isplatu), pa je slijedom toga utvrđeno da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 269,14 EUR.

29. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

29.1. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u postupku, dužna je tužitelju naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje postupka.

29.2. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 269,14 EUR, priznat mu je trošak i to za sastav tužbe od 10. prosinca 2024. u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1. OT), sastav podneska od 28. siječnja 2025. u visini od 25 bodova (Tbr. 8/1. OT), pristup na ročište od 3. lipnja 2025. u visini od 25 bodova (Tbr. 9/1. OT) te trošak pristupa na ročište od 29. srpnja 2025. u visini od 25 bodova (Tbr. 9/1. OT), odnosno 100 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 200,00 EUR. Istome pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 50,00 EUR, odnosno 250,00 EUR, dok mu nije priznat trošak sastava podnesak od 5. ožujka 2025. jer mu isti nije bio potreban za vođenje parnice.

29.3. Istome je nadalje priznat trošak na sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 EUR na temelju Tbr 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.) u svezi članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.; dalje u tekstu: ZSP) te sudske pristojbe na presudu u visini od 13,27 EUR (Tbr. 2/1. u svezi Tbr. 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi).

29.4. Prema tome, naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 276,54 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO. uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženice u cijelosti (točka II-IV izreke rješenja).

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 18. kolovoza 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun - uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 13,27 EUR

2. Tuženici po pun.